Evo, prošlo je 8 godina od završetka NATO intervencije u SR Jugoslaviji, i slučajno ili ne, prvi dan devete godine, beležimo posetu Džordža Buša Albaniji, odakle je poslao nekoliko važnih političkih poruka ostatku sveta, kosovskim Albancima, političkom vođstvu Srbije, a bogami i Putinu, pre svega. No, ne bih o tim porukama. Njih ćemo, kao i reakcije našeg političkog vođstva slušati ovih dana u neprobavljivim količinama. Setih se profesorke istorije sa Illinois univerziteta,Marije Todorove i njene knjige "Imaginarni Balkan",objavljene 1997. prevedene kod nas 1999. i naročito predgovora koji je napisala za drugo izdanje na našem jeziku iz 2006. godine. Biću slobodan da prenesem deo toga predgovora, pa taman vas to gnjavilo, jer mi se iznete teze čini tako tačnim, i briljantno istinitim, da događaji prosto idu za njima Dakle - evo....
"Drugo što mogu da uradim jeste da se pozabavim pitanjem da li su i koliko političke promene do kojih je došlo tokom proteklih deset godina osporile argumente koje sam iznela u knjizi. Samo nekoliko reči o tome. Ja svoj politički stav nisam krila: ne prihvatam getoizaciju Balkana, i knjiga Imaginarni Balkan bila je između ostalog, upravo i izraz takvog stava. Pošto je knjiga objavljena, mogli smo da pratimo kako u praksi deluje zakon nepredviđenih posledica. Amerika je u Prvi svetski rat ušla sa željom da to bude rat koji će okončati sve ratove, a na kraju smo dobili nenameravani mir koji je bio poslednji pravi mir. Posle Drugog svetskog rata SAD su postale najveća evropska sila, što je također bilo neplanirano.
Emancipatorska ideologija Srednje Evrope, o kojoj su napisani nebrojeni naučni radovi , posle 1989. postala je propusnica na osnovu koje su njeni vlasnici mogli da steknu određene privilegije: pristup NATO-u i mesta u prvim redovima Evropske unije. Iako će konačni sud istorije možda glasiti da je ova strategija bila primer politički uspešnog nastupa, koji je nekima doneo i konkretnu dobit, nenameravana posledica jeste ta da je u ovom trenutku Srednja Evropa kao ideja mrtva.Zaštitnički prigrlivši stare centre habzburške carevine, Zapad je, delom iz sentimentalnih razlog, zapravo potvrdio linije rasedanja koje je iscrtao Samujel Hantington. Još 1997. Toni Džad je rekao da će time nastati "nekakvo nerazvijeno predgrađe Evrope, iza kojeg će ostati "vizantijska Evropa", prepuštena sebi samoj i suviše blizu Rusiji i ruskim interesima da bi Zapad uopšte došao na pomisao da se na toj teritoriji otvorenije angažuje ili da pokuša da je integriše"
A onda su se, ne mnogo posle ove izjave, stvari sasvim neočekivano promenile. Iako je 1997. NATO proširen novim članicama, u njegovu opravdanost ozbiljno se sumnjalo još od 1989. godine, u Evropi koliko i u Americi; štaviše, u Evropi se se čak javila i ideja da se izgradi alternativni bezbedonosni sistem, koji bi bio ograničen samo na evropski kontinent, a da se NATO raspusti. Do 1999. godine međunarodna zajednica se na teritoriji bivše Jugoslavije angažovala isključivo preko Ujedinjenih nacija. Bombardovanje SR Jugoslavije 1999., koje su u suštini sprovele SAD, bilo je motivisano različitim političkim interesima i moralnim razlozima, među kojima je nemali značaj igrala i želja da se oživi i ojača poslednja organizacija preko koje SAD zadržavaju vodeću ulogu u Evropi. Šta god da su bili prioritetni motivi bombardovanja, ono je nesumnjivo također imalo niz neplaniranih posledica. Pre rata na Kosovu, sva politika prema Balkanu de facto je vodila getoizaciji ovog regiona. Vizni režim koji je sprovodila Evropska unija nije se odnosio na Srednju Evropu, ali su stanovnici ostatka Istočne Evrope i Balkana i dalje imali vrlo ograničenu slobodu kretanja - "balkanizam" na delu.
Međutim,zvaničnim pravdanjem bombardovanja 1999. godine (zaštita univerzalnih ljudskih prava) Balkan je zapravo vraćen u sferu zapadne politike: posle bombardovanja Evropljani i Amerikanci bili su još dublje i reklo bi se bespovratno upleteni u prilike na Balkanu. Naime,oni sada drže dva, a moglo bi se reći i četiri protektorata. Osim toga,sada među evrokratama prvi put postoji snažan lobi koji smatra da je integrisanje Balkana, a ne njegova getoizacija, i te kako u interesu Evrope."
Evo, to je deo toga predgovora. Ovde je i odgovor na pitanje zašto je Karla del Ponte, dve nedelje prije dolaska u Beograd napisala pozitivan izveštaj da bi se mogli nastaviti pregovori oko sporazuma sa EU. Jedino ne znam čemu služe ove Koštuničine tlapnje sa Putinom. Valjda da nas sve košta skuplje, a Rusija u nekim stvarima profitira....
Šta sam ono hteo reći...o)))