Slava, Aranđelovdan je pala ove godine u subotu. Ja sam pet dana pre toga umesila kolače, mnoogo kolača.... A sve po starim receptima... Kad mi je Evdokija za jedan recept rekla da je to još recept njene babe, dakle negde iz 1880tih, pomislila sam da nazovem Etnografski muzej, što da ne, možda imaju neku devojku koja sprema doktorat na temu etno kuhinja Balkana u 19. veku, imala bi materijala i-haj.....
Elem, spremili kolače, nabavili pečenje (ne smem da reklamiram al što ima pečenje na Autokomandi, joooj, najbolje!) dovukli pića da napijemo dva dobra bataljona kozaka, sredili kuću, sve po redu, od pranja prozora do trešenja tepiha i sad čekamo goste.... Sve naravno pod budnim okom moje Evde, nema tu da ostane muzga na staklu ili da se ofrlji neka stazica, sve ima da bude pod konac... Rasporedila po kući sve miljee i ekleraje, nisam ni znala da ih imamo toliko, došla mi kuća ko izložba ručnih radova, da vide Rusi šta je narodna radinost Srbije, cvrc!
U petak mi je došao muž sa familijom, stigli Rusi.... Svekar, svekrva, dva devera i žene njihove, sve ukupno, šest komata Rusa...Sve je njima lepo Grigorije objasnio šta je slava, lepo im rekao da se na slavu nosi poklončić, piće i cveće, i to su moji Rusi, ljubi ih Djina, veoma bukvalno shvatili... Zajedno sa Rusima, protiv svih zakona avioprevoznika stiglo je par hektolitara „prave, ruske" votke, jedno dva kilograma semena za cveće, pun kofer poklona i kao vrhunac svega, mladica ariša! Za neobaveštene, kao što sam ja, ariš je njihovo drvo koje donosi sreću u kuću, pa kad su ukapirali da je Srbija previše južno i da toga nema ovde, a Grga i ja ćemo ovde da svijamo gnezdo, uprtili ljudi „mladicu", drvce, nema šta da ga vidiš, metar i po u dužini, sa sve umotanim korenom i zemljicom u kesi i „par" grančica dužine metar.... Kad sam ih videla sa tim, prvo sam se pitala da li sam upotrebila pogrešan izraz, ja rekoh cveće, a ne drvo...
Dolazimo sa aerodroma kući, a moja Evda ko da stiže glavom ruski car, uparadila moje sestre da ih čekaju sa hlebom i solju, slatkim i vodom na vratima... Siroti moji, nisu znali šta ih je snašlo, jedu onu pogaču, zagrcavaju se od soli, kusaju slatko od ljuštenih smokava i lipaju vodu....
Kad je počela slava, posadila ih Evda u čelo stola, levo i desno od domaćinskog mesta koje tradicionalno zauzima moj tata, sad, znam da nije baš logično da u čelu stola na srpskoj slavi sedi Italijan sa Izraelskim pasošem, ali, kod nas ništa nije uobičajeno... Nije nas bilo puno ove godine, svega 80 ljudi u dva dana raspoređeni...
Sve su Rusi gledali, njuškali, isprobavali, udavili se u pihtijama, raspali se od belolučenih paprika, a za sarme su pitali koliko mi tog kupusa imamo viška, jel mogu jedno stotinak kila da ponesu u Moskvu.....
U jednom momentu, pogledam, Evda sa njima, slatko se smeju i čujem da im priča o radnim akcijama.. Ne znam kako su došli na tu temu, počelo je nešto kao - vi nama komunizam a mi vama kiseli kupus, kolhozi, sojuzi.... i došlo je na to da moj siroti Grigorije sedi celo veče uz Evdu i prevodi jer je Ruse jako zanimalo kako se kod nas to išlo na radne akcije, kod njih nije bilo baš tako... A evo i njene priče, kasnije sam je posela da mi diktira....
Aj, djete, pa toj ima da se priča i priča...
Prvo, toj mora da se kaže, išlo se na radne akcije, moš ti sad da pričaš kako to nije valjalo kolko oćeš, ama, ja da ti kažem, mnoga je djevojka tek tam naučila da čita i piše, mnogi je muški tek tad naučio da pere zube i vozi motor...
Nije to sam bilo, odi vamo da radiš i rintaš, nego je to više bilo, vako, da se narod malo obrazuje i svačemu nauči, a niko nije išo ko nije teo! Ako oćeš, ti traži da ideš, mož te prime mož te ne prime, ali niko te ne bije po ušima da moraš. I nije se to toliko radilo, pre podne radiš posle podne kako oćeš....Slobodno! I ti što sad pričaju kako je to bilo pod moranje, pa odeš pa rintaš po ceo dan, lažu, sve ću ja da ti ispričam po redu, sve mora po redu...
Išli, tako, svi koji su teli, od sedamnajst do dvajessedam, čak i radnici, nije firma branila. Ej, a znam ti ja i kako to bilo organizovano, svašta men zanimalo, pa mi objasnili. E, vako. Prvo ti komitet omladine cele Juge dogovori gde i koja akcija se pravi, da rečem, pruga ili put ili šta već, pa kažu svima manjima komitetima da se spremi tolko i tolko ljudi. Pa onda, oni mali komiteti, opštine, škole, firme, pitaju ko oće da ide, a već imaju spisak ko se raspitivo da bi išo, to bilo kao privremene brigade. E, onda ako su školarci, izaberu kojeg oće, a ko su radnici, pita se njiov šef dal može da ih pusti, ako mu ne trebaju na poso. I ti su radnici, kad idu na akciju dobijali normalno platu od firme i nije im zakidalo na godišnji, nije bio to problem. Nema to veze što si išo na radnu akciju, ti si radnik i imaš svoj godišnji, pa se tako desi kad neki radnik nije baš potreban na poso, on ode na akciju mesec dana, pa malko radi mesec dana pa ode na godišnji odmor još koju nedelju...
Pa se gleda da se pošalju malko bolji đaci, jer je akcija uvek u leto, pa da nemaju problem sa školom, ako treba da spremaju ispite i to, al idu i lošiji, da se tam spreme za narednu godinu. Imalo sve to organizovano i pazilo se, ako iz ove škole ide tri dobra đaka a prijavilo se i nekoliko loših, onda ih stave u istu brigadu pa tam na akciji, popodne, kad se ne radi, naprave im gde će da sede i uče, pa ovi bolji spremaju ove lošije za ispite i poravne i prijeme i takoto...
E, sad, kad se sve to spremi, skupe se akcijaši u neki veći grad na železničku stanicu pa se odatle kreće, a taj voz prate i majke i očevi i omladina koja ostaje... Pa tu bude veselje, i zastave, i poneka majka plače i bruka svoga sina kako će dete samo bez majke, a ti sinovi crvene i begaju u voz da ne vide drugari...
Tam kad dođu, sve ko u vojsci. Zna se ko je glavni brigadir, pa imaju i štab, ej, pa moja djeca išla, jedared mi Divna bila bolničarka a Dragor zamenik komandanta brigade, i udarnik bio, imam neđe na tavanu i udarničku značku.... Kad se sprema za akciju, ta omladina tamo gde se radi, sve im spremi, podigne im šatore, sklopi kujnu i sve se spremi, pa kad akcijaši dođu, sve ima gotovo... A pričala mi deca, da se to uzimala kujna u najam, ili dignu neki šator za kujnu ili se unajmi kuća pa se tu smesti, to sve štab naselja radi, toj se tako zvalo... I kujna ima svoju četu, svaka brigada daje po nekoliko ljudi, pa oni seku, ljušte i rade tako pomoćne poslove, a glavno kuvanje radi pravi kuvar, toj uznu kuvare od firmi, iz hotela i restorana, tako glavni šef je pravi kuvar, a radna snaga su omladinci.
A i toj da ti kažem, tu ranu je plaćao CKSSOJ, znam ti ja to dobro, toj dobro pantim, Komitet davo pare malom komitetu tam de se radi pa se tako plaćala rana. I znam i kako se kuvalo, bila sam jedared da obiđem djecu pa sam pitala, toj se zvalo vojna tablica ishrane, pa men oni kuvar što je bio tamo prepisao tu tablicu, tako sam i ja naučila ponešto, da radnika koji radi moraš da raniš tolko mesom tolko voćem tolko mašću, sve to neki pametniji od mene izračunali, imam ja tu tablicu neđe na tavanu, kako treba da se rani radnik. Imali su oni doručak i ručak i užinu i večeru.
E, da, stodvajes ljudi u brigadi, četri čete pa udri na poso, ide za njima neko od inženjera, pa im govori kad i šta da rade, al da znaš, nisu to neki mnogo stručni poslovi, nako, čite od korova, kopaju, spremaju za mašine i radnike, a moj sin radio na mašinu, zvalo se to žaba, vozi je okolo ko usisivač a ona trucka i pravi tvrdo za put da se naliva.....
Taki su se poslovi radili. Rečem, pravi se put, pa dođu akcijaši, očiste od korova, poravnjaju malo, pa posle kad dođe firma koja put gradi da ima spremljeno da može lepo da se radi. I lepo im to bili sređeno. Ujutru doručak, rano, pa ajde na poso, malo rade pa užinaju, i neđe oko 2 popodne ajde nazad. Ručak i voljno! A posle ručka, svašta su imali ako oće. Pantim da su imali i razne kurseve, za vozače, pa spremanje za prijemni, pokazivao mi sin, eno, tamo je za matematiku, onaj tamo uči fiziku i tako... I bilo puno i ženski kursevi, za domaćice, krojenje, kuvanje, domaćinstvo, ej, mnoga je djevojka tek tamo naučila da mora se drži čisto i uredno i koje sve boljke mogu da se dobiju od nečistoće, buba i tako... Šta ćeš, mnogi bili i nepismeni i zatucani, iz raznih sela i sirotinje, pa nije imalo od koga ni da nauči..... A poso im nije bio težak, znaš, kad je nešto mnogo teško, dovedu vojsku i njiove mašine, pa onde posle nastavi firma koja gradi, a akcijaši su tu pre svih da pripreme i posle svih da počiste i urede...
A kad se završi akcija, onda imaju oproštajno veče, pa ples i zabavu, pa se proglase udarnici i dobijaju značke i plakete, pa sve ponosni kad se vrate, pokazuju i fale se kako su vredni i radni...
A toj, šesete, bile mnogo lepe godine, ja da ti kažem... Nosile se šimike, tesne u prstima, pa svi muški odali ko patke, ve na petama, joj, i danas ima ko pati od čukljeva što je terao modu tijeh godina... I moderne bile i jakne šuškavac, toj se išlo u Italiju da se kupi, a vozili se mopedi i nosili minići... Pa sam vidiš, ide momak, pantalone tesne, zvoncare dole široke, cipele šimi a stisle ga pa se sve zgrčio, jakna šuškavac, a sa njim djevojka, cipela na štiklu, suknja kratka, ako se zakašlje sve joj se gaće vide, bubi frizura i rolka, to obavezno, pa se tako uparađeni spremili za grad... Išlo se, kako nije, u bioskope, tad se išlo u dvajesti oktobar na matine, pa na Tašmajdan na večernje igranke, ej, lepa bila vremena... Il' sam ja bila mlada pa mi sve bilo lepo...
Jesam, što da nisam, i ja sam nosila miniće, nemo da me diraš, sg ću ti skinem s tavana slike da viš kake sam ja lepe noge imala pre ovog artitisa, višnji ga izeo ko izmisli staros'! Nosila, nego šta, nisam tad imala ni četres pet, mlada sam bila, pa i ja se dignem na štiklu, vako mala, pa dođem mom Mitru lepom skoro do uveta, pa dođe Mara pa mi natapira kosu i namesti punđu, pa se našminkam, pa kad krenemo u grad, da viš kako se okrene glava za mnom... Treba to, ćeri, ponekad, da ti ne zaboravi muž da mu nije žena sam kuvarica i domaćica, da vidi kaku lepojku ima i da mora da je čuva.... Ete, takoj to bilo....
Rusi bili i otišli, ja preživela...