Društvo| Hronika| Porodica| Život

Rusi u Beogradu....

baka Evdokija i unuka Djina RSS / 08.12.2009. u 16:04

 

Slava, Aranđelovdan je pala ove godine u subotu. Ja sam pet dana pre toga umesila kolače, mnoogo kolača.... A sve po starim receptima... Kad mi je Evdokija za jedan recept rekla da je to još recept njene babe, dakle negde iz 1880tih, pomislila sam da nazovem Etnografski muzej, što da ne, možda imaju neku devojku koja sprema doktorat na temu etno kuhinja Balkana u 19. veku, imala bi materijala i-haj.....

Elem, spremili kolače, nabavili pečenje (ne smem da reklamiram al što ima pečenje na Autokomandi, joooj, najbolje!) dovukli pića da napijemo dva dobra bataljona kozaka, sredili kuću, sve po redu, od pranja prozora do trešenja tepiha i sad čekamo goste.... Sve naravno pod budnim okom moje Evde, nema tu da ostane muzga na staklu ili da se ofrlji neka stazica, sve ima da bude pod konac... Rasporedila po kući sve miljee i ekleraje, nisam ni znala da ih imamo toliko, došla mi kuća ko izložba ručnih radova, da vide Rusi šta je narodna radinost Srbije, cvrc!

U petak mi je došao muž sa familijom, stigli Rusi.... Svekar, svekrva, dva devera i žene njihove, sve ukupno, šest komata Rusa...Sve je njima lepo Grigorije objasnio šta je slava, lepo im rekao da se na slavu nosi poklončić, piće i cveće, i to su moji Rusi, ljubi ih Djina, veoma bukvalno shvatili... Zajedno sa Rusima, protiv svih zakona avioprevoznika stiglo je par hektolitara „prave, ruske" votke, jedno dva kilograma semena za cveće, pun kofer poklona i kao vrhunac svega, mladica ariša! Za neobaveštene, kao što sam ja, ariš je njihovo drvo koje donosi sreću u kuću, pa kad su ukapirali da je Srbija previše južno i da toga nema ovde, a Grga i ja ćemo ovde da svijamo gnezdo, uprtili ljudi „mladicu", drvce, nema šta da ga vidiš, metar i po u dužini, sa sve umotanim korenom i zemljicom u kesi i „par" grančica dužine metar.... Kad sam ih videla sa tim, prvo sam se pitala da li sam upotrebila pogrešan izraz, ja rekoh cveće, a ne drvo...

Dolazimo sa aerodroma kući, a moja Evda ko da stiže glavom ruski car, uparadila moje sestre da ih čekaju sa hlebom i solju, slatkim i vodom na vratima... Siroti moji, nisu znali šta ih je snašlo, jedu onu pogaču, zagrcavaju se od soli, kusaju slatko od ljuštenih smokava i lipaju vodu....

Kad je počela slava, posadila ih Evda u čelo stola, levo i desno od domaćinskog mesta koje tradicionalno zauzima moj tata, sad, znam da nije baš logično da u čelu stola na srpskoj slavi sedi Italijan sa Izraelskim pasošem, ali, kod nas ništa nije uobičajeno... Nije nas bilo puno ove godine, svega 80 ljudi u dva dana raspoređeni...

Sve su Rusi gledali, njuškali, isprobavali, udavili se u pihtijama, raspali se od belolučenih paprika, a za sarme su pitali koliko mi tog kupusa imamo viška, jel mogu jedno stotinak kila da ponesu u Moskvu.....

U jednom momentu, pogledam, Evda sa njima, slatko se smeju i čujem da im priča o radnim akcijama.. Ne znam kako su došli na tu temu, počelo je nešto kao - vi nama komunizam a mi vama kiseli kupus, kolhozi, sojuzi.... i došlo je na to da moj siroti Grigorije sedi celo veče uz Evdu i prevodi jer je Ruse jako zanimalo kako se kod nas to išlo na radne akcije, kod njih nije bilo baš tako... A evo i njene priče, kasnije sam je posela da mi diktira....

Aj, djete, pa toj ima da se priča i priča...

Prvo, toj mora da se kaže, išlo se na radne akcije, moš ti sad da pričaš kako to nije valjalo kolko oćeš, ama, ja da ti kažem, mnoga je djevojka tek tam naučila da čita i piše, mnogi je muški tek tad naučio da pere zube i vozi motor...

Nije to sam bilo, odi vamo da radiš i rintaš, nego je to više bilo, vako, da se narod malo obrazuje i svačemu nauči, a niko nije išo ko nije teo! Ako oćeš, ti traži da ideš, mož te prime mož te ne prime, ali niko te ne bije po ušima da moraš. I nije se to toliko radilo, pre podne radiš posle podne kako oćeš....Slobodno! I ti što sad pričaju kako je to bilo pod moranje, pa odeš pa rintaš po ceo dan, lažu, sve ću ja da ti ispričam po redu, sve mora po redu...

Išli, tako, svi koji su teli, od sedamnajst do dvajessedam, čak i radnici, nije firma branila. Ej, a znam ti ja i kako to bilo organizovano, svašta men zanimalo, pa mi objasnili. E, vako. Prvo ti komitet omladine cele Juge dogovori gde i koja akcija se pravi, da rečem, pruga ili put ili šta već, pa kažu svima manjima komitetima da se spremi tolko i tolko ljudi. Pa onda, oni mali komiteti, opštine, škole, firme, pitaju ko oće da ide, a već imaju spisak ko se raspitivo da bi išo, to bilo kao privremene brigade. E, onda ako su školarci, izaberu kojeg oće, a ko su radnici, pita se njiov šef dal može da ih pusti, ako mu ne trebaju na poso. I ti su radnici, kad idu na akciju dobijali normalno platu od firme i nije im zakidalo na godišnji, nije bio to problem. Nema to veze što si išo na radnu akciju, ti si radnik i imaš svoj godišnji, pa se tako desi kad neki radnik nije baš potreban na poso, on ode na akciju mesec dana, pa malko radi mesec dana pa ode na godišnji odmor još koju nedelju...

Pa se gleda da se pošalju malko bolji đaci, jer je akcija uvek u leto, pa da nemaju problem sa školom, ako treba da spremaju ispite i to, al idu i lošiji, da se tam spreme za narednu godinu. Imalo sve to organizovano i pazilo se, ako iz ove škole ide tri dobra đaka a prijavilo se i nekoliko loših, onda ih stave u istu brigadu pa tam na akciji, popodne, kad se ne radi, naprave im gde će da sede i uče, pa ovi bolji spremaju ove lošije za ispite i poravne i prijeme i takoto...

E, sad, kad se sve to spremi, skupe se akcijaši u neki veći grad na železničku stanicu pa se odatle kreće, a taj voz prate i majke i očevi i omladina koja ostaje... Pa tu bude veselje, i zastave, i poneka majka plače i bruka svoga sina kako će dete samo bez majke, a ti sinovi crvene i begaju u voz da ne vide drugari...

Tam kad dođu, sve ko u vojsci. Zna se ko je glavni brigadir, pa imaju i štab, ej, pa moja djeca išla, jedared mi Divna bila bolničarka a Dragor zamenik komandanta brigade, i udarnik bio, imam neđe na tavanu i udarničku značku.... Kad se sprema za akciju, ta omladina tamo gde se radi, sve im spremi, podigne im šatore, sklopi kujnu i sve se spremi, pa kad akcijaši dođu, sve ima gotovo... A pričala mi deca, da se to uzimala kujna u najam, ili dignu neki šator za kujnu ili se unajmi kuća pa se tu smesti, to sve štab naselja radi, toj se tako zvalo... I kujna ima svoju četu, svaka brigada daje po nekoliko ljudi, pa oni seku, ljušte i rade tako pomoćne poslove, a glavno kuvanje radi pravi kuvar, toj uznu kuvare od firmi, iz hotela i restorana, tako glavni šef je pravi kuvar, a radna snaga su omladinci.

A i toj da ti kažem, tu ranu je plaćao CKSSOJ, znam ti ja to dobro, toj dobro pantim, Komitet davo pare malom komitetu tam de se radi pa se tako plaćala rana. I znam i kako se kuvalo, bila sam jedared da obiđem djecu pa sam pitala, toj se zvalo vojna tablica ishrane, pa men oni kuvar što je bio tamo prepisao tu tablicu, tako sam i ja naučila ponešto, da radnika koji radi moraš da raniš tolko mesom tolko voćem tolko mašću, sve to neki pametniji od mene izračunali, imam ja tu tablicu neđe na tavanu, kako treba da se rani radnik. Imali su oni doručak i ručak i užinu i večeru.

E, da, stodvajes ljudi u brigadi, četri čete pa udri na poso, ide za njima neko od inženjera, pa im govori kad i šta da rade, al da znaš, nisu to neki mnogo stručni poslovi, nako, čite od korova, kopaju, spremaju za mašine i radnike, a moj sin radio na mašinu, zvalo se to žaba, vozi je okolo ko usisivač a ona trucka i pravi tvrdo za put da se naliva.....

Taki su se poslovi radili. Rečem, pravi se put, pa dođu akcijaši, očiste od korova, poravnjaju malo, pa posle kad dođe firma koja put gradi da ima spremljeno da može lepo da se radi. I lepo im to bili sređeno. Ujutru doručak, rano, pa ajde na poso, malo rade pa užinaju, i neđe oko 2 popodne ajde nazad. Ručak i voljno! A posle ručka, svašta su imali ako oće. Pantim da su imali i razne kurseve, za vozače, pa spremanje za prijemni, pokazivao mi sin, eno, tamo je za matematiku, onaj tamo uči fiziku i tako... I bilo puno i ženski kursevi, za domaćice, krojenje, kuvanje, domaćinstvo, ej, mnoga je djevojka tek tamo naučila da mora se drži čisto i uredno i koje sve boljke mogu da se dobiju od nečistoće, buba i tako... Šta ćeš, mnogi bili i nepismeni i zatucani, iz raznih sela i sirotinje, pa nije imalo od koga ni da nauči..... A poso im nije bio težak, znaš, kad je nešto mnogo teško, dovedu vojsku i njiove mašine, pa onde posle nastavi firma koja gradi, a akcijaši su tu pre svih da pripreme i posle svih da počiste i urede...

A kad se završi akcija, onda imaju oproštajno veče, pa ples i zabavu, pa se proglase udarnici i dobijaju značke i plakete, pa sve ponosni kad se vrate, pokazuju i fale se kako su vredni i radni...

A toj, šesete, bile mnogo lepe godine, ja da ti kažem... Nosile se šimike, tesne u prstima, pa svi muški odali ko patke, ve na petama, joj, i danas ima ko pati od čukljeva što je terao modu tijeh godina... I moderne bile i jakne šuškavac, toj se išlo u Italiju da se kupi, a vozili se mopedi i nosili minići... Pa sam vidiš, ide momak, pantalone tesne, zvoncare dole široke, cipele šimi a stisle ga pa se sve zgrčio, jakna šuškavac, a sa njim djevojka, cipela na štiklu, suknja kratka, ako se zakašlje sve joj se gaće vide, bubi frizura i rolka, to obavezno, pa se tako uparađeni spremili za grad... Išlo se, kako nije, u bioskope, tad se išlo u dvajesti oktobar na matine, pa na Tašmajdan na večernje igranke, ej, lepa bila vremena... Il' sam ja bila mlada pa mi sve bilo lepo...

Jesam, što da nisam, i ja sam nosila miniće, nemo da me diraš, sg ću ti skinem s tavana slike da viš kake sam ja lepe noge imala pre ovog artitisa, višnji ga izeo ko izmisli staros'! Nosila, nego šta, nisam tad imala ni četres pet, mlada sam bila, pa i ja se dignem na štiklu, vako mala, pa dođem mom Mitru lepom skoro do uveta, pa dođe Mara pa mi natapira kosu i namesti punđu, pa se našminkam, pa kad krenemo u grad, da viš kako se okrene glava za mnom... Treba to, ćeri, ponekad, da ti ne zaboravi muž da mu nije žena sam kuvarica i domaćica, da vidi kaku lepojku ima i da mora da je čuva.... Ete, takoj to bilo....

Rusi bili i otišli, ja preživela...



Komentari (60)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 16:05 08.12.2009

...

A za sledeći put imam zapisano kako Evda opisuje Beograd „šesetih“.... Slatko da se smejemo!! Spremila sam i par slika, al mi je Grigorije na putu, vraća se ujutru pa će ih ubaciti, ja sam tupson za to.
I ne znam za vas, ali meni je cela ova priča o akcijama jako zanimljiva, pa ako neko pamti akcije, da je išao ili da je slušao priče o njima, volela bih da ih čujem i ja.....
Ako pamtite, pišite, anegdote, i akcije i doživljaje....


Veeeliki pozdrav
Evdokija i Djina
jesyblesy jesyblesy 22:20 08.12.2009

Re: ...

Bravo baki i tebi opet kao i obicno iscrpno i duhovito
Posebno mi se dopadaju Rusi koji uzivaju u nasoj kuhinji
Poljubac i zagrljaj veliki
Za radne akcije sam premlada znam ponesto iz prica...ali slabo
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 00:01 09.12.2009

Re: ...

Pa i ja samo iz priča, ali vidi malo niže, stvarno su se ludo zabavljali...

Djina
Biljana 77 Biljana 77 16:27 08.12.2009

:)

cipela na štiklu, suknja kratka, ako se zakašlje sve joj se gaće vide
Evda je genije poređenja.

Radne akcije ne pamtim. Akcijašio ćale sedamdesetih i udarnik bio i dobio neku knjižurinu. Pamti sve to kao dobro zezanje.
ristotel ristotel 16:46 08.12.2009

Re: :)

i ja sam premlad da pamtim akcijashenje, ali znam da su i stric i stari ishli, a i kuma koja je vencala majku i oca, i svi pricaju da je bilo super, kuma je cak i kasnije isla kao med sestra, i kad je bila starija nego sto je bila granica, jer je isla kao strucno osoblje... a o Baka Evdinim poredjenjima ne treba trositi reci, samo ih treba pamtiti...
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 17:16 08.12.2009

Re: :)

Evda je genije poređenja.


"Tvoja suknja malko šira od kaiša"
"Ako padneš sa tih štikli, ko da si sa terase pala..."
Neću više da nabrajam....

Poljubi dete!! Koliko sad imamo zubića?
Djina
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 17:18 08.12.2009

Re: :)

o Baka Evdinim poredjenjima ne treba trositi reci, samo ih treba pamtiti...


Fala, plemeniti mišlioče...
A gde su komplimenti za daktilografske napore moje?

Djina
miloradkakmar miloradkakmar 17:01 08.12.2009

Kozjansko '77,

gradili put , kopali odvodne kanale, ravnali , utabanavali... u selu izgradili vodovod...
Zajedno bili sa brigadom iz Ajdovščine. Čudili se koliko mi Vojvodinci možemo da radimo i da popijemo, pomagali i njima da ne bi bilo velike razlike u urađenom poslu.. Jednom smo prebacili normu 500 odsto, ako se dobro sećam.

Prolazi slovenački seljak u zaprežnim kolima sa jednim konjem, a jedan će od akcijaša :
" Kuda idete vas dvojica?"
Ovaj se okreće, gleda, nema nikoga , samo on na kolima.
Mi se smejemo, a on maše glavom i smeje se govoreći nešto nama nerazumljivo.
Posle se vraća donosi domaći šnaps.
Pohvalio nas i kod komandanta akcije.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 17:19 08.12.2009

Re: Kozjansko '77,

Joooj, slatko!
Jel napravila domaćica džiger sarmu il da šaljemo recept?

Djina
miloradkakmar miloradkakmar 18:17 08.12.2009

Re: Kozjansko '77,

baka Evdokija i unuka Djina
Joooj, slatko!
Jel napravila domaćica džiger sarmu il da šaljemo recept?

Djina

Šalji recept , slava samo što nije !
Pripreme u toku.

Pozdrav tebi i baki .
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 10:20 09.12.2009

Re: Kozjansko '77,

Citiram:
Djete, ne znam ti ja baš meru, ali otprilike vako:
oko 2 do 3 kilograma crevaca, tankih i debelih, prasećih, dobro da se operu, oko kilo škembeta, (želudac), jedna bela džigerica to se skuva u mnogo vode, oko dva tri sata u loncu ili sat u ekspresu. To se procedi, sitno se isecka, stavi se u neku šerpu i sa dve glavice crnog luka se dobro isprži i doda se jedna cela crna džigerica sitno seckana pred kraj prženja. Malo aleve i ne mora, lepše ja kad je aleva tucana a ne mlevena. Kad se dobro uprži, umuti se 4- 5 jaja, 2 kašike brašna, i mleka jedno dve šolje, (oko pola litre). stavi se u rernu i zapeče se kao musaka, dok ne dobije koricu.
A uz to napraviš i kiselo mleko, tri litre mleka ugreješ da se jedva drži prst unutra, pa sipaš kašiku šećera, jedno kupovno kiselo mleko ili ako ima de da kupiš maju za kišeljenje, pa umotaš tu šerpu u neko staro ćebe i ostaviš na toplo bar dan i noć, znaš kako se ukiseli lepo, ko pavlaka, još i lepše ako je mleko pola ovčija pola kravlje. E toj je onda džiger sarma, mora uz kiselicu da se jede.

I odma da ti kažem, crevca dobro da se operu, i sveže da budu, ne može od sušenih, a najbolje ako crevca prenoće oprana u slanu vodu, pa se ujutru još jedared isperu od soli, e, takoj su čista.

Isto se pravi i jagnjeća, ali se sarmice umotavaju u maramicu.

Ako kolješ prase, mera je ovako, od praseta od trijes kila, creva tanka i debela, škembe i bela i crna džigerica, sve ide u sarmu, samo pazi, crna džigerica se jedina ne kuva jer biva mnogo gorka, sve se kuva a crna se prži.

Ajd, pa sretna slava sinko!
Mlad si ti još, naučićeš, al džiger sarma ti je muško jelo, nako, za muževe.... To su nekad žene spremale kad muževi zanemoćaju, a sad mi moja djeca kažu da je to za nešto drugo zdravo, al u moj vjek, toj se, kad nije slava, za toj razlog spremalo muževima....

Evdokija
miloradkakmar miloradkakmar 00:28 10.12.2009

Re: Kozjansko '77,

baka Evdokija i unuka Djina
Citiram:
Djete, ne znam ti ja baš meru, ali otprilike vako:
oko 2 do 3 kilograma crevaca, tankih i debelih, prasećih, dobro da se operu, oko kilo škembeta, (želudac), jedna bela džigerica to se skuva u mnogo vode, oko dva tri sata u loncu ili sat u ekspresu. To se procedi, sitno se isecka, stavi se u neku šerpu i sa dve glavice crnog luka se dobro isprži i doda se jedna cela crna džigerica sitno seckana pred kraj prženja. Malo aleve i ne mora, lepše ja kad je aleva tucana a ne mlevena. Kad se dobro uprži, umuti se 4- 5 jaja, 2 kašike brašna, i mleka jedno dve šolje, (oko pola litre). stavi se u rernu i zapeče se kao musaka, dok ne dobije koricu.
A uz to napraviš i kiselo mleko, tri litre mleka ugreješ da se jedva drži prst unutra, pa sipaš kašiku šećera, jedno kupovno kiselo mleko ili ako ima de da kupiš maju za kišeljenje, pa umotaš tu šerpu u neko staro ćebe i ostaviš na toplo bar dan i noć, znaš kako se ukiseli lepo, ko pavlaka, još i lepše ako je mleko pola ovčija pola kravlje. E toj je onda džiger sarma, mora uz kiselicu da se jede.

I odma da ti kažem, crevca dobro da se operu, i sveže da budu, ne može od sušenih, a najbolje ako crevca prenoće oprana u slanu vodu, pa se ujutru još jedared isperu od soli, e, takoj su čista.

Isto se pravi i jagnjeća, ali se sarmice umotavaju u maramicu.

Ako kolješ prase, mera je ovako, od praseta od trijes kila, creva tanka i debela, škembe i bela i crna džigerica, sve ide u sarmu, samo pazi, crna džigerica se jedina ne kuva jer biva mnogo gorka, sve se kuva a crna se prži.

Ajd, pa sretna slava sinko!
Mlad si ti još, naučićeš, al džiger sarma ti je muško jelo, nako, za muževe.... To su nekad žene spremale kad muževi zanemoćaju, a sad mi moja djeca kažu da je to za nešto drugo zdravo, al u moj vjek, toj se, kad nije slava, za toj razlog spremalo muževima....

Evdokija


Veliko hvala bako Evdokija !
Hvala i tebi Đina.
Čim napravim prvu dorbu sarmu javiću vam.
Prvi pokušaj će biti sad za slavu.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 04:12 11.12.2009

Re: Kozjansko '77,

Jok, bez uzorka ne važi!
Bar dve porcije da se pošalju na probu!!

Djina
jucaibin jucaibin 17:17 08.12.2009

:-)

lepo ste mi vas dve spojile Ruse & akcijase
uzivala sam naravno u slavskom delu, konditorskom, botanickom... i akcijaskom
nisam baila na radnoj akciji, tata jeste Samac - Sarajevo. u moje vreme su polako pocele da izumiru, ali ih je jos bilo. mama nije dala i tacka!
masem & pozdravljam obe
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 17:20 08.12.2009

Re: :-)

Fala devojko, i smatram se pozvanom na proslavu 20 godina diplomiranja na faksu, kad već prošli put omaših!!

Djina
ladyhawk ladyhawk 23:08 08.12.2009

Re: :-)

Kad sam ja htela da idem, bili su to vec izdisaji akcija, mozda cak i poslednja organizovana. I mama nije dala, ma, ni govora, smatrala da 15-16 godina nije dovoljno. A kad se setim kakvi su ljudi u to vreme organizovali ORA, neke matore hohstaplere sam bila upoznala kao polaznica politicke skole, znam da je mama bila potpuno u pravu. U osamdesetim se to sve bilo nacisto iskompromitovalo. Zalosno, jer ideja je genijalna.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 00:02 09.12.2009

Re: :-)

Tja, sve što valja se iskvarilo dok sam se ja rodila....
Zakasnila sam jedno pola veka...

Djina
Lord Greystock Lord Greystock 19:52 08.12.2009

Radna akcija!

BiJo prisutan! Više puta! Udarnička značka komada jedan!
Istina je da je tamo bilo svega: kursevi razni, ja sam tamo položio za onu potvrdu za moped. A istina je to za te radnike iz redovnog radnog odnosa, za neke koji su otišli tamo polupismeni, bilo je i onih koje vrate kući (najveća sramota koja te je mogla snaći, i tebe i tvoju poridicu a ni tvojoj brigadi nije bilo svejedno). Ja sam bio klinac pa mi je bilo važno samo da se zezam i pravim smicalice i zvrčke a ovi stariji su učili i radili i neke ozbiljne stvari.
Na različitim ORA-ma (Omladinska Radna Akcija - ORA) se različito rintalo: negde se padalo s nogu, negde je bio radni odmor Tamo se zaljubljivalo, odljubljivalo, prva "ozbiljna" iskustva se doživljavala, tamo sam prvi put probao alkohol... napio sam se prvi put što bi prost narod rek'o Tamo su nastala neka prijateljstva sa ljudima iz bivših nam republika koja traju i dan danas, sa ljudima koji su ostali normalni i nikad nisu postavljali pitanje i sumnjali u moje iskrene namere! Kao ni ja u njihove. Posećujemo se i dan-danas, idemo jedni drugima u svatove, u goste, družimo se! Neki na žalost nisu više među nama.
Prvi put sam tamo video šta znači biti "podoban", šta znači nepravda, kako se neki provlače a drugi padaju snogu ali od toga nemaju koristi, video svu besmislenost "samoupravljanja" (moš' misliti mene kao klinca čiji glas vredi kao i mog cimera koji je završio medicinski fakultet) kod nekih odlučivanja... Al' je bilo jako dobro i nije mi žao što sam bio tamo, što sam sve to prošao. I mislim da je to značajno i nemerljivo iskustvo!
I išao bih opet da sam sada u tim godinama
Svega je tamo bilo, neverovatno da je neko potegao pitanje ORA
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 00:06 09.12.2009

Re: Radna akcija!

Ma i ja bi ovako matora, al ukinuli, nepravda!!
Lepo ja kažem da sam se prekasno rodila, cccc....
Greetings, My lord!

Djina
Lord Greystock Lord Greystock 00:40 09.12.2009

Re: Radna akcija!

baka Evdokija i unuka Djina
Greetings, My lord!Djina

Zadovoljstvo je moje.
My Lady
Jelica Greganović Jelica Greganović 01:05 09.12.2009

Re: Radna akcija!

Greetings, My lord!

Djina


Zadovoljstvo je moje.
My Lady


Kako ste fini...uau!


Lord Greystock Lord Greystock 11:09 09.12.2009

Re: Radna akcija!

Jelica Greganović
Greetings, My lord!Djina
Zadovoljstvo je moje.My LadyKako ste fini...uau!

Ih Jelice pa znaš me
Vazda sam fini
deandrej deandrej 20:34 08.12.2009

Secam se

radnih akcija.Nisam isla na njih ali sam poznavala ljude koji jesu.Moj dobar drug mi redovno podnosio izvestaje.Meni je delovalo da se oni tamo bas dobro zabavljaju.Ovaj moj drug se redovno dopisivao sa nekoliko devojaka koje je upoznao na ORA-ma.E sad pisati o osecanjima mu bas i nije islo od ruke pa je onda pisma donosio meni i evo priznajemja sam tim devojkama sastavljala pisma.No insistirala sam da mi barem opise kakva osecanja gaji pa bi ja to u reci pretocila.Evo javno se izvinjavam sto sam ucestvovala u tom varanju ali bilo je to mladost ludost.
Veliki pozdrav za Evdu i hvala Djina na jos jednoj lepoj prici.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 00:07 09.12.2009

Re: Secam se

Znači tvoje su reči rasplakivale devojčike po SFRJ?

Uuuu stidi se odma jedno pola sata, bruko jedna Siranodeberžerakovska!!!

Djina
ladyhawk ladyhawk 22:57 08.12.2009

Jedan neobican udarnik

Julebur (Julebord, bozicna zabava) pre dve godine u Norveskoj, nama prvi. To bi mogla biti jedna zanimljiva prica, ali nisam sigurna da je moguce pisati sada na B92 blogu.
Elem, dok u holu cekamo otvaranje sale i caskamo s retkim poznanicima, prilazi nam jedan stari profa, emeritus (sto znaci penzioner, al se jos maje po fakultetu, ima svoju kancelariju, mozda i doktorante, moze da radi sta hoce, laboratorije mu sirom otvorene). Njega poznajemo povrsno, a on je u drustvu s jos jednim emeritusom, jos starijim i upoznaje nas. Kad je ovaj drugi cuo da smo iz Srbije silno se obradovao, predstavio se i rekao: "Ja sam udarnik", na srpskom. Jedno sest znakova pitanja nad nasim glavama je odmah uklonjeno nakon njegove price koja je usledila. Dekica je 1951. bio na Omladinskoj radnoj akciji izgradnje pruge negde oko Banjaluke. Cistokrvni Norvezanin. Ubacio je odmah neke pesmice koje su se tada pevale, perfektno. Tu nam poce da prica kako su oni tih godina bili jako zainteresovani za nasu, Titovu, politiku, te vanblokovska zemlja, te veliko NEEE Staljinu i sl. Najvise mu se dopalo voce i muzika i igre koje je tada naucio. Tada sam na trenutak pomislila, mozda je bio i spijun, ali je svakako divan, a i treba mu oprostiti, pa kopao je kod nas i jos bio udarnik. Izgleda da su oni dobro proucili nas socijalizam, pa postepeno i sami dosli do njega, dok se mi vratismo u manufakturni kapitalizam, sa tendencijom da ga unapredimo u feudalizam. Sa tim cikom smo lagano usetali u salu koja je vec bila krcata i tu smo nastavili zaista zanimljiv razgovor, a prijateljstvo se, evo, nastavilo tokom dve godine. Posecujemo se medjusobno, ponekad uhvatimo i neku pauzu na fakultetu pa uz kaficu slusamo njegove fantasticne price o povezanosti jezika, nacionalnih plesova i muzike Srbije, Makedonije, Bugarske, Hrvatske, Bosne. On zna gomilu pesama i narodnih igara, cak pamti i vic o Crnogorcima.
Veliki pozdrav, Djina, tebi i baki i hvala za pricu.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 10:02 09.12.2009

Re: Jedan neobican udarnik

Prelepa priča!!
A moja tetka Divna jednom bila bolničarka na akciji, i nije što je moja, ali mnogo lepa žena, ona starinska lepota, krupne oči i neverovatan osmeh....
Pričali mi njeni akcijaši sa kojima se i danas druži, da je svaki drugi bio povređen bar dvaput nedeljno, svi su išli na previjanje kod Divne....
Posle nekog vremena je brigadir premesti u kuhinju, kaže, da sam je ostavio u ambulanti, niko mi ne bi išao na teren, svi mi radnici kod Divne na lečenju! Pa em se izležavaju po ambulanti, em posle ja treba od nje da ih lečim, samo zablene ko tele u šarena vrata i nit gleda gde udara motikom nit koga!
Zarad opšteg zdravlja, ajd ti Divna ljušti krompire!

Lepa to bila vremena, sve mi se čini....

Djina
jamari jamari 23:07 08.12.2009

te akcije..

Pre neko veče sede moj ćale i njegov venčani kum...
Kaže kum : Jaooo, kume, kad su me videli na poslu sa udarničkom značkom, svi zinuli!
Ja: Kakvom, bre, značkom?!
Kum: Pa, udarničkom... Pričali smo pre neko veče kako sam ja moju izgubio, pa mi Sava (moj otac- prim.autora) dao jednu njegovu, jer ima više komada... I ja zadenuo i otišao na posao. Znaš kako su se iznenadili!
Mogu misliti...


A čula sam i da je keva svojevremeno kao nagradu dobila polaganje vožnje i ustupila ćaletu...a nisu tada ni bili zajedno, tek su se kasnije smuvali Znači, brat i ja, potomici radnih akcija, kao i mnogi koje poznajemo...
Jelica Greganović Jelica Greganović 23:58 08.12.2009

Kasnim, kasnim,

ali bolje itkad nego nitkad...ljubac za baka Evdu, arišu želje da poraste kao što mu je pisano, vama orden za rad i hrabrost povodom multi-kulti slave (mora da Sv. Aranđel još pregledava beleške s tog dana)...a ovo oko akcija - pozdravio te Žmu.
p.s. Da l' sam ti rekla da si ti zlato jedno i vrednica, zato što kuckaš ko mali mravac...
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 00:05 09.12.2009

Re: Kasnim, kasnim,

Jeeesi... Vidi kako crvenimmm....

Ćuti, pravim se vredna i prolazi mi!!

Poljubac i tebi, veeeliki, i ljubi decu!

Djina

PS, mislim da je i Aranđel digo ruke od nas..
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 10:26 09.12.2009

Re: te akcije..

Pre neko veče sede moj ćale i njegov venčani kum...
Kaže kum : Jaooo, kume, kad su me videli na poslu sa udarničkom značkom, svi zinuli!
Ja: Kakvom, bre, značkom?!


Jamari, to me podsetilo..
Ima jedan orden, zove se Kongresna medalja časti, u Americi. Interesantno je koliko poštovanja svi iskazuju kad ga vide. Potpuno je realna scena da vidiš kako desetak vojnika ide ulicom, šetaju i u trenutku se ukoče i salutiraju, tek vidiš nekog starca kako im odpozdravlja, primetili su orden, koji se nosi oko vrata, na dugmetu od kragne i pozdravljaju.
A vidiš, da nije bilo akcije... udarničko dete, šta da ti pričam....

Pozdrav!!

Djina
nekad-bio-kuki nekad-bio-kuki 03:34 09.12.2009

uz pozdrav

baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 10:27 09.12.2009

Re: uz pozdrav

Joj, fala, slatko me nasmeja!!

Djina
bjes bjes 08:11 09.12.2009

...

па добро бре, јел` ти хоћеш да због оваквог наслова неким блогерима преседне? :)

замисли како се осећају Драго Ковачевић тхе Пророк & његове Нарикаче кад виде наслов "Руси у Београду"... :)))
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 10:28 09.12.2009

Re: ...

Nisam upućena u pisanje dotičnog.....

Pa šta da radim, došli Rusi....

Djina
bjes bjes 10:33 09.12.2009

Re: ...

ма то писаније више личи на бајање, но небитно... :)

него, коју вотку донесоше гости? нама кад долазе, зна се - Русский Стандарт Платинум
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 10:45 09.12.2009

Re: ...

Celu kutiju, to se pakovanje zove Ruski sevdah, tako mi muž preveo, ima 24 flaše, sve vrste, od klasičnog Smirnoffa do nekih ređih sorti, Jeljcinjka, Lenjinovka i sl. Pa tako puta 4, tj, četiri kutije. Kako su to dovukli, nemam pojma, al ko sme da dira šestoro Rusa koji imaju diplomatske pasoše, mornarske knjižice i malo nezgodno prezime?
Pa i drvo su bre udenuli u avion!

Djina
anagardboo anagardboo 09:40 09.12.2009

Previse sam mali deca

za radne akcije tog tipa, ali se secam da su nam ih organizovali u osnovnoj skoli: sredjivanje oko skole, branje paprike ili grozdja, i slicno... Najmanje smo razmisljali o poslu- samo smo smekali ko je pored koga u redovima njivskim, te su bili prozivani i pevalo im se momak i devojka...
Kad nam je to dosadilo, doslo je do spontane podele na nase i njihove i udri trulim paprikama u rat Najcistiji su bili pobednici. Blago li nam je bilo majkama kad smo stigli kuci

Ne znam da li bi danas takve akcije zazivele. Pitam se, pitam...

Krasan tekst, kao i obicno (jedva docekan, kao i obicno). Evo vam
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 10:31 09.12.2009

Re: Previse sam mali deca

Samo zamišljam.... Danas...
Udarnici kukaju na žuljeve i mažu se L'Oreal kremicama, akcijaši sa MP 3 4 5 i ostalim brojkama na ušima okopavaju i pevuše, a igranka je tehno žurka u sitne sate...
A kakve bi sad kurseve organizovali?
Nemam ideju...

Djina
sofy_kg sofy_kg 10:40 09.12.2009

nisam jos procitala...

ali preporuka je ostavljena naravno...

sigurna sam da ce biti divna, ali samo da vam kazem...i tebi i Evdi...proslo je vise od 2 dana...i mnogo smo vas se uzeleli...:(

ljubac...:)
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 10:50 09.12.2009

Re: nisam jos procitala...

Eh, sad da se malo pravdam.
Već sam rekla da radim na brodu, a jedno od zaduženja mi je i (povremeno) obuka novih članova posade i prezentacija sistema na brodu. Do sada sam putovala na takva dešavanja, a sad neko izmisli Skype, pa sam kući i držim video-konferenciju u npr. Belo Horizonteu u Južnoj Americi. Ima opet dana kad sam u poslu, ali barem sam u Srbiji. A priče mi je neprijatno da pustim pa da odem, nekako, ko da organizujem zabavu i napustim goste, da parafraziram Jelicu Greganović. Tako da pustim priču tek kad sam sigurna da ću dva tri dana biti slobodna da se malo popričam sa gostima.
Eto, ako nije opravdanje, bar je objašnjenje.

Djina
sofy_kg sofy_kg 11:00 09.12.2009

Re: nisam jos procitala...

ma sve ti je oprosteno...:)

JOOOOOOJ BLAGO TEBI, 'OCU JA TAKAV POSAO...:) Ja prosto O B O Z A V A M sve sto je vezano za more....:)

puno pozdrava i poljubaca za vas tri devojke...:)
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 11:07 09.12.2009

Re: nisam jos procitala...

Ako si dovoljno mlada i luda....
Može!
Nađe se način, ako se hoće....

Djina
sofy_kg sofy_kg 11:18 09.12.2009

Re: nisam jos procitala...

godina 18, ludaaaaaaaaaaaaaa...:) Hoce se...:)
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 11:48 09.12.2009

Re: nisam jos procitala...

Savršene godine!
Razmisli dobro pre nego se uhvatiš za ovaj posao. I to ti, ovako javno i jasno i glasno kažem. Oko 10% ljudi koji probaju ostanu ceo svoj vek na brodu, 50% pobegne kući a 40% pobegne kući vrišteći i sanja noćne more još 10 godina. Posao je težak, i fizički i psihički, kad si u smeni, tj. na brodu, nema slobodnih dana, nema slobodnih ni sati, radi se 12-14 sati dnevno, i veruj, da nije tako, poludeli bi. Teško je i psihički, danima gde god pogledaš plavo-gore plavo-dole, posle mesec dana kad ugledaš kopno imaš strah da izađeš da broda, to je sasvim normalna psihoza posle nekog vremena.
Smene su, npr, konobarima 2X6 sati, mornarima 10 sati u komadu, na komandnom mostu radiš 4-6 sati pa si 4-6 sati slobodan i tako u krug, dan, noć, nedelja za nedeljom...
Ako si na otvorenom moru, nema telefona, interneta, nema veze sa kopnom....
Ako si spremna da se odrekneš kafica da drugaricama, majčinih kolača, komšijskih kafenisanja i druženja sa porodicom i prijateljima, da nikog od njih ne vidiš po 9 meseci godišnje, što da ne, probaj. Tek posle mnogo godina dobiješ status i slobodu i poziciju da možeš, kao ja sad, da švrćkaš na brod i sa broda, inače, prvih 5 godina su smene po 9 meseci godišnje, imaš 1 (jedan) slobodan dan mesečno.
Slobodu, čar putovanja, doživljaj desetina zemalja i kultura koje možeš da upoznaš niko ne može da plati, ali to tek posle 3-4 godine, kad stekneš poverenje oficira koji su ti nadređeni pa sebi odrediš kad ćeš iskombinovati smene da izađeš, npr u Koreji na jedno popodne ili na 18 sati u Egipat. U prvih 5 godina zaboravi na razgledanje piramida, Ankor Vat ili Pariz, tek možda pokoji sat na obali. E, ako sve to preživiš, kasnije je pesma, radiš po radnom zadatku i roku a ne po radnom vremenu i mnogo je lakše.
Eto.
Djina
lakrima lakrima 23:59 10.12.2009

Re: nisam jos procitala...

baka Evdokija i unuka Djina
Eh, sad da se malo pravdam.
Već sam rekla da radim na brodu, a jedno od zaduženja mi je i (povremeno) obuka novih članova posade i prezentacija sistema na brodu. Do sada sam putovala na takva dešavanja, a sad neko izmisli Skype, pa sam kući i držim video-konferenciju u npr. Belo Horizonteu u Južnoj Americi. Ima opet dana kad sam u poslu, ali barem sam u Srbiji. A priče mi je neprijatno da pustim pa da odem, nekako, ko da organizujem zabavu i napustim goste, da parafraziram Jelicu Greganović. Tako da pustim priču tek kad sam sigurna da ću dva tri dana biti slobodna da se malo popričam sa gostima.
Eto, ako nije opravdanje, bar je objašnjenje.

Djina


Sve sto je od vas ODLICNO JE!!!!!! Hvala vam sto ste nam se vratile.
Veliki pozdrav baka Evdi a tebi uvek mirno more i "dobar vetar".

Svetlana.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 04:16 11.12.2009

Re: nisam jos procitala...

I sad me podseti....
Nemoj da se neko prevari da mornara ženskog roda nazove mornarkom, na bilo kom jeziku i u bilo kom obliku....
Mornarka, seawoman ili kakogod, u našem sveti znači ...hm, ...dama koja živi blizu luke i "druži" se sa mornarima.... Reći ženi mornaru da je mornarka je uvreda, i to baš ozbiljna.
A ako imate u vidu da je većina mornara naoružana, barem noževima za jedra, nije pametno izazivati ih...

Pozdrav, devojko!!
Salute mi.... Ma sve već znaš!!

Djina
mikele9 mikele9 15:37 09.12.2009

Radne akcije

RUSI DOLAZE
Tek što sam završio drugi razred gimnazije 1963 godine u ondašnjem Titogradu, imao sam nepunih 17 godina, prijavio sam se za tz Saveznu radnu akciju. Primili su me i sa brigadom sam otišao na mesto događanja u selo Vodanj kod Kolara, opština Smederevo. Povod za moje prijavljivanje nije bila moja „izgrađena omladinska svest“ već intrigiranost pričama i pripovedanjima „starih“ akcijaša o tz partizanima na akcijama. Ići u partizane je značilo sa devojkom otići iz brigadirskog naselja u nabliže kukuruzište, pa onda sledi šta sledi. E to što sledi raspaljivalo je moju mladalačku maštu i nateralo me da se prijavim za odlazak na izgradnju Autoputa. Moje sreće kada su me primili! Jedva sam čekao da stignemo imajući mutnu ili ne baš sasvim jasnu sliku onoga što me očekuje. Morao sam dobrano da popričekam, iz Titograda smo do Sarajeva preko Huma putovali uskotračnom železnicom tz Ćirom, koji je za uzor brzine odabrao osrednje brzog puža. Mogli smo...šta mogli, izlazili smo na stanicama blizu kojih bi videli neku prodavnicu, kupovali konzerve, flaše piva i rakije i laganim hodom uzbrdo ili nizbrdo u zavisnosti od vijuganja pruge, lako uspevali da se ukačimo na Ćiru. Putovanje do Sarajeva je trajalo...znate ono: „Tri dana jahanja“! U ogromnom holu sarajevske železničke stanice proveli smo dvanaestak sati i tek uveče krenuli relativno brzim vozom za Beograd i dalje za Vodanj. Sve u svemu, putovali smo dve noći i tri dana. U za našu brigadu određenoj baraci, popadali smo po vojničkim krevetima na sprat i zaspali kao klade (ne volim izraz: „kao zaklani“). Sutra su nam podeli brigadirske uniforme na koje su nam devojke prišile amblem naše brigade i „šprinterice“, plitke kožne cipele od kojih je većina nas doživela samo „krv, znoj i suze“, plikove i žuljeve, naravno. Posle jutarnje fiskulture i doručka uzimali smo alatke, lopate, ašove, budake (krampove, pijuke), kolica i sa pesmom izlazili iz naselja. Put do određene nam „trase“ je bio dug oko šest kilometara, povratak takođe ali mladost je mladost. Nedelju dana smo radili prvu smenu, jutarnju a sledeće nedelje poslepodnevnu. Bili smo zaduženi da iskopavamo tone i tone zemlje koju smo kolicima odvozili, odvozili....pojma nemam gde, ja sam rukovao uglavnom ašovom ili budakom. Posle tri ili četiri sata rada sledila je tz marenda: pola kile hleba i konzerva jetrene paštete.
Naše naselje su činile četiri brigade, naša titogradska, beogradska, varaždinska
i brigada sastavljena od gluvonemih iz cele Jugoslavije. Četiri barake za spavanje, kupatilo sa umivaonicima (valovi sa česmama) pod krovom na drvenim stubovima, otkrivena ručaonica i najmanja (ali ne i najgora, naprotiv) baraka za rukovodioce. Ispred ulaza u svaku spavaonicu nalazio se jarbol sa zastavom koju je podizao onaj koji se najbolje pokazao na trasi tog dana, praćen pevanjem himne „Hej Sloveni.“ I sam sam jednog dana podizao zastavu i živo se sećam uzbuđenja i ponosa koje sam proživljavao. Nisam od onih koji malo, malo, pa redefinišu istoriju sopstvenog života, pišem i govorim o njemu iskreno, bez lažnjaka. Brigadiri ostalih brigada koji bi se zatekli u blizini, u stavu „mirno“ bi sačekali kraj himne i podizanja zastave. Svaka brigada se trudila ( naravno, po zamisli i naređenjima rukovodstva) da baraku ali i prostor oko nje, ulepša i uredi što je moguće bolje a veliki značaj je pridavan krugu u čijem se centru nalazio jarbol sa zastavom. Ređane su i u zemlju ukopavane iskošene cigle, sađeno je cveće (odakle?!) u bojama zastave, sađena trava...
Radili smo na močvarnom terenu bez čizama, o rukavicama nije ni bilo reči. Žuljevi su se stvarali, pucali, zarastali, stvarali se novi. Mi „lenji“ radili smo kao idioti, dvostruko više od ostalih da bi opovrgli ustaljeno mišljenje. Sećam se da mi je jedan beograđanin dok smo posle ručka pušili na klupi, rekao: „Koji vam je moj, šta ste zapeli k’o sivonje, jebeš rintanje, zezajte se malo, buldožer to može da iskopa za jedan dan.“
Hranili su nas tako-tako. Jednom su nam za večeru uvalili boraniju sa velikim žućkastim crvima. Digla se velika frka, Đoko P. iz naše brigade, stariji od mene, imao je dvadeset dve, tri godine, uzeo je činiju sa stola i odneo je za sto gde su večeravali rukovodioci i glasno viknuo da se orilo: „Jedite vi ova govna a mi bogomi nećemo!“ Za čas su nam svakome podelili po veknu vrućeg hleba i po pola Gavrilovićeve zimske salame, da bi zataškali „stvar.“ Uvek je bilo lopina.
Ekonom naselja se sigurno odavno bio dobro nafatirao, što se njega tiče, mogli su odmah da ga smene. Nisu, objašnjeno nam je da su krivi proizvođač i dobavljač. Kasnije je doprlo do nas da je „našu“ hranu prodavao seljacima iz okolnih sela i to su nam ispričali seljaci.
Pomenuh da smo na trasu a i pri povratku u naselje išli pevajući. Repertoar se sastojao od partzanskih pesama ali i pesama svih „naših naroda i narodnosti.“ Ne znam za ostale i da li je to bio kuriozitet samo naše brigade, ali smo pevali i...pazi sad:
„Druže Tito samo piši, radićemo i po kiši.“
„Ako piše i Jovanka, radićemo bez prestanka.“
„Ako pišeš sa Kardeljom, radićemo i nedeljom.“

Što se tiče „partizana“, osnovnog razloga zbog kojeg sam se prijavio, i tu sam skoro nagrabusio. Naime, jedna lepa riđa pegava varaždinka i ja smo se bili zacopali jedno u drugo a sticaj okolnosti je učinio da radimo u suprotnim smenama. Moja brigada dolazi u naselje a njena odlazi na trasu. Gledamo se, pojeli bi jedno drugo, dolazilo nam je da zaplačemo od nemoći! Ipak, potrefi se jedne noći da istovremeno budemo požarni u svojim brigadama. Osnovni zadatak nam je bio da čuvamo i sačuvamo zastavu. Jedva dočekavši da umorni drugari zaspu, nas dvoje ljubeći se, zbrišemo u obližnji šumarak. Vratimo se mi trenutak pre smene i uvalimo se u svoje krevete. Nisam mogao da zaspem, po ko zna koji put sam u misli dozivao i oživljavao svaki detalj našeg maženja, kad se začu dreka! Svi smo skočili i istrčali iz barake. I njena brigada isto tako. Komandanti, i njen i moj su se drali: „Gde je zastava, gde je zastava...ko je bio požarni..?“ Beogradski mangupi su videvši kako smo nas dvoje otišli u šumicu, skinuli i njihovu i našu zastavu i sakrili je u svoju baraku. Trebalo je da prisustvujete sastanku brigade na kojem sam javno kritikovan, „Stub Srama“, šta da vam kažem. Moje „partizanovanje“ se završilo javnim pljuvanjem. E jebi ga, kad je već tako, nas dvoje smo grabili svaki trenutak da budemo zajedno, ustajali smo pre svih, iskradali se uz znanje i podršku požarnih i ljubili se i mazili makar i deset minuta.
Nekoliko dana pre završetka naše smene, dobio sam visoku temperaturu pa su me prvo lečili u stacionaru a zatim pošto su shvatili da sam zaradio tešku upalu pluća, prebacili su me u Smederevo u gradsku bolnicu. Iako po nepisanom pravilu niko ko ne „odradi“ svih mesec dana, ne može da dobije udarničku značku, ja sam je dobio! Cela Brigada je jednoglasno odlučila da je zaslužujem.
Doneli su mi je u bolnicu, bio sam iskreno srećan i ponosan. I danas je tu negde u kući u nekoj od kutijica ili fijoka.
Beograđanin sam od 1965 godine, kada sam maturirao došao sam i ostao u Beogradu. Idući često autoputem prema Nišu, se nepogešivošću prepoznam "trasu" na kojoj smo iskopavali tone i tone blatnjave zemlje, setim se moje lepe pegave varaždinke, bolnice u Smederevu....šta reći, svoje rane mladosti.
Topao pozdrav baki Evdokiji i unuci Djini
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 22:54 09.12.2009

Re: Radne akcije

WOWWW!!!

Mikele, a šta kažete na ideju da malo vi sad pišete blogove umesto nas!!!!

Predivno ispričana priča!
Evda je samo znala onoliko koliko je čula i kako su joj deca ispričala, ali mi je jako drago da se javi neko kao vi da ispriča i drugu stranu priče i malverzacije koje su i tada postojale...

Hvala puno na ovome!!
Djina
sesili sesili 22:59 09.12.2009

Re: Radne akcije

Na radnim akcijama nisam bila, nije dala mama, a njeno se nije poricalo. Bio je moj brat i stekao dugogodišnja prijateljstva. Ali, mene je više zanimao taj stari recept za kolače. Spremanje Slave, svakako. Kakvi muzge na prozoru! A tek hekleraji, zamišljam... Hvala Djina za kucanje. Uvek mi je drago da čitam. Nisam se javila ranije jer je mom Srkiju bio rođendan, pa sam pravila rozen-tortu. Voli dete (29 god.) Pozdravi baku i piši priče. Uzgred, iako sam matora, posao ti jeste SJAJAN!
mikele9 mikele9 16:33 10.12.2009

Re: Radne akcije

Draga Djina,
Drago mi je da vam se dopalo moje pisanije. Odmah moram da kažem da podnaslov mog (privatnog ali otvorenog) Bloga koji se zove SUBJEKTIVNO, glasi odprilike: "..................objektivno mi je uvek izgledalo kao lažnjak....."
Dakle, pišem subjektivno ( kako drugačije?!) i iskreno, bez lakiranja, liftinga i maskara a pamtim "kao slon".
Šta da vam kažem, preporučite me za pisanje.
Pozdravite baka Evdokiju, verujem joj da je imala šta da pokaže noseći minić.
Pozdrav i vama Djina
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 04:20 11.12.2009

Re: Radne akcije

Ali, mene je više zanimao taj stari recept za kolače. Spremanje Slave, svakako. Kakvi muzge na prozoru! A tek hekleraji, zamišljam...


Recept je malo komplikovan, ali ću se potruditi da ga nađem u papirićima u mojoj "urednoj" fascikli u još "urednijoj" fioci...

Pozdrav i čitamo se!!
A posao... Volim!!!!

Djina
lenamur lenamur 09:40 11.12.2009

Re: Radne akcije

Diiivno!!!
kiselkasta kiselkasta 10:06 10.12.2009

kao i obicno

procitala sam odmah, istog trenutka lupila preporuku, za komentar nisam imala vremena
sada se samo prijavljujem da sam tu, pratim i uzivam kao i u tekstu koji sam procitala nekoliko puta, tako i u izuzetnim komentarima
pozdrav
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 04:22 11.12.2009

Re: kao i obicno

OŠEĆERIĆU te za taj tužni nadimak!!
Joj, pa kako može tako slatko ženče da namesti sebi tako tužan nadimak?
Hvala ti lutko na lepim rečima....

Djina
kiselkasta kiselkasta 11:39 13.12.2009

Re: kao i obicno

hej izvini
ali pogresno si mi procitala nadimak

volim mnogo toga u zivotu, izmedju ostalog i hranu; zacinjenu, ljutkastu, kiselu, a taman kad sam otvarala nalog (sta cu uvek radim vise od jedne stvari u isto vreme ) jela sam nesto sto je trebalo biti kiselo, a bilo samo kiselkasto i eto ti ga rodio mi se nick
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 07:50 15.12.2009

Re: kao i obicno

U tom slučaju, najdublje izvinjenje gastronomskom ekspertu!!
I ja volim kiselo!!

Djina
selica_nena selica_nena 11:45 10.12.2009

Akcija!!!

E, ja sam učesnik ORA Deliblatski pesak. Doduše, za nas iz okolnih metsa je to bila lokalna radna akcija, jer nismo spavali u kampu, nego nas vozili kamionom do šume i nazad. Zadatak nam je bio da pripremimo kamp za savezne akcijaše, što znači da raskrčimo dobar deo šume i pomognemo u podizanju baraka.
Stvarno je to jedno od najlepših iskustava iz mlađih dana, iako smo ljudski radili. Dobro društvo, smeh i pesma, igranke pod vedrim nebom, poneki ukradeni poljubac... Ah, mladosti slatka.
Posle najbolje akcijaše vodili na slet za Titov rođendan. E, to je bila posebna čast i nek priča ko šta hoće, ali meni srce i sad zaigra kad se setim te atmosfere.
Naš kamp još postoji. Kad su ukinute radne akcije, jedno vreme je služio kao rekreativni centar, pa izbeglički kamp.

Đina, baš si mi lepe uspomene pokrenula.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 04:23 11.12.2009

Re: Akcija!!!

A, ti si znači bila u "malom" komitetu "što sprema smeštaj".....

Drago mi je da si se bolje provela nego Mikele...

Poljubac i piši, slatko te čitam!!

Djina
hajkula1 hajkula1 19:51 12.12.2009

Prvo i prvo

preporuka !

Treba malo vremena da odvojim za recepte za kolace.
Sto se radnih akcija tice, imali smo neke radne subote, nesto kao drustveno koristan rad. Sredjivanje ucionice, skolskog dvorista, zvezdarske sume. Sami smo ofarbali skolske klupe, napravili pano, neke police, doneli cvece u ucionicu... Skupljali smo stari papir i flase. Po zavrsetku radova, ostao nam novac i za izlet. Peti razred. Inace jedno nemirno odeljenje, nemoguce sto se discipline tice. Prvi put smo kolektivno pobegli sa casova u trecem razredu. Kazna, batine? Koga su roditelji tukli, dobio je i tada batine. Koga nisu, nisu ni tada. Kada zagusti, mi koji nismo kaznjavani, koji nismo dobijali batine, prihvatali krivicu na sebe da spasemo drugare. Tata bi bio razocaran da nisam u tome ucestvovala. Vazila sam inace za odgovorno, po malo i povuceno dete. Baba mi je kazala, posto se vratila sa jednog roditeljskog sastanka, ako svi pobegnu, idi i ti. U petom razredu smo dobili sjajne nastavnike, zanimljive, duhovite, neke vise, neke manje stroge... (Za mamu i njenu rodbinu, vazila sam za izuzetno nemirno dete, svojeglavo, pravog antihrista. Bili su u pravu i tata sa svojima i mama sa svojima.)
Baba je par puta gundjala, kako bi bilo dobro da odem na radnu akciju (da me dovedu u red posto me je ona razmazila ). Nije ona to mislila ozbiljno, vec su joj cerke, a moje tetke predocavale, kako nije u redu da mi toliko ugadja, sto baki nije kvarilo zadovoljstvo. Ali onaj deo, da necu biti sposobna za zivot, e tu bi se zabrinula. Pa nastavila po starom. Da ne pricam da su mi i jedna i druga baba (i mama) dodavale mleko u vodu za kupanje... imala sam osetljivu kozu... Tako i ja svojoj deci (... sin mi bas mali ... onako sav nezan, bebast, sam ozidao kalkanski zid na staroj kuci, sam mesao malter, podizao materijal, sve sam. I gletovao novu kucu, okrecio, bolje nego pravi majstori. Tek 19 godina, zelja i cilj. A sto cerka kuva i pravi kolace! Pocela u 5-6 godina sa palacinkama i pecenim krompirom. Gimnazijalka, ima nokte kao da ih je nadogradila, dugacke, lepo oblikovane, oslikane.
Djina, sta da ti kazem za danasnju omladinu, sem da ponovim tatine reci - deca su nam dobra, kakvi su im roditelji. Malo gledaju drugu decu (...) malo televizor, malo okruzenje, i eto. Nedostatak vere, ljubavi i nade. Nekako svi tezimo pristojnosti, gledamo svoja posla, sto se danas intenziviralo, ukorenilo i izvitoperilo.

PS
Volim i ja Ruse. Imas jedan komad za mene?

PSS
Rekoh li ti, da moj sin hoce na brod kao krupije?
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 02:38 13.12.2009

Re: Prvo i prvo

AHHHH!!!!
Najopasniji posao na brodu!!!!

Ne znam, ako je dobro ispekao zanat u Srbiji, neka ide, inače, jedan od najgorih poslova na brodu. Em radi 10 sati dnevno em ga još dohvatim ja ( i meni slični) pa svaki dan ima da ide na kratke kurseve za spašavanje, kurseve gašenja požara i slično.. Neka predavanja koja mu nikad neće zatrebati ali to oficiri po pravilima službe moraju da drže.
Ako je baš baš samostalan.....

A Rusa, naći ćemo....

Hvala na prelepoj pričici!!

Djina

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana