Kako su jedan po jedan balkanski političar i oficir, milom ili silom, odlazili u haški Tribunal, zaoštravalo se pitanje odgovornosti onih koji su im govorom mržnje pripremili teren krajem osamdesetih, dakle intelektualaca i novinara. Javnost u Srbiji je podeljena: jedni misle da im je mesto na optuženičkoj klupi, drugi smatraju da je za njih dovoljna - moralna osuda, dok većina, kako pokazuju istraživanja javnog mnenja, ne tereti čak ni Ratka Mladića za počinjene ratne zločine, a kamoli duhovne i verbalne inspiratore.
Ljutito pismo akademika Dobrice Ćosića upućeno redakciji lista "Danas" 2001. godine, kojim njegov potpisnik demantuje vlastitu odgovornost za ono što nam se desilo tokom poslednje decenije XX veka, predstavlja završni račun bankrota srpske inteligencije. Računajući po ko zna koji put na pileće pamćenje većine nacije, dojučerašnji veliki Srbin sada se pravi - Englez. Svoje protestno pismo Ćosić je započeo prebacivanjem redakciji lista da ne uvažava "moralnu odgovornost za javnu reč"!? Dakle, na moralnu odgovornost za javnu reč poziva se onaj ko je početkom devedesetih godina domaću javnost zarazio verbalnim antraksom zvanim "humano preseljenje stanovništva". I koji je Miloševića, bez trunka kajanja potom, javno nazvao "najvećim srpskim političarem posle Pašića".
Na grobu jednog od najvećih srpskih pesnika, Branka Miljkovića, piše: "Ubi me prejaka reč!" Isti stih mogao bi se isklesati na grobovima svih znanih i neznanih žrtava one i onakve politike, oličene u rečima "najvećeg srpskog političara posle Pašića": "Ako ne znamo da radimo, barem umemo da se bijemo." Koliko su samo prejakih reči izgovorili uoči izbijanja ratnih sukoba 1991. akademici Ćosić, Bećković, Krestić, Petrović, Avramov i ostali? Koliko su prejakih reči napisali i objavili novinari i urednici Vučelić, Vico, Brajović, Baletić, Štula, Minović, Komrakov, Hadži-Antić, Crnčević, Vitezović i ostali? I koliko se sada "Engleza" mirno šeta ulicama Beograda i Novog Sada, uvek spremnih da odreaguju protestnim pismom , jer prejake reči više nisu u modi.
Čuvena Miloševićeva rečenica iz devedesetih "Srbija nije u ratu!" ostaće upamćena kao jedna od vrhunskih ironija malog balkanskog diktatora. No, kako vreme prolazi, ova rečenica kao da postaje verbalno uporište svih doskorašnjih nacionalnih jurišnika. Oni znaju samo za "krug dvojke", gde su im i kabineti, i saloni i omiljene redakcije i kafane, a u tom krugu mogući su samo nestanci struje ili vode, rat nikako. U krugu dvojke su i SANU, i Francuska 7 i Takovska 10 - srpski Bermudski trougao. Kakav krug - takva i ocena iz istorije!