Ko bi rekao da je prošlo već 10 godina od početka snimanja filma "T.T.sindrom". Bilo je to čudno vreme. Scenario se pisao negde za vreme i posle bombardovanja. Skupila se mala ekipa entuzijasta i ljubitelja horora. Bili smo odlučni da snimimo horor film po svaku cenu. Imali smo samo kameru Sony 1000 i nešto skupljenih para od sponzora. Cifra do kraja snimanaj nije prešla 20.000 dolara. Uglavnom smo svi radili besplatno jer smo verovali u film.
Prva klapa je pala baš na današnji dan. Zanimljivo je da smo se ceo taj prvi dan mlatili u nekom stanu pokušavajući da snimimo scenu u jednom kadru. Na kraju je ta scena ispala iz finalne verzije filma.
Iz filma su ispale mnoge zanimljive scene a bogami i neki likovi. Čak i jedna linija priče koja je bila oko 32. marta, datuma uvedenog zbog nekih pomeranja kalendara.
Vreme nam nije baš bilo naklonjeno. Većinu snimajućih dana smo proveli u razrušenom turskom kupatilu na Dorćolu. Temperatura te zime je bila oko -13C, ali nam je bar svima bilo toplo oko srca. Radili smo nešto što niko pre nas nije. Bili smo i pioniri u specijalnim efektima. Pokušavali smo da dokučimo kako krv najbolje izgleda na filmu, kako da rešimo scene ubistva, kako da se izborimo sa hladnoćom, reflektorima... Za krv je potrošeno 200 litara sirupa od malina.
Sigurno naviše energije je unosio najstariji među nama, legenda i scenograf Veljko Despotović. Uvek je imao najbolja rešenja i za lokacije i za scene. I naravno najbolje priče. Velika je čast bila slušati priču o njegovom radu na filmu "Konan". Osim priča, Veljko nam je otkrio i divne lokacije za film. Tako smo koristili tursko kupatilo, kotlarnicu, kanalizaciju ispod ulice Đure Đaković, katakombe, rimski bunar..
Bilo mi je zadovoljstvo raditi sa tom ekipom: Zeka, Vojvoda, Ivana, Maca, Lakobrija, Duda, Veljko, Andrej, Srđan, Triša, Tzobe, Jelena, Višnja, Irina... bilo ih je zaista dosta. I glumačka ekipa je bila impresivna na čelu s Dušicom Žegarac tu si bili i Đuričko, Sonja, Branko, Feđa, Glogovac, Ljubinka, Boris, Radmila, gost iz Makedonije Džemail Maksut i mnogi drugi.
Čak je i ova autorska ekipa pojavljuje u nekim scenama filma. Ja sam debitivao na velikom paltnu u dve scene :-)
Posebno mi je drago da je jednu od cameo uloga imala i moja omiljena profesorka Tijana Mandić, na oje insistiranje.
Neki od ljudi koji su nam dosta pomogli i davali podršku su bili Goran Marković i Radomir Šaranović.
Film je završen 2000. godine ali smo morali da čekamo oko dve godine zbog nemanja para za post produkciju. "TT sindrom" je imao premijeru na prestižnom filmskom festivalu u Briselu. Posle toga je obišao mnoge specijalizivane festivale i osvojio dosta nagrada. Svetski horor fanovi su na divan način prihvatili film sa svim svojim vrlinama i manama. Samo u Srbiji smo bili dočekani na nož. Možda je najboja ilustracija naslov iz nekih dnevnih novina "Pshihopate snimile film".
Film je posle svoje briselske premijere imao i premijeru u Beogradu i to ne neku veliku i galmuroznu već skromnu, među prijateljima u bioskopu Šumadija. Do kraja bioskopskog života, film je videlo 80.000 gledalaca uz svu negativnu kampanju koja se vodila oko filma.
T.T. Sindrom je srpski horor film snimljen 2002. godine u režiji Dejana Zečevića.
Nosioci glavnih uloga su Nikola Đuričko, Sonja Damjanović, Branko Bane Vidaković, Nebojša Glogovac, Feđa Stojanović, Dušica Žegarac, Ljubinka Klarić, Boris Komnenić i drugi.
Urađen maštovito, režiran precizno i znalački, sa sjajnom podelom, film uzbuđuje i zapanjuje, ponekad čak i šokira svojom žestinom i eksplicitnošću prikazivanja nasilja. Iakoniskobudžetan, T.T. Sindrom ispunjava sve tehničke i profesionalne standarde, a njegova snaga i izuzetna atmosfera postavljaju ga uz najznačajnije filmove ovog žanra viđene u poslednje vreme.
Tokom jedne noći 2001. godine, grupa mladih ljudi kreće u provod u Beogradu. Jedan od momaka (Nikola Đuričko) je opsednut snimanjem video kamerom jer mu tako stvarnost izgleda snošljivija. Drugi (Nebojša Glogovac) pak, odlučuje u ime kolektiva da ulepša veče s nešto belog praha. Primopredaja je zakazana u bivšem turskom kupatilu, a sada javnom klozetu čije su prostorije, po svoj prilici, uklete od slučaja čedomorstva nekoliko decenija ranije. Umesto odlaska na žurku i dobrog provoda, oni ostaju zaključani u javnom kupatilu na padinamaKalemegdana koji krije stravičnu tajnu u katakombama iznad kojih je sagrađen. Tamo ih čeka niz nimalo simpatičnih likova, uključujući i masovnog ubicu.
T.T Sindrom:
T.T. sindrom (Timber-Tonov sindrom) poznat je i kao „sindrom palih anđela“. Godine 1931, nemački naučnik Klaus Timber i njegov ruski kolega Sergej Tonov otkrili su postojanje specifičnog oboljenja, koje se javlja u kori velikog mozga i najčešće se manifestuje kod mladih. Bebe i deca, oboleli od ovog sindroma, vrlo često pate od jakih glavobolja, koje su ponekad praćene neprekidnim 12-časovnim plačem. U kasnijem dobu, kako obolela osoba raste, bolovi se smanjuju i potpuno nestaju u periodu adolescencije, kada se problem premešta u domen psihologije i psihijatrije. Sa godinama, sindrom počinje da se manifestuje kroz seriju psihotičnih manifestacija, kao što su potpuno otuđenje obolelog, prenaglašena urednost,agresija, izbegavanje direktnog fizičkog kontakta sa drugim ljudima i sl. U većini slučajeva, zaraženi T.T. sindromom završava u mukama, a fizički dodir sa drugim ljudskim bićem izaziva mu nepodnošljiv bol.
Ideja filma:
T.T. Sindrom je, može se slobodno reći, jedan od prvih srpskih filmova sa svim elementima horora. Naime, u T.T. Sindromu svoje mesto nalaze motiv uklete kuće, kvazinaučna objašnjenja, mitski ubica bez lica i ostale fiksacije (podzemna scenografija, jezivi porođaji, odbojne životinje...) Snimljen u odbojnoj, depresivnohj sepiji, s detaljima sadistički nastrojenim i spram junaka i spram publike.
S druge strane, uprkos svojoj eksplicitnosti, film nudi čitav niz snažnih, indikativnih sublimacija, počevši od ratnih strahota, pa do posrnule inemoralne srpske omladine koju stiže kazna. Nije slučajna ni ideja da ukletost javnog klozeta počinje od slučaja čedomorstva, koje je uzelo velikog maha među srpskom omladinom.
Biblijska priča o Jovu koja govori o praroditeljskom grehu, zbog kojeg je Jov otpadnik i gubavac, zapravo je osnova priče filma T.T. Sindrom Dejana Zečevića.
Film T.T. Sindrom je neobično i svakako značajno filmsko ostvarenje. Ne zato što se može smestiti u kategoriju visokog profesionalnog nivoa u žanru horora koji gotovo da nema tradicijuu našoj zemlji, već zato što predstavlja snažnu sliku sveta u kojem živimo.
Mane filma:
T.T. Sindrom obiluje nepotrebnom eksplicitnošću, pa i prekomernom brutalnošću koja dovodi do zasićenja gledaoca. Pored toga, tu je i jedan začuđujući previd za poznavaoca horora: radi se o drugom satu filma, u kojem se uzročnik strave otkriva, a zatim svodi na banalne personifikacije (Feđa Stojanović, Bane Vidaković i Dušica Žegarac ne poseduju ni dovoljno ubedljive replike ni glumačku uverljivost). Pravilo horora po kojem izvor užasa ostaje do kraja nespoznatljiv (bilo da je reč o nezemaljskom ili o sumračnim predelima čovečnosti) u T.T. Sindromu je bez pravog razloga prekršeno.
I pored svih mana, Zečevićev film zaslužuje epitet dela koje, i u tematskom i u stilskom pogledu, pomera granice domaće kinematografija.
Film govori o sindromu otuđenja od sebe samog, od svoje hrišćanske, božanske i ljudske suštine, a to je baš T.T. Sindrom.