Budućnost| Društvo| Ekologija| Planeta| Putovanja| Život| Životni stil

Ekspedicija | Nedelja, 15. novembar – Avantura počinje!

Milena Vujičić RSS / 18.12.2009. u 13:25

Nedelja je, dan koji me asocira gotovo uvek na bezbrižnost, opuštenost, blagu lenjost, popodnevni ručak u društvu voljenih osoba, gledanje porodičnog filma uz gutljaje tople kafe i predvecernje dremanje… Gotovo da se u ovom momentu identično osećam, s tim da su okolnosti u kojima se trenutno nalazim poprilično drugačije…

Negde je oko 14h popodne, nalazim se na otprilike 11,500 metara visine, iznad obale zapadne Afrike. U avionu sam sa jos, ni sama ne mogu da pojmim, koliko stotina ljudi, na putu za Buenos Aires. Nedeljni ručak samo što je završen… Malo neobično, zar ne? U vazduhu se čuje žamor ljudi, hrkanje onih koji duboko spavaju posle verovatno burnih noći provedenih po evropskim prestonicama, mnoštvo različitih jezika među kojima dominira španski. 

Jutarnji lagan, pomalo lenj polazak na aerodrom u Beogradu nije nagoveštavao avanturu i nekako nisam bila ni svesna da je moje putovanje danas zaista počelo, putovanje na Antarktik!

Poslednjih nekoliko dana osećala sam se uzbuđeno, energično, motivisano i pomalo uplašeno od nepoznatog, novog izazova u koji sam se uputila…. Razmišljala sam o tome koliko mi sa jedne strane prija, a sad druge smeta činjenica da nisam u stanju da sagledam celokupnu situcaciju sa distance, jer je trenutno živim kao nešto što mi se po prvi put dešava u životu. Osećaj je izmešano prelep i zastrašujući, ali sam sigurna da je to jedini pravi način na koji svi mi stičemo životno iskustvo i učimo lekcije…

Sam početak dana i već sam dobila šamar realnosti da je avantura zaista počela! Tačnije, kada bolje razmislim avantura oko ekspedicije je počela onog momenta kada sam primila vest da sam postala njen deo, tako da je danas samo dobila jednu novu dimenziju…

Let Beograd-Frankfurt kasni u startu pola sata, a ja imam celih sat vremena između ovog leta i sledećeg za Buenos Aires. Pred sletanje u Frankfurt prilazi mi stjuart i obaveštava me da verovatno neću stići na let za Buenos Aires, već da sačekam “sledeći” za Sao Paolo, koji je u večernjim satima! Aaaaaaaaaaaaa!!! Nemoguće da neću stići, to se jednostavno ne može dogoditi, pa zakasniću na ekspediciju u tom slučaju!

Frankfurt, avion za Argentinu poleće za pola sata. Otvaraju se vrata aviona, izlećem i krečem da trčim. Živote, koliki aerodrom! Gužva, kontrola, skidaj jaknu, vadi laptop, telefon, gospođa policajac koja naravno poštuje procedure – raširi ruke, raširi noge, podigni stopalo, vrati se nazad, izvadi mobilni telefon, odloži ga sa strane… Aaaaa, došlo mi je da je tresnem! Konačno završila je sa proverom, kupim stvari, trčim, trčim, trčim, stižem i eureka! Red je još uvek tu! Gde mi je mobilni?! Ej bre, Milena kako ne razmišljaš!!! Ostao u odeljku za proveru … Pa, dobro šta da se radi, slegnem ramenima… bitno je da sam stigla na avion, mobilni ću već da nađem nekako preko “Lost & Found”.

Šta je sledeće ludo i nezaboravno na pomolu? ;) Još 9 sati do Buenos Airesa, a tamo me čeka Lucila, drugarica sa prakse u DHL-u u Nemačkoj… poznajući je već sad vidim da nema spavanja noćas do sledećeg dana kada krećem za Ushuaia-u.

Nekoliko sati kasnije stižem u Buenos Aires. U vazduhu se oseća miris proleća i zvuci argentinskog tanga… Redovi putnika, turista i avanturista prolaze aerodromom,  ja čekam svoj prtljag već sat vremena i razmišljam da li je Lucila još uvek tu, na aerodromu….

Prilazi mi žena u uniformi i pita me kako se prezivam. U momentu mi svašta prolazi kroz glavu, Južna Amerika, krijumčari droge, dobra stara priča o podmetanju paketića belog praha u torbe putnika… Nakon mog odgovora, ona me obaveštava da je moj prtljag ostao u Frankfurtu! Nisu stigli da prebace torbe iz jednog u drugi avion! Divno, da bolje ne može biti! Posle klasične procedure prijave ‘izgubljenog’ prtljaga, popunjavanja raznoraznih obrazaca, dobila sam neseser za ‘prvu pomoć’ sa osnovnim potrepštinama za higijenu i informaciju da će moje torbe stići pravo u Ushuaiu do utorka. Odlično!

Na izlazu ogroman broj ljudi i već one predivne scene dočekivanja, grljenja i ljubljenja. Neverovatno je koliko su ljudi srećni, zadovoljni, koliki naboj pozitivne energije i ljubavi se oseti u vazduhu! Eh, da nam je toga još više u današnjem svetu, da je tog osećanja i odnosa među ljudima više, koliko bi sve bilo drugačije…

Ponovo čekam… Lucile nema, ja nemam telefon, ni Lucilin broj mobilnog…. Već počinjem da razmišljam o opcijama kako da se bezbedno prebacim od aerodroma koji je na sat vremena vožnje udaljen od centra grada… Zašto kažem bezbedno? Zbog toga što za Buenos Aires ne može da se kaže da je baš bezbedan grad i to iz više razloga – teška ekonomska situacija u poslednjih nekoliko godina prouzrokovala je porast kriminala na ulicama grada, dilera droge i razvoj prostitucije. Što se tiče vožnje taksijem, isključivo treba koristiti tzv. ‘Radio Taxi’, i to pozovete telefonom i zakažete vožnju. Varijanta da se ‘uhvati’ taksi na ulici uvek postoji, ali se ne preporučuje, posebno kad ste stranac, i još žensko. Naravno, ovo je ona lošija strana koju svaka svetska metropola ima… O lepotama, jedinstvenosti i posebnom šarmu ovog milionskog grada ću pisati kasnije…

Nakon petnaest minuta čekanja, Lucila se pojavljuje! Jeeee! Dva sata me je čekala na aerodromu, pokušavajući da sazna od zaposlenih šta se dešava sa letom i zašto toliko kasnim… Uh, ne mogu opisati osećaj olakšanja kada sam je videla! 

Usledila je vožnja do grada, kratak obilazak centralnog dela i odlazak kući kod Lucile… Nas dve smo se upoznale u Nemačkoj ove godine dok smo bile na stručnom usavršavanju u DHL-u. Nismo se videle od početka leta, tako da po dolasku kući priči nije bilo kraja…

Noć je već uveliko odmicala i jutro se približavalo kada sam otišla na spavanje… Ujutru rano, ustajanje i let za Ushuaia-u.

 

Obelisk, simbol grada
Obelisk, simbol grada
Plaza de Mayo, Buenos Aires
Plaza de Mayo, Buenos Aires
Centar grada, Buenos Aires
Centar grada, Buenos Aires

 

Početak

Atačmenti



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

albicilla albicilla 13:46 18.12.2009

U POTRAZI ZA TOPLIM LETOM

http://blog.b92.net/text/6393/U%20POTRAZI%20ZA%20TOPLIM%20LETOM/
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 14:10 18.12.2009

:)

Bravo M., samo naprijed. I ne štedi digitalac!
Dakle, ako stigneš škljoc, škljoc, škljoc... pa upload, upload, upload...


Ekspedicija je završena par nedelja, tj. bar deo na Antarktiku Poslednje dve sedmice bile su nešto nesvakidašnje i posebno u mom životu i želela bih da svoje iskustvo sa ekspedicije kao i ideje za budućnost podelim sa svima vama, i ovom prilikom vas ohrabrujem da komentarišete, šaljete pitanja i predloge.


Ahaaa...
drug.clan drug.clan 14:39 18.12.2009

divno

Super!!!
Moj prijatelj je isao do Kodak Gap-a i do polarnog kruga i jos uvek mu zavidim

PS. Pretpostavljam da idete na Peninsulu koja za razliku od ostatka kontinenta srecom otopljava
Milena Vujičić Milena Vujičić 15:43 18.12.2009

Re: divno

Da, ekspedicija se kretala oko Peninsule uglavnom...
frana frana 21:52 19.12.2009

Re: divno

Jedva čekam nastavak!
Черевићан Черевићан 21:24 18.12.2009

идила ἀνταρκτικός

тамо доле на замљиној кугли
где ладноћа поприлична влада
у живцима малко већ пролупо
живот је трајао 1 пингвин Рада

те насанти леда што је вода воза
угледо једанпут неку фоку Наду
кад судбина оће а изгледа хтела
и она намигуша кибицнула Раду

опааа . . . секса биће измаштао Рада
(а мого би можда и брак да понуди)
но безвезе етога однекуд се створи
фокац Бода швалерјој те идилу слуди
Rejlem Rejlem 13:07 21.12.2009

Pozdrav

Video sam iz '24 sata' za tvoju avanturu na Antarktiku. Drago mi je da ces nesto od utisaka podeliti sa blogerima.
Veliki pozdrav!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana