Beogradska filharmonija. Postavili nekog tamo mladog direktora razbarušene kose pre više od 8 godina na čelo raštimanog orkestra. Muzičarima se nije ni mililo da sviraju. Ne mogu oni mene toliko malo da plate koliko ja mogu malo da sviram. I za čudo božije, mladi direktor nikoga nije otpustio. Samo postavio standarde i nametnuo ritam da uši otpadaju. Pa ko hoće hoće, ko neće, ne mora. I mnogi nisu hteli, pa su sami otišli. A neki su hteli pa su ostali. A novi koji su dolazili, znali su kakav je ritam i kako se strašno radi. I zamislite hteli da dođu. A pare male, nikakve. Oni opet došli. I čudo napravili. Beogradsku filharmoniju. Kakve sad ovo ima veze sa sudovima?
Beogradska filharmonija nema para i taj direktor je podneo ostavku pa je sada direktor u ostavci, ali to nije tema ovog bloga. Tema je "čudo" koje je napravio. Od raštimanog do prve klase. Znači može. Zavisi od direktora koji zna šta hoće, zna kako da tamo stigne, koji udari standard, traži najbolje i "čudo" se desi. Jer ljudi su "čudo".
A sudovi? Ni jedan. A bilo ih je više od 100. Ni jedan. 100 predsednika sudova. Ni jedan.
A opštine? Par
A Katastar? A škole? A domovi zdravlja? A javna preduzeća? A ...
Zar je moguće da cela država nije pronašla ni jednog Tasovca u sudstvu? Da li je sud mnogo komplikovaniji i teži od filharmonije?
Da vam opišem ukratko problem. Zbog prirode posla analizirao sam stotine parničnih predmeta, uglavnom privredni sporovi. Učestvovao sam i učestvujem kao zastupnik pravnih lica u više stotina. Ni jedan nije trajao manje od godinu dana. U proseku traju više od 2 godine. Po završetku spora, kada uzmete sve što je urađeno od početka do kraja, postavlja se pitanje, da li je moglo brže? I odgovor je nedvosmisleno jedno veliko DA.
U 90% predmeta koje sam ja čitao, ili u njima učestvovao, radnje koje su urađene mogu komotno da se smeste u 6 meseci. O kojim radnjama se radi? Evo ukratko za laike:
Neko podnese tužbu. Tužba se zavede. Dodeli se sudiji. Sudija pogleda tužbu, proveri da li zadovoljava osnovne uslove za tužbu, ako ne traži uređenje tužbe ili dobaci tužbu ili se proglasi nenadležnim. Ako je tužba u redu, dostavlja se tuženom i daje rok od 30 dana za izjašnjenje tuženog. Odgovor se dostavlja tužiocu i zakazuje se glavna rasprava. Onda ide igranka sa podnescima, veštacima, ponekad svedocima, sve to preko nekoliko ročišta, i dođete do presude.
Na presudu ide žalba. Žalba se dostavlja sudu višeg stepena. Na višem sudu veoma retko dolazi do ičega drugog osim: na osnovu dostavljenih spisa sud višeg stepena ili potvrdi ili ukine presudu prvostepenog suda.
Ima raznih varijacija na temu, ali to je to. Kada pogledate gotov predmet, videćete ovo.
Sada zamislite predsednika nekog suda koji udari ritam i zahteva:
- dan 0: sudska pisarnica zavede predmet isti dana kada je podnešen
- dan 1: sutra dan novi predmet je dodeljen sudiji i iznosi mu se
- dan 4: sudija može isti taj dan ili u roku od 3 dana odluči o tome šta dalje: uređenje, odbačaj ili
- dan 4: dostavi tuženom na odgovor i da rok od 30 dana
- dan 5: ekspedicija tuženom se desi u roku od jednog dana
- dostava je igranka i predmet zloupotrebe postupka - zakon treba popravke - sudski dostavitelji treba mnogo agresivnije da rade i komuniciraju sa postupajućim sudijom
- dan 8: recimo da nema zloupotrebe, od ekspedicije do dostave 3 dana pošte
- dan 38: odgovor na tužbu
- dan 60: zakazano ročište, podnesci advokata, pa još jedno
- dan 100: zakazano veštačenje, dati strogi rokovi od strane sudije, inače veštak leti
- dan 150: pa još neko ročište, izjašnjenje veštaka, advokat zloupotrebljava pravo, prijava komori, kazna novčana, kazna ...
- šest meseci - presuda
- šest meseci + 3 dana: dostavljena presuda, rok za žalbu 8 dana
- šest meseci + 11 dana: stigla žalba
- šest meseci + 20 dana: izjašenjenje druge strane po žalbi
- šest meseci + 21 dan: predmet dostavlje sudu višeg stepena
- šest meseci + 22 dan: predmet zaveden i dodeljen
- šest meseci + 85 dana: rešenje višeg suda napisano
- šest meseci + 86 dana: dostavljeno pisranici prvostepenog suda
- šest meseci + 87 dana: ekspedovano strankama u postupku
- devet meseci - dostavljeno strankama
Ovo je najvažnija stvar koju možemo da uradimo za ekonomiju. Važnija od svih subvencija zajedno.
Glavni akteri su: sudije, advokati, veštaci i stečajni upravnici. Stvari naravno mogu da budu mnogo komplikovanije. Ali i jednostavnije. 90% predmeta je ovakvo. Osim ako ...
Postupajući sudija ne želi da postupa, pa se razvlači. A to je znak za korupciju. Dostave traju zauvek, a to je znak za korupciju. Sudija se ne interesuje za predmet. Šta ga briga, u dostavi je. Sudija nikako da odluči, dozvoljava advokatima zloupotrebu i otezanje. Znak za neznanje i korupciju. Veštaci veštače zauvek. Veštače loše. Ne razumeju materiju. Imaju neki drugi interes. A sudija nije zainteresovan da ih natera.
Viši sud odlučuje duže od godinu ipo dana. A to je znak za korupciju. Viši sud ukida presude zbog gluposti. A to je znak za korupciju.
Koliko je veštaka izgubilo licencu? Koliko je advokata izgubilo licencu? Koliko je stečajnih upravnika izgubilo licencu? Koliko je sudija do sada razrešeno?
Ko pregleda sve ove predmete i vodi računa da nema korupcije? U normalnim situacijama imate dve stranke u postupku i svaka vodi računa o svojim interesima.
A sada zamislite situaciju, čisto hipotetički, u kojoj je jedna od stranki u postupku društveno preduzeće koga zastupa neki direktor, obično je tu od devedesetih. I tužbe su za neke ugovore, isporučenu robu, izvršene radove, nekog privatnog preduzeća, koje, čisto hipotetički, ima neke odnose sa direktorom i ključnim ljudima tog društvenog preduzeća. Recimo prijateljske, ili porodične ili takve nekakve. Onda se tu poravnamo, priznamo, propustimo, prividno borimo, sve pokušamo i izgubimo. Mislim društveno preduzeće. I tu se sudski cementira dug. Nije kriv direktor. Sve je pokušao. Sud presudio. I onda taj dug ide u izvršenje na imovini, obično nepokretnoj, ili vodi u stečaj. Ovo vam je slika naše društvene privrede. Ovo je slika naše privatizacije. Svakog preduzeća.
I zamislite onda nekog sudiju koji pokuša da sudi kako treba. Da ne bude ovako. I onda mu obaraju odluke na višem sudu. I ispadne loš sudija. Ukidaju mu se odluke. Pronalaze najprovidniji razlozi za to. A nadzor ne vrši niko. Niko. I tako 9 godina.
I sada sa takvim podacima, takvom statistikom, procenjujemo ko je dobar a ko loš sudija. I zamisilite još, pre ove procene, pre par meseci, sa višeg suda neće da vam daju statistiku. Pa morate da je otimate prinudno. Da bi mogli da ocenite sudije. I mi uradimo to, otmemo statistiku koju niko nije nameštao, ocenimo sudije i onda se naravno pitamo: Izbor sudija i tužilaca - kako smo prošli
Neke hrabre sudije više nisu. Mnoge loše sudije su i dalje. Mnoge loše sudije više nisu. Oni su i najveći bukači. Ove hrabre sudije nisu. Jer oni su i sposobni. I za njih nije ni šteta. Oni će biti dobri u svemu što rade. Šteta je za nas. Jer nama trebaju dobre i hrabre sudije. I dobri i hrabri predsednici sudova.
Zato bih još jednom uz svo dužno poštovanje predložio Visokom savetu sudstva da razmotri opciju da sudije koje su bile, a više nisu, dobiju priliku da ih VSS sasluša, da tim sudijama VSS lično predoči razloge zašto više nisu, i da VSS čuje od tih sudija zašto misle da je VSS pogrešio. I da uđu i u čitanje i suštinu predmeta ako treba. A treba.
Da budu transparentni. Da ne bude spekulacija. Da ovo bude čist početak. Jer kako smo ovo obavili, u tri meseca, sigurno ima grešaka. Dozvolite mogućnost popravke.
I naravno, biće i mnogo loših koji više nisu, koji će iskoristiti ovu opciju. Ali zbog onih nezavisnih i hrabrih koji više nisu, mislim da se isplati. Nama građanima.
A u filharmoniji bio jedan sa raščupanom kosom i nije nikoga otpustio. Samo udario kriterije da uši otpadaju. Oni koji nisu mogli da prate, sami otišli. Da li ima jedan Tasovac u sudstvu?