Kada danas razmisljam o tome, mislim da je sudbina bracnog para Causesku - prvi veliki istoijski dogadjaj kojeg sam bio svestan - znacajno uticala na moj buduci razvoj, a verovatno mi i dala smernice oko toga koja ce mi polja drustva biti vazna.
Danas samo procitao clanak Majkla Mejera o paru Čaušesku. Članak je poučan i budi neka osećanja i ukazuje na fenomene na koje izgleda ni jedna revolucija nije imuna. Meni je bilo zanimljivo čitati o tome dvadeset godina posle i razmišljajući o našoj revoluciji i načinu na koji se izvela 5. 10.2000.
Rumunski scenario, taj svirepi i brutalni, još od Francuske revolucije nevidjen i zaboravljen način smene vlasti na evropskom tlu postavlja i dalje je predmet raznih diskusija oko toga koliko je društveno prihvatljiv. Mi smo u početku bili ponosni na takozvanu smenu "bez krvi". Ubrzo smo žalili što nismo sve završili kao i Rumuni.
Članak "Čaušeskuov lov na medvede" je objavljen u listu Danas:
Nikolae Čaušesku je voleo da lovi medvede. Sa svojom svitom, znao je često da ode u vile u Transilvaniji. Naviknut je bio na dobru sreću, ali veoma obazriv sa svojim lovcima. Obično bi vezali životinju za drvo, dali joj lek za spavanje, sakrili se u obližnje skrovište odakle je Veliki čovek pucao.
Jednoga dana, nisu dobro obavili svoj posao. Čaušesku je nanišao, a onda je pao unazad na mestu gde se medved, još nedovoljno opijen od sedativa, uzdigao na zadnje noge u napadačkom stavu. Čaušesku je promašio, a čak tri metka opaljena iz snajpera diktatorovih strelaca pogodila su medveda u srce. Čaušesku, međutim, nije „aplaudirao“ svojim podređenima na ovom podvigu.
Ovako bi mogla da glasi priča rumunske revolucije od pre 20 godina. Medved je zarobljeni narod zemlje koji se budio iz dubokog sna. Uznemireni car puca divlje, ali promašuje svoj cilj. Ljuti strelci sakriveni u šumi nišane i pucaju, ali ovoga puta njihova meta nije medved, već lično Čaušesku.
Kao što je slavna francuska revolucije okonačana terorom, tako je i istočnoevropsko čudo 1989. okončano krvoprolićem. Svugde drugo, činilo se kao da su komunistički režimi gotovo trčeći sišli sa vlasti. Narod koji ih je smenio slavio je uglavnom bolne pobede. Ali ne i u Rumuniji. Komunistički vladari ove zemlje naredili su snagama bezbednosti da pucaju na narod. Oni su se pokorili naredbi. Izbio je kratkotrajni građanski rat. Revolucija se preobrazila u kripto državni udar.
Sve je počelo sredinom decembra u industrijskom gradu Temišvaru, blizu mađarske granice. Kada je Čaušesku naredio miliciji da „se popne na binu i pokaže svoju snagu“ protiv onih koji su se usudilu da se usprotive predsedniku, komandiri su ga shvatili bukvalno: organizovali su paradu sa orkestrom koji maršira. Farsa se brzo preobratila u tragediju od besa diktatora. „Mislio sam na tenkove, budalo“, rekao je Čaušesku obraćajući se generalu Julijanu Vladu, preteći mu da će ga staviti ispred streljačkog odreda ukoliko ne ispuni naredbu. Te noći, približno stotinu rumunskih građana stradalo je na ulicama, dok je nekoliko stotina ranjeno.
Ostatak priče je dobro poznat istoriji. Ujutru 21. decembra, Čaušesku je izašao na balkon zgrade Centralnog komiteta smeštene u centru Bukurešta i obratio se narodu - uglavnom radničkoj klasi, koja bi po običaju na dati znak aplaudirala predsedniku. Ali nešto je krenulo naopako. Začuo se uzvik iz mase: „Te-mi-švar“, „Te-mi-švar“. Potom je usledio sudbonosni poziv, od jednog ili dvojice ljudi: „Dole Čaušesku!“
Čaušesku nikada pre nije čuo nešto ovako. Njegovo lice je prebledelo. Uzrujan, prestao je da priča, mašući stidljivo rukama, gotovo bez ikakvih gestova. Tog trenutka, istina je trajala svega nekoliko sekundi, ali to je bilo dovoljno. Stajao je otkriven. Svako na trgu i svi koji su pratili program nacionalne televizije videli su jasno. Car je bio bez odeće.
Od narednog dana, pobuna se širila svim većim gradovima. Čaušesku i njegova uspruga Elena pobegli su sa krova zgrade Centralnog komiteta belim helikopterom dok je masa opkoljavala zgradu. Sukobi su buknuli između vojske, koja je stala na stranu naroda i elemenata tajne policije lojalne Čaušeskuu. Snajperisti su pucali sa krovova a tenkovi su bili na mestu gde je danas Revolucionarni trg. Nacionalna biblioteka je bila u plamenu. Nakon trodnevne potere, na Božić te godine, diktator i njegova supruga su uhvaćeni i pogubljeni po kratkom postupku odlukom narodnog suda.
Revolucije nikada nisu onakve kako izgledaju, ali rumunska je naročito bila nejasna. Još za vreme Čaušeskovog govora, postojale su dve revolucije - jedna se odvijala javno na ulicama, a druga, borba za moć među elitama odvijala se iza scene.
To sam osetio po dolasku u Bukurešt 26. decembra. Obilazeći televizijsku stanicu, koju je opkolila nova privremena vlada nazvana Nacionalni front spasa, sreo sam i poneke zbunjene revolucionarne lidere. Mogao bih da shvatim pesnike, studente, disidente i navodno nezadovoljne vladine zvaničnike. Ali generala Stefana Grusa, šefa generalštaba koji je komandovao vojskom u Temišvaru? Novoimenovanog predsednika Jona Ilijeskua, koji je bio Čaušeskuov bivši šef propagande? Možda je bilo najčudnije prisustvo generala Viktora Stankuleskua, Čaušeskuovog miljenika koji je samo nekoliko dana ranije organizovao evakuaciju predsedničkog para sa krova zgrade Centralnog komiteta. Ostali izveštaji mu pripisuju i organizovanje suđenja za bračni par Čaušesku i streljačkog voda i pre početka pravne procedure.
A „suđenje“ je trajalo nešto manje od sat vremena. Jedva sedam minuta nakon što je pročitana presuda, egzekutori su već obavljali svoj posao. Događaj je trebalo da bude snimljen kako bi se naciji prikazao događaj narednog dana. Međutim, u žurbi kabal od kamere je istrgnut iz utičnice u trenutku kada je par izveden u dvorište gde su vojnici već pucali u njih.
Nikolae Čaušesku je ležao na leđima, u odelu i kaputu u kojem je pobegao. Njegove sivoplave oči gledale su u nebo. Elena se bila onesvestila, te je u nju pucano kada se srušila na zemlju.