I Sonja?
Koji su ovo crtani filmovi, ovih dana!
Ukidanje viza, odmrzavanje prelaznog trgovinskog sporazuma, podnošenje kandidature
za članstvo u EU, potpisivanje tog famoznog aneksa ugovora sa Fijatom...
Ako , za trenutak, izuzmen činjenicu da ova Vlast sve to koristi u svrhu svoje produžene izborne kampanje, ipak je moja prevashodna emocija - sreća.
Da li sam ja naivna, sentimentalna budala?
Možda.
Za neke je ono Jeremićevo simbolično ponoćno ulaženje u Mađarsku bilo obično blamiranje.
Kažu da se Boža opet igra Miki Mausa. Palma se sa svojim seljacima iz Jagodine izvrgava ruglu. Biju se krošei i levom i desnom, a bogami padne i poneki aperkat.
To je ono kada nas podsete da nemamo pare da idemo u Evropu i kada se spomene sve lošija finansijska situacija. OK, da krenem redom:
Ja nemam pare da idem u Rim za doček 2010. sa svojim prijateljima koji idu. Nisam išao ni prošle. Nisam imao kintu da izvadim biometrijski pasoš.
Pa?
Sećam se te '92. i tog poslednjeg vikenda u maju kada je objavljeno uvođenje sankcija.
Bio sam ludo zaljubljen u jednu devojku iz Sarajeva i zbog nje se tih dana, ne pitajući glavu, obreo u Beogradu. Nije me bilo briga za petogodišnjicu mature koja se spremala i za zloslutne vesti sa TV. Slušao sam je kako mi onim divnim bosanskim izgovorom priča o spašavanju iz opkoljenog Grada i razmišljao kako da joj u Skadarrliji izjavim ljubav.
Usledio je , za mene jedva čekani, vidovdanski Sabor. Usledilo je moje prvo političko delovanje preko studentskog protesta( ono gde je Đilas bio student prorekktor i kao nešto odbrusio Miloševiću ) i prvo razočaranje jer su se moje kolege, vođe protesta, vrlo brzo ubacili u biznis uvoženja svega i svačega.
Slede godine sankcija, ničim izazvanih, ratova u kojima nismo učestvovali i odlaska u Sofiju i Segedin radi šverca. Švercovala se i ''čorba'' iz Rumunije i Bugarske. Moj drugar je poginuo pri donošenju iste.
Pad Krajine, dejtonski sporazum i bombardovanje.
Ubistvo političkih protivnika je bila normalna stvar.
Za sve to vreme borio sam se, bez podrške u parama , da ova zemlja krene putem normalnih reformi i u korak sa Svetom.
Ubistvo prvog demokratskog Premijera.
Vlada onog koji nije želeo da bude ubijen.
Vlast tajkuna i mafije.
I najzad 2009. godina.
Iako sam se svih tih godina borio da budemo deo razvijenog sveta i da poštujemo kodekse ponašanja, što bi podrazumevalo isporučivanje ratnih zločinaca i osudu genocida, doživeo sam da nam , bez previše pepela na glavi, dođu Bajden, Medvedev, da se Holandija prelomi u našu korist i da krenemo ubrzano putem evropskih integracija.
Zašto?
Da li zbog naše lepote i pameti?
Da li zbog Nataše i Bilje? I Sonje?
Da nije zbog straha od raznih patriotskih grupa? Zbog rupe u tepihu?
Možda zbog svega toga zajedno?
Da li se slučajno , baš sada, ispituje neke privatizacije koje su možda izvršene krvavim parama?
Da li se slučajno, baš sada, vrši neka vrsta lustracije u pravosuđu?
Da li se slučajno, baš sada, pokreće borba protiv kriminala i huligana?
Ko je odgovoran što se nije pokrenula do sada borba protiv monopola i uvozničkih lobija?
Krivi smo mi, ali sigurno je da da svoju krivicu imaju i neki oko nas.
Zašrto?
Ne znamo.
Sigurno je jedno : ono što sam sanjao , ono što sam priželjkivao godinama, ostvaruje se ove godine.
Bez straha šta će da kažu profesionalni čuvari ponosa i bez brige da li su radikalni prosvetitlji zadovoljni postignutim, mi idemo ka normalnoj zemlji.
Malo je čudno što to radimo bez isporučenih Mladića i Hadžića.
Čudno je da to radimo bez da smo se pomazali, onim što se ne jede, po glavi.
I što nismo priznali Kosovo sa Metohijom?
Izgleda da je neko procenio da nismo ni morali sve to da radimo
Kao da su neki bili u pravu što su nas opominjali da treba da izdržimo i da ćemo da budemo glavni igrači na Balkanu.
Jedna generacija, bez obzira koliko propatila, nije ništa u odnosu na istoriju jednog naroda.
Mnogo sam propatio , da se razumemo. Ipak sam srećan što će moja deca bez viza, napokon, da krenu u Evropu kao sav normalan svet.
A je l' su srećne Nataša i Bilja?