Vesela je bila stidljiva devojka, smernog pogleda iza naočara, crvenkasto- braon kose do ramena, tankih usana koje su znale da se pretvore u sjajno sunce, nežne konstitucije, zatvorene u rolku i maksi haljinu. Nije bila govorljiva i kada nešto kaže bilo je tihim glasićem koji je pre priličio monahinji nego mladoj ženi punoj strasti, života, ljubavi...
Sreli su sa na ulaznim vratima starog FF u Njegoševoj. On joj je ponudio slobodan prolaz, a ona njemu zagonetnim osmehom pokazivala put. Stajali su tako neko vreme gledajući jedno u drugo i krenuvši u isti tren ostali zalepljeni kao sijamski blizanci.Osetio je toplinu njenih grudi i bedara, omaljujući dah iz usta ga je zakovao, njen pogled mu je prosvirao oči i teme. Nemoćan da išta pomisli, kaže, ruke i noge nisu imale funkciju, jedino je u grudima udaralo. Iako je žudeo za takvim trenucima, pripremao se kada do njih dođe, smislio šta valja uraditi...sav prethodni trud bio je badava.
- Da li si slobodna večeras? – odnekud je čuo glas.
- Da...- tihota je prozborila.
Zajedno su osvajali vreme i prostor, dopuštali da svako od njih osvoji u drugome ono što mu je godilo, što je bio znak nesebičnosti, ljubavnog zova .. čula se rika iz prašuma duše. Ne sluteći njenu tajnu, on je verovao da ništa lepše na svetu ne može da se dogodi od onoga susreta na vratima, da je to sve što mu treba u životu, da time počinje i završava ljubav, da je to večnost, lepota čulnosti...
- Tebe volim, a nikako ne mogu da prežalim moju prvu ljubav. Pomozi!
Botoš je bio malo banatsko selo, Bogu iza nogu, blatnjavih ulica sa novim hotelom i starim omaldinskim domom i pravoslavnom crkvom. Poneo joj je, kao novogodišnji poklon, iskrzanu vaznu sa antičkim motivima. Obradovala se. Znala je da ju je neko bacio i sudbina je, da je baš on pronašao i njoj poklonio.
- Vazna je ista kao ja. Ti si dobar čovek.
Možda je u pravu. Vazni je našao utočište, ali kako nju dovesti u mirnu luku, kako je izlečiti od neprežaljenog. Nije čuo ni za jedan lek, smislio ga je sam. Pod okriljem novogodišnjeg veselja prišao je naočitom mladiću, njegovih godina, koji je slavio sa društvom i devojkom. Zamolio ga je da porazgovara sa Veselom, da joj kaže da nije kraj, da će se sresti u budućnosti. Vratio se sam.
- Pitao sam je, da li je slobodna večeras. Odgovorila je, da nije.
Istrča u zimsku noć. Skamenjena u porti crkve, Vesela se šćućurila kao ikona, on je pokušavao da je oživi, povrati novogodišnjoj noći, svečanom trenutku. Pod velom banatskog snega nošenim jakom košavom šetali su oko crkve. Ćutala je i on je ćutao. Ni jedno pitanje nije imalo smisla. Ni jedna reč, čak ni dodir...nisu bili u blizini. Iz omladinskog doma dopirala je muzika, smeh, čulo se kucanje čaša, čestitanja.. Ponoć je.
- Da li si slobodna ove godine ?
Na ovo pitanje odgovorila mu je na vratima u Njegoševoj. Prvila se kao da je nešto skrivila, kao da moli za malo mesta, kao da je sram, kao da ispred ništa ne postoji namenjeno njoj... Bila je ubeđena da je potrošila sve što je imala do tih mladih godina, a tek je nastupala nova ’75.
Srećna Nova godina, Vesela!