E, da znaš da oću!
Toj, toj si bre trebala pre da me pitaš da ti pričam, al ajde, još sam živa, neje kasno. Velika žena bila majka Ruža, i danas joj pali sveću i ko je znao i ko je za nju čuo....
Ruža ti je bila Slavonka, od nekud pod Papuk planinu, nikad nisam pitala za selo nit je ona kazala. I kako je oni rat svakom nešto doneo i odneo, tako je doneo i moju Ružu u Jakovo. A ja sam je upoznala kad sam pedesšeste slomila ruku, pa sam tražila kakvu ženu da mi pomogne po kući, opere prozore, opegla veš i tako, jer je posla bilo mnogo a ja nisam mogla ništa u desnu ruku, uvezalo mi gips pa me osakatilo načisto. A i ko mi kriv, da sam gledala kud sam odila, ne bi se slomila. I tako, kaže meni Vera krojačica da ima neka Ruža koja ide po kuće i radi, pa joj ja pošaljem aber da dođe kod mene. Tu smo se upoznale i mnogo sam je zavolila, i posle je godinama dolazila kod mene na kafu, i još kasnije, kad smo omatorile i umorile se, znala je sjesti sa sinom u auto i doći da sa mnom malo popriča. I mnogo sam ja od nje naučila, mnogi mi je savet dala i pametna i dušna žena bila moja Ruža.
Ona ti je bila neđe devetstopeto godište, i pre rata se udala i rodila ravno jedanaestoro djece.Rađala je, to mi je pričala, od devetstodvajesčetvrte do devetstočetresčetvrte, šes sinova i pet ćeri. A na koncu onog rata, kad je zadnje nosila pod srcem, pogine joj muž i neka je sudba dovede u Jakovo, nju i njojzinu djecu. Najstariji su već bili veliki, troje je bilo u partizane, a ovi maleni, nema šta da vidiš, a najmanje je u bešici donela. I tu se malo skućili, opravili neku staru kuću, namestili sebi čisto i toplo i ćutali. Kad je rat skroz svršio, došli i ovi ratnici, pa je valjalo život živeti. Snašli se i brzo i lako, mali u školu, ovi veći na zanat i na poso, dalo joj i stipendiju za jednog sina što je bio talent za mehaniku i nekako se živelo.... Ćeri, koja u školi, koja na poso, kuća malena, pa ti moja Ruža posle nekog vremena počme ići po kućama i raditi, ne tolko za dinar i plaću, nego više razgovora radi i društva, kazivala mi, da ima dana kad joj sva djeca neđe odu pa joj kuća pusta i gluva, pa joj lakše da ide i radi po tuđe kuće na nadnicu, neg da sluša tišinu u svojoj.
A mlada je tad bila, tek pedeset, još u snazi. Prošlo tu par godina, kad mi jedared evo Ruže na vrata, sva se ozarila, vuče neko djete za ruku i smeje se. Ja prvo pomislila da joj unuče, pa posle pogledam, djete prilično garavo, ciganče, a Ruža bela ko bel dan. Posednem je za sto i turim kavu, a Ruška krene da veze. Eto sam ti ja, Seko, opet majka! Vidiš ovo djete? Siroče bez oca i majke, živilo u dom, i niko da ga uzne zato što je ciganče! A moja djeca znaju kolko sam sama, pa mi ćerka Slavka to preko svoje drugarice uredila, da uznem dvoje troje iz doma i da bivam starateljka, još sam mlada, kuća mi lepa i velika i sređena a pusta... E, tu se ja obradujem ko da mi se sestra porodila! Ne znaš ti kako je to, rodiš djecu, svikneš na punu kuću i gužvu i galamu, svikneš se da brineš za nekog, a oni svi odjedared odu i ti sam u puste zidove... Ja sam navek dovlačila i imala neku djecu, jal moju, jal unučad, i bratovljeva djeca su tu bila dok se školovala.. A moš misliti kako je njoj bilo, jedanaestoro, a onda odjedared, u tri godine svi odoše, ko tičići iz gnezda, osta moja Ruža sama... Posle jedno dve nedelje od tog kad mi je svratila na kavu, spremim ja sve po kući malo odjelo što sam našla, i umesim punu kotaricu grancli i krenem njojzinoj kući... Joj, moja Djina, te radosti da si vidjela u dvorište! Troje malih, sve garavi cigančići, musavi i prašnjavi, valjali se po travi, a Ruža sva raskvocana ko kokoška, kobajagi ih grdi i uzela neku krpu i briše im musave obraze... Sedosmo, pa mi priča, kako je dobila troje, odma, i kako su mnogo dobri i sve je slušaju....
Eh.. dvajes godina je majka Ruža čuvala djecu, i sve su to bila njena djeca i svi su je zvali majka Ruža. Pa kad treba da odu, napune osamnajst, a ona im ne da, kaže, ajde nađi prvo poso i kakav stančić pa idi sa milim bogom, da ja mirno spavam... Tri, četri djevojke je udala iz svoje kuće, i sva su je djeca obilazila i kad su otišla, mnoga nisu ni znala za drugu majku. I sve je uzimala onu djecu koju niko neće, cigančiće i one bolešljive, pa kad joj dovedu jedno malo, bledo, prepanuto, a ono posle mesec dana jurca po dvorištu, u jednu ruku mast i leba u drugu lopta, a Ruža samo cupka ko čigra oko nji... A pantim, kad je već prošlo dosta godina, naiđem ja sa mog sina Dragora da joj odnesem malo jagoda iz moje bašte, a kod nje u dvorište silna neka kola i neki narod, a ja se pojmim, da je Đurđovdan, pa joj svratila njena djeca da joj donesu ponude, kolače i čast.
Ja sam bre, imala i muža, i lepu kuću, i platu i dvorište, i brata na selo, bogatog što mi je donosio šakom i kapom, pa sam bre kolko puta zastenjala kako mi je teško, a bila sam zdrava i djeca mi bila dobra. A Ruži nikad da čuješ tešku il žalbenu rječ, sve je ona nekako to lakše, čini mi se. More, kad sam ja bila mlada, nije bilo to, pubertet, mi smo to zvali mlados ludos, a sad, ovo moderno, svi polude i svi se vade na pubertet! U moje vreme, tu boles nismo imali....
I tako... Gajila Ruška djecu, mazila i čuvala, a kad je prešla sedamdesetu, nije više moglo da joj daje djecu, nego je sad čuvala unučiće i djecu te djece. A kad je umrla, sprovod je bio ravno 2 kilometra, sva su joj djeca došla, sa svojom djecom, pa je bilo naroda mnogo, zemlji teško... I danas, ja kažem, nojzi pali sveću i ko je znao i ko je sam za nju čuo....
Eh, ćeri, da i' je više, majka Ruža, da je taka ma svaka 'iljadita žena, lepše bi na ovaj svet bilo vek vekovati... Evo, ja prva nisam, ne bi ja mogla tako, da mi ga dovedu, čuvaj Evdo tri, četri godine pa ga vrati onoj majci što ga ostavila, i to se dešavalo Ruži, ne bi ja mogla, srce bi mi prepuklo. Al Ruža je jedna, ja taku ženu više u svoj vek nisam poznavala....
Laka joj crna zemlja, sad je tam gore i čuva one malene što ih anđeli uzeli....
Surčin, Beograd,
18.12.2009