Stalno prigovaram N.-u da prvi utisak kod njega igra preveliku ulogu u procesu formiranja mišljenja o nekom umetničkom delu; kad kažem preveliku ulogu, zapravo mislim da za neke dve sekunde on odluči da li je neka slika, recimo, dobra, odlična, fenomenalna ili je potpuni i nepatvoreni bofl. Večeras smo o tome naširoko diskutovali, i ja sam ostao zbunjen. Nije mi jasno, naime, da li je moguće da za dve ili tri sekunde neko do te mere prouči jednu sliku da može o njoj da donese temeljan sud, ili je N.-ov ukus toliko diskriminatoran da je sposoban da neku sliku prolasi lošom jer ne zadovoljava jedan ili dva ili tri kriterijuma, koliko već može da proceni za tako kratko vreme.
Što se mene tiče, ja imam izuzetno intenzivne prve utiske, moguće je sasvim da padnem na dupe od oduševljenja ili da mi se povraća koliko negativan utisak nešto može da ostavi na mene, ali sam naučio vremenom da zanemarim te početne impresije, i zbog toga mi je neizmerno drago. Ako gledam neko platno, ja nemam nikakav naučen redosled kojim ga proučavam, već prosto bacim pogled i upijem ono prvo što primetim. U mom slučaju, to prvo što primetim, ne mora biti kompozicija ili nekakva opšta atmosfera, to može biti sitnica, nebitan detalj: oblik sablje nekog statiste, crveni šal, ili pak pokrete četkicom kojom je slikana trava; dogodi mi se ponekad da prvo vidim pozadinu, apstraktnu i nejasnu, a tek onda portret koji je u prvom planu.
Pošto već ne mogu da se utreniram da prvo gledam neke „opštije, bitnije stvari", umesto detalja koji mi principom slučajnog izbora upadaju u oči, naučio sam sebe da budem strpljiv i da sačekam da sliku prvo temeljno pogledam i razmislim o njoj, pre nego što donesem sud. (Loša strana ove tehnike posmatranja umetnosti je ta što nekad i po petnaestak minuta gledam jednu istu sliku, pa ljudi iza mene počnu da gunđaju i da se guraju i da mi dahću za vratom.) Da nije ove samonametnute discipline, verujem da bih mnogo toga propustio. U avgustu sam prvi put posetio Rijksmuseum u Amsterdamu i, naravno, ostao u njemu dosta sati i izašao umoran kao da sam kopao u rudniku. Ipak, pored sve moje želje da dobro proučim svaku sliku, posle izvesnog vremena, moje oči se umaraju i počinju da odbijaju da prenose informacije mozgu i ja gledam i ne trepćem i zagledam i mrštim se, a u stvari pojma nemam šta gledam. Tako mi je vrlo lako mogla promaći i Vermeerova Het Melkmeisje; suptilna, nežna, naizgled vrlo obična, slika jedne služavke koja presipa neko mleko u vrlo skromnoj kuhinji, pored prozora. Sasvim nezanimljiv prizor, scena koju bi malo ko primetio u životu; rekao bih čak i scena koja možda nije vredna Vermeerovog talenta. Ima, međutim, nečeg magičnog u ovoj slici, nečeg što me podseća na način na koji je Albahari sposoban da potpuno banalno pretvori u potpuno magično.
Bio sam spreman da se okrenem i odem, nakon svega par sekundi posmatranja slike, umoran od gomile utisaka koje sam do tada primio (uključujući i intenzivan susret sa Rembrantovom Noćnom stražom), čak sam u jednom trenutku pomislio, sećam se toga uz izvesnu dozu stida, da Vermeer uživo nije ništa bolji od knjige koja je napisana o njegovoj jednoj slici. I onda sam ugledao nešto na prozoru, sasvim slučajno, na drugi pogled; prozor je zapravo podeljen na dosta kvadratnih segmenata, od kojih je jedan bio delimično razbijen, i kroz tu rupicu, prodirao je snop jarke, zaslepljujuće svetlosti koji je svoj kratak put završio na drvenom okviru, potpuno ga izbelevši. Nemam pojma šta me je u tome opčinilo, tek znam da sam posle toga počeo pažljivo da posmatram svaki delić slike; bele pločice koje ograničavaju pod, zalepljene u dnu zida; prisluškujući razgovor bračnog para iz Italije koji je stajao pored mene, saznao sam da su slične pločice služile u to vreme kako bi se sakrile fleke od vlage, i da su verovatno bile napravljene od porcelana iz Delfta, bele pločice išarane delikatnim plavim crtežima, deca koja se igraju, mali Kupidon, itd. Odjednom, preda mnom se otvorilo jedno more fascinantnih detalja, kako joj je bela i delikatna podlaktica, kakav blažen izraz lica, kako je prljav kuhinjski zid i kako ga mestimično prži svetlost koja dopire s prozora, čineći ga čistijim nego što jeste. Mogao sam sada to sve da osetim: memljivu atmosferu te kuhinje, možda i glasovi dece koja jurcaju i vrište negde u dvorištu, rano popodne u Amsterdamu, od onih lenjih popodneva kada čovek voli da zastane na desetak sekundi, pola minuta najduže, kada zažmuri i oseti sunčeve zrake na licu i postane svestan mirisa (mleko, sveže, još toplo; miris testa i vlage koja izbija iz zidova), zvukova i - sebe, bola u donjem delu leđa, teške noge, odelo koje steže; jedan dubok uzdah; nekoliko sekundi prolazi i ona nastavlja svoj posao, pomalo nevoljno. Onda sam se odaljio par koraka od slike i pogledao je u celini. O, da; to fantastično osvetljenje, ta neobična jasnoća, tako retko, tako nežno, tako veličanstveno.
To strpljenje, ako tako mogu da opišem način na koji gledam slike, potiče, ubeđen sam, od mog primarnog interesa - od književnosti. Kroz večerašnji razgovor sa N.-om, shvatio sam da bih, vođen isključivo utiskom nakon prvih pročitanih rečenica, danas verovatno voleo samo dve knjige, i pored pozamašnog čitalačkog staža. Dve knjige, i to istog autora, Kišove Rane jade i roman Bašta, pepeo. Opis poslužavnika kojim počinje Bašta, pepeo svojevremeno me je potpuno ostavio bez daha. Kako pada kesten, s peteljkom naniže, kako udara o zemlju, kakav zvuk pravi, tup, kao ptica koja udara kljunom o zemlju; kako postoji preka potreba da se komponuje „fuga za orkestar i jorgovan" (i ja to pročitam i kažem da da da baš tako, za orkestar i jorgovan!), kako je jednoga dana nestala Narandža, najlepša krava u selu. I pored svega lepog i neretko genijalnog što nalazim u Kišovim knjigama, prava lepota, pravi značaj jezika kojim je slikao scene iz ove dve knjige, meni već godinama izmiče; ja zaista ne znam šta je to u fugi za orkestar i jorgovan što meni toliko dugo navlači neki budalast osmeh na lice (i sada se, verujte osmehujem), i ne znam zašto od poslednje rečenice Bašte, pepela osetim trnce niz kičmu. "Sad moramo da krenemo", rekla bi tada moja majka. "Gospode, kako se ovde brzo smrkava". To je moja ljubav posle prvog utiska, šašava, neobjašnjiva, potpuno nerazumna i fanatična.
Da nisam imao strpljenja sa knjigama, ne znam kako bih ikada završio (a kamoli zavoleo) neke knjige koje danas veoma volim i kojima se često vraćam. Ana Karenjina je bila ljubav na drugo čitanje; Seobe na drugo čitanje; Uliks na treće. Vraćao sam se knjigama i pokušavao da ih doživim na različite načine. Nikada nisam voleo Aleksandra Tišmu jer me je očaravala njegova rečenica; čitao sam Tišmu zbog gorkog ukusa koji ostavlja njegova knjiga... u celini.
Ni hranu često ne zavolim na prvo probanje, a da ne govorimo o nečem tako delikatnom kao što je umetnost. Gorgonzolu sam zavoleo na peto ili osmo probanje; pre toga, dozvolio sam da moja ideja gorgonzole nadvlada njen pravi ukus, a da toga nisam bio svestan. Meni je potrebno neko vreme da spustim gard i oslobodim se tog prvog utiska koji je ponekad potpuno nasumičan, potrebno mi je vreme da osetim knjigu, sliku, ukus, miris. Zbog toga toliko volim knjige - u galeriji će početi da me guraju ako napravim red iza neke slike, a knjiga u mojim rukama, u krevetu, u fotelji, uživam da je listam, napred nazad, kada iznova i iznova čitam neke rečenice, naglas, poluglasno, nečujno, u sebi, sve dok ne osetim da sam dovoljno dugo uživao u melodiji rečenice i da sam doživeo ono što je trebalo da doživim. Večeras sam sa N.-om išao da pogledam izložbu slika Paje Jovanovića u galeriji SANU. Složili smo se da je Paja Jovanović sjajan slikar koji verovatno nije imao previše strpljenja, jer smo obojica primetili neke sitnice koje upućuju na zaključak da se autor prosto umorio od tog platna i proglasio ga završenim; to je jedna sasvim druga priča. Nismo se složili, doduše, oko toga kako se posmatraju slike Paje Jovanovića. N. je prešao celu izložbu, ja nisam još polovinu video. O tome smo polemisali narednih par sati, i N. mi je kazao, sasvim samouvereno, da on kao fotograf ima fotografsko pamćenje i da će možda jednom zaboraviti ime Paje Jovanovića, ali da neće zaboraviti slike koje su mu se dopale, jer on pamti prizor i ništa drugo; jednom kada ga zapamti, može da mu se vrati po potrebi, potrebno je samo da zatvori oči. U to ime mi je u najsitnija crevca opisao jednu sliku koja mu se nije dopala i objasnio kako se osećao kad je gledao koji detalj. Ispred te slike sam proveo mnogo više vremena nego on, ne samo što nisam zapamtio sve što je on zapamtio za dva minuta, nego nisam uspeo ni da pomislim na sve što je rekao. Zar je moguće (zaista!) da neko sve to vidi za samo par sekundi? Zar je moguće doživeti tako intenzivno prizor koji smo posmatrali jedan tren? Koga on ovde zajebava? Mora biti da je već video tu sliku! Jesam li ja slep ili on vidi više od svih nas? Da li on pamti slike jer stvara slika, onako kako ja pamtim reči i rečenice, jer volim da ih pišem? Da li je njegov prvi pogled, jednako sveobuhvatan kao moj drugi (i treći)? Razoružan, ali ne i razuveren (ako nada umire poslednja, inat je besmrtan), skrenuo sam temu na Rablea. Jer tu se zna ko je gazda i čija je poslednja.