Filozofija| Kultura| Literatura| Nostalgija| Reč i slika| Umetnost| Zabava| Život

Na drugi pogled

antonacci RSS / 27.12.2009. u 00:35

VermeerMilkmaidCa1660AmsterdamRMA350.jpg

 

           Stalno prigovaram N.-u da prvi utisak kod njega igra preveliku ulogu u procesu formiranja mišljenja o nekom umetničkom delu; kad kažem preveliku ulogu, zapravo mislim da za neke dve sekunde on odluči da li je neka slika, recimo, dobra, odlična, fenomenalna ili je potpuni i nepatvoreni bofl. Večeras smo o tome naširoko diskutovali, i ja sam ostao zbunjen. Nije mi jasno, naime, da li je moguće da za dve ili tri sekunde neko do te mere prouči jednu sliku da može o njoj da donese temeljan sud, ili je N.-ov ukus toliko diskriminatoran da je sposoban da neku sliku prolasi lošom jer ne zadovoljava jedan ili dva ili tri kriterijuma, koliko već može da proceni za tako kratko vreme.
           Što se mene tiče, ja imam izuzetno intenzivne prve utiske, moguće je sasvim da padnem na dupe od oduševljenja ili da mi se povraća koliko negativan utisak nešto može da ostavi na mene, ali sam naučio vremenom da zanemarim te početne impresije, i zbog toga mi je neizmerno drago. Ako gledam neko platno, ja nemam nikakav naučen redosled kojim ga proučavam, već prosto bacim pogled i upijem ono prvo što primetim. U mom slučaju, to prvo što primetim, ne mora biti kompozicija ili nekakva opšta atmosfera, to može biti sitnica, nebitan detalj: oblik sablje nekog statiste, crveni šal, ili pak pokrete četkicom kojom je slikana trava; dogodi mi se ponekad da prvo vidim pozadinu, apstraktnu i nejasnu, a tek onda portret koji je u prvom planu.
          Pošto već ne mogu da se utreniram da prvo gledam neke „opštije, bitnije stvari", umesto detalja koji mi principom slučajnog izbora upadaju u oči, naučio sam sebe da budem strpljiv i da sačekam da sliku prvo temeljno pogledam i razmislim o njoj, pre nego što donesem sud. (Loša strana ove tehnike posmatranja umetnosti je ta što nekad i po petnaestak minuta gledam jednu istu sliku, pa ljudi iza mene počnu da gunđaju i da se guraju i da mi dahću za vratom.) Da nije ove samonametnute discipline, verujem da bih mnogo toga propustio. U avgustu sam prvi put posetio Rijksmuseum u Amsterdamu i, naravno, ostao u njemu dosta sati i izašao umoran kao da sam kopao u rudniku. Ipak, pored sve moje želje da dobro proučim svaku sliku, posle izvesnog vremena, moje oči se umaraju i počinju da odbijaju da prenose informacije mozgu i ja gledam i ne trepćem i zagledam i mrštim se, a u stvari pojma nemam šta gledam. Tako mi je vrlo lako mogla promaći i Vermeerova Het Melkmeisje; suptilna, nežna, naizgled vrlo obična, slika jedne služavke koja presipa neko mleko u vrlo skromnoj kuhinji, pored prozora. Sasvim nezanimljiv prizor, scena koju bi malo ko primetio u životu; rekao bih čak i scena koja možda nije vredna Vermeerovog talenta. Ima, međutim, nečeg magičnog u ovoj slici, nečeg što me podseća na način na koji je Albahari sposoban da potpuno banalno pretvori u potpuno magično.
          Bio sam spreman da se okrenem i odem, nakon svega par sekundi posmatranja slike, umoran od gomile utisaka koje sam do tada primio (uključujući i intenzivan susret sa Rembrantovom Noćnom stražom), čak sam u jednom trenutku pomislio, sećam se toga uz izvesnu dozu stida, da Vermeer uživo nije ništa bolji od knjige koja je napisana o njegovoj jednoj slici. I onda sam ugledao nešto na prozoru, sasvim slučajno, na drugi pogled; prozor je zapravo podeljen na dosta kvadratnih segmenata, od kojih je jedan bio delimično razbijen, i kroz tu rupicu, prodirao je snop jarke, zaslepljujuće svetlosti koji je svoj kratak put završio na drvenom okviru, potpuno ga izbelevši. Nemam pojma šta me je u tome opčinilo, tek znam da sam posle toga počeo pažljivo da posmatram svaki delić slike; bele pločice koje ograničavaju pod, zalepljene u dnu zida; prisluškujući razgovor bračnog para iz Italije koji je stajao pored mene, saznao sam da su slične pločice služile u to vreme kako bi se sakrile fleke od vlage, i da su verovatno bile napravljene od porcelana iz Delfta, bele pločice išarane delikatnim plavim crtežima, deca koja se igraju, mali Kupidon, itd. Odjednom, preda mnom se otvorilo jedno more fascinantnih detalja, kako joj je bela i delikatna podlaktica, kakav blažen izraz lica, kako je prljav kuhinjski zid i kako ga mestimično prži svetlost koja dopire s prozora, čineći ga čistijim nego što jeste. Mogao sam sada to sve da osetim: memljivu atmosferu te kuhinje, možda i glasovi dece koja jurcaju i vrište negde u dvorištu, rano popodne u Amsterdamu, od onih lenjih popodneva kada čovek voli da zastane na desetak sekundi, pola minuta najduže, kada zažmuri i oseti sunčeve zrake na licu i postane svestan mirisa (mleko, sveže, još toplo; miris testa i vlage koja izbija iz zidova), zvukova i - sebe, bola u donjem delu leđa, teške noge, odelo koje steže; jedan dubok uzdah; nekoliko sekundi prolazi i ona nastavlja svoj posao, pomalo nevoljno. Onda sam se odaljio par koraka od slike i pogledao je u celini. O, da; to fantastično osvetljenje, ta neobična jasnoća, tako retko, tako nežno, tako veličanstveno.
          To strpljenje, ako tako mogu da opišem način na koji gledam slike, potiče, ubeđen sam, od mog primarnog interesa - od književnosti. Kroz večerašnji razgovor sa N.-om, shvatio sam da bih, vođen isključivo utiskom nakon prvih pročitanih rečenica, danas verovatno voleo samo dve knjige, i pored pozamašnog čitalačkog staža. Dve knjige, i to istog autora, Kišove Rane jade i roman Bašta, pepeo. Opis poslužavnika kojim počinje Bašta, pepeo svojevremeno me je potpuno ostavio bez daha. Kako pada kesten, s peteljkom naniže, kako udara o zemlju, kakav zvuk pravi, tup, kao ptica koja udara kljunom o zemlju; kako postoji preka potreba da se komponuje „fuga za orkestar i jorgovan" (i ja to pročitam i kažem da da da baš tako, za orkestar i jorgovan!), kako je jednoga dana nestala Narandža, najlepša krava u selu. I pored svega lepog i neretko genijalnog što nalazim u Kišovim knjigama, prava lepota, pravi značaj jezika kojim je slikao scene iz ove dve knjige, meni već godinama izmiče; ja zaista ne znam šta je to u fugi za orkestar i jorgovan što meni toliko dugo navlači neki budalast osmeh na lice (i sada se, verujte osmehujem), i ne znam zašto od poslednje rečenice Bašte, pepela osetim trnce niz kičmu. "Sad moramo da krenemo", rekla bi tada moja majka. "Gospode, kako se ovde brzo smrkava". To je moja ljubav posle prvog utiska, šašava, neobjašnjiva, potpuno nerazumna i fanatična.
          Da nisam imao strpljenja sa knjigama, ne znam kako bih ikada završio (a kamoli zavoleo) neke knjige koje danas veoma volim i kojima se često vraćam. Ana Karenjina je bila ljubav na drugo čitanje; Seobe na drugo čitanje; Uliks na treće. Vraćao sam se knjigama i pokušavao da ih doživim na različite načine. Nikada nisam voleo Aleksandra Tišmu jer me je očaravala njegova rečenica; čitao sam Tišmu zbog gorkog ukusa koji ostavlja njegova knjiga... u celini.
          Ni hranu često ne zavolim na prvo probanje, a da ne govorimo o nečem tako delikatnom kao što je umetnost. Gorgonzolu sam zavoleo na peto ili osmo probanje; pre toga, dozvolio sam da moja ideja gorgonzole nadvlada njen pravi ukus, a da toga nisam bio svestan. Meni je potrebno neko vreme da spustim gard i oslobodim se tog prvog utiska koji je ponekad potpuno nasumičan, potrebno mi je vreme da osetim knjigu, sliku, ukus, miris. Zbog toga toliko volim knjige - u galeriji će početi da me guraju ako napravim red iza neke slike, a knjiga u mojim rukama, u krevetu, u fotelji, uživam da je listam, napred nazad, kada iznova i iznova čitam neke rečenice, naglas, poluglasno, nečujno, u sebi, sve dok ne osetim da sam dovoljno dugo uživao u melodiji rečenice i da sam doživeo ono što je trebalo da doživim.                                                                                                                                         Večeras sam sa N.-om išao da pogledam izložbu slika Paje Jovanovića u galeriji SANU. Složili smo se da je Paja Jovanović sjajan slikar koji verovatno nije imao previše strpljenja, jer smo obojica primetili neke sitnice koje upućuju na zaključak da se autor prosto umorio od tog platna i proglasio ga završenim; to je jedna sasvim druga priča. Nismo se složili, doduše, oko toga kako se posmatraju slike Paje Jovanovića. N. je prešao celu izložbu, ja nisam još polovinu video. O tome smo polemisali narednih par sati, i N. mi je kazao, sasvim samouvereno, da on kao fotograf ima fotografsko pamćenje i da će možda jednom zaboraviti ime Paje Jovanovića, ali da neće zaboraviti slike koje su mu se dopale, jer on pamti prizor i ništa drugo; jednom kada ga zapamti, može da mu se vrati po potrebi, potrebno je samo da zatvori oči. U to ime mi je u najsitnija crevca opisao jednu sliku koja mu se nije dopala i objasnio kako se osećao kad je gledao koji detalj. Ispred te slike sam proveo mnogo više vremena nego on, ne samo što nisam zapamtio sve što je on zapamtio za dva minuta, nego nisam uspeo ni da pomislim na sve što je rekao. Zar je moguće (zaista!) da neko sve to vidi za samo par sekundi? Zar je moguće doživeti tako intenzivno prizor koji smo posmatrali jedan tren? Koga on ovde zajebava? Mora biti da je već video tu sliku! Jesam li ja slep ili on vidi više od svih nas? Da li on pamti slike jer stvara slika, onako kako ja pamtim reči i rečenice, jer volim da ih pišem? Da li je njegov prvi pogled, jednako sveobuhvatan kao moj drugi (i treći)? Razoružan, ali ne i razuveren (ako nada umire poslednja, inat je besmrtan), skrenuo sam temu na Rablea. Jer tu se zna ko je gazda i čija je poslednja.
 



Komentari (47)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

topcat topcat 00:36 27.12.2009

HOP!



idem kuhati - čitam kasnije. ; )))
antonacci antonacci 00:42 27.12.2009

Re: HOP!

Ništa onda... svrati kad skuvaš i donesi malo hrane i ovamo, gladan sam...
mirelarado mirelarado 01:00 27.12.2009

Re: HOP!

Занимљиво, Антоначи. Мислим да те твој пријатељ можда не лаже, јер је опажање (о томе је реч, зар не?) сложен процес и ту постоје велике индивидуалне разлике међу људима. Покушај да с неким другим разговараш о неком кога сте обојица тек упознали и видећеш да су утисци потпуно различити. Неко запажа боју гласа, гестикулацију, нагласак, неко други црте лице, одећу, итд.

Када је о уметничким делима реч, и ту је тешко објаснити зашто нам се једно допадне на први поглед, а неко друго тек на десети.

Ово је, на пример, моја љубав на први поглед:



Најтужније ми је што је ограђен, па не могу да пређем руком преко тих божанствених камених набора. :)
antonacci antonacci 01:06 27.12.2009

Re: HOP!


Када је о уметничким делима реч, и ту је тешко објаснити зашто нам се једно допадне на први поглед, а неко друго тек на десети.


Meni je često nemoguće da objasnim šta mi se dopadne na prvi pogled i baš zato što je to tako iracionalno, ja ne verujem prvom utisku. Što se više trudim da ga racionalno objasnim, to manje uspevam, a ako ne znam zašto, često ne znam šta da radim sa tim "stavom". Pitanje "zašto?" se meni prirodno nameće.
antonacci antonacci 01:09 27.12.2009

Re: HOP!

Ово је, на пример, моја љубав на први поглед:



Најтужније ми је што је ограђен, па не могу да пређем руком преко тих божанствених камених набора. :)


Pa preskoči ogradu, ne izigravaj finoću. Baci se na njega, ispipaj, dodiruj, ljubi, šta već želiš. Par godina ga nemoj posećivati i za to vreme će i obezbeđenje već da zaboravi tvoj lik.
mirelarado mirelarado 01:12 27.12.2009

Re: HOP!

antonacci
Pa preskoči ogradu, ne izigravaj finoću. Baci se na njega, ispipaj, dodiruj, ljubi, šta već želiš. Par godina ga nemoj posećivati i za to vreme će i obezbeđenje već da zaboravi tvoj lik.


Не могу ја то. Штреберка, шта ћеш. Замишљам обезбеЏење како ме износи из цркве... :))))))
antonacci antonacci 01:23 27.12.2009

Re: HOP!

Не могу ја то. Штреберка, шта ћеш. Замишљам обезбеЏење како ме износи из цркве... :))))))

Chi non risica, non rosica. Uostalom, ako će neko razumeti tu sumanutu strast, onda su to Italijani.
razmisljam razmisljam 01:33 27.12.2009

Re: HOP!

ako ne znam zašto...

То је оно о чему Мирела говори - постоје они којима је довољно да осећају и не збуњује их ирационалност доживљеног и они који морају пред свим да се запитају.
Свакако спадам у прве. Погоде ме боја, звук, наговештај, реч и као резултат тога, носим утиске. Ни не покушавам да их рационализујем јер сваку врсту уметности доживљавам као ерупцију осећања. Промишљање долази много касније, на други, трећи поглед, читање или слушање, а ни тада нисам баш најсигурнија шта ме је толико дотакло или одбило.
topcat topcat 03:06 27.12.2009

Re: HOP!

Zar je moguće (zaista!) da neko sve to vidi za samo par sekundi? Zar je moguće doživeti tako intenzivno prizor koji smo posmatrali jedan tren? Koga on ovde zajebava? Mora biti da je već video tu sliku! Jesam li ja slep ili on vidi više od svih nas? Da li on pamti slike jer stvara slika, onako kako ja pamtim reči i rečenice, jer volim da ih pišem?


Moguće je. Ja tako pamtim. Skeniram.
Ako me slika privuče, vraćam se i zastajem. Dojam je kao i prethodni, naravno upotpunjen.
U muzeju čitam sve šta piše sa strane i ostajem dok mi se ne počne nekako "miješati". Nikad duže od 2 sata...
Uvijek gledam samo jednu izložbu ili ako je stalna postava samo jednu "temu". (Recimo, pada mi na pamet - izložba Leonardovih crteža i stalna postava - soba 20. st u Metropolitanu).

Dožvljaj koji još uvijek ne znam opisati je Maljevičev crni kvadrat.
Šetaš, gledaš, uživaš više ili manje u onom što se nudi...odjedno...BUM...kao da me nešto ošinulo.
Tko me pitao o tome dobio je nepopularan ali iskren odgovor "idi pa vidi". Nije u pitanju sviđanje/ nesviđanje. Jednostavno ne znam šta drugo reći.
vishnja92 vishnja92 09:08 27.12.2009

Re: HOP!

на први поглед

na prvi, takodje... a tek na petnaesti!!!

i ovaj tekst je takav, otprilike.
antonacci antonacci 10:35 27.12.2009

Re: HOP!

Moguće je. Ja tako pamtim. Skeniram.


To je tako lepa sposobnost.

Iako sam ja već godinama skeptičan da je N. zapravo poseduje, teško da mogu da mu ne verujem, kad može da mi u najsitnije detalje prepriča šta je video.

Njemu se zaista dogodi ponekad da zaboravi ime slikara, pa ne znam koliko da je taj slikar "veliki i slavan", ali da može da opiše sliku koju je video, da je se jasno seća.


Dožvljaj koji još uvijek ne znam opisati je Maljevičev crni kvadrat.


Nisam nikada uživo video ni jedno Maljevičevo platno, uvek sam se pitao da li bi te slike imale bilo kakav efekat na mene.
topcat topcat 16:57 27.12.2009

Re: HOP!

antonacci

Njemu se zaista dogodi ponekad da zaboravi ime slikara, pa ne znam koliko da je taj slikar "veliki i slavan", ali da može da opiše sliku koju je video, da je se jasno seća.


Isto.
Znaš je do u detalj, znaš da je bila na trećem katu lijevo, iza "balerine", ali o imenu moraš malo razmisliti...

Jedan snažan dojam, manjušna slika u ćošku Guggenheima: P. Klee: Open Book




p.s.
da prilijepim: jedan od najsnažnijih dojmova i potpuno oduševljenje, otkrivenje i tako to se dogodilo poslije spomenutih Leonardovih crteža. Skice ljudskog tijela, presjek mišića, skice planeta, sunčevog sustava...nekakvih "čudnih" uređaja...TADA...
Kakav genije!
mirelarado mirelarado 19:03 27.12.2009

Re: HOP!

topcat
jedan od najsnažnijih dojmova i potpuno oduševljenje, otkrivenje i tako to se dogodilo poslije spomenutih Leonardovih crteža. Skice ljudskog tijela, presjek mišića, skice planeta, sunčevog sustava...nekakvih "čudnih" uređaja...TADA...
Kakav genije!


Једном сам имала среће да видим ту изложбу (обогаћену неким цртежима који се иначе чувају у складишту) у галерији Уфици, у Фиренци. Потпуно ме је освојио.

Узгред, волео је и да записује досетке, афоризме, поучне и шаљиве приче. Ево једне:

Мастило и хартија

Поносна на своју белину, хартија је одувек мрзела црнило мастила које ју је прљало. Једном, када ју је мастило у потуности умрљало, хартија му се пожали. Мастило одговори да је нико не би ни чувао да оно не исписује речи по њој.

vishnja92 vishnja92 20:09 27.12.2009

Re: HOP!

slika u ćošku Guggenheima

da mi je da udjem u Gugenhajm, pa makar ne videla ni jednu jedinu sliku... samo da budem u toj kuci :)
mikele9 mikele9 22:22 27.12.2009

Re: HOP!

Kada sam u Kapeli Mediči 1982 godine prišao La Notte, učinilo im se isuviše blizu, uniformisani čuvari su krenuli da me spreče. Ja sam nastavio, podigao se na prste i poljubio joj mermerno koleno. Italijani su se zaustavili, nasmešili i vratili na svoja mesta. U trenu su shvatili poštovanje i ljubav koju sam iskazao Velikom Majstoru. To je jedno od mojih iskustava.
marta l marta l 23:41 27.12.2009

Re: HOP!

vredi Visnja, za sve pare....tek tamo, prekoputa central parka shvatis zasto je u sred one ortogonalnosti menhetnamorala da se desi ta spirala...
antonacci antonacci 01:36 28.12.2009

Re: HOP!

mikele9
Kada sam u Kapeli Mediči 1982 godine prišao La Notte, učinilo im se isuviše blizu, uniformisani čuvari su krenuli da me spreče. Ja sam nastavio, podigao se na prste i poljubio joj mermerno koleno. Italijani su se zaustavili, nasmešili i vratili na svoja mesta. U trenu su shvatili poštovanje i ljubav koju sam iskazao Velikom Majstoru. To je jedno od mojih iskustava.



I ja mislim da bih umeo da poštujem tako nešto. U stvari, vidim sebe kako nešto slično radim.

(Ne bih, doduše, ljubio stara platna; farba i mermer nisu baš ista stvar.)
nsarski nsarski 01:19 27.12.2009

Ovde ima mnogo pomesanih ideja

cini mi se.

Tisma, Uliks, prvi pogled, drugi pogled.
Kad sam video ovu sliku, svaki drugi pogled mi je bio nebitan:



it, kind of, blows your mind...

Ima stvari,
Ima stvari zbog kojih bi
Ima stvari zbog kojih bi ponovo
Ima stvari zbog kojih bi ponovo mogao...

antonacci antonacci 01:29 27.12.2009

Re: Ovde ima mnogo pomesanih ideja

cini mi se.


...Nabacanih i neobjašnjenih do kraja, svakako. Vratio sam se iz šetnje i napisao ovo za petnaestak minuta.
AlexDunja AlexDunja 01:30 27.12.2009

Re: Ovde ima mnogo pomesanih ideja

it, kind of, blows your mind...

ima takvih slika...bas, bas...

alli: u pravu si antonacci:
mnogo je lakse ponovo i ponovo razmatrati slike
nego muziku, napr. ona se totalno iracionalno
i emotivno lepi:)
antonacci antonacci 01:36 27.12.2009

Re: Ovde ima mnogo pomesanih ideja

ima takvih slika...bas, bas...


Ova, recimo. Raspametila me je tek kad sam stao pred nju. Sav taj haos, ta konfuzija... prosto oduzima dah.

nsarski nsarski 01:38 27.12.2009

Re: Ovde ima mnogo pomesanih ideja

Nabacanih, svakako. Vratio sam se iz šetnje i napisao ovo za petnaestak minuta.

Razumem, naravno. Nego, ima prvih pogleda, pa ima situacija da "citas najbolju knjigu na svetu, a da te boli zub" , pa onda zivotnih situacija koje tek kasnije vidis, pa prvih pogleda koji se ostvare (prva ljubav zaborava nema, ili slican shit), pa drugih situacija koje se ne ostvare.
Ujedno, kako bi rekao Dr. Godboli u filmu "Passage to India" - you were not ready to hear the truth.
My dear, life rarely gives us what we want at the moment we consider appropriate. Adventures do occur, but not punctually.
So, we have to take precaution against the lack of punctuality.
mirelarado mirelarado 01:43 27.12.2009

Re: Ovde ima mnogo pomesanih ideja

My dear, life rarely gives us what we want at the moment we consider appropriate. Adventures do occur, but not punctually.


Биће да сам с Мојсијем погодила прави тренутак. :))
loader loader 02:02 27.12.2009

Kompleksna jednostavnost

Lepota je jednostavna.
Lepota je kompleksna.

U pulsiranju našeg "sveprepoznajućeg mehanizma" između ta dva iskaza, nalazi se približan odgovor na dilemu postavljenu u samom blogu.



Izgleda da se pri gledanju (prepoznavanju) lepote baš i ne može sasvim primeniti određenost u smislu dužine gledanja.

mariopan mariopan 04:26 27.12.2009

Re: Kompleksna jednostavnost

Slike dozivljavam emotivno, mora da ima atmosferu, nesto magicno, ili mi se domah dopadnu ili mi se ne dopadnu. Tek posle duzeg gledanja shvatam samo zasto mi se neka dopala a neka ne ali ne nalazim razlog da taj prvi utisak promenim.
Nebitno mi je i ako je to slavan slikar, ne povodim se za tim. Mora da me osvoji i da je osetim.
Mozda tvoj prijatelj oseca slike, ne gleda ih ocima nego osecanjem koje dozivi?
A da sam ja mogla da uzivo gledam Vermera, ne bi mi bili dovoljni ni dani a ne sati i minuti.
Mene fascinira svetlost u njegovim slikama. Ona izbija iznutra, obasjava toplinom i zraci, tako bar ja osecam.

antonacci antonacci 10:31 27.12.2009

Re: Kompleksna jednostavnost

Mozda tvoj prijatelj oseca slike, ne gleda ih ocima nego osecanjem koje dozivi?


Oprosti sad na hladnoj racionalnosti, ali i ako ih oseća, on ih procenjuje, znači da mora postojati nešto, neki set kriterijuma koji ta slika mora da zadovolji da bi on mogao da je "oseti". Možda to ne može da verbalizuje, ali osećaj nije nasumičan... valjda.

Mene fascinira svetlost u njegovim slikama. Ona izbija iznutra, obasjava toplinom i zraci, tako bar ja osecam.


Slažem se, i mene. Pošto ne znam da slikam, ne razumem se u taj "zanatski" deo slikarstva, meni je potpuno neshvatljivo kako je on to uradio, ali znam da je fenomenalno. I rekavši to, treba da dodam i da to verovatno nikad ne bih "video" da nisam stajao na metar od slike, jer ni jedna reprodukcija koju sam našao na internetu ili u knjigama nema tu istu atmosferu, nisu to te iste boje.
mariopan mariopan 12:54 27.12.2009

Re: Kompleksna jednostavnost

Slažem se, i mene. Pošto ne znam da slikam, ne razumem se u taj "zanatski" deo slikarstva, meni je potpuno neshvatljivo kako je on to uradio, ali znam da je fenomenalno. I rekavši to, treba da dodam i da to verovatno nikad ne bih "video" da nisam stajao na metar od slike, jer ni jedna reprodukcija koju sam našao na internetu ili u knjigama nema tu istu atmosferu, nisu to te iste boje.

Znam da nisu iste boje, nijedna reprodukcija ne moze da ih pokaze, i zato mi je zao sto nisam te slike videla uzivo, morali bi da me izbacuju iz muzeja, ne bih izlazila sama.

Posto ni ja ne znam da slikam, ali pokusavam , pazljivo gledam sta su i kako radili genijalni majstori, mislim da na njima uce i svi drugi koji se bave slikarstvom. pokusavamo da dokucimo tu tajanstvenu svetlost, taj potez cetkicom, boje koje je nemoguce ponoviti.......i kapiramo da ni za milion godina nesto tako necemo uraditi. Zato su ti velikani tako veliki. Niko to vise ne moze.

antonacci antonacci 01:54 28.12.2009

Re: Kompleksna jednostavnost

Zato su ti velikani tako veliki. Niko to vise ne moze.


I bolje je što ne može. Slikati danas kao Van Gogh ili Vermeer... čemu?
mariopan mariopan 03:27 28.12.2009

Re: Kompleksna jednostavnost

antonacci
Zato su ti velikani tako veliki. Niko to vise ne moze.


I bolje je što ne može. Slikati danas kao Van Gogh ili Vermeer... čemu?

Tako je , cemu?
marta l marta l 04:19 27.12.2009

vizuelci

N. mi je kazao, sasvim samouvereno, da on kao fotograf ima fotografsko pamćenje i da će možda jednom zaboraviti ime Paje Jovanovića, ali da neće zaboraviti slike koje su mu se dopale, jer on pamti prizor i ništa drugo; jednom kada ga zapamti, može da mu se vrati po potrebi, potrebno je samo da zatvori oči.

fotografsko pamcenje je podvarijanta vizuelnog pamcenja, osobine koju gotovo svi posedujemo u detinjstvu, ali se sa razvojem verbalnih sposobnosti kod vecine gubi....onih nekoliko % vizuelaca koji ipak i kasnije zadrze ovu sposobnost obicno biraju zanimanja gde to mogu da iskoriste i postaju slikari, arhitekte, graficari.......pored memorisanja slika imaju i sposobnost mentalne kreativne manipulacije vizuelnim slikama. ukratko, delo postoji mnogo pre nego sto se pojavi u stvarnosti, tako da je u stvari tacno ono smesno, a cesto pitanje "jel' ti to sve iz glave"

ja ne mogu da zapamtim brojeve ili imena ukoliko ih ne vidim napisane...reprodukujem ih u stvari pozivanjem te slike i citanjem sa nje....mogu uvek do detalja da opisem citave scene i dogadjaje iako se nisam trudila, a cesto ni htela da ih zapamtim. nekada pozelim da postoji i delete opcija.
mirelarado mirelarado 04:29 27.12.2009

Re: vizuelci

marta
.mogu uvek do detalja da opisem citave scene i dogadjaje iako se nisam trudila, a cesto ni htela da ih zapamtim. nekada pozelim da postoji i delete opcija.


Mарта, као Борхесов Фунес или памћење. :))
sesili sesili 08:56 27.12.2009

Re: vizuelci

Meni se na prvi pogled nešto dopadne ili ne. Vraćam se i na sledeća gledanja, ali ne baš u "sitna crevca". To bi mi razbilo svaku lepotu. Kada sam na prvi pogled pogledala sliku postavljenu uz tekst, činilo mi se da ČUJEM mleko kako se sliva u posudu.
arianna arianna 10:19 27.12.2009

Re: vizuelci

Na prvi, drugi, treći i sve naredne poglede ...

.


uživajte
antonacci antonacci 10:43 27.12.2009

Re: vizuelci

mogu uvek do detalja da opisem citave scene i dogadjaje iako se nisam trudila, a cesto ni htela da ih zapamtim. nekada pozelim da postoji i delete opcija.


I ja poželim da moje pamćenje ima delete opciju, ali ne pamtim vizuelno, već pamtim odlomke iz nebitnih razgovora koje sam vodio u zabavištu, pamtim gomilu informacije, rečenica, stihova, podataka koje mi uopšte nisu potrebni.

Ali ništa od toga nije slika, više reči. Mislim da čak ni slike ne pamtim vizuelno, tj. mislim da ni Mona Lizu ne pamtim kao sliku, već nekako drugačije, ne umem to da objasnim.

obicno biraju zanimanja gde to mogu da iskoriste


A da li to radi i obrnuto - tj. da li se ta sposobnost može razviti, ukoliko za tim postoji potreba?
miloradkakmar miloradkakmar 20:19 27.12.2009

Ne treba

tražiti krivca tamo gde ga nema. Krivica je , možda , do svetlosti, pogrešno pročitane reči...
Razumeti, osetiti umetničko delo u trenutku ili mu se vraćati godinama zavisi od raspoloženja, šta smo prethodno radili, da li je u autobusu bila gužva, da li smo dobro spavali, da li je želudac svario hranu....
Osamdesetih prvi put sam se sreo sa Vazarelijevim radovima. Bio sa zbunjen,. svi su se divili , " čemu ".. danas, oni su zaboravili i da postoje, a mene još uvek proganjaju.

mirelarado mirelarado 20:31 27.12.2009

Re: Ne treba

В.В. и његове зебре :))

antioksidant antioksidant 20:24 27.12.2009

.

antonacci antonacci 01:41 28.12.2009

Re: .

antioksidant



To mi je već dugo u planu. Oduzima dah i kao reprodukcija, ne mogu da zamislim kakav bih osećaj imao da stojim ispred nje.
vishnja92 vishnja92 20:38 27.12.2009

na mene,

recimo, slike Pedje Milosavljevica iz nepoznatog razloga deluju tako da se samo zablenem i uopste nemam sposobnost da se bavim njima na neki drugi nacin. prvo ili peto gledanje, prvi ili pedeseti minut - potpuno isto: samo gledam i lepo mi je i to je to (sad bih se razbila ko zvecka na ispitu - srecom, taj je daleko iza mene)

nekad treba pustiti da ljubavi ne dobiju ime :)
antonacci antonacci 01:45 28.12.2009

Re: na mene,

nekad treba pustiti da ljubavi ne dobiju ime :)


Pretpostavljam da si u pravu; to što nemaju ime nekako pomaže da očuva misteriju dela, jer je ta misterioznost, neshvatljivost, ono što čini važan deo te ljubavi. Možda se zato toliko često i vraćam Kišovim knjigama koje sam pomenuo... jer mi izmiče to nešto i iznova i iznova predstavljaju izazov i svaki put u njima uživam kao da ih čitam prvi put.
mikele9 mikele9 23:07 27.12.2009

VERMER

No.1 U Kunsthistorshe museum-u u Beču (sedamdesetih godina) petnaest dana sam (kao da idem na posao) dolazio da gledam dve slike, Vermerov ATELJE i Velaskezovu INFANTKINJU MARGARITU. I jednu i drugu sam voleo još na reprodukcijama, voleo sam ih i onog dana kada sam prvi put stao pred njih, voleo svih petnaest dana, volim ih i danas.
U svakom trenutku mogu da prizovem u glavi slikareva leđa, pločice na podu, levodolazeću svetlost i još hiljade i hiljade detalja koja izmiču mnogim očima i umu. U ono vreme bilo je dozvoljeno prići slici na metar daljine, nenadmašni Velaskez je slikao tako široko i slobodno da je to nezamislivo! Udaljivši se od slike , opet sam imao utisak da Margaritina haljina od čiste i skupe svile šušti i lomi se. Moja ponovna gledanja nisu bila potreba za donošenjem suda, preispitivanje prvog, drugog ili petnaestog gledanja, ne, ona su bila izraz iskrenog divljenja! Možda činjenica da sam slikar može da bude presudan razlog za prethodno napisano ali znam mnoge svoje kolege koji ne mogu, ne umeju, ne znaju da "vide" sliku, makar ostatak života proveli ispred nje!
No.2 U Luvru (takođe sedamdesetih godina), već su preko zvučnika bili najavili zatvaranje muzeja, shvatio sam da se nalazim na desetak metara od vrata prostorije u kojoj je bila izložena Vermerova slika VEZILJA! Okrenuo sam se i pošao prema vratima. Lepa crnkinja u uniformi muzeja je upravo htela da ih zatvori. Na moju molbu, odgovorila je, dođite sutra gospodine. Samo što nisam klekao, rekao sam joj u dahu da sutra neću više biti u Parizu, "odrecitovao" sam joj dimenzije slike, opisao joj nit koja se vidi iako je slika malena... nasmejala se, otvorila mi vrata uz reči, molim vas požurite. Ušao sam okrenuo se na levo i u dva koraka bio pred VEZILJOM! I nju mogu u ovom trenutku da opišem do poslednjeg detalja.
antonacci, koliko nas je na Zemlji, toliko je različitih Kosmosa u nama, zato nekome treba vremena da mu se dopadne ili ne dopadne sve, od slike, knjige, filma do Gorgonzole.
Dobro, pošteno i iskreno napisan tekst.
ecce-florian ecce-florian 23:34 27.12.2009

hm


i

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 01:28 28.12.2009

Slušaj, ali ne veruj nikom na reč

U to ime mi je u najsitnija crevca opisao jednu sliku koja mu se nije dopala i objasnio kako se osećao kad je gledao koji detalj. Ispred te slike sam proveo mnogo više vremena nego on, ne samo što nisam zapamtio sve što je on zapamtio za dva minuta, nego nisam uspeo ni da pomislim na sve što je rekao. Zar je moguće (zaista!) da neko sve to vidi za samo par sekundi?

Mislim da je stvar glede veštine N prilično jednostavna:
Vreme percepcije (opažanja) i apercepcije (proces kojim se opaženi sadržaji dovode do jasnog shvtanja) traju vrlo kratko.
Opis do u najsitnija crevca narečenog N je samo njegov lični sud, stav ili mišljenje o opaženom, a budući da je N vešt u tome, na laike ostavlja utisak.
Međutim, neki drugi N ili M izneće sasvim drugačiji lični sud ili stav o istoj slici, te takvo iznošenje ličnih mišljenja i ne mora da ima baš mnogo veze sa sa umetničkim kvalitetom slike.

Lično, ne verujem likovnim kritičarima, a književnim kritičarima još manje.
Meni je važno samo ono što ja doživljavam dok gledam sliku ili čitam književno delo.
antonacci antonacci 01:52 28.12.2009

Re: Slušaj, ali ne veruj nikom na reč

Lično, ne verujem likovnim kritičarima, a književnim kritičarima još manje.


Mene uvek zanima da čujem razna mišljenja i volim da čitam književne kritike, bez obzira da li se slažem sa njima ili ne, ako su one dobro argumentovane, umeću da ih cenim. Prosto, ja to gledam kao jedno moguće tumačenje, koje može, a i ne mora da odgovara mom tumačenju i koje je svakako potrebno dovoditi u pitanje.
alexlambros alexlambros 21:48 28.12.2009

vermer

me uvek podseti na to da je magija iznenadno otvaranje uma za cuda postojanja ... stvarno zna da pronadje i izvuce magiju iz najvecih trivijalnosti koje covek moze da zamisli ....
antonacci antonacci 23:34 28.12.2009

Re: vermer

iznenadno otvaranje uma za cuda postojanja


Lepo rečeno.
jasnaz jasnaz 15:02 29.12.2009

na jedini pogled




umetnost pred tvojim očima: priroda: u trenutku.
vidiš sve! čak i pamtiš.........


- - - a u galeriji: volim privlačenje: pogled se zaustavlja tamo gde (se) prepoznajem.


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana