- Mama, neka deca u školi kažu da nema Deda Mraza, već da mame i tate kupuju poklone i stavljaju ih ispod jelke!
- Ma, ko to kaže?!
- Neki drugari iz razreda.
- Kakvi su ti to drugari koji šire neproverene priče? Otkud oni znaju?
- Kažu da su im rekli roditelji.
- Roditelji su im rekli to? Svašta...Što bi to...ne razumem. Šta te briga, uostalom, šta pričaju drugi?
- Pa zato te i pitam, da mi ti kažeš šta je istina, ja ću samo tebi verovati.
Grc. Ajd' sada mama Vlasto, budi pametna, budi roditeljka, budi mudra, samo požuri, da ne pomisli da ne znaš. Šta si ono rekla za Vilu Zubićku? Bilo je napeto, kako je ono bilo...A da, rekli smo da je ima, dokle god ima prvih zuba koji ispadaju, ali si zajebala kada si prošli put zaboravila da staviš pare pa se dete ujutro rasplakalo...To znači da bi se možda rasplakala I zbog Deda Mraza...a i Teca se rasplakala kada je čula istinu o Severnom polu bez poklona...Da ne zna u stvari, pa me proverava da li lažem?...
- Vidi Lenče, mogu samo ovo da ti kažem. Ja ne znam, nisam sigurna, ali ja želim da verujem, pa verujem...
- I ja ću onda tako! Zato što i ja verujem! Znači da oni lažu. Reći ću im da lažu, kao i za Bogu. Već sam rekla učiteljici da mi ne verujemo i da nikada nećemo da verujemo i da je to glupo i da ću uvek samo na građansko ići...
- Čekaj, crna Leno, ne možeš tako govoriti učiteljici, pred drugom decom, nije lepo. A šta ako učiteljica veruje u Boga? I deca koja veruju, možeš da povrediš njihova osećanja. Oni imaju prava da veruju. Kada porastete, onda ćete možda drugačije razmišljati.
- Šta, kada porastem misliću da nema Deda Mraza, a ima Boga? Pa kako ondak ti, već si velika a još misliš da ima Deda Mraza?
- Pa, ne kažem da ćeš promeniti mišljenje, ali ćeš više znati, i sama ćeš odlučivati, nećeš nikoga pitati u šta da veruješ.
- A zašto da ne pitam?
- Pa, da te ne ubede u nešto...
- U šta da me ubede? Da me ne ubede da nema Deda Mraza? Znači da nema?
- Ma ne dete, govorim onako...Kada budeš velika, nećeš morati da pitaš nikoga u šta treba da veruješ, biće ti sve jasno. I nećeš dozvoliti da te neko u školi ubeđuje u nešto...
- A učitaljice?
- One mogu.
- A zašto si ondak, kada si pričala sa nekim telefonom, rekla da je strašno što nastavnice istorije uče decu laži?
- Kada sam to rekla!?
- Rekla si jednom, i rekla si i da su deca zbunjena jer četvrti čas imaju bio..logi...ne znam kako se ono zove, tamo gde deca uče o majmunima i dinosaurusima, a da posle imaju čas veronauke I tamo uče da je sve stvorio boga...
- Pa...
- Oćemo mi koji idemo na građansko znati tačno kako su nastali ljudi, a oni sa veronauke neće?
- Ne. Svi ćete čuti i jedno i drugo, ali ćete sami odlučiti u šta verujete, kako su nastali planeta i ljudi...
- Veliki prasak? To smo gledali u onom filmu, što imamo u kompjuteru...Kako je to...
- Vidi Leno, sneg! Počeo je sneg!
- Jeeeeee, sneeeeeg!!! Hoćemo na sankanje?
Od tada, tog prvog snega ove godine, prošlo je dvadesetak dana. Išli smo na sankanje, pravili Sneška i anđele u snegu, ja sam pripremila poklone, a sve po njenom urednom napisanom i ukrašenom pismu deda Mrazu. Danas smo okitili i jelku, pravu, guzatu Pančićevu omoriku. Jedino me mori što preko crvenog, sjajnog vrha, ne gledam u obećane bele bašte preko puta, već u brlju i blato. To nikako moj izbor, ali šta ću? Kada sam ove godine od drugarice dobile fotografije Pule i naše omiljene plaže pod snegom, pomislila sam da ima Deda Mraza! A vidi sada ovo! Tako ti je to u životu. Može vako, a može i nako.