Znam koliki je trud Jasna uložila da Luku izvuče iz autizma. Svakoga dana je napredovala. Nismo se videle godinama. Nisam znala šta je sa njima. Medjutim, nedavno sretnem jednu poznanicu i čujem divnu vest. Luka je porastao u velikog momka, završio je srednju školu. Nabrajajući Lukine poduhvate, kaže mi poznanica da putuje sam vozom i autobusom iz Budimpešte za Beograd. Luka? Da, Luka. Onaj mališa koji se uznemirio kada se promenila struktura na klupi u parku. Pokušala sam da zamislim koliko slabo strukturisanih situacija ima na jednom putu Budimpešta Beograd. I Luku, sada velikog momka, kako se nosi sa tim.
U više navrata slušala sam, što bi rekli, "naše" ljude, kako pričaju kako su na zapadu svi retardirani. Argument je uvek i obavezno da su to "videli svojim očima", na ulici, u parku, u restoranu i da toga kod nas nema. Nema šanse.
I tu su u pravu. Stigma prema ljudima, deci i odraslima, sa posebnim potrebama u našem društvu je užasna i počinje u porodici. Kada ste videli u nekom gradu ili selu da dete sa posebnim potrebama vode u park, u restoran? U jezivom broju slučajeva ona čame u kući, ili ustanovi. Kaže mi drugarica lekarka da je vidjala decu po kućama koja nikada iz pidžame nisu izašla. Nisu za pokazivanje.
Uopšte me nije iznenadilo što ogroman broj ljudi okreće glavu od strašnih postupaka prema deci. Što tvrdi da to nije tačno, ili bar da nije sasvim tačno. Suočavanje je prvi korak. Tojest, da se ne okrene glava na drugu stranu. Onda nešto može i da se uradi.