Luka

Vesna Knežević Ćosić RSS / 16.11.2007. u 09:20

Ovo je priča sa srećnim krajem. Elem, radeci na jednom projektu, upoznam Jasnu i Luku. Jasna je mama, Luka je dečaćić. I počnemo da se družimo u raznim prilikama. Jednom smo tako sedele na klupi u Studentskom parku. Jasna i ja. Luka se ljuljao na ljuljašci. Pored nas je sedela neka baba. Kada joj je dojadilo da sluša šta pričamo, baba ustane da krene. U tom času Luka sleti sa ljuljaške i pojuri ka klupi. Sedmogodišnji mališa jasno je pokazao da baba s klupe ne treba da ide. Scena. Dete plače, baba urla. Mama pokušava da objasni razgoropadjenoj babi da joj mališa neće ništa, da je on samo tužan što ona ide. I još, da u njegovom svetu njen odlazak sa klupe znači narušavanje poretka. Jer, Luka je autistično dete. Na žalost, baba je spadala u onaj procenat nemilosrdnih ljudi, pa nije silazila sa urlajuće tirade o opasnoj deci koju treba zatvoriti, a ne dozvoljavati da napadaju po parkovima. To je bilo toliko neumesno i toliko nepravedno da mi je i danas zlo kada se setim.

Znam koliki je trud Jasna uložila da Luku izvuče iz autizma. Svakoga dana je napredovala. Nismo se videle godinama. Nisam znala šta je sa njima. Medjutim, nedavno sretnem jednu poznanicu i čujem divnu vest. Luka je porastao u velikog momka, završio je srednju školu. Nabrajajući Lukine poduhvate, kaže mi poznanica da putuje sam vozom i autobusom iz Budimpešte za Beograd. Luka? Da, Luka. Onaj mališa koji se uznemirio kada se promenila struktura na klupi u parku. Pokušala sam da zamislim koliko slabo strukturisanih situacija ima na jednom putu Budimpešta Beograd. I Luku, sada velikog momka, kako se nosi sa tim.

U više navrata slušala sam, što bi rekli, "naše" ljude, kako pričaju kako su na zapadu svi retardirani. Argument je uvek i obavezno da su to "videli svojim očima", na ulici, u parku, u restoranu i da toga kod nas nema. Nema šanse.

I tu su u pravu. Stigma prema ljudima, deci i odraslima, sa posebnim potrebama u našem društvu je užasna i počinje u porodici. Kada ste videli u nekom gradu ili selu da dete sa posebnim potrebama vode u park, u restoran? U jezivom broju slučajeva ona čame u kući, ili ustanovi. Kaže mi drugarica lekarka da je vidjala decu po kućama koja nikada iz pidžame nisu izašla. Nisu za pokazivanje.

Uopšte me nije iznenadilo što ogroman broj ljudi okreće glavu od strašnih postupaka prema deci. Što tvrdi da to nije tačno, ili bar da nije sasvim tačno. Suočavanje je prvi korak. Tojest, da se ne okrene glava na drugu stranu. Onda nešto može i da se uradi.

 

 

 

Atačmenti



Komentari (56)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

omnispacer omnispacer 09:40 16.11.2007

Gnev Vlade

Postovana Vesna,
ovim postom mogli bi ste navuci gnev nase Vlade koja ce odmah poceti sa opravdanjima, izjavama tipa: Nikakva komisija nije vrsila ispitivanja!
Salu na stranu, iako vam je prica sa srecnim krajem kako ste napisali, kraja nema. Jer, to je stanje mentaliteta, obrazovanja i, pre svega, svesti. Ne znam da li u veronauci postoji takva lekcija... konkretna?!
Ivan Bevc Ivan Bevc 09:59 16.11.2007

(ne)svest

Vesna, savrseno ste u pravu, moj danasnji blog se nekako fino preklopio sa vasim. Hvala na lepom tekstu.

www.ivanbevc.blogspot.com
nikolla90 nikolla90 10:06 16.11.2007

Re: Gnev Vlade

Koja crna komisija u trenutku kad nam otimaju Kosovo, dal' ste normalni?!
Jelica Greganović Jelica Greganović 10:26 16.11.2007

a i slave su...

nije vreme...
Kasper Kasper 14:21 16.11.2007

Re: Gnev Vlade

Postovana Vesna,
ovim postom mogli bi ste navuci gnev nase Vlade koja ce odmah poceti sa opravdanjima, izjavama tipa: Nikakva komisija nije vrsila ispitivanja!


Zasto ljudi u svemu prvo vide vladu? Meni je, prosto, drago zbog Luke. Samo napred majstore!
KafaJeGotova KafaJeGotova 00:40 17.11.2007

Re: Gnev Vlade

Zasto ljudi u svemu prvo vide vladu? Meni je, prosto, drago zbog Luke. Samo napred majstore!

zasto prvo vide vladu? pa zato sto su jasna i luka heroji danasnjeg vremena. ali, nemaju svi snage da se izbore sa problemima, a najveci krivac za vecinu slucajeva je drustvo i drzava. odnos drustva prema onima kojima je pomoc potrebna je pokazatelj stupnja razvijenosti drustva. ali, ok - ako je kosovo u pitanju, odlozicemo, nije frka. a, i slave su, pa kazu ne valja se...
ima i ona: mi smo zdrava nacija
AlexDunja AlexDunja 23:49 17.11.2007

Re: Gnev Vlade

ima i ona: mi smo zdrava nacija

:))))) bas.
dracena dracena 09:58 16.11.2007

Zapuštena kultura

Ono što nama u svim sferama, pa i ovoj, nedostaje je sistematičnost. Sveukupno gledano, mi nismo loši ljudi, ni bolji ni gori od drugih. Ali je naša kultura strašno zapuštena. Na njoj se nikad nije ozbiljno i planski radilo. Krečimo, gradimo, otvaramo institucije kulture, ali ono što najmanje košta, onaj fini vez oko vrednosnog sistema, tj. kulture, niko ne uzima u ruke, jer bi svi da svoj rad ugrade u nešto vidljivo, monumentalno i večno, a "fini vez" nije ništa od toga.

Prihvatanje različitosti svih vrsta se gradi od malena. Sećam se jednog sitnog detalja koji bismo bez problema mogli da preuzmemo i mi i tako učinimo bar jednu sitnicu za našu kulturu: kad negde u Zapadnoj Evropi kupite slikovnicu za dete od 3 i više godina, obavezno ćete gde god je prikazana grupa dece videti medju njima bar jedno dete u invalidskim kolicima. Dete koje se vaspitava na takvim primerima neće odbacivati različite od sebe, čak verovatno neće ni primećivati razlike. Pritom nije potrebno vršiti nikakvo prevaspitavanje, uterivanje stavova itd., jer sasvim mala deca nemaju negativan stav prema drugačijem. Za razvoj tog negativnog stava je, znači, kriva samo naša zapuštena kultura. Pritom smo se godinama za sve što smo propuštali da uradimo izgovarali kako se, eto, nema novca. Ali ovakve sitne korekcije, ne samo u knjigama, nego u našoj kompletnoj kulturi, ne koštaju ništa. Hajde da pokušamo da se setimo šta sve možemo da uradimo sistemski, a bez novca. Toga je, verujte, jako, jako mnogo.
nestorijanac nestorijanac 10:07 16.11.2007

Re: Zapuštena kultura

Hajde da pokušamo da se setimo šta sve možemo da uradimo sistemski, a bez novca.

Da se setimo sta mozemo ili da uradimo to cega se setimo da mozemo ?
dracena dracena 10:29 16.11.2007

Re: Zapuštena kultura

Da, u pravu si. Kad se dosetimo, odmah da počnemo da sprovodimo ono što možemo, a za ono što ne možemo sami, da pošaljemo pisma sa predlozima nadležnim institucijama, ili jednostavno ostavimo ovde na blogu.

(Ovo me podseti na situaciju kad sam jednom prilikom pokušavala da nekim strancima objasnim razliku izmedju našeg svršenog i nesvršenog glagolskog vida. Pošto to njima nikako nije išlo u glavu, a meni dosadilo da objašnjavam, skratila sam priču: "Uostalom vi to ionako nikad nećete shvatiti, jer se kod vas podrazumeva da dovršavate poslove koje započnete, a kod nas ne." Nasmejali su se od srca, za njih je to bila samo dobra šala, a za mene tužna istina ili bar poluistina.)
Taska Dana Taska Dana 17:00 16.11.2007

Re: Zapuštena kultura


Sasvim ste u pravu...

Ovde gde ja zivim deca i omladina sa problemima u razvoju su ukljucena u svakodnevni zivot drustva. Ta deca rade normalne poslove koji zahtevaju odredjenu odgovornost, dinamiku i red. Mnoge kompanije ucestvuju ovoj akciji tako sto su sebi dale zadatak da zaposle odredjen broj dece sa hendikepom koja su iznad 16 godina starosti.
Znaci toj deci se daje mogucnost kao i svakom drugom detetu.
O organizovanoj brizi, pocev u skolama , u kuci pa nadalje da i ne govorim...to je ovde za ponos.

Kod nas je na zalost strasno......a najstrasnije od svega je sto je kod nas jos uvek sramota biti hendikepiran.

Primetila sam grimasu one doktorke sa videa na jednom od blogova...gde se ona na jedan snishodljiv nacin bekelji pricajuci o stanju pacijenta kada oni moraju da ga vezu......Primitivizam...
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 19:31 16.11.2007

Re: Zapuštena kultura

ja se ne slazem da je kada su deca i ljudi sa posebnim potrebama u pitanju to "zapuštena kultura". u srbiji je to kultura u začetku, ok, nije kao u staroj sparti, niko nikoga ne baca sa stene, al se narod stidi "greske", ne zato što je loš, nego zato što je neuk i zatucan. zato što se oseća krivim, što se plaši, što se stidi. niko ga nije učio da ne treba da se oseća krivim, da ne treba da se plaši i da ne treba da se stidi.

mi tek treba da psihološki prodjemo ono što su zapadnjaci prošli, a što opet ima debele veze sa onom dosadnom rečju "tolerancija". mi tek treba da nučimo da prihvatimo drugačijeg. da se o drugačijem brinemo na ljudski način.

što kaže moja drugarica ljubica beljanski - "i navika se uči".

dovoljno sam matora da se secam kakvu je pometnju i kakve je polemike medju stručnim svetom izazvala langova antipsihijatrija. pa i psihičke bolesnike ovde su do skora zvanično svako malo na elektrošokove bacali i vezivali do besvesti.

kultura ponašanja prema drugačijem se uči. naučiće i ovde ljudi, samo ako im se da prilika. a ne da s najviših mesta vlasti šalju signale da to opet podli zapadnjaci nam nešto podmeću. a kad treba da dodje lova za projekte inkluzije drugačijih, onda je ok. i uopšte me ne bi začudilo da su ih vodili da vide, da ih ganu, nisu se ni setili, neuki, da će da ih zgranu. i šokiraju.

uhhh. i zapadnjaci bi trebali da osveže pamćenje i sete se svoje skorašnje istorije ponašanja prema onim koji su drugačiji. ne zato da bi na nas zažmurili, već da nam pomognu da to što pre prevazidjemo. ima bar 10 modela kako se to radi.

andjelija andjelija 19:57 16.11.2007

Re: Zapuštena kultura

Vesna Knežević Ćosić
ja se ne slazem da je kada su deca i ljudi sa posebnim potrebama u pitanju to "zapuštena kultura". u srbiji je to kultura u začetku, ok, nije kao u staroj sparti, niko nikoga ne baca sa stene, al se narod stidi "greske", ne zato što je loš, nego zato što je neuk i zatucan. zato što se oseća krivim, što se plaši, što se stidi. niko ga nije učio da ne treba da se oseća krivim, da ne treba da se plaši i da ne treba da se stidi.mi tek treba da psihološki prodjemo ono što su zapadnjaci prošli, a što opet ima debele veze sa onom dosadnom rečju "tolerancija". mi tek treba da nučimo da prihvatimo drugačijeg. da se o drugačijem brinemo na ljudski način.što kaže moja drugarica ljubica beljanski - "i navika se uči".dovoljno sam matora da se secam kakvu je pometnju i kakve je polemike medju stručnim svetom izazvala langova antipsihijatrija. pa i psihičke bolesnike ovde su do skora zvanično svako malo na elektrošokove bacali i vezivali do besvesti.kultura ponašanja prema drugačijem se uči. naučiće i ovde ljudi, samo ako im se da prilika. a ne da s najviših mesta vlasti šalju signale da to opet podli zapadnjaci nam nešto podmeću. a kad treba da dodje lova za projekte inkluzije drugačijih, onda je ok. i uopšte me ne bi začudilo da su ih vodili da vide, da ih ganu, nisu se ni setili, neuki, da će da ih zgranu. i šokiraju. uhhh. i zapadnjaci bi trebali da osveže pamćenje i sete se svoje skorašnje istorije ponašanja prema onim koji su drugačiji. ne zato da bi na nas zažmurili, već da nam pomognu da to što pre prevazidjemo. ima bar 10 modela kako se to radi.



OVO JE DO SADA NAJJASNIJI, NAJBOLJI, NAJKVALITETNIJI POST NA OVOM BLOGU NAPISAN!
Jaril Jaril 20:10 16.11.2007

Re: Zapuštena kultura

Ако није презахтевно и безобразно да замолим да тема наредних бар 10 текстова буде управо ово:
ima bar 10 modela kako se to radi.

Хвала унапред
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 07:45 17.11.2007

Re: Zapuštena kultura

Jaril, jedan od modela gura Ljubica Beljanski Ristic, pomenuh je dole negde. Ljubica je dramski pedagog, medjunarodni instruktor radionicharstva, zhena koja napravi pozorishte ni od chega, sa tinejdzerima, penzosima, bebama. Njen koncept Shkoligrice, kreativnog studija za decu, bez igrachaka, sve po sistemu od "mozhes ti to" do "ja to mogu" proslo je mnogo hiljada beogradske dece, sa kojima su radili umetnici, slikari, muzicari, pa matematichari, baletani itd, a dete od 4 god je imalo izbor od 7 opcija. Savrshestvo. Moja cerka i sin su ishli u Shkoligricu, pratila sam to chudo i divotu godinama. Recimo, u tom izboru je bilo i "da idesh kod Bilje", kad ne znash shta bi hteo. Heh, videla sam Bilju pre deset dana. Doshla iz Brazila, tamo radi kod Boala. Eto, takav je svet skupljala Ljubica. Zhena bez predrasude i kada su deca sa posebnim potrebama u pitanju. U Shkoligricu je i njih ukljuchivala. I to tako glatko i ljudski i bez drame i pompe, tako prirodno, da ja recimo to nisam ni znala, iako su mi dva deteta ishla. Mogla bih josh puno na temu, al da skratim, pravila je i tetatar forum i razna pozorishta participacije sa decom sa posebnim potrebama, ali uvek inkluzivno, uvek sa decom koja nemaju te potrebe. Zashto sve to pishem?

Zato shto danas ista ta Ljubica Beljanski, koju ce da zovu da drzhi radionice i objashnjava svoj metod u Dansku, u Brazil, u Njujork, u Shpaniju ne mozhe da se izbori sa opshtinom Stari Grad gde je Centar za kulturu Stari Grad, gde sve to deshava.

Ah da, mali detalj. Ljubica nece da se privatizuje, nece u privatnike, misli da je to drushtvena stvar. A prostor bozhanstven, ogromna predivna zgrada starog parobroskog drushtva s pochetka proshlog veka, ubilo se za banku.

I tako, Ljubica se bori, ima i prostor (to je koja hiljada kvadrata), nije da nema ni pare, ima ugled u medjunarodnim organizacijama, ima i dece ima i roditelja, al opshtina NECE.

tj, da je citiram: - Opshtina nece inkluziju, ne razumeju. Moze posebni programi za decu sa posebnim potrebama, posebne grupe, ne moze zajedno.

Najludje je da roditelji dece bez posebnih potreba nemaju nish protiv. Al neko u Opshtini, ko ne kapira, ima.



Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 07:52 17.11.2007

Re: Zapuštena kultura

Da, Sada je Centar za kulturu Stari Grad pred zatvaranjem.

Uzgred, nalazi se na divnom mestu. Ispod PMF, na uglu Kapetan Mishine i Jevremove. Kazhu da je greshka u Ljubici. Shto nece da privatizuje Centar, shto hoce da radi za najobichniju platu i okuplja kreativan svet dobre volje, volontere i sve koji hoce, kao shto je to radila zadnjih 30 godina.

Mnogo sam ljuta. Ako tamo osvane neka banketina ili trzni centar popizdecu!

Shto je najgore Ljubica jeste ludi borac, ali ja je nisam chula za 20 godina da je opsovala. Bojim se da ce je pregaziti, suvise je fina.
Spadalo Spadalo 09:20 17.11.2007

Re: Zapuštena kultura

Shto je najgore Ljubica jeste ludi borac, ali ja je nisam chula za 20 godina da je opsovala.

Evo, ja ću: FUCK! FUCK! FUCK! A moderator neka me banuje! Zabole me drška od stomaka!
sentinel26 sentinel26 12:23 17.11.2007

Re: Zapuštena kultura

Vesna Knežević Ćosić
Mnogo sam ljuta. Ako tamo osvane neka banketina ili trzni centar popizdecu!

Shto je najgore Ljubica jeste ludi borac, ali ja je nisam chula za 20 godina da je opsovala. Bojim se da ce je pregaziti, suvise je fina.

Vesna, da li možete da predložite neku akciju, peticiju ili slično?

Za početak mogli bi ovdje na blogu istaći nazive odgovarajućih službi opštine Stari Grad, imena funkcionera, njihovu političku pripadnost, imena stranaka i funkcionera koje su na vlasti, ime banke o kojoj je riječ, to nije ništa nedopušteno, pa da im bar malo kampanjom zagorčamo spavanje.
Nikad se ne zna. Vidite kako je kampanja za odbranu Verice Barać dobila neočekivanu pomoć.


Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 13:33 17.11.2007

Re: Zapuštena kultura

adresa Centra za kulturu Stari Grad je Jevremova 33, odnosno Kapetan Misina 7, Beograd
direktorka je Ljubica Beljanski Ristic, ima vise na ako se gugla njeno ime ili cedeum ili skoligrica ili bitef polifonija

http://www.cedeum.org.yu/


ko su opstinski funkcioneri pise na sajtu Starog Grada
http://www.starigrad.org.yu/

"banka" je imaginarna, jedna od onih pretendenata koji su zinuli na savrsen prostor u centru grada, koji je uvek pripadao kulturi

WeServ WeServ 10:14 16.11.2007

Amnezija

Nekako mi se cini da smo mi kao narod a i nasa Vlada jer je deo nas oboleli od neke bolesti slicne amneziji ili privremenom slepilu.
Ili smo mozda kratkovidi pa dok ne lupimo nosem u zid nevidimo stvarnost ispred sebe.
A skloni smo samoubedjivanju da je u tom trenutku to bionajbolji potez.
Ne bezim od toga da smo ekonomsku i nerazvijena zemlja, ali ni jedna komisija nece resiti problem.
Da postoji stvarna zelja i volja problem bi brzo bio resen. Nek samo svi zaposleni u drzavnom aparatu izdvoje 1% vremena i novca jer to je iz poreza koji placaju svi oni koji nerade u drzavnim aparatu i eto volje i mogucnosti.
Pa Vlada ne zeli da oslobodi poreza male bebe i decu.
Takvu posesivnost nemogu da svarim.
Uzas.
ludvig ludvig 15:27 16.11.2007

Re: Amnezija

Ili smo mozda kratkovidi pa dok ne lupimo nosem u zid nevidimo stvarnost ispred sebe.


ma lupali smo mi i nosem i glavom i usima al suplja glava tesko puca...

skyspoter skyspoter 10:20 16.11.2007

ne znam da li je neko

gledao Channel 4 vesti u 7 sinoc ili BBC1 vesti u 10 gde je humatinarna organizacija za decu uspela da udje u bolnicu za mentalno obolele negde u Srbiji i prizori su bili jezivi. Deca ostavljena u mentalnim krevetcima ( citaj kavezima) bez nadzora, nurhranjena, vezana. Pojavljivali su se i nasi razni politicari da se opravdaju navodeci da je dosta ucinjeno od 2001 do danas. Citiran je i Gospodin Kostunica koji je naveo da je ceo izvestaj "isfabrikovan" i da je rezultat "crne propagande".

link:

[url=http://www.channel4.com/news/articles/society/health/serbias+secret+shame/1054047][/url]
ceda_urosevic ceda_urosevic 10:30 16.11.2007

happy end

Pozdrav autorki i podrska ovoj porodici.
Naravno, moja virtuelna podrska je potpuno zanemarljiva, podrsku treba da pruzi drzava, koju skoro da nemamo; mrzim da banalizujem, ali ova se drzava ne bavi zdravim ljudima, tako da mi uopste nije cudno sto ovaj mladic (i ko zna koliko jos drugih) ima jos milion i jedan problem vise od onog osnovnog, koji mu je zivot zadao, upravo zbog drzave koja je ovakva kakva je. Drustvo je jos gore, turska mahala, tako reci. Samo nam fesovi fale sa sve fijakerima i konjima po kaldrmi. Fuj.
Svakodnevno se prebrojavamo, na svim nivoima, u vezi sa svakim problemom, i imam utisak da nas je vrlo malo.
Uvek mi bude zao kad cujem ovakvu pricu, i jezim se na misao kako roditelji ili staratelji uspevaju u ovoj drzavi da brinu o svojoj deci, koja su, silom prilika - mnogo drugacija od druge i kojoj je neophodan specijalni tretman. Njima svaka cast i moj naklon.
Jelica Greganović Jelica Greganović 10:36 16.11.2007

A ako

ne moramo, ni ne gledamo ih...daleko od očiju, daleko od srca.


Moja dobra Patrizia, drugarica koju sam upoznala kada sam došla u Sloveniju, ima sina sa Daunovim sindromom. Tek kada sam videla tu priču, shvatila sam koliko, iz poslednje mrvice snage, ljubav pretočenu u celodnevnu energiju treba uložiti i posvetiti takvom detetu. Koje je vraća svakog trenutka, neizmernom ljupkošću. U njima je nešto izvorno i zaboravljeno, odgurnuto vremenom. Oni reaguju iskreno, neopterećeno, nepokvareno. Jako su osetljivi, emotivno, zdravstveno...ali imaju takvu sposobnost da te osete, da sa tobom pričaju bez izgovorene reči, pokretima ruku, koji izgledaju kao usađeni, iskonski ples, prava poezija prirodnog pokreta. Sebastian je bez sumnje zaostao u nečem što se ocenjuje kao umski razvoj, ali Sebastian ima tako razvijene emocije, način na koji ih spontano izražava, da nikada nešto prirodnije, ljupkije i tako arhi-ljudsko nisam videla. Ponekad mi se činilo da su takva deca, takvi ljudi, došli od negde drugde, iz nekog drugog sveta, koji smo mi zaboravili ili ni ne znamo da postoji, zato ih, kao i sve drugačije, preziru, odguruju i tretiraju kao nižu vrstu, manje vredne.
Moja deca su rasla sa Sebastianom. Zajedno smo provodili vikende. Naučili su da ga razumeju i da on razume njih. I kada sam ih gledala dok se igraju sa Sebastianom sam mislila samo o tome kako su svi zajedno lepi i kako je nepravedno tu decu tretirati kao manje vrednu grešku prirode. Oni su poseban svet i verujte da ima stvari koje bi od njih mogli da učimo.
dunjica dunjica 13:30 16.11.2007

Re: A ako

Dok smo živjeli u Bg, povremeno nam je u kućanstvu pomagala jedna izuzetno draga žena, gđa R. Njena kćerka je umrla od raka i iza sebe ostavila devetogodišnju kćerku, ponešto usporenu u razvoju. Gđa R. je preuzela brigu o unuci.

Kada god je dolazila kod nas, pričala je kako ima problem gdje da ostavi A. (unuku) za vrijeme dok je odsutna, da ne uznemirava komšije tražeći da pripaze na malenu. Dugo sam je uvjeravala kako bi bilo lijepo da A. povede sa sobom k nama, jer se moja djeca raduju društvu, posjetiocima svog uzrasta. Konačno sam je nagovorila i ona je ponekad počela dovoditi A. sa sobom.

Bilo je očigledno da je druženje prijalo svima: i mojoj djeci, i A., i nama odraslima.

Kada je za to (da gđa R. dolazi s A. kod nas) čula jedna moja dobra poznanica liječnica, jedino što je imala za reći je bilo: "NEĆEŠ VALJDA da se TVOJA djeca igraju s TOM malom?! Ona nije sasvim normalna." Rekoh joj samo da želim da se moja djeca naviknu na to da nisu svi ljudi isti. Ni u kom pogledu.
sentinel26 sentinel26 10:36 16.11.2007

8. mart br. 2

Dan tolerancije je danas. Čestitam svima!

Po izveštaju medjunarodnih organizacija koje se bave ovim problemom, Srbija je na začelju u Evropi. Čestitam i njezi!

Medju novinarima i medijima u Srbiji ovaj dan nije baš izazvao neku dostojnu pažnju. Pogledajte i poslušajte pa ćete se uvjeriti lično.

Ministri i Vlada se nijesu ni zainteresirali za ovu temu a nijesu nikome danas prijetili.
Istina juče su pokazali svoju teorijsku naobrazbu o ovoj temi.

Srbija i tolerancija – može li statistika što da pomogne? Ako rečemo da 364 dana imamo vidnu netoleranciju i onda jedan dan javnu manifestaciju privrženosti toj civilizacijskoj vrijednosti, je li to nešto znači?
To gospodo ne liči čak ni na 8.mart, kada smo proslavljali što su žene bile 364 dana „ravnopravne“ a toga dana smo ih s jednim karanfilom oslobadjali svega.

Jesmo li stvarno i zašto smo na začelju?
- Netolerancija u Skupštini – prisutna i jako vidljiva;
- Netolerancija na poslu - prisutna i vidljiva;
- Netolerancija na sportskim terenima i stadionima – prisutna i vidljiva;
- Netolerancija u školama (i fakultetima) - prisutna i vidljiva;
- Netolerancija prema nacionalnim manjinama – prisutna i vidljiva;
- Netolerancija (extra) prema Romima – prisutna i vidljiva;
- Netolerancija prema gej-populaciji i inim grupama – svakodnevna (zverska);
- Netolerancija prema manjim vjerskim zajednicama – svakodnevna;
- Netolerancija prema drugačijem mišljenju – svakodnevna.

Šta mi možemo da učinimo?
Najprije da raščistimo da li treba nešto da činimo ili da čekamo da to nestane samo od sebe ili da dodje neko sa strane da nam to sredi.

Da dignemo glas protiv netolerancije tako što ćemo stalno ukazivati na oblike njene manifestacije i prozivamo odgovorne po imenu i prezimenu i (ili) funkciji.

Da se oblici (ne)tolerancije po modelu vojvode od zahrdjale kašike odbace i počnu primjenjivati evropski modeli i evropski standardi.
Ako krenemo ovim putem treba odmah da znamo da ćemo se zamjeriti poklonicima i svetom Nikolaju lično zbog pokušaja evropeizacije.
Jesmo li stvarno spremni da se zamjerimo njemu i onom drugom starijem svecu koji nas odozgore posmatraju. Tvorcima vjerske i nacionalne tolerancije se nije bezazleno zamjeriti. Pa nije ovaj mladji starijeg usporedjivao sa Hitlerom zbog ljepote (od njega je 101 puta bio ljepši) no zbog onoga što je on praktično radio.

Pa hoćemo li i možemo li gospodo?
Ne bih volio da se ugledamo na Skupštinu, jer ona je prvo postala nacionalni insttitut za „mentalitet“ a sada je u nju useljen i Buvljak.
ruza26 ruza26 10:50 16.11.2007

Deca

Kada ste videli u nekom gradu ili selu da dete sa posebnim potrebama vode u park, u restoran? U jezivom broju slučajeva ona čame u kući, ili ustanovi. Kaže mi drugarica lekarka da je vidjala decu po kućama koja nikada iz pidžame nisu izašla. Nisu za pokazivanje.

Ova me vasa recenica podsetila ja nedavno letovanje na Silbi - sestra, njena dva razmazena sina i ja sedeli smo u restoranu, klinci su divljali, svadjali se medjusobno i s nama... sve dok u restoran nisu usle mama i kcerka sa Daunovim sindromom... Sele su za sto blizo naseg, a ovi nasi poceli su primetno da bulje u devojcicu... Sestra ih je nekako nagovorila da zajedno odu do wc-a da, kao, operu ruke... tamo im je na brzinu objasnila... ponasali su se kasnije malo pristojnije nisu vise buljili... narucili su lignje na zaru, doneli im one velike, kalifornijske, lose pecene, devojcica je narucila picu... na kraju svi smo se zajedno smejali - nasi mangupi ostadose gladni, a ceznutljivi pogledi koje su upucivali za susedni sto isli su prema pici... Kad su odlazile devojcica nas je pristojno pozdravila a i ovi nasi pristojno su odgovorili...
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:03 16.11.2007

s t r a h

sestra mog muža živi sa daunovim sindromom
veći deo porodice se stidi i sklanja je od pogleda sveta, naročito na slavljima...neki se čak boje da je dodirnu, kao da je u pitanju virusna infekcija.

na svadbi jednoj, kada je Jelka želela da vidi mladinu tortu, sklonjena je iz svečane sale, da ne smeta (na fotkama valjda). nas dvoje smo sa njom izašli u hodnik pun neke klinčurdije.
posle par minuta, nije postojalo dete koje sa njom nije razgovaralo, bez ikakvog otklona, bez prikrivenih pogleda.

šta je zanimljivo?
zanimljivo je to, da su kasnije roditelji većine klinaca nešto im na uvce objasnili, nakon čega su deca prestala da joj prilaze.

i, da - provalila je o čemu se radi i nije htela ni sa kim da razgovara. samo je sedela na nekoj klupici i gledala ispred sebe.

strah...
dunjica dunjica 12:40 16.11.2007

Teatar s glumcima koji imaju down sindrom,

nije neuobičajena pojava ovdje. Pravi, normalni teatar, u kojem su karte za predstave gotovo uvijek do posljednje rasprodane. A glumci i glumice se raduju zasluženim uspjesima. Da ne pominjem značaj za izgradnju osjećaja pripadnosti zajednici, te osjećaj uspjeha pri onome što rade.

Ovaj je jedan od poznatijih, iz mog susjedstva, Theater RambaZamba. Da vam predstavim neke od glumaca/ica:



Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 17:01 16.11.2007

Re: Teatar s glumcima koji imaju down sindrom,

danas sam videla moju drugaricu Ljubicu Beljanski Ristic , koja 10 meseci radi na tome da u Centru za kulturu Stari Grad aktivira inkluzivne programe za decu sa posebnim potrebama. Ljubica zna sta radi i nije joj prvi put, decu sa posebnim potrebama ukljucivala je u rad Skoligirce, sa mladima je radila predstave, na Bitef polifoniji isto bilo o inkluzivnim programima...

Ali, to sto Ljubica zna sta treba, sto hoce i moze, ne vredi. Centar je pred zatvaranjem. tojest, moze, ali zasebno u posebnim grupama. E, bas to nece Ljubica. A opstina ne kapira.

Moja deca su isla u Skoligricu. Ja vrlo volim i Centar i Ljubicu. Ako tu nikne banka - popizdecu!
dunjica dunjica 11:32 17.11.2007

Re: Teatar s glumcima koji imaju down sind

Ako tu nikne banka - popizdecu!


Vesna, tvoj gnjev je potpuno opravdan. Trka za profitom, čini se ponekad, pregazi mnogo toga dobrog, lijepog i korisnog. No, ne smijemo odustati, nego ljude poput tvoje prijateljice Ljubice i mjesta poput Centra podržati koliko god je u našoj moći (a to nije uopće malo).
Pozdrav!
virgo intelecta virgo intelecta 13:55 16.11.2007

A i blizi se Bozic/NG/srpskaNG/pa Sv. Sava

... i onda neka ga to negde daleko da spava i da ne jedi Nikolu i Vladu i sve ostale kojima je drugo prece i cija ce prva ('Aj' se kladimo?) da bude ma sve je to deo ZAVEREEEEEE.
Bas ne mogu vise da se nosim sa vecitim izgovorima.
Evo me drhtim da me ne opletu i kazu - pa sta ces ti iz dijaspore da nam solis pamet, dodji pa sa nama da vidis ovde kako je sve to.
Moj klinja se redovno igra sa klinjama sa Daunovim sindromom odmah nekih 100m nize u istom vrticu. I uopste ga , niti bilo koje drugo dete, ovde iko vaspitava da postavlja pitanje normalnosti. Apsolutno se blese i slatki su kao seceri onako zamazani u pesku i jos moj deli keksice sa Benom i speluju zajedno ono sto "napisu".
Mi nasu decu , sve su to nasa deca, uopste ne krijemo. U bilo kom stadijumu da su.
Bas sam imala mamu Melindu u bebi grupi posle prvog porodjaja sa martom , a sledeca beba nije pokazivala nijedan simptom. I dan-danas svi slavimo rodjendane i aktivnosti pred Bozic i sve, ama sve je apsolutno bez ikakvih prednjih, zadnjih, bocnih misli... ili iz bilo kojeg drugog pravca.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 13:58 16.11.2007

...

Spadalo mi poslao priču, evo linka: Pablo Pineda

Pablo Pineda is the first person with Down Syndrome to obtain a major
degree from a regular university on Spain.
gambit gambit 15:28 16.11.2007

Hendikepirani u nasim krajevima

Moram priznati da sam se osjecao postidjen kad sam procitao cijelu pricu. Citajuci prve redove (kako je Luka trazio da baka ostane na klupi), pomislih, evo jos jedne privatne "storije", ovaj put o razmazenoj i sebicnoj djeci autorovih prijatelja. Medjutim, kapa dole - svaka cast, Vesna! Ohrabruje i daje mnogo povoda za razmisljanje. Briga za hendikepirane u nasim krajevima je na niskom nivou, sto zbog siromastva, sto zbog civilizacijskih razloga(hmm, civilizacijskog hendikepa!). Mnogi su vec naveli da se hendikepirana djeca kriju po stanovima i kucama, a poznato je da nasi ljudi bolest smatraju sramotom. Mnogo ce vode proteci Savom i Dunavom (i Vrbasom!), dok se stvari ne promijene. Prije par godina, moj sin (tada 10g) mi pokazuje zenu u bazenu, "tata, pogledaj onu tetu pliva, a nema nogu". Umirim sina, objasnim da je to normalno. Poslije nekoliko dana vidim istu gospodju u teretani, i mene je malo iznenadila, dosta brzo hoda na traci (ako se tako kod nas zove treadmill). Ispred teretane je desetak najboljih parking mjesta za hendikepirane. Da ne zaboravim, sve se dogadja u Kaliforniji...

Solomon Solomon 16:19 16.11.2007

Aktivno Protiv Suocavanja!

Suocavanje ? Potpuno se slazem.
Ali, razumite da kada bi sutra Srbija ustala i suocila se sa Stvarnoscu, realnom, onakvom kakvom jeste - gde bi to ostavilo nase politicare ? Kome bi Kostunica vladao i ko bi nosio majce s Sesheljom kada bi se ovaj narod Suocio s stvarnoscu ?
Iskreno, verovao sam ranije da je Srbija zatucana zbog ne-aktivnosti i bez-pomocnosti svojih gradjana. Mislio sam, rat, spoljna izolacija i siromasnost je ucinilo svoje. Medjutim, ovu zemlju DRZE u zatucanosti oni koji vladaju njome.
Dokle god je ovaj Narod zatucan, dotle se moze da se vlada bez ikakvog rada ka boljem.
Dominanti elementi nase vlasti AKTIVNO i NAMERNO rade ka tome da se nacionalna svest zadrzi na PRIMITIVNOM nivou. Ovo nasim vladarima ide DIREKTNO u korist. Oni to znaju i rade upravo na tome da velika kolicina Srpske javnosti ostane neupucena u svetske tokove, zenofobna i ne-educirana.
Ovo se najbolje moze ogledati i u slucaju reakcije nasih vlasti na nedavni izvestaj. Originalna reakcija zvanicnika (prvog dana) je bila prihvatljiva - nista nisu demantovali, priznali su da su problemi ogromni i da je rad pred njima.
Ali, posto su se 'Spin-doctori' dohvatili tematike - sada je drzavna reakcija Aktivno Protiv Suocavanja! Mracne su to propagande. Lazirani snimci. CIA snajko Cia. Potpaljivanjem ovih sumnji - Vlasti deflektuju odgovornost, odlazu bilo kakav popravak uslova i jos zaradjuju politicke poene time sot 'OBELODANJUJU' one koji blate Srbiju po svetu.
I to sve preko ledja dece - koja su i dalje vezana za krevete i dehidrirana.
Jer SUOCAVANJE naseg naroda s brutalnosti ove 'kulture' bi bilo POGUBNO po nase vladare. Svesni su toga, i bore se svim snagama da ne progledamo!
AlexDunja AlexDunja 16:23 16.11.2007

bas ti je

lep tekst,vesna.itacan.
ai drustvo ti je super ovde:))
znam da nije bas bas odgovarajuca,
ali je lepa pesma.luka
Spiridon Spiridon 16:33 16.11.2007

Re: bas ti je

AlexDunja
lep tekst,vesna.itacan.ai drustvo ti je super ovde:))znam da nije bas bas odgovarajuca,ali je lepa pesma.luka


bas sada sam hteo da je postavim =[

doktorka doktorka 16:41 16.11.2007

Da , upravo tako,

na Zapadu se ljudi ne stide svojih bolesnih.
angie angie 16:36 16.11.2007

mnogo mi je drago

za Luku!

To da se autistichna deca, kojih ima podosta kod nas , skrivaju po stanovima jer je njihove roditelje sramota- to je tachno, a da pri tome nepostoji ni zainteresovanost drushtva da se neki programi osmisle i tim roditeljima pomogne- novchano i struchno. U krajnjoj liniji, postoji toliko razlichitih oblika autizma i neki od njih mogu da se uz rad dovedu u prilichno dobru samostalnu varijantu- kao npr kod Luke, treba se boriti za svaki milimetar mogucnosti.
Moja prijateljica je otkrila da joj mladje dete boluje od nekog stepena autizma tek posle druge godine- kada se autizam i prepoznaje i ona i njen suprug, koji su predivni roditelji su svu svoju energiju, strpljenje i emocije ulozili u reshavanje ovog problema i sada, moj mali ljubimac, posle razlichitih specijalnih shkola i kurseva ide u 6 razred obichne shkole sa svojim komshijama, ima pristojne ocene 3, 4, na koje smo svi ponosni i odlichno govori chita i pishe na engleskom.
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 17:07 16.11.2007

Re: mnogo mi je drago

da pri tome nepostoji ni zainteresovanost drushtva da se neki programi osmisle i tim roditeljima pomogne-


Bilo je dobrih programa za autisticnu decu u Srbiji i sjajnih roditelja aktivista. Marija Miloradov (ako nisam pogresila prezime) je i delfine dovukla...

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 16:52 16.11.2007

spadalo

je fin tip, poslao mi ovo na pp, mislio da je predugacko...

DA LI SAM JA MALOUMAN?

Kada se, pre trideset godina, porodici Pineda rodio drugi sin, roditeljima su rekli da je dete teško hendikepirano i da, osim najosnovnijih stvari, nikada ništa neće biti u stanju da nauči. To isto dete ovih dana sprema odbranu diplomskog ispita na fakultetu za psihopedagogiju Univerziteta u Malagi.

Španac Pablo Pineda jedini je Evropljanin s Daunovim sindromom koji je dogurao tako daleko - i doveo u sumnju neke naučne predrasude o deci s naročitim potrebama

Kada mi je bilo šest-sedam godina profesor univerziteta Migel Garsija Melero pitao me je: "Znaš li da imaš Daunov sindrom?" Odgovorio sam potvrdno mada nisam imao pojma šta je to. On je to primetio i počeo da mi objašnjava o čemu se radi. Kada je završio, uplašeno sam mu se obratio: "Profesore, da li sam ja to malouman?" Rekao mi je da nisam. Onda sam ga pitao: "Hoću li moći da nastavim da učim?" Rekao je: "Naravno!"

Čim sam stigao kući, majci sam postavio pitanje: "Da li je istina da imam Daunov sindrom?" Tu je bio i moj brat Pedro, student medicine, koji je počeo da mi objašnjava genetiku i tako sam ponešto shvatio. I postavio sam isto pitanje: "Mogu li da nastavim da učim?" I mama i brat odgovorili su istovremeno: "Razume se, zašto da ne?" I bilo mi je lakše.

Nemam ja nikakav "poseban" Daunov sindrom. Ili ga imaš ili ga nemaš, nije moguće imati ga manje ili više. Ali, svi mi koji ga imamo, baš kao i oni koji ga nemaju, različite smo ličnosti, pa se, valjda, ne ponašamo isto. Nismo sazdani po istom kalupu. Mislim da medicinska literatura nije prema nama pravedna, opisuje nas kao jednu osobu i to mnogo crnje nego što stvarno jesmo.

Kada sam počeo da čitam sve što je o Daunovom sindromu napisano, pomislio sam da ja nisam takav, da sam, sigurno, poseban slučaj i da su drugi onakvi kako piše u knjigama. Naravno da nisam bio u pravu. Kao što rekoh, ili ga imaš ili ga nemaš!

Nisu me hteli u školi

I bio sam besan što se mentalne sposobnosti osoba s Daunovim sindromom uvek prikazuju kao gore nego fizičke. Objašnjavaju kako smo retardirani, finije, s "posebnim potrebama" i, što je najgore, da tome nema leka. Genetika je tako htela. Zašto? Ne zna se!

U medicinskom udžbenicima i studijama mešaju mentalno stanje s ludilom kao i nekada davno kada se zaista nije pravila razlika između čoveka retardiranog i ludog. Etiketa "mentalno" uvek se povezuje s maloumnošću. I danas.

Pošao sam u gimnaziju, niko u školi nije očekivao dečaka s Daunovim sindromom i svet me je gledao pogledom: "Šta ovaj traži tu?" I učinili su nešto surovo i nezakonito: pokušali su da nagovore profesore da izglasaju da nisam za gimnaziju, da me treba smestiti tamo gde idu deca s Daunovim i ko zna kakvim još sindromima. To, srećom, nije uspelo.

Uvek niže ocene

Svoje školske drugove, još smo bili deca, osvajao sam planski i polako. Znao sam da moram, da bi me prihvatili, da se uključim u njihove priče, da se ničim ne izdvajam. Na kraju smo postali drugovo. Na časovima sam bio aktivan, postavljao sam pitanja. Kod kuće sam učio što sam više mogao. Tako sam stekao poverenje profesora da je s mojim mozgo sve u redu.

Nekako u to vreme privukao sam pažnju jer je bilo nezamislivo da neko s Daunovim sindromom pohađa gimnaziju i to uspešno. Od tada se sve pogoršalo. Kada smo imali šesnaest godina, školski drugovi počeli su da me gledaju s visine i prestali su da mi se obraćaju. Valjda su postali svesniji naše fizičke razlike.

Život mi se pretvorio u pakao. Postao sam malodušan, na granici da odustanem i ispišem se iz gimnazije. Nisam znao kako da tu svoju odluku saopštim roditeljima i zato sam ćutao. Nisam hteo da zbog mene pate više nego što je potrebno. Bili su to veoma teški dani. Osoba koja mi se tada najviše našla bila je školski psiholog.

Profesori su, kao na početku, postali prema meni sumnjičavi, davali su mi niže ocene nego što sam zasluživao. Govorili su da neću naučiti, da ne znaju kako da mi objasne ono što mi nikada neće biti jasno. Na kraju trećeg razreda gimnazije sve se, ponovo, vratilo na staro.

Mojoj majci, ona o tome priča i danas, najteže je bilo kada sam je, još davno, pitao da li će moje lice uvek ostati ovakvo ili će se promeniti, pa da bude kao kod mojih drugova. Rekla mi je istinu, roditelji me nikada nisu lagali, da ću uvek biti ovakav. I to sam odmah prihvatio. Bio sam mali.

Kasnije sam shvatio da sve osobe s Daunovim sindromom imaju uzane oči, kao Mongoli, blažen izraz lica, nizak rast i punačko telo. Veoma smo prepoznatljivi! Jednom me je jedna gospođa, baš na nekom predavanju o Daunovom sindromu, pitala imam li nameru da se podvrgnem estetskoj hiruškoj operaciji koja bi mi promenila crte lica.

Tada sam imao samo četrnaest godina, ali sam već dovoljno znao i odgovorio sam joj nimalo učtivo: "Zar vam se moje lice ne dopada? Za mene je ono čast!" Naravno da mi nikada nije bilo čast, ali tako sam joj u ljutini rekao. Jedna od nevolja osoba s Daunovim sindromom jeste što je društvo naviklo da ih smatra večitom decom.

Velika nepravda

Možda neki od nas i nesvesno biraju da nikada ne porastu kako ne bi morali da se suoče sa svetom koji doživljavaju, s punim pravom, kao neprijateljski. Neke na to upućuju sami roditelji. To mi je razumljivo, ali nije moj slučaj. Veoma rano počeo sam da se grozim sažaljenja. Izlazio sam u svet da bih dokazao ko sam i za šta sam sposoban.

Kada smo sa školom pošli na put u Italiju, imao sam petnaest godina, policija na aerodromu u Madridu učinila mi je veliku nepravdu. Odjednom su pronašli da petnaestogodišnjak, pogotovo s Daunovim sindromom, ne sme da napusti zemlju bez izričitog roditeljskog odobrenja. Kao da su me profesori kidnapovali i silom poveli sa sobom!

Moj profesor je objasnio da te iste večeri treba u Italiji da održim predavanje, ali mu nisu poverovali i počeli su da se smeju kao ludi: Predavanje? U petnaestoj godini, pa još s Daunovim sindromom? Koješta! Profesor je morao da telefonira mojim roditeljima i tek tada su me pustili. Bila je to jedna od prilika kada čovek postaje svestan koliko su predrasude duboko ukorenjene.

Moji roditelji mnogo su doprineli ovome što sam uspeo da uradim sa svojim životom. Uvek su se prema meni ponašali u skladu s mojim godinama, a ne sa izgledom i Daunovim sindromom. Kod njih ni u čemu nisam imao popusta. Smatrali su da treba da postanem samostalan i samodovoljan i tako su me vaspitavali.

U početku, kada sam kao dosta mali nekud išao autobusom, roditelji su se, saznao sam mnogo kasnije, veoma plašili, ali su strah zadržavali za sebe i pratili me izdaleka, nikada ih nisam primetio. Onda su i s tim prestali. Bili su hrabri i, za moje dobro, nikada nisu popustili. Za njih sam, čini mi se, bio sasvim obično dete i samo su se bojali kako će drugi da me prihvate.

Uvek sam zaljubljen

Ja i žene. Oduvek sam gledao devojčice i uvek sam zaljubljen. Imao sam mnogo platonskih ljubavi. Čim vidim lepu devojku, zaljubim se. Voleo sam devojčice još u gimnaziji. Postojala je jedna zaista veoma lepa. Jedne večeri njen dečko mi je, u šali ili ne, rekao: "Znači, dopada ti se ova mala..."

Bilo mi je užasno i u suzama sam se okrenuo i pošao kući. Devojčica je pošla za mnom govoreći: "Pablo, mi smo dobri drugovi, treba to i da ostanemo!" To je bilo nešto najgore što je mogla da mi kaže. Samo, ona to nije znala. Ja sam bio svestan toga da će mi Daunov sindrom obeležiti život, da devojke nikada neće moći da se zaljube u mene. Uprkos tome, bunim se na tu pomisao. Moja devojka će, znam, morati da bude sasvim posebna.

Mogao sam uveliko da živim sam, ali na studijama nisam zarađivao, a skupoća je velika, pa sam ostao kod roditelja. Pročitao sam jedan univerzitetski izveštaj u kome piše da velika većina studenata stanuje kod roditelja zbog troškova života. U tome nisam izuzetak.

Osećam se kao i svi drugi studenti, bar još malo dok ne odbranim diplomski rad. Već sam počeo da radim, i to u društvenoj službi opštine Malaga. Posvećen sam osobama sa invaliditetom. Deca s posebnim potrebama i njihovi roditelji dolaze kod mene na razgovor, da ih uputim šta da rade. Eto, pomažem drugima, takav sam fakultet izabrao.

Pablo Pineda


ŠTA JE DAUNOV SINDROM?

Hromozom 21 najmanji jeljudski hromozom i možda baš zato, verovatno s najmanje gena, on je jedini koji u zdravom ljudskom telu može da bude prisutan u tri, a ne u dve uobičajene kopije u jezgru svake naše ćelije, pa se govori o trizomiji 21 ili o 47 umesto normalnih 46 hromozoma.

Deca se povremeno rađaju s hromozomom više, 13 ili 18, ali nikada ne prežive duže od nekoliko dana. Deca rođena s viškom hromozoma 21 zdrava su, ukoliko odmah ili kasnije ne ispolje srčane smetnje, upadljivo srećna i pitoma, predodređena da požive. Ali njih nauka, a i društvo, ne smatraju "normalnim". Ona imaju Daunov sindrom.

Osim što su prepoznatljivog lika i stasa, smatra se i da su mentalno zaostala što slučaj Pabla Pinede dovodi u pitanje. Ona su, možda, mada s genetskom neispravnošću, ličnosti za sebe i međusobno različite i po opštem zdravstvenom stanju, i po inteligenciji ili ne, i po vaspitanju.

Nisu poznati pravi genetski uzroci Daunovog sindroma, ali za jedan od uzroka se zna: bebe s tim sindromom uglavnom rađaju starije majke i verovatnoća rađanja takve bebe raste brzo i eksponencijalno sa starošću majke: od 1 na 2300 beba od majki starih 20 godina do 1 na 100 beba od majki starih 40 godina. Posle 40 godina još češće.
gambit gambit 17:20 16.11.2007

NBC

Slucajnost ili ne? Jutros na NBC reportaza o katastrofalnom stanju u dusevnim bolnicama Srbije... Uostalom, evo link:

http://www.msnbc.msn.com/id/21790870/
Taska Dana Taska Dana 17:41 16.11.2007

Re: NBC


Strasno....i ti roditelji...kako oni mogu da dozvole da im deca budu u takvom stanju.

andjelija andjelija 17:48 16.11.2007

Predrasude

koliko su predrasude duboko ukorenjene


ovo je toliko istinito i na zalost, mi kao jadni i licemerni ljudi, puni strahova tesko cemo naci put da ih se oslobodimo.

i moj brat se stalno zaljubljuje :))))) ....stalno!
pnbb pnbb 22:45 16.11.2007

Re: spadalo

Osim što su prepoznatljivog lika i stasa, smatra se i da su mentalno zaostala što slučaj Pabla Pinede dovodi u pitanje.

taj slucaj je na zalost vrlo vrlo vrlo usamljen...
u ogromnom broju slucajeva oni su i mentalno zaostali, s tim sto je stepen razlicit...
neki mogu i da idu na posao, mogu da zavrse neku skolu, zanat,
neki mogu sami da se brinu o sebi...
neki ni to...
andjelija andjelija 17:40 16.11.2007

moj brat od

tetke ima daunov sindrom. nas dvoje smo jako vezani. i pre 20 godina i sada apsolutno se nista nije promenulo u odnosu kako ljudi ga dozivljavaju. vidim na licima ljudi, kada se setamo zajedno, zagrljeni, kako me sazaljevaju, ili imaju onaj stav kao da sa sam gubava. srecom te me to nista ne tangira, a pogotovu njega koji nije sposoban to da primeti. mi se i dalje volimo i pazimo i mazimo :))))

ima devojku :))) i sam ide na posao, seta, kupuje, sprema kucu....zna i jezik gluvonemih takodje...i sve narodnjacke pesme :))

ali da se vratim na autizam, danas jako ucestalu pojavu medju klincima. strpljenje i puno rada roditelja i okoline moze da poboljsa njihovo stanje.
mariopan mariopan 18:46 16.11.2007

Re: moj brat od

Poremetiti strukturu....kako me to podsetilo....

I ona recenica gde je neko izjavio kako su tamo na zapadu mnogi ' nenormalni" pa tako se i ja pojavih da kazem da se tamo na zapadu svoji ne drze u kuci kao da ih se neko stidi vec sasvim normalno mozete videti sve kako setaju ili ih voze u kolicima...jer zasto bi neko ceo zivot proveo u sobi ako ne moze da hoda ? Povedu ga u kolicima i niko se ne okrece , normalno....pa se i oni sa Daunovim sindromom mogu videti kako se setaju i smeju i lica su im decija jer im je dusa decija bez obzira na godine ...a ko moze da ne voli dete?

A kako je vazno ne poremetiti strukturu na koju je neko navikao...pa imam i ja bolesnika..bas nepokretan, ucila sam ga sest godina kako da ukljuci TV , kako da komuniciramo jer on ne moze da govori, sve stvari stavljam uvek na isto mesto jer ako ih premestim on ne zna sta ima pred sobom ...to sam primetila prvo sa priborom za jelo ...ako ga ne stavim na levu stranu ...sve na levu stranu on ne zna sta treba da radi , to jest ne jede i td, On sam mi letos pokaze rukom da bi hteo da mu krevet okrenem popreko uza zid i ja to sve ucinim. Premestim i njegovu natkasnu na kojoj su njegove sitnice i zvono kojim moze da me dozove, casa , sok , daljinski od Tv..sve

Odem da kuvam rucak u kuhinju , obicno moram dva tri puta da se javim i njmu , zove me , a ovaj put ceo rucak skuvam aon ne zvoni . Zavirim vise puta a on lezi ukoceno i gleda u palfon. TV ugasen , nije ni sok popio..pitam ga sta se desava a on zbunjeno okrece glavu , ne zna sta mu je sta od tih njegovih sitnica niti zna cemu sluze.

Setim se sta bi moglo biti pa okrenem krevet , srecom to je pravi bolnicki sa tockicima pa nije tesko, i jos dok sam ga vracala u prvobitni polozaj njegovo lice je zasijalo od prepoznavanja svega , sad je zano i sta je TV , i gde je casa sa sokom i sve i strasno se obradovao sto su mu se njegove stvari " vratile".
andjelija andjelija 18:53 16.11.2007

Re: moj brat od

malo dublje gledano...menjam temu, ali svaki muskarac skoro isto tako u pocetku reaguje :)...gleda u plafon i ne zna sta ga je snaslo :)


lepo, lepo, dobro je sto si primetila kako da mu zivot bude pristupacniji. jel slog bio u pitanju?
ne znam da li sa ovim nenormalnim aludiras na neki moj komentar od pre?
mariopan mariopan 21:09 16.11.2007

Re: moj brat od

andjelija
malo dublje gledano...menjam temu, ali svaki muskarac skoro isto tako u pocetku reaguje :)...gleda u plafon i ne zna sta ga je snaslo :)


lepo, lepo, dobro je sto si primetila kako da mu zivot bude pristupacniji. jel slog bio u pitanju?
ne znam da li sa ovim nenormalnim aludiras na neki moj komentar od pre?

Ne , ne aludiram na tvoj komentar uopste , sve mi se dopalo , nego nas zatucani narod tako zove sve koji nesto ne mohu ili izgledaju drugacije. Lepo rece gore neko da nam treba da se obrazujemo i da se NAUCIMO a moze se nauciti sve samo mnogo dobre volje , ne treba vise.

Da , bio je slog u pitanju , masivan , moj muz , sada kao dete ...i niko nas ne uci sta da radimo , nikog nisam mogla da pitam sta da radim ni oko nege ni za njegove potencijale. Mnogo su me razocarale izjave logopeda da on nikad nece progovoriti ali da vidite , on govori . Dolaze nam prijatelji i oni ga razumeju , obilaze nas komsije , nema dana da smo sami. Treba prosvetiit narod , niko ne zna sta mu se moze desiti sutra...pa bolest ne bira. A isto takav je odnos i prema starima , pa mene ne iznenadjuje da se isto tako odnose i prema deci. Strasno mi je kada sam procitala gde deca zive i kako im je.

Preko potrebna tema , lepo napisana i drago mi je da se Luka tako lepo pripremio za zivot a i prilog Spadala mi se jako dopao. Vidim po komentarima da nama ne treba objasnjavati kako je solidarnost potrebna ali mislim da bi po narodu trebalo krenuti nekom kampanjom. Pozdrav za lepu temu. Ps . Komentar Spadala je pomenuo da li sam ja normalan, pa sam ja onda rekla kako to narod zove. Ne u smislu uvrede , sacuvaj boze. Razumemo se?
andjelija andjelija 21:33 16.11.2007

mariopan

zelim ti puno pozitivne energije, fizicke snage i puno lepih momenata sa svojim suprugom a njemu sto brze da se oporavlja :)

mariopan mariopan 21:49 16.11.2007

Re: mariopan

andjelija
zelim ti puno pozitivne energije, fizicke snage i puno lepih momenata sa svojim suprugom a njemu sto brze da se oporavlja :)


Hvala Andjelija ))
Spadalo Spadalo 18:46 16.11.2007

Pablo Pineda

Spiridon Spiridon 18:59 16.11.2007

moj omiljeni film

angie angie 19:23 16.11.2007

Re: moj omiljeni film

da, i ja ga mnogo volim!
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:49 16.11.2007

A ja volim

Nell. Sinoć je odnekud bio valjda na HRT (počela sam da ne primećujem koje titlove čitam). Gledala sam ga do zla doba. Nisam mogla da odem da spavam pre kraja. Nell.
gordanac gordanac 23:56 16.11.2007

jelice...

...pa, zajedno smo gledale film! :))

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana