Ispod makadamskog druma prostrla se mala zaravan, sa kućom i mlekarom na sredini, omeđena orahom i drvljanikom s jedne, a leskovim šumarkom s druge strane. Dvadeset muških koraka u širinu i trideset pet u dužinu, pa se preko kamene podzide, strmoglavi u šljivik. Tamo gde se padina ublaži, prostrle se livade, a red vitkih jova, jedna plevara i štala preseku pogled i početak njiva obeleže. Kao da se neko zabrinuo da će mu i imanje niz tu padinu skliznuti, s donje ga strane gustom bukovom šumom podupro. Kroz nju jedna stazica, obrubljena divljom kupinom, vodi do potoka, pa preko klizavog brvna u dolinu, zatalasanu i sočno zelenu. Stotinjak koraka nizvodno ovaj potok zamakne iza stene, što kao lakat štrči iz šume, pa se zagnjuri u ustavu ispred Aleksine vodenice. Tu malo sačeka, da skupi snagu i točak vodenični pokrene, pa se sjuri dalje, ka sastavcima s drugim planinskim potocima. Lepa dolina, a više nje šuma, pa livade i bašte, s ponekom divljom kruškom i dunjom, do oštrih stena Ožlja. Sve što jednom domaćinu treba, svoje mesto u njoj našlo: mala bašta sa par pritki boranije i desetak odžaka krompira, jedna vodenica i stog sena na osušeno stablo jabuke petrovače podignut i vrljikama poduprt, da pod njim čobani zaklon od sunca i kiše nađu.
A celo imanje Milankovo od one krčevine ispod makadamskog druma počelo. Pričali se da je bio siroče, dovedeno u Aleksinu kuću kao sluga. Vredan od malena, ubrzo je postao punopravni član porodice. Kad se zamomčio, Aleksa mu poklonio livadu i pomogao da napravi kuću. Ih kuću! Jedna prostorija od debelih čamovih dasaka, na jakom, kamenom temelju. Ispred vrata okrenutih šljiviku stepenik od velikog ravnog kamena, potpuno nesrazmeran sa ostatkom kuće, al’ zgodan da se na njemu predahne i pogled krajolikom napoji. Oštar daščani krov natkrilio prozor prema putu, čini se da je celu kuću poklopio i svojom težinom nekako je u zemlju sabio. Da nema tog prozora i kamenom ozidanog dimnjaka, teško bi čovek kuću od mlekare, ispod oraha, razlikovao.
I devojku mu drugi doveli, jedinicu gazde Obrena iz Goleša. Kažu da je bila veoma lepa, i nesrećno zaljubljena u nekog harmonikaša, koji se tim krajevima motao oko Ilindana, kad se održava sabor na Oštriku. Mladost pusta, nepromišljena, nijednu tajnu ne ume da sačuva! Morala je nekom u kući reći, da joj saučesnik u skrivanju strasnih susreta bude. Majka joj Grozdana, vazda bila bolešljiva i u strahu od muževljeve preke naravi. Na nju Jelena nije mogla računati, pa se za savet i pomoć, k’o i uvek, obratila tetka Jefi, Obrenovoj neudatoj sestri. Eh, nije znala da se očaj usedelice Jefe odavno pretvorio u postojanu mržnju prema bratu koji joj je prosioce s praga oterao. Da zadrži još jedan par ruku u kući i da mu pomoć oko velikog imanja bude. Bratska reč se ne poriče, a ni Jefa nije baš bila vatrene krvi, pa joj u početku odgovarao status koji su joj namenili. Doduše, nadala se da je sve u Božjim rukama i da će se, ako joj je suđeno, i ona jednom nečijom ženom nazvati. Prolazile godine, mladost joj odavno usahla, a netaknute grudi se sparušile od uzdaha mirenja sa sudbinom. I neki crv sumnje u bratovljevu dobronamernost se razbaškario, pa joj sve češće zlobom dušu hranio. A i brata zlo poteralo, pa mu se samo ženska deca rađala. I umirala rano. Samo mu Jelena ostala i uveliko je planirao da joj mladoženju iz dobre kuće dovede, da se imanje i dalje širi i napreduje. Al’ mu se sve to izjalovilo, kad je Jefa devojačku sramotu otkrila. Kažu da je bio toliko ljut da je najboljeg bika jednim udarcem u glavu usmrtio. I zarekao se da će Jelenu dati prvom proscu, ako se takav uopšte pojavi. I dao je za Milanka, slugu Aleksinog. Samo da je više u kući ne gleda.
Mučeni Milanko ni sanjao nije da će mu se život takvim darom nasmešiti. Ej, on siroče takvu lepotu u svojoj postelji da miluje! S tim jedrim telom svoju snagu da pretače i mirisom meke ženske puti dušu da poji! Uveo je u bračnu ložnicu drhteći od radosnog išćekivanja i nestrpljiv da pogledu sreću svoju ogoli. Ali mu kratko radost potraja, jer Jelena je strašno za svojim harmonikašem tugovala. Bez reči je pristala na ovaj brak, samo da se ocu iz kuće skloni. Bez reči se i svom mužu te prve noći prepustila. I jutro dočekala ugašenog pogleda.
Običaj je i danas u tom kraju da mlada pre svih ukućana noć od dana odvoji, ispred praga pomete i vatru raspali, pa sa peškirom i testijom vode za umivanje zdravo svanuće svima poželi. Poliva prvo svekra, doda mu peškir i ruku celiva, a on je blagosilja i prvo jutro nekom parom daruje. Za njim svekrvu, pa ostale po starini članove porodice. Da običaj ispoštuju i usvojenku čast učine Aleksa se sa Ljubicom, preko svoje avlije, s druge strane drvljanika, u Milankov kućerak uputio. Suvonjavi gorštak strogog lica ispod čekinjastih obrva, zabacio ruke na krsta i pružio korak, a žena ga sitnim koracima prati i izviruje, ne bi li prva mladu pred kućom ugledala. U boščaluk zastrug kajmaka, pogaču i dobro parče slanine uvila, da im se nađe za prvo jutro. Osmehuje se vragolasto i smišlja kakvom doskočicom Aleksino ćutanje da ublaži.
Ih, zna ga ona odlično, toliko su proje podelili! Domaćin je i ne priliči mu da se rečima razmeće, a nikad i nije od pričljivih bio. Uvek zamišljen i u brizi oko imanja, nije imao strpljenja za duge razgovore ni sa svojim ispisnicima, a mlađima ni na kraj pameti nije padalo da ga nekom glupošću zamajavaju. Znao je usred nečijeg govora da ustane sa svog izdvojenog tronošca i ode, bez reči stavljajući svima do znanja da je prozreo laž. I niko se nije usuđivao da mu to za zlo uzme. Bar ne javno i nikako pred Ljubicom, jer je u Aleksu k’o u Boga gledala. Ma kakvim poslom ili decom da je bila zauzeta, čak i na prelima ženama okružena, sve je ostavljala samo korak kad mu čuje. I sa osmehom svog domaćina dočekivala. U dušu mu se odavno uselila, pa i posle četvoro dece i osamnaest godina braka, ništa mu milije od tog osmeha njenog nije bilo.
Koliko su svi od Aleksine strogoće strepeli, toliko su u Ljubici razumevanje za svaki jad svoj nalazili. Ako je kome štogod od Alekse trebalo, prvo se njoj za savet obraćao. A znala je da sasluša i uteši, ponudi te čašom vode il’ zalogajem pogače baš u trenutku kad ti reč u grlu zastane, pa ne znaš da l’ bi u zemlju propao što moliš za neku uslugu ili se jednostavno okrenuo i otišao. Pred njom su dušu otvarali, puštali je da ih ko decu svoju umiruje, čekali da kaže – „Videću s Aleksom, šta on o tome misli, a ti ’ajde polako i ne sekiraj se. Ako Bog da, sve će to na dobro izaći!“ I odlazili rasterećeni, jer ako je Ljubica obećala da će s Aleksom o tome razgovarati – stvar je rešena. Naći će ona neki svoj način da ga odobrovolji.
I pazila je da se svaki običaj ispoštuje, da neko slučajno ne pomisli kako su se gazdinstvom iznad ostalih uzneli. Evo i sad, za mužem ka Milankovoj kući, da mu u radosti prvog bračnog jutra roditelje zameni. Aleksa blizu praga zastade, prokašlja se pa zavika:
- O, domaćine! Evo mi poranili da mladu darujemo!
A malo glavu nakrivio i dukat iz kese vadi. Muk mu iz kuće odgovara, pa se osvrće ka Ljubici i zbunjeno od nje odgovor traži. Oboje se u čudu našli, jer još se nije desilo da mlada svekra i svekrvu pred kućom ne dočeka, a Milanko im je u susret trčao s koje god strane da su nailazili. Ljubica se prva prenu, pa otškrinu vrata i onako, s praga u kuću zaviri. Ima šta i da vidi – Milanko na tronošcu kraj ugašenog ognjišta sedi, šakama glavu obuhvatio, a Jelena sklupčana u dno kreveta, bezglasno jeca. Šta je ovo, pobogu ljudi? Ljubica se brže povrati, povuče vrata za sobom i stade nekako zbunjeno pred Aleksu, traži reč kojom bi ga kući otpravila. Vrti glavom i muca nešto, prste na rukama lomi ispod one bošče, pa konačno progovori: „Neka malo... Oni su... Ne valja ovo, Aleksa, nešto ne valja. Bože, da l’ se ogrešismo?“ Aleksa ništa ne pita, smrknuto gleda u ženu, pođe jedan korak ka vratima, pa se naglo okrene i zdimi kroz šljivik ka štali, psujući sluge što se sa poslom okasnilo.
Ljubica se umorno spusti na prag, posede neko vreme, pa viknu Milanka da napolje izađe. Ni pogledala ga nije kad je iz kućnog mraka iskoračio bez reči. Ni ’pomoz Bog’ joj ne nazva, a i šta bi joj rekao? S Jelenom ona ima koju da prozbori, pa s vrata osu grdnju. Pominje sramotu i lenjost, veli: „Zar te tome mati naučila, da svekra u krevetu dočekuješ, bruko?“ Nikada takvu bujicu nije nekom u lice sasula, ali ni jedna reč se iz Jeleninog zgrčenog tela ne iscedi, niti Jelena kakav pokret napravi, pa i Ljubica klonu od te tuge i prošaputa: „Bože, šta ti je onaj probisvet uradio?“ Jelenu, kao dete, oko ramena zagrli i dugo joj je nešto šaputala u polumraku sobe.
Milanko oko kuće obilazi, pođe ka šljiviku, pa se seti da bi na nekog od Aleksine čeljadi mogao naići, vrati se do drvljanika, malo postoji, pa opet ka kući krene... Ne zna, da ga ubiješ, ne zna gde je pogrešio, ali ovo sa Jelenom nije dobro. A lepa je, uh kakva je dviska! Mogao bi na njoj oči do kraja svog života odmarati, samo da ne plače više i da ga od sebe ne gura. Možda joj Ljubica pamet okrene, ali šta toliko rade unutra?
Eh, Ljubica. Ždere se kako Aleksin prezir prema Jeleni da ublaži, pa nešto petlja o ženskim stvarima? On mnogo i ne zapitkuje, ali mu Milanko iz glave ne izbija, pa preseca svaku aluziju na mladence i pre nego što je izrečena. Prepušta ženi da se njima bavi, jer zna koliko je tvrdoglava u svojoj nameri da se sve u red dovede. Danima je nalazila izgovor da sa Jelenom koju u polumraku prozbori. Svako jutro pošalje neko dete da joj mladu dovede, treba joj pomoć oko kakvog posla ili je pošla za ovcama, pa da sama kroz šumarak ne ide, jer je odlično znala da samoća i tuga idu ruku pod ruku. Jelena je poslušno svuda Ljubicu sledila.
Podnosila je dane zatrpavajući se poslom, ali noć... Noć je bila njena rana živa. Otimala se Milanku iz bračne postelje i lutala po obroncima Ožlja i Oštrika, osluškivala kroz huk planinskih vetrova zvuke harmonike i vriskom dozivala onog koji je svojim poljupcima za ceo život obeležio. Jednom je našli izbezumljenu od bola, izgrebanu i klonulu u nekim pojatama i vratili nesrećnom mladoženji. Molio je, preklinjao, ugađao, na kraju se zakleo da je neće dodirnuti dok se sama u bračnu postelju ne vrati. Samo da ne divlja više po planini i selu na podsmeh sebe i njega iznosi. I smirila se. Utonula u neko mrtvilo, a usne stisla kao da nikad ni reč neće prozboriti. I hod joj postao trom i bezvoljan.
Već jesen zimi mesto ustupila i slavari goste po selu pozivaju, a Milanko nikako Jelenu sebi da privoli. Kopni mu žena pred očima, iz kuće ne izlazi, ma ni do izvora vode da zahvati. On ode s ljudima koju pametnu da prozbori, a strepi hoće li je i kakvu u kući zateći. Na slave i prela ih pozivaju, ali više onako reda radi, da se Aleksa ne naljuti, jer svi u selu znaju da Jelena nigde ne ide, a Milanko radije ženi skute čuva. Otegla se zima te godine, a posla nikakvog, sem da se ovce izjutra i s večeri pomuzu i jaganjci prihvate i bliže ognjištu prinesu. Uoči Uskrsa Ljubica Jeleni, uz put, pomenu da su neki iz sela sreli onog harmonikaša u Mileševi, baš zakazivao venčanje sa ćerkom nekog pljevaljskog trgovca. Moraće da sačeka dok post ne prođe, a žuri mu se, izgleda. Jelena zaustavi vreteno, pogled zari u pod, pa kao da više ništa nije važno, odmahnu glavom i nastavi da prede. Ni reč joj se ne omače, samo je ramena nekako unazad zabacila i zube u donju usnu, do krvi, zarila.
Pred Vidovdan se trgla, kao da se iz dubokog sna probudila. Zaiskrio joj pogled i osmeh joj licem ponekad preletao, ispravila se i zategla. Celu kuću naglavačke okrenula, slamarice po šljiviku razastrla, a ćilime po granama dunje pokačila, da se suncem natope i mirise slatke u sebe prime. I svoju devojačku spremu iz sanduka vadila, prala i sunčala, pa ponovo vraćala ubacujući strukove bosiljka između ćilima i vezenih peškira. Zamirisala kuća k’o na tek dovedenu mladu i neka radost zatitrala između izribanih čamovih dasaka na podu i vezenih čaršafa na bračnoj postelji. Milanko oslonjen na dovratak, bez reči pogledom prati užurbanu Jelenu, čeka da ga nekim zahtevom uposli i strepi, o Bože, kako strepi od te njene naprasne želje da kuću u dom pretvori. A lepa mu je i teškom mukom se uzdržava da svoje obećanje ne pogazi. Zategle joj se mišice i grudi nabubrele ispod razreza na košulji, svakim korakom ga ošine zvuk tkane suknje i u oči mu se zabode belina butine. Jelena naglo zastane, podboči se da osmotri sobu i maramom znoj iz nedara pokupi, a on se još više umiri, da uzdahom želju svoju ne oda.
Kad mu preko ramena dobaci da joj treba kablić vode, sjuri se do reke u podnožju imanja, ma stigao bi do bukova da je zatražila, samo da joj po volji učini! I zagazi do pojasa u vir, ne bi li vatru u preponama bar na tren ugasio. Pljuska se i ječi u tom brzaku, a strah ga da se Bogu za ispunjenje želje svog tela obrati, pa se krsti i moli da mu da snage i strpljivosti. Zahvata vodu i trči uzbrdo, Jelena ga čeka.
Ona drveno korito na sred sobe postavila, preko klupe peškire razastrla, a struk bosiljka utrljava u domaći sapun. Da l’ od tog slatkastog mirisa ili vrelog popodneva svu je žmarci podišli, pa se okrenu prema vratima i zagleda u Milanka. Usne joj zadrhtaše i ispusti onaj sapun iz ruku.
Kad skinu maramu, kosa joj k’o slap niz leđa kliznu. Lagano odvezuje pojas, ne skidajući pogled s Milanka. A on hvata dah, crven mu lice i vrat oblila, ne zna ni sam da li od žurbe ili ovih Jeleninih sporih pokreta i poziva koji mu pogledom upućuje. Desnom se rukom grčevito za dovratak drži, strah ga klecnuće mu noga ako zakorači preko praga da joj onaj kablić vode pruži. Jelena konačno otpetlja pojas i pusti suknju da joj sklizne niz noge, obesno rastrese tešku kosu i pogleda ga, nekako iskosa, kao da proverava kakav je utisak ostavila.
Osmehnu se zadovoljno, pa iskorači iz gužve platna na podu i stade prema prozoru, da joj svetlost ispod tanane košulje obrise tela iscrta. Čeka da Milanko zatvori vrata za sobom, a on još pogledom srlja po jedrim joj grudima, slomi ga na oštrom useku struka, pa opet odmori na oblini bedra.... U jednom koraku se nađe kraj nje, ispusti onaj kablić i usnama navali na belinu joj vrata, na meka ramena i oble mišice.... Ruke joj umrsio u kosu i jeknu bolno, nekako otegnuto, pa joj niz leđa dlanom isprati prevoje krsta i slabina. Skliznu niz Jelenine noge, da joj listove celiva, pa naglo skoči i potisnu je prema onoj postelji koju je danima opremala. Nema kad učkur da odveže, pa ga pokida i baci, a ona košulju povlači naviše i uzmiče ka zidu i namešta se da je svu pogledom obuhvati.... Već su mu ruke na njenom struku, a još mu pitanje na usnama stoji:
- Mamiš me samo?
Ali nema kad da progovori, jer samo mu se jedna misao po glavi mota – da prvu brazdu duboko zaore. Da seme svoje u tu plodnu dolinu spusti i bisage teškog bremena oslobodi.
Pogledom kratko njene oči okrzne, pa kad vidi odobravanje, zaboravi i da je dan i da su vrata odškrinuta ostala i da ga dole u prisoju čekaju da žito pre praznika u ambar skloni... Ona leži oslonjena na laktove, malo se izvija da mu bliža bude, a glavu okreće negde u stranu, pa zatvori oči i bolni grč joj licem preleti. Milanko zbunjeno zastane, ali ga Jelena odlučno sebi povuče, kao da kaže: "Ajde, sad, šta čekaš?"
Celo popodne u grču i znoju, jednu za drugom brazdu duboku oru bez reči. Noćna svežina ih u rasturenoj slamarici zatekla, savladane umorom. Jelena podiže glavu sa Milankove mišice, da u mesečini osmotri prevrnuto korito i razbacane peškire, pa naglo skoči, grabeći košulju s patosa, kosu oko glave savija i iz kuće istrči. Milanko zbunjen za njom gleda, presečen strahom da će je opet po planini tražiti. Ustaje i on, navlači čakšire i osvrće se za kakvom uzicom da ih učvrsti, pa bos iskorači pred kuću. I već mu užas pamet muti, na koju stranu li je otišla? I zašto onako naglo iz kuće izlete? Kad je vide sa bokalom vode kako se umiva iza drvljanika. Donji kraj košulje zadigla i bradom ga pridržava, a bele joj butine sevaju na jasnoj mesečini. On se malo skloni sa čistine, da ga ne opazi, a uzdah mu se jasan iz grudi ote i osmeh mu licem zatitra. Dobro je, sad je sve dobro.
U tom i Aleksa ustade sa svog kućnog praga, pogleda prema krupnom mesecu i uz osmeh promrmlja: „E, Ljubice, dozva ti Jelenu pameti“, pa uđe u kuću da se kraj žene svoje spusti.