Literatura

Neke amerikanske knjige, čemu?

vladimir petrovic RSS / 07.01.2010. u 08:42

                          Toliko smo izgubljeni, tako goli, tako usamljeni u Americi; beskrajna i svirepa nebesa razapela se nad nama, i nas večito napred gone, i mi nemamo zavičaja (Thomas Clayton Wolfe)

Srećan Božić! Καλά  Χριστούγεννα! (Kalá Hristúyenna). A kada još Božić padne u veseli četvrtak - eto razloga za dvostruko veselje onima koji umeju da se vesele.  Στην  υγειά  σας! (Stin iyiá sas!). Cheers!

Vredi li na najveseliji hrišćanski praznik govoriti o nekim američkim knjigama? Vredi, jer o knjigama se može u svako vreme i na svakom mestu pričati, zar ne?

Svako pisanje na tu temu, selimovićevski rečeno, veoma je teško i veoma lako; teško, jer se radi o spisateljstvu jedne značajne zemlje, spisateljstvu koje je per se dosta složeno, ma koliko izgledalo jednostavno; a, ipak, istovremeno je i lako, pošto njegov sveukupni značaj jeste takav kakav jeste - ni previše visok, ni previše nizak. Jer, svi ljudi, svuda u svetu, doživljavaju život, ali nisu svi jednako sposobni da ga dobro izraze u umetnosti, pa i u literaturi.

Sami Amerikanci smatraju da tek XX vek predstavlja glavnu epohu američkog romana, mada veruju da su i njihovi romanopisci XIX veka bili stvorili dela «koja su se odlikovala specifičnim stilom, snagom i ozbiljnošću». Bilo kako bilo, pada u oči da se, i pored mnoštva autora i knjiga u dva protekla veka, američka književnost nikada nije uzdigla do nivoa ruskih klasika, odnosno klasika ostalih evropskih velikih naroda. S tim u vezi, kao što često čujemo da osrednjost spasava mnoge pojedince (što se dogadja mnogo češće nego što to verujemo), tako možemo reći, a da pritom ne ogrešimo previše dušu, da i američku književnost spasava - osrednjost. Poredjenja radi, američka književnost je osrednja u meri u kojoj je - englesko slikarstvo osrednje; naime, poznato je da su Englezi veliki narod, ali da nikada nisu umeli da (dovoljno dobro) slikaju.

(Monika, mačkasto uskače, sa stalnim osmehom na licu: «Primećujem da jedva čekaš priliku da prebaciš Englezima kako im je slikarstvo - tanko». Ja joj, kao iz puške, odgovaram da to činim na način na koji me ona, sa svoje strane, svaki put kada joj se ukaže prilika, podseća na osrednjost - engleske kuhinje! Ističe kako, zapravo, la cuisine anglaise' ne postoji, kako nigde u svetu nema restorana sa - engleskim specijalitetima! A opet, kako Englezi imaju dobar doručak, podseća me na reči Somerseta Moma /Maugham/ da, ako stranac u Engleskoj ne želi da ostane gladan, najbolje mu je da pojede - dva engleska doručka). 

Bilo je i ima, naravno, američkih knjiga koje se pamte. Da pomenem da su mnogi od nas, u odrastanju, sa tugom ili veselošću, čitali američke knjige iz XIX veka, kao što su, recimo, plačljivo-sentimentalna 'Čika Tomina koliba', zatim 'Tom Sojer'/'Haklberi Fin', 'Kožna čarapa' i još neke. (Sećam se, kada sam ja bio nadobudni dečak, bilo je situacija u kojima sam, usred Beograda, umišljao kako mi je reka Misisipi /Mississippi/ bliža i poznatija od - Dunava!).

Ja se i danas povremeno vraćam Tvenu (Mark Twain), koji važi za najčitanijeg američkog pisca. Veoma cenjen od jednih, napadan od drugih, Tven je uvek uspevao da privuče pažnju mnogih generacija čitalaca koje su ga, svaka za sebe, smatrale savremenim piscem. Naime, njegove knjige su uvek izazivale duboka reagovanja, kako pohvalna tako i negativna, ali mu se ne osporava da je (u američkim relacijama) bio - veliki pisac. Kažu da njegova već pomenuta dela 'Haklberi Fin' i 'Tom Sojer' teraju čitaoce da se zapitaju zbog čega čovek tako retko postaje ono što je kao dečak obećavao da će - postati?

Generalno govoreći, američka književnost ima nekoliko specifičnosti u pogledu tema, kojih nema drugde, ili se bar ne manifestuju na tako izražen način:

Najpre, to je poseban problem koji je dugo mučio američku stvarnost - otvorena rasna diskriminacija prema crncima, onima koje sada zovu (u stilu: da se Vlasi ne sete) Afro-amerikancima.

Zatim, oni imaju tzv. izgubljena generacija pisaca (Ficdžerald, Hemingvej, Dos Pasos, Štajnbek i drugi), koji su se pojavili nakon Prvog svetskog rata; to su oni čiji su životi bili  započeti ratom, a potom, kroz nasilje, izrabljivanje i poniženje odvedeni u ‘izgubljeni mir'. (Prvi svetski rat za SAD je bio prilično dramatičan, ne toliko po strahotama koje su se zbivale na dalekim bojištima, koliko po naglom usponu industrije i pobedi tamošnjih kartela i trustova; ono što je izgubljena generacija zaista izgubila, bila je ta iluzija o humanom i slobodnom razvitku; njena pobuna protiv vladavine novca, što je u isti mah bila i pobuna protiv nekih anglo-saksonskih tabua, licemernih gradjanskih vrlina puritanizma. A onda je došla Velika depresija, koja je još više usložnila situaciju, odražavajući se na sve segmente američkih života).

Da pomenem i to da su pisci-doseljenici, počev od  S. Beloua, I. Singera, Č. Miloša, V. Nabokova do Džampe Lahiri, unosili (i unose) specifičan, imigrantski ton u književnost SAD, što je čini interesantnijom, obogaćujući je, ugradjujući u nju nov rečnik.

Mada mi je teško da pojedinačno govorim o važnijim američkim piscima (ne verujem da bi to nekoga baš mnogo zanimalo), ne mogu a da kratko, bar kratko, ne pomenem trojicu velikih iz XX veka - Foknera, Ficdžeralda i Hemingveja.

Svakako, najdominantnija figura americkog romana XX veka jeste Viljem Fokner (Wiliam Faulkner, 1897-1962), kako po tome što je nametnuo «jedan novi način pisanja», tako i po temama koje je izabirao, što je sve imalo uticaja na druge pisce. U više od desetak slojevitih i mnogoznačnih dela on je ocrtao društvene tradicije i moralne probleme tri generacije južnjaka, iz jednog izmišljenog okruga «sete, more i sna» (Yoknapatawpha County). Naime, teški problem crnaca je česta gradja njegovih romana; on je smatrao da Jug treba da iskupi svoju krivicu prema crnačkim robovima, pa se borio za priznavanje njihovih punih ljudskih prava, u čemu je, moglo bi se reći, najdalje otišao medju belim američkim piscima.

Medjutim, za mene lično uvek je manje važno o čemu neko piše od onoga - kako piše. Fokner važi za teškog pisca. Moglo bi se reći da on u svojim delima malo brine za čitaoce, odnosno da im postavlja visoke zahteve. Njegov jezik je teško razumljiv, rečenice su ponekad protegnute na čitave strane, a razna umetanja su učestala. Dogadjaji u knjigama su povremeno vremenski neodredjeni, pa se ne zna jesu li se ranije desili, ili ih upravo doživljavamo, zajedno sa autorom, ili će se tek zbiti. Neke njegove ličnosti nose isto ime, ili su bezimene, pa čitalac koji se ne udubi ne zna zasigurno ko šta radi, ili o kome je reč. Zato čitalac mora imati strpljenja sa Foknerom.

(Monika se ponovo javlja, da bi mi rekla šta je Andre Žid /Gide/ jednom zapisao: «Otudjenost američkih pisaca me užasava. Mislio sam da ću pomeriti pameću od bola i grozote kada sam čitao 'Svetilište' i 'Svetlost u avgustu' od Foknera... A Fokner je jedna od najvažnijih zvezda nove američke konstelacije». Medjutim, napominje da nije samo Fokner težak za čitanje, ima teških pisaca i drugde. Kaže da prosečnom Francuzu teško padaju dugačke i komplikovane rečenice Prusta, kao što je i mnogima onima, koji govore standardni engleski jezik, teško da čitaju Džojsa - što toj dvojici nije smetalo da budu i ostanu izuzetno veliki pisci).

Za Frensisa S. Ficdžeralda (F. S. Fitzgerald, 1896-1940) se kaže da je «slikar desegregacije visokog društva na Istočnoj obali SAD», zauzimajući jedno od najznačajnijih mesta u američkoj literaturi izmedju dva svetska rata. Pripadao je tzv. izgubljenoj generaciji, ali njegovo lično ogorčenje razlikovalo se od, recimo, ogorčenja Hemingveja. Jer, on je umnogome insistirao na «ličnom oslobodjenju» i traženju ličnih zadovoljstava po svaku cenu, što su mnogi tumačili kao njegovu reakciju na psihološki šok izazvan Prvim svetskim ratom u SAD. Tako, već u svom prvom delu, 'S ove strane raja', on pokazuje manifest površne i buntovničke omladine iz «ere džeza», kada se novac lako zaradjivao, uz mnogo krijumčarenja, erotizma, opijanja alkoholom. Medjutim, on uspeva, koliko-toliko, da se uzdigne, te u 'Velikom Getsbiju', svom najpriznatijem delu, piše o dubokom razočaranju čoveka koji je živeo u svetu ispunjenom snovima o bogatstvu i sjaju. Iako su mnogi autora ove knjige smatrali snobom, delo ima poruku nad kojom se treba zamisliti. A u svom poslednjem (nedovršenom) romanu 'Poslednji magnat', koje predstavlja jedno od najboljih dela o Holivudu, Ficdžerald je pokušao da prikaže komplikovani stvaralački proces radjanja jednog filma. Sve u svemu, važio je za pisca za izraženim osećajem za tragični aspekt u životu, vodio buran život, uništavajući se alkoholom i tugom, tako da je umro relativno rano, u 44. godini. (Da napomenem da je on živeo sa jednom izuzetnom ženom; imali su bogat zajednički život, pritom su se medjusobno uništavali, pa se nije znalo «da li se psetance igralo sa lavom, ili lav sa psetancem»; takve supruge nisu imali Fokner i Hemingvej).

Ernest Hemingvej (Hemingway, 1898-1961) važi za najevropskijeg od svih američkih pisaca. Njegova najbolja i najpoznatija dela (‘Zbogom oružje', ‘Sunce se ponovo radja') karakteriše napor i pokušaj čoveka, suočenog sa užasima rata i dvoličnošću društva, da pronadje «stav prema životu, stav koji mu može pružiti izvesno dostojanstvo». Naime, njegovi prvi romani direktno govore o njegovim ličnim iskustvima u Prvom svetskom ratu (smatra se da je to jedan od najboljih primera osećanja ogorčenja, kao jednog vida reagovanja na rat, u posleratnom američkom romanu). Pisao je on i o borbama sa bikovima, o lovu na divlje zveri, ribolovu na morskoj pučini, profesionalnom boksu i krijumčarenju, pokušavajući u svim tim situacijama da proveri čovekove sposobnosti da postupi «kao muškarac pod teškim okolnostima». Pritom, u njegovim delima osećaju se nagoveštaji nasilja i smrti, «koji lebde u vazduhu i vrebaju priliku da se ustreme na čoveka». Stoga, Hemingvej smatra da je za čoveka najbolje da sačeka nasilnu smrt stoički, bez jadikovanja ili vidljivoh straha, pošto je to jedini način da je - pobedi.

Za razliku od Foknerovog načina pisanja, pada u oči da je Hemingvej pisao kratke rečenice, da su njegovi dijalozi sažeti i uzdržani, što odgovara čitaocima i pruža im mogućnost da bolje shvate ono što je autor hteo da kaže. S druge strane, neki kritičari smatraju da se ponekad ima utisak da je takav sveukupni Hemingvejev stav, ustvari, bio dosta površan i ciničan.

Sada ću dozvoliti sebi da budem malo konkretniji. Postoji jedna knjiga, pisana sredinom prošlog veka, koja sam čitao sa posebnim zanimanjem (Svako ima neku svoju knjigu, zar ne?). A kako sam ja od onih koji pridaju značaja prvim rečenicama, evo kako knjiga počinje: I am an American, Chicago born - Chicago, that somber city - and go at things as I have taught myself, free-style, and will make the record in my own way: first to knock, first admitted; sometimes an innocent knock, sometimes a not so innocent. But a man's character is his fate, says Heraclitus, and in the end there isn't any way to disguise the nature of the knocks by acoustical work on the door or gloving the knuckles...Radi se o 'Doživljajima Ogija Marča' (The Adventures of Augie March, 1953), svojevrsnom bildungsromanu Sola Beloua (Saul Bellow, 1915-2005), kojidonekle liči na 'Haklberija Fina' i 'Dejvida Koperfilda' iz XIX veka. Protagonista Ogi potiče iz siromašne jevrejske porodice, iz Čikaga; nema oca i živi sa majkom, bakom i braćom. On priča priču u prvom licu, od detinjstva do vremena kada postaje zreo čovek, s tim što je savršeno jednostavan u periodu dok je dečak i dok ga još opsedaju čudne iluzije. Nije gonjen željom da uspe u životu, ili da se potvrdi u nekom zvanju, već željom da ima «život sa smislom». Smatrajući sanjarski, pomalo filozofski, da je svaka odluka za bilo šta, ustvari, gubljenje nezavisnosti, on ostaje nevezan i slobodan, iako ni sam ne zna prema kom cilju se usmerava, jer on zapravo - nema cilja. Čemu? - pita se. On je od svega pomalo - student, lopov na sitno (kraducka, recimo, knjige), usvojeni sin, skitnica, prestupnik (pomaže u švercu ilegalnih imigranata), šegrt kod ljudi u zanatima koji mu odgovaraju, tobožnji intelektualac kada je u društvu studenata, nabedjeni trockista, ljubavnik, ukrotitelj orlova, moreplovac, trgovac oružjem i ne znam šta sve još. Sujetan je, snažan, životan i često pomalo budalast (za sebe svesno kaže da je neka vrsta tikvana), ali nije namćorast i zločest; on beži od onih «ja» koje čoveku nameće svet, što nije lak zadatak. Insistira na «raznovrsnosti življenja», mada nije sasvim zadovoljan sobom, niti je siguran u duši da će ta njegova raznovrsnost dovesti do željene lične nezavisnosti. Na kraju knjige vidimo ga oženjenog, u Parizu, u okovima tudjinštine, s tim što sanja da se vrati u Ameriku i da ima decu. Medjutim, čak ni ta ideja o očinstvu ne umanjuje njegovu težnju da ostane slobodna ličnost - do kraja. Kaže: «Čovekov karakter je njegova sudbina», mada ne može jasno da odgovori na pitanje šta je to karakter, da li je on determinisan nasledjem i okolnostima, ili je dar od Boga. Ipak, shvata da se karakter stvara «unutra u čoveku», da se čovek u sebi napreže, izlaže se opasnosti i bori se, prečišćava račune, pamti uvrede, napada, vraća uvrede, poriče, blebeće, optužuje, trijumfuje, nadmudruje, sveti se, plače, istrajava, oprašta, umire i ponovo vaskrsava... Sve to sam u sebi! Posebno mi je u sećanju ostalo pitanje koje, pri kraju knjige (koju neki ubrajaju u 100 najboljih knjiga svih vremena), kada se nadje sam sa drugarom koji se vidi mesijanski predodredjenim "da spasava svet", Ogi sam sebi postavlja: "Why did I always have to fall among theoreticians?" I ja sam, neretko, bivao u situaciji da to pitanje postavljam - samom sebi.

Ima, naravno, još američkih knjiga koje sam voleo, ali ne bih sada da idem u širinu. A onda je iznenadno nešto posebno iskrslo, i nateralo me da pomenem još dve knjige, koje su veoma poznate i van SAD. A šta me je to nateralo?

Evo ovako. Vučen radoznalošću, surfovao sam po Netu i naleteo na jedan veoma zanimljiv i lako čitljiv tekst našeg uvaženog blogokolege VS. Sam Bog me je naveo na njega. Taj celoviti tekst, pisan pre dve godine, govori, na jedan vrlo duhovit i znalački način o raznim stvarima (jer, VS je izvrstan pripovedač), uključujući i američku literaturu. Elem, u razgovoru je dotaknuto i pitanje zašto se na ozbiljnim svetskim fakultetima ne predaje - 'američka književnost', a predaje se ‘evropska književnost': Prenosim delić tog razgovora: «Svi koje si pobrojao (Fokner, Vulf, Belou, Miler, Ficdžerald, Dos Pasos, Melvil, Hemigvej), zajedno sa onima koje si zaboravio, mogu da stanu u jedan semestar, a fakultet traje četiri godine. A i kakva su im dela? Melvil juri kita, onaj Hemigvejev starac Santjago peca li peca, a kad konačno nešto upeca, to mu pobegne. Kako da o takvim delima govori jedan profesor, koji drži do sebe i svojih studenata? To je literatura za kurs ribolovaca i to početnika, a ne za ozbiljan fakultet. A znaš li zašto Amerika nema velike pisce?» Nisam znao, ali nisam ni stigao da odgovorim da ne znam, jer...».

U vezi sa iznetim, moram reći da sam ja, bibliotečki crv u duši, prilično voleo baš dve pomenute knjige «iz oblasti ribolovstva», sa kojima se VS na duhovit način šali.

Najpre, moram reći da Melvilov 'Mobi Dik' (Herman Melville: Moby Dick) ima lep početak: Zovite me Ismail. Pre nekoliko godina - svejedno baš koliko - imajući malo ili nimalo novca u kesi, a nemajući ničeg naročitog što bi me zanimalo na kopnu, naumio sam da malo proplovim morem i vidim vodeni deo sveta. To je moj način da se otresem sete i uredim krvotok... Za mene je ta knjiga, iz XIX veka, bila sinonim «jednostavnog i groznog mornarskog romana», nalik na neke dobre romane Dž. Konrada, knjiga koja obradjuje večitu temu - borbu izmedju dobra i zla, kroz jednostavnu fabulu; ujedno se u njoj prikazuje čovekov nagon da ponekad drsko poželi da vodi borbu i sa onim što ga prevazilazi, te da zato mora platiti visoku cenu - svojim uništenjem.

A i Hemingvejeva knjiga 'Starac i more' (The Old Man and the Sea) je zanimljiva na svoj način. Ona počinje ovako: Bio je to starac što je sam samcit, u molom čunu, ribario u Golfskoj struji a da, eto, za osamdeset i četiri dana, nije ulovio ni jednu jedinu ribu... A kada stari ribar istrajava u veštini da ulovi ogromnu ribu, što će se dogoditi, da bi mu je potom nasilno istrgle i pojele ajkule, Hemingvej iz toga izvlači filozofski zaključak da «čovek može biti uništen, ali ne i pobedjen». (Treba imati u vidu i da je Hemingvej, u šezdesettrećoj godini, izvršio samoubistvo, verovatno sa ubudjenjem da time - pobedjuje život).

Privodeći ovo pisanje kraju, da kažem da su Amerikanci do sada dobili deset Nobelovih nagrada za književnost. Nije to mala brojka, svakako, ali ima drugih naroda koji su dobili više. Medjutim, zabeleženo je da su se, prilikom poslednje dodele te najviše svetske književne nagrade, čula američka negodovanja u stilu «zašto Nobel zaobilazi američke književnike?». Srećom, tome nije pridat neki značaj, čak su iz Nobelovog komiteta Amerikancima grubo poručili «da u svim kulturima ima dobrih književnika, ali da je američka književnost umnogome provincijalna», odnosno da je «Evropa, a ne SAD, i dalje središte književnog sveta, kao i da je kvalitet američke literature opao, jer su tamošnji pisci suviše pod uticajem svoje masovne kulture».

Evo liste Amerikanaca koji su dobili Nobelovu nagradu za književnost: 1. Sinclair Lewis (1930); 2. Eugene O'Neill (1936); 3. Pearl S. Buck (1938); 4. William Faulkner (1949); 5. ErnestHemingway (1954); 6. John Steinbeck (1962); 7. Saul Bellow (1976); 8. Isaac Bashevis Singer (1978); 9. Czeslaw Milosz (Poland/USA) (1980); 10. Toni Morrison (1993).

Do sada su Filip Rot (Philip Roth) i Dž. K. Outs (Joyce Carol Oates) već više puta bili nominovani, ali bez uspeha. Da pomenem i to da je jedna Dankinja nominovala Boba Dilana (Dylan), rok muzičara i pesnika, za Nobelovu nagradu. Iz Nobelovog komiteta je odgovoreno da ne isključuju mogućnost da bi Dilan mogao biti kvalifikovan za nagradu, uz uveravanje da bi "Nobelov komitet trebalo da bude otvoreniji u tumačenju šta jesta a šta nije književnost".

Pored Rota (čije su šanse minimalne), Outsove i Dilana, tom visokom svetskom priznanju za literature u vremenu pred nama nadaju se i sledeći američki pisci:  Cormac McCarthy (1933); Don DeLillo (1936); Thomas Pynchon (1937); Robert Stone (1937); Annie Dillard (1945); Tim O'Brien (1946); Jhumpa Lahiri (1967) i mnogi drugi. Ja lično "navijam" za Džampu Lahiri (kada joj dodje vreme), koja se bavi generacijskim konfliktima i problemima asimilacije imigranata, i koja je već dobila najveću američku nagradu (Pulitzer Prize for Fiction) za svoju prvu zbirku priča Tumač bolesti' (Interpreter of Maladies).

A povodom američkih nobelovaca da dodam nešto što izgleda trivijalno, ali što je činjenično stanje: od osam američkih nobelovaca (native-born Americans), najmanje petorica su bili, narodski rečeno, notorne pijandure, odnosno veliki zavisnici od alkohola. (Eto dokaza da ne piju do besvesti samo Rusi i Poljaci). Ako ostavimo po strani romantični stereotip umetnika koji svoje nadahnuće crpe iz alkoholičarskog zanosa, ovde se radi o onima koji su, najblažije rečeno, preterivali. U pitanju su, naravno, Ficdžerald, Hemingvej, Fokner, O'Nil i Luis (redosled je nevažan), a zna se da je i Štajnbek pijančio na veliko...

Na kraju, da kažem da sam svestan činjenice da nisam rekao sve što je trebalo reći, odnosno da nisam bar pomenuo mnoge značajne američke autore, bez kojih slika američke literature ne može biti baš kompletna. Tu mislim na Dž. Londona, T. Drajzera (Dreiser), E. Koldvela (Caldwell), Dž. Apdajka (Updike), Dž. Keruaka (Kerouac), T. Kapotea (Capote), N. Majlera (Mailer), Dž. Boldvina (Baldwin), H. Milera (Miller) i druge. A nisam pomenuo ni jednog meni prilično dragog autora - Henrija Džejmsa (Henry James), zato što ga ja i ne smatram američkim piscem (mada ga Amerikanci smatraju), jer je najveći deo svog života proveo u Evropi, gde je i umro, kao britanski državljanin.

(Monika, koja pomalo nesvesno voli da njena reč bude poslednja, kaže da nije u redu govoriti o američkoj književnoj povesti a ne pomenuti - A. E. Poa /Allan Edgar Poe/, iz XIX veka. Ovo tim pre što Amerikanci, uzdiše ona, imaju malo originalnih autora sa kojima se mogu pohvaliti. A i zna se da je on uticao na neke francuske i druge «uklete pesnike». Ja na to odgovaram, odbranaški, da lično nisam baš veliki fan Poov, setivši se pritom da je Isidora Sekulić, mada se nije mnogo bavila američkom literaturom, prevodila na srpski Poove «Avanture Gordona Pima», kao i da je pisala esej o njemu, pod nazivom «Jedan od pesnika ponora». Medjutim, za mene je Po prvenstveno - pesnik, poznat po svojoj poemi 'Gavran'a ja nisam imao nameru da ovde govorim o američkoj poeziji, već samo o romanima; ipak, dok sam to govorio, sve vreme mi je kroz uši  odzvanjao onaj morbidni refren Poovog 'Gavrana': Nikad više, Nikad više, Nikad više).

Atačmenti



Komentari (349)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nurudin nurudin 01:00 12.01.2010

Re: О, капетане!

vladimir petrovic
knjiga koju sam pomenuo (ПИСАЦ И САМОУБИСТВО


Тачно тако, хвала, Владимире!
mirelarado mirelarado 01:07 12.01.2010

Re: By the way

Predrag Brajovic
Да наставим своје: давно сам преводио и Ричарда Трећег, то јест филм Looking for Richard са Ал Паћином, такође имајући дијалог-листу. Макса ме је својевремено питао одакле ми сазнање да је Шекспир на српском "цензурисан", то јест упристојен, то јест да су наши преводи избегавали ласцивне Енглезове алузије и готово свако могућно спуштање Шекспира на пучки ниво. Преводећи Шекспира, како каже Мирела, најпре из свог задовољства (био сам "бедно" плаћен, иако сам добио највећи преводилачки хонорар икад у филмској кући за коју сам радио), читао сам пажљиво сваки његов ред и при том сам био изненађен какве су се све алузије у тексту криле. На моје изненађење, постојећи српски преводи то су пренебрегавали, па сам онда узео да проверам како су одређене сцене преведене на италијански и немачки, језици међу којима се сналазим, и јасно разумео да су наши "чедни" преводи резултат некадашњег светоназора где се великом Шекспиру није могло лако приписати ласцивност и, хм-хм-хммм, просташтво.


Надам се да је Владимир, барем овај пут, пажљиво прочитао и овај подвучени део твог коментара, јер у њему си сажето исказао суштину процеса превођења, за разлику од оних "лирских" (сродна душа), који лако доведу и до цензуре, у складу са унапред изграђеном представом о писцу.

П.С. Уживајте у бајковитом, снежном Гармиш-Партенкирхену. :)

aleksanadar aleksanadar 01:39 12.01.2010

Re: By the way

Ја сам, дакле, разумео да је г. Брајовић преводио Шекспира - "из свог задовољства" (тако стоји), иако је био "бедно плаћен". Дакле, није имао материјалног интереса, или не нарочито. Него је преводио Шекспира из неких других разлога. Из љубави (према Шекспиру)?

Или ја то, можда, "учитавам" нешто што г. Брајовић не каже?
mirelarado mirelarado 01:56 12.01.2010

Re: By the way

aleksanadar
Ја сам, дакле, разумео да је г. Брајовић преводио Шекспира - "из свог задовољства" (тако стоји), иако је био "бедно плаћен". Дакле, није имао материјалног интереса, или не нарочито. Него је преводио Шекспира из неких других разлога. Из љубави (према Шекспиру)?

Или ја то, можда, "учитавам" нешто што г. Брајовић не каже?


Суштина је у томе како га је преводио. Љубав ту никако није довољна, као што је Предраг и рекао, а убеђена сам и да није у Шекспиру пронашао сродну душу. Превео је како би ти могао да одеш у биоскоп и погледаш узорно лепо преведен филм. Томе превођење служи.
aleksanadar aleksanadar 02:12 12.01.2010

Re: By the way

Томе превођење служи.


Схватам. Преводилац преводи као што зидар зида, кувар кува, а обућар забија ексере у потпетице. То је иста ствар.

margos margos 02:19 12.01.2010

Re: By the way

Jes vala.... pevač peva, glumac glumi..... za*ebant za*ebava.... itako...
mirelarado mirelarado 02:25 12.01.2010

Re: By the way

aleksanadar
Томе превођење служи.


Схватам. Преводилац преводи као што зидар зида, кувар кува, а обућар забија ексере у потпетице. То је иста ствар.


Јесте, сад си га баш погодио. Видим да си и ти пажљив читалац, по угледу на Пижона. Да не заборавимо да и клавириста тако лупа у дирке, све ти је то исто.
margos margos 02:35 12.01.2010

Re: By the way

aleksanadar aleksanadar 02:42 12.01.2010

Re: By the way

клавириста тако лупа у дирке


Да, зато клавир спада у групу удараљки.

Међутим, познато је да клавириста није оно што и пијаниста. Ту постоји фина разлика.
Пијаниста, наиме, свира. Надахнуто.

(Види горњи пример.)
mirelarado mirelarado 02:55 12.01.2010

Re: By the way

Реч клавириста намерно сам употребила, па ти мало размисли шта сам хтела да ти кажем. С речима, наиме, умем и никад их не разбацујем олако.
aleksanadar aleksanadar 02:59 12.01.2010

Re: By the way

Договорено. Размислићу.

(И ја сам реч "удараљке" намерно употребио.)


тако су се добро разумевали међу собом
свако је говорио за себе
а ћутали би обоје

али једнога дана он је изговорио
једну реч гласнију од друге
цео глас му се заљуљао
и она је одговорила
горко и преко воље

авај

говорили су исти језик
а да то нису знали
margos margos 03:48 12.01.2010

Re: By the way

Aman, Aleksanadare... ja taman raspevana dođoh (pevušim ...' kitim svirce i razbijam ča-aše, i proklinjem devojku iz grada...') a ti preš'o na ozbiljnu poJeziju...

izem ti provod!

Re: By the way

uvek me iznova fascinira kako kod nas ljudi profesionalizam cesto dozivljavaju kao nesto po definiciji hladno, mehanicko, fokusirano na pare, NEGATIVNO...
Unfuckable Unfuckable 07:02 12.01.2010

Re: By the way

познато је да клавириста није оно што и пијаниста

"...sve je to : muzičar"
( Jela Bojanić, ex direktorka oš "Drinka Pavlović" )
aleksanadar aleksanadar 09:10 12.01.2010

Re: By the way

"...sve je to : muzičar"


Или, све су то свирци.

Својевремено, док сам точио пиће у "Пастуву", објашњавали су ми, озбиљно, разлику измећу келнера и конобара. Конобар, то вам је пијаниста у кафанском свету.


kod nas ljudi profesionalizam cesto dozivljavaju kao nesto po definiciji hladno, mehanicko, fokusirano na pare, NEGATIVNO...


Ма, таман посла... професионализам подразумева озбиљност и посвећеност послу, поштовање рокова, једном речју: одговорност. И, да: паре, јер професионалац је онај ко ради за паре (плату, зараду). Што је поштовања вредан мотив (свама нама требају паре, авај!). Са друге стране, аматер не тражи награду за своја скромна постигнућа.

Рецимо: пијаниста (онај кога таквим сматрају) је, између осталог, професионалац. Поштује свог менаџера и публику, не пије дан уочи концерта, излази на сцену уредно потшишан и испеглан. И има тзв. занат у прстима.

Уз један мали додатак: таленат, генијалност (ретко се среће, али је пожељна), свето надахнуће.
(Одох ја у романтизам.)

aleksanadar aleksanadar 13:25 12.01.2010

Re: By the way

Сетих се, накнадно, да у једном свом писму Фјодор Михајлович гневно спомиње Лава Николајевича, речима (парафразирам): "Док ја морам да напишем десет страна за тричавих двадесет рубаља, које ћу добити са закашњењем од месец дана - он седи у Јасној Пољани, у свој раскоши, и може да пише шта и како хоће... а, уз то, плаћају му четрдесет рубаља! Које ће он, после, поделити мужицима."

Дакле, Ф. М. је био, данашњим речником, професионалац. Док је Л. Н., сходно реченом, писао из пуке љубави.

(Горњи навод је измишљен, тј. слободно преноси оно речено.)
topcat topcat 19:46 12.01.2010

Re: By the way

aleksanadar

Рецимо: пијаниста (онај кога таквим сматрају) је, између осталог, професионалац. Поштује свог менаџера и публику, не пије дан уочи концерта, излази на сцену уредно потшишан и испеглан. И има тзв. занат у прстима


Po ovoj definiciji Martha Argherich je šarlatan par exellence!

Uredno banči dan prije koncerta, otkazuje nastupe zbog lošeg horoskopa, a zadnji put se počešljala prije valjda 30 godina.
Profesionalac osim ljubavi i "nadahnuća" mora posjedovati znanje i vještinu da bi sve to što osjeća i čuje mogao izraziti, a to da li netko prije koncerta meditira, svira Bacha ili dolazi ravno sa šanka...publika ionako ne zna!


edit:
da ne bi Martha ostala usamljena u svom neprofesionalizmu, dodajmo da Gergijev dolazi na generalnu probu ravno iz aviona i da je jedan od orkestara molio menedžera da Maestru nekako objasne da se mora oprati jer prvi redovi padaju u nesvijest kad podigne ruke... a da je na jednoj turneji šofer bacio frak Kurt Mazura u bunker, jer je smrdio na pljesnjivi sir.
Treba još?
aleksanadar aleksanadar 20:37 12.01.2010

Re: By the way

Profesionalac osim ljubavi i "nadahnuća" mora posjedovati znanje i vještinu


Да. Али, осим знања и вештине мора поседовати љубав и надахнуће.
Тј. ми се слажемо. Само је питање редоследа.
topcat topcat 21:32 12.01.2010

Re: By the way

aleksanadar

мора поседовати љубав и надахнуће.


S tim da za "ono nešto", tzv. nadahnuće (odatle i navodnici) nitko ne zna šta je i odakle dolazi...zar ne?
Ok, ostavimo to za neki drugi blog. ; ))
aleksanadar aleksanadar 23:28 12.01.2010

Re: By the way

nitko ne zna šta je i odakle dolazi...


Да, то је тајна.


Г. Брајовић рече овако нешто:
оне највише (нивое знања) не можеш досегнути нити вежбом нити упорношћу

ваљда као пример романтичарског размишљања, "реликта из деветнаестог века".
Стојим, међутим, на становишту да је управо тако.
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:54 13.01.2010

Re: By the way

Преводиоци се, понављам, усредсређују на текст и преношење његовог смисла другим читаоцима. То је сврха превођења. Неко дело може да ти се допада, а да се свеједно намучиш преводећи га, јер се, на пример, пишчев стил не прима у твом матерњем језику. Било да преводилац бира шта преводи или не, битно је да буде одговоран и према оригиналу и према читаоцима превода. Ако преводилац уопште нешто треба да воли, онда је то сам чин превођења. Владимир и ти, чини се, имате некакав романтичарски поглед на превођење, а и на књижевност уопште.

Ovde ima, izgleda, nekih sitnih podvala.
U inicijalnom tekstu je doslovno stajalo, pored ostalog, da prevodilac mora voditi računa o TAČNOSTI. Ja sam na to reagovao.
Sada, u poslednjoj verziji komentara, ta se reč nigde i ne pominje, pa ispade da moj odgovor po pitanju TAČNOSTI - visi, da nije vezan ni za šta.
Neće biti tako?!

N. B. Pozivaju se komentatori da, kada naknadno ispravljaju svoje ranije date komentare, stave rečicu EDIT.
Milan Novković Milan Novković 11:31 13.01.2010

Re: By the way

Стојим, међутим, на становишту да је управо тако.

Ja nisam siguran. Verovatno je upravo tako u većini slučajeva, ali sam ubeđen da nije uvek.

Vežbom i upornošću se mozak prevezuje polako i reakcija posle nekog vremena je nepredvidljiva, zavisi od tvojih ostalih latentnih, ili aktiviranih u nekim drugim kontekstima, talenata i znanja.

Ako je u proces uključena i iskrena, čista strast, a ne neka spoljna ili unutrašnja prisila, ja mislim da proces rađanja novog, vrhunskog talenta može da bude dublji i širi sve do podjednako fascinantog kao kod bilo kog drugog genija.

Predrag kaže "znanja" ali koristi i pojam "nedostižnog" u kontekstu moguće grupe podjednako pametnih i vrednih ljudi pa ja zato i dalje radije vidim, iako je Predrag u pravu, znanje, talenat i genijalnost u igri, koji se, po mom mišljenju sad bližem Predragovom, mnogo više proižimaju nego što nam je to izgledalo na prvi pogled pre nekoliko decenija.
aleksanadar aleksanadar 12:40 13.01.2010

Re: By the way

mirelarado

С речима, наиме, умем и никад их не разбацујем олако.


Уверен сам у то. И радујем се Вашем друштву.
aleksanadar aleksanadar 12:52 13.01.2010

Re: By the way

Verovatno je upravo tako u većini slučajeva, ali sam ubeđen da nije uvek.


Г. Брајовић је рекао горе наведено, само зато да би то оспорио и дисквалификовао као "реликт" давнопрошлог времена. Знам и сам да је вера у "надахнуће" непопуларна у нашем времену, које не трпи "тајну", не трпи ишта што не почива на егзактном доказу и то гура у запећак или на сметлиште.

Најпре, треба да кажем ово: мислим на једно врло уско и специфично поље. Ја, говорећи о надахнућу, мислим на врхунске домете у уметности, па и у науци. Не, дакле, на таленте, који могу бити обични и осредњи, него на врхунске таленте и геније.

Геније је, управо, камен спотицања за ове данашње теоретичаре духовности. Наиме, врло често (ако не увек) испитивање показује да геније стиже међу нас "готов", већ спреман да нам подари своје изузетне дарове. Он се, дакле, не успиње степеницама сазнања (како сугеришете Ви и г. Брајовић), већ долази на свет са тим сазнањем. Ова појава је право чудо и тешко је објашњива.

Неко ће рећи да се бавим оним што је пре изузетак него правило. Али, зашто да не?

Само ћу још рећи: Моцарт.
maksa83 maksa83 13:33 13.01.2010

Re: By the way

Само ћу још рећи: Моцарт.

Vojo - Mocart!
Milan Novković Milan Novković 13:51 13.01.2010

Re: By the way

Геније је, управо, камен спотицања за ове данашње теоретичаре духовности. Наиме, врло често (ако не увек) испитивање показује да геније стиже међу нас "готов", већ спреман да нам подари своје изузетне дарове. Он се, дакле, не успиње степеницама сазнања (како сугеришете Ви и г. Брајовић), већ долази на свет са тим сазнањем. Ова појава је право чудо и тешко је објашњива.

Ako sam dobro razumeo Predragovo i moje mišljenje se razlikuju kad je najdublje znanje u pitanju, kao protivteg zanatskom, gde on poetski uvoid "blagoslov". Tj i on priča o rođenom geniju.

Ja u to ne verujem potpuno, tj mislim da ima izuzetaka. I mislim da istraživanja greše na sledeći način:

- Strast je važna, tj koliko nas nešto preokupira, koliko je danonoćno i duboko deo našeg života.

A genije nam čuči u regionima u mozgu koji su zajednički i aktivnom praktikovanju nečega i mentalnom. Mislim da su ovo istraživanja pokazala.

U redu. literalna umetnost verovatno najviše ide protiv ovog mog mišljenja, zbog relativne evolutivne "mladosti" samih reči sa jedne strane, a njihove ubedljivo najpotentnije artikulabilnosti.

Ali muzika je interesantan primer, u redu, Mocart - da on nije strasno vrteo muziku u glavi svo vreme verovatno rigorozni režim i "talentovani" prsti od njega ne bi napravili genija kompozitora.

A mnogi drugi, nikad realizovani niti prepoznati geniji za kompoziciju, isto tako strasno posvećeni muzici, nikad nisu imali priliku, na primer, da odvoje resurse da bi naučili kako da svoju muziku u glavi artikulišu (pišu note pa to čuju izvedeno, ili sviraju).

Ja sam, na primer, mišljenja da će neuralni interfaces neke relativno bliske budućnosti, gde će kompjuter umeti precizno zapisata našu muziku u glavi, doneti najveću revoluciju baš u umetnosti, i mnogo novih Mocarta.

Da se vratim na reči, one jesu teži slučaj, ali ja i dalje mislim da ih je moguće parametrizovati i da će jednog dana talenat za fikciju biti sadržan samo u strasti da dananoćno kreiramo fikciju u glavi, u obliku slika, detalja, događaja, unutrašnjih života ljudi, poglede na svet oko nas, odvojenih od reči, a reči će već izabrati neka od mašinica oko nas.

Evo, i meni je Tolstoj broj jedan, zar nije on dobar primer, tj ono što njega, po ljudima kojima je on pri vrhu liste, razlikuje od ostalih - on je "samo" približio reči toj grandioznoj sekvenci "slika" u njegovoj glavi.

Ili šekspirov genije, odakle mu inspiracija za svo to pisanje - mnogi kažu ne toliko iz okoline nego iz njegovog unutrašnjeg života.
aleksanadar aleksanadar 14:32 13.01.2010

Re: By the way

A genije nam čuči u regionima u mozgu


У реду. Зашто је онда појава генија, па и врхунског талента, тако ретка?

Ја сам, иначе, разумео да г. Предраг Брајовић оспорава појаву "рођеног" генија, тј. да излаже да се, на неки начин, може, уз садејство извесних фактора, "научити" оно најтеже и тешко оствариво. То иде заједно са оспоравањем нечега што је названо "надахнућем". Те, дакле, неко ко је осредње надарен (медиокритет, такорећи) може, пењући се степеник по степеник, достићи врх.

Можда ће неки будући компјутер умети да "запише музику у нашој глави" (то подсећа на записивање снова у Вендерсовом филму "До краја света" )... Под условом да та музика ЈЕСТЕ у нашој глави. Филозоф и теоретичар научног истраживања Карл Попер је, међутим, мислио да је дар за компоновање изузетно ретка појава (у књизи "Трагање без краја" ).

Уосталом, чему посредовање компјутера? Моцарт је, као што је познато, директно стављао своју музику на папир (без каснијих измена!). И то је сасвим довољно.

Ви чини ми се, верујете да су страст и посвећеност оно што од обичног талента ствара генија. Међутим, неупоредиво је чешћа појава да обичан таленат проведе читав живот покушавајући да се "одлепи" од обичног занатлије, и да његова тежња ка "врховима" остане неиспуњена.

П.С. Мада ми је музика најближа, налазим да су врхунска постигнућа могућа у свим областима уметности и науке.

Ево, још једног примера: бивши првак света у шаху, Хозе Раул Капабланка. Шаховски Моцарт.

Едит: Накнадно сам се сетио: Имам познаника - талентованог математичара, научног сарадника у Академији наука, који каже да су му, за његов посао, потребне само две ствари: папир и оловка. Тј. не користи компјутер.
aleksanadar aleksanadar 16:09 13.01.2010

Re: By the way

topcat

Martha Argherich je šarlatan par exellence!


Марти Аргерич се мора признати да има, као што рекох, "занат у прстима". Што се "надахнућа" тиче, може ли се оно одрећи некоме ко је био победник Шопеновог конкурса?



Uredno banči dan prije koncerta


Јесте ли проверили? А ја сам чуо од једног сјајног пијанисте да, управо, алкохол "отупљује рефлексе", те прсти почну да врлудају по диркама.
Milan Novković Milan Novković 16:18 13.01.2010

Re: By the way

Ви чини ми се, верујете да су страст и посвећеност оно што од обичног талента ствара генија.

Naravno, radi se (prvenstveno) o veri, bilo bi pretenciozno da obrišem i ove zagrade oko reči "prvenstveno".

У реду. Зашто је онда појава генија, па и врхунског талента, тако ретка?

Моцарт је, као што је познато, директно стављао своју музику на папир (без каснијих измена!)

Do ovog "direktno" kod Mocarta vodi mukotrpan put. Potpuno različiti obrasci i neuralne mreže u našim glavama rukovode ranim sviranjem ili zapisivanjem nota. U tim ranim periodima ima manje "hardvera" a više razmišljanja. Vežbanjem (pobuđivanjem regiona u mozgu) mozak se uvezuje, tj stvara se "hardver" koji će tu mentalnu kreaciju na opušten i instiktivan način pretvoriti u sviranje ili zapisane note.

Deci je sve to lakše nego odraslima, nisam siguran, ali negde oko 6-te godine je gustina sinapsi u našem mozgu najveća, a negde pri dvanaestoj godini ta gustina počinje naglo da opada. Otud razni "talenti" u tim ranim godinama. Tj to su "lakše" godine.
Међутим, неупоредиво је чешћа појава да обичан таленат проведе читав живот покушавајући да се "одлепи" од обичног занатлије, и да његова тежња ка "врховима" остане неиспуњена.

Ja mislim (verujem) da ne pokušava dovoljno - pokušavanje na silu nije pravo pokušavanje, fali strast, neko je donekle i na neki način inhibiran, npr plaše se kritike, negativnih reakcija, a, verujem, većina ne pokušava dovoljno u smislu da im to gde im je talenat nije na pameti dan i noć -nema one sirove, neobuzdane strasti za tim u čemu su talentovani.

Da bi nekome Bahov "The Well-Tempered Clavier" bio bolja jutarnja zamena za umivanje i kafu potrebno je da to prsti mogu da odsviraju kao da ne pripadaju tom nekome, a to je dosta vežbe koja u nekim fazama nije toliko prijatna. Nekoga teraju da vežba na silu, ali nema dovoljno strasti na drugom kraju intelekta, a neko ima tu strast ali ne uvekprisutnu, pa tako još uvek u nedovoljnoj količini za genija, tako da se među neprijatne vežbe guraju i druga uživanja ovog sveta.
Ево, још једног примера: бивши првак света у шаху, Хозе Раул Капабланка. Шаховски Моцарт.

Slična je priča. Za šah je potrebna vanredna memorija. Ne samo da bi se memorisala teorija otvaranja, pa case-studies, nego i kobinacije za vreme partije. Kobinacije su kao stablo, iz svake tačke kako analiziramo mogućnosti vodi dalje više puteva. Mnoge tačke i puteve treba zapamtiti. Ko bolje pamti može da priušti dublju analizu. Zato su ovde kompjuteri relativno brzo pristigli čoveka-genija.

Svako ko je sa iole interesovanja u detinjstvu probao šah je primetio da je lako naučiti dovoljno da tabla i fugure mogu mentalno da se manipulišu - da se igra na slepo.

Geniji prosto vole šah toliko da uvek imaju tu tablu i figure u glavi, kad šetaju u parku, plivaju, spavaju, uvek. Pošto je Fišer mlađi o njemu je više i zapisano pa je interesantno pročitati i priče o njemu.

I tu je onda ta čarobna, pozitivna povratna sprega - mozak se uvezuje po ovom interesovanju, sve lakše im je da pamte, sve više vide, scene su sve uzbudljivije, oni imaju svoje jedinstven, veličanstven svet koji mi drugi ne razumemo.

U zavisnosti od aktivnosti ova vrsta strasti ume da dovede do prevezivanja koje se onda ispoljava i kao svojevrsno ludilo ili uvrnutost - tipičan primer su ljudi što pokusavaju da postignu razne svetske rekorde u mentalnoj aritmetici. Njima je osnovni alat memorija za privremene rezultate koji često imaju brojeve sa stotinama cifara. Oni vežbaju satima dnevno (pogrešno je mišljenje da su svi oni rođeni kao "talentovani" ), veći deo našeg intelekta je u memoriji nego u rezonovanju i oni umeju da se, prosto, prevežu na pogrešan način ponekad. Fišer je i ovde dobar primer.
topcat topcat 18:08 13.01.2010

Re: By the way

aleksanadar

Јесте ли проверили?


Hm. Gdje da provjerim? U enciklopediji?
Što se alkoholnog vrludanja tiče, stvar je vrlo individualna. Netko svira i pijan...nekog smeta kap alkohola. Netko prije koncerta spava 12 sati, netko 4...svatko ima neki svoj "ritam". Ako svira nešto što proučava zadnjih 30 godina, vjerujatno nema baš takvu tremu pred izlazak na pozornicu, a profesionalan mora biti toliko da se pojavi na vrijeme i svira na nivou. Stojeće ovacije (recimo, u slučaju Marthe) zasjenjuju sve moguće probleme s menedžmentom, pa i frizuru. ; )

Na žalost, današnja situacija govori da pobjeda na natjecanju nije garancija nadahnuća.

Btw, ne vjerujem da će nam razvoj tehnike donijeti nove Mozarte. ; ))

Skromno ću dodati: Bach (A Vojo nek si misli! )
mirelarado mirelarado 20:55 13.01.2010

Re: By the way

vladimir petrovic
Преводиоци се, понављам, усредсређују на текст и преношење његовог смисла другим читаоцима. То је сврха превођења. Неко дело може да ти се допада, а да се свеједно намучиш преводећи га, јер се, на пример, пишчев стил не прима у твом матерњем језику. Било да преводилац бира шта преводи или не, битно је да буде одговоран и према оригиналу и према читаоцима превода. Ако преводилац уопште нешто треба да воли, онда је то сам чин превођења. Владимир и ти, чини се, имате некакав романтичарски поглед на превођење, а и на књижевност уопште.

Ovde ima, izgleda, nekih sitnih podvala.
U inicijalnom tekstu je doslovno stajalo, pored ostalog, da prevodilac mora voditi računa o TAČNOSTI. Ja sam na to reagovao.
Sada, u poslednjoj verziji komentara, ta se reč nigde i ne pominje, pa ispade da moj odgovor po pitanju TAČNOSTI - visi, da nije vezan ni za šta.
Neće biti tako?!

N. B. Pozivaju se komentatori da, kada naknadno ispravljaju svoje ranije date komentare, stave rečicu EDIT.


Апсолутно ништа нисам мењала у свом коментару. Кад нешто мењам или додајем, увек стављам ЕДИТ.

П.С. Ово је већ дно дна. Ем не читаш пажљиво, ем испада да сам нешто преправљала. Срећом, и други су пратили овај, хммм, разговор, па ће знати да подмећеш и подваљујеш. Не читаш пажљиво, имаш своја предубеђења и задрто их се држиш.
aleksanadar aleksanadar 21:35 13.01.2010

Re: By the way

Milan Novković

fali strast


Шта је страст? Како је дефинишете? Који центар у мозгу је одговоран за страст? Може ли се страст подстаћи неким вежбама? Може ли се научити? Може ли обичан таленат, ако му усадимо страст, постати геније?
Milan Novković Milan Novković 22:18 13.01.2010

Re: By the way

Шта је страст? Како је дефинишете? Који центар у мозгу је одговоран за страст? Може ли се страст подстаћи неким вежбама? Може ли се научити? Може ли обичан таленат, ако му усадимо страст, постати геније?

Sve preteška pitanja, teško da iko zna odgovore oko kojih bi se većina složila.

Za definiciju možemo da pozajmimo Wikipediju:

Passion (from the Latin verb patior, meaning to suffer or to endure, also related to compatible) is an emotion applied to a very strong feeling about a person or thing. Passion is an intense emotion compelling feeling, enthusiasm, or desire for something. The term is also often applied to a lively or eager interest in or admiration for a proposal, cause, or activity or love.

Passion can be expressed as a feeling of unusual excitement, enthusiasm or compelling emotion towards a subject, idea, person, or object. A person is said to have a passion for something when they have a strong positive affinity for it. A love for something and a passion for something are very similar feelings.

Ne znam za centar u mozgu, ali pretpostavljam da postoji i fiziološka podloga, pa tako genetska, predispozicija - neke ljude sve interesuje, a neki su dosta "sporiji" u emotivnom komešanju.

Ako i može da se vežba verovatno ne može daleko da se dobaci - primer, verovatno je jako malo ljudi koji od iskrene letargije vežbama mogu da dobace do iskrene eksplozivnosti.

"Običan" talenat, plus strast, plus "logistička" podrška (socijalno-psihološka, pa uslovi), pa vreme (pretpostavljam da je potrebno da se ovaj mix raspali) i pretpostavljam da je put od talenta do genija ne samo moguć nego verovatan. Ok, ovo donosi i potrebu za definicijom genija!

Ja mislim da se veliki broj genija desi slučajno, jedna slučajna iskra, prvo uzbuđenje, zadivljena publika, a relativno sitna predispozicija, tj talenat, i čarobna pozitivna povratna petlja se zavrti.

Veliki broj životnih priča uopšte se ovako desi, slučajno.
maksa83 maksa83 22:54 13.01.2010

Re: By the way

Ako i može da se vežba verovatno ne može daleko da se dobaci - primer, verovatno je jako malo ljudi koji od iskrene letargije vežbama mogu da dobace do iskrene eksplozivnosti.

Neki čuveni američki basketball trener je to sumirao to ovako: "you cannot teach tall", tj. "ne možeš naučiti nekog da bude visok".
margos margos 00:07 14.01.2010

Re: By the way

"ne možeš naučiti nekog da bude visok".

Sigurno da ne, ali je Milan u pravu da može da se vežba strast - naime, svi je imamo - za nešto. Nemamo svi strast za sviranjem, kuvanjem, pisanjem, ali kad bilo kog čoveka slušaš kada govori o nečemu što mu je zaista važno, zaiskri mu u oku. To je taj plamičak, koji je kod nekog vatra, a kod nekog potraje toliko kratko, da se gotovo i ne primeti. Prosto ugašeni ljudi.

Uvek se setim neke tupave emisije u kojoj su Cecu pitali šta misli o nekim problemima u fudbalu, pa nešto o politici - i ona tupi i blebeće, al kad je ustala i zapevala (ne komentarišem šta i kako, pa nemojte ni vi, pliz :) ), kad joj sunu plamen iz očiju.... vauuuu!


Edit: Ova priča o strasti, genijalnosti, entuzijazmu etc mi je zanimljiva i bliska. Često sam se susretala s 'ugašenim' ljudima, a sećam se dobro i sebe kad sam zagasla...
Elem, zato komentarišem - iako se osećam prilično neprijatno zbog sukoba koji se dešava i ružnih reči, dobro upakovanih, upućenih na Mirelin račun. Ispada da mi ćaskamo i ne primećujemo, a mene žulja sve vreme, a sve čekam zaustaviće se - naravno, očekujem to od domaćina. Vladimire, pretera baš....:(
mirelarado mirelarado 00:27 14.01.2010

Re: By the way

margos
Edit: Elem, zato komentarišem - iako se osećam prilično neprijatno zbog sukoba koji se dešava i ružnih reči, dobro upakovanih, upućenih na Mirelin račun. Ispada da mi ćaskamo i ne primećujemo, a mene žulja sve vreme, a sve čekam zaustaviće se - naravno, očekujem to od domaćina. Vladimire, pretera baš....:(


Не секирај се, Маргос. И сама са занимањем пратим ваше ћаскање. Могу да поднесем и такав вид вређања, зато што он не казује ништа о мени, а врло речито говори о ономе ко увреде наноси. Врло сам задовољна оним што смо, пре свега Предраг, а потом и ја, написали о књижевном превођењу и самом писању, јер сматрам да је искрено и истинито. Негативна реакција помало подсећа на оно: "Ах, не реците ми никад није тако..."
margos margos 00:45 14.01.2010

Re: By the way

Не секирај се, Маргос.

Sekiram se... ne volim... Uglavnom se okrenem i odem, al ne mogu da odolim ovom Novkoviću koji me podseća na plavnu Moravu - teče na sve strane, stignem da uhvatim jedan talas, a on već ode dalje. :))

Mirelo
Milan Novković Milan Novković 00:50 14.01.2010

Re: By the way

Btw, ne vjerujem da će nam razvoj tehnike donijeti nove Mozarte. ; ))

Meni je interesantno sledeće razmišljanje:

- Zamisli da imamo pouzdan način da prepoznamo bilo kog potencijalnog genija u svetu, bez obzira na uslove.
- Kakve su šanse da će unutar n generacija takav genije roditi u Salzburu? Slične kao da će se roditi na bilo kom drugom mestu na zemaljskoj kugli, recimo jedan u milijardu.
- A sad, kas se takav potencijal rodio kakve su šanse da mu otac bude pri muzici, odličan učitelj i da je sposoban da uspostavi fenomenalan odnos sa detetom?

Ova kombinacija je izuzetno malo verovatna, što dramatično povećama verovatnoću da se potencijalni geniji rađaju i umiru uglavnom neprimećeni, a tek u retkim slučajevima jedva primećeni.

Mogu da budu blessed ali da se rode, žive i umru na pirinčanim poljima neke zabačene Azije bez da čak znaju da postoji takva stvar kao piano ili orkestar.

I sad zamisli potpuno uvezan svet, Gigabit ka svakoj kući na svetu, Google budućnosti, sve baze na mreži, sve semantički uvezano i....

...komešanje na rubu mreže, svaki korisnik sa svim interfaces, jezičkim, speech, neuralnim.

Već danas komputeri umeju odlično da parametrizuju muzičko delo, da donesu neki sud o kvalitetu, u proseku. Ni približno kao profesionalci, naravno, ali mnogo bolje od prosečnog čoveka. Možda grešim ovde, ali skoro da umeju da komponuju bolje ne od prosečnog čoveka, nego od prosečnog muzičkog profesionalca.

Ova postavka će za talenat značiti isto koliko i Internet za znanje, kvantni skok. A talenti se rađaju i u ovakvom okruženju ne mogu da ostanu neprimećeni.

Jednom primećeni pa oslobođeni brige o stanovanju, hrani i osnovnom mogu samo da cvetaju, moje mišljenje.
Milan Novković Milan Novković 00:53 14.01.2010

Re: By the way

teče na sve strane

Ja jedino tečem na sve strane oko struka
margos margos 01:05 14.01.2010

Re: By the way

Ja jedino tečem na sve strane oko struka

Hoćeš reći: stručno tečeš.
mirelarado mirelarado 01:26 14.01.2010

Re: By the way

margos
Не секирај се, Маргос.

Sekiram se... ne volim... Uglavnom se okrenem i odem, al ne mogu da odolim ovom Novkoviću koji me podseća na plavnu Moravu - teče na sve strane, stignem da uhvatim jedan talas, a on već ode dalje. :))


Ко би могао одолети Милановом оптимизму и позитивној енергији? :)))
margos margos 01:59 14.01.2010

Re: By the way

Vidite ovo čudo:

......
aleksanadar aleksanadar 02:02 11.01.2010

Bellow, again

8. januar

On još uvek radi u reklamnoj agenciji i crta "karikature muškaraca koji boluju od žuči i službenica koje pate od glavobolje". "I to je", nastavlja on odjednom ozbiljno, "svet odraslih, zdravorazumski, mudar svet. Zabavlja me ogromna beznačajnost moga posla. On je besmislen. Moji poslodavci su bezumni. Stoga nisam vezan za posao. Ništa mi ne znači. Na neki način, to je kao kad bi od deteta dobio komad hleba zato što si mrdao ušima. To je detinjasto. U ovoj zgradi od pedeset i tri sprata samo ja znam koliko je on detinjast. Ostali ga shvataju ozbiljno. Pošto zgrada ima pedeset i tri sprata i posao mora da je ozbiljan. 'To je život!' kažem ja, to je fuj, glupost, ništa! Postoji samo jedan posao vredan truda, a to je rad imaginacije."

(...)
Verujem da je tako. Imaginacija ga spasava. Ali šta ja da radim? Ja nemam talenta za takve stvari. Moj jedini talent, ako ga uopšte imam, je da budem građanin, ili kako se to danas krajnje apologetski kaže da budem dobar čovek. Postoji li neki lični napor koji bi mogao da zameni imaginaciju?

(...)
Kad su u Libiji zarobili italijanskog generala Bergoncolija (mislim da se tako zove) on nije hteo da raspravlja o vojnim pitanjima ili strategiji koja ga je dovela do poraza, već je rekao: "Molim vas! Ja nisam vojnik. Ja sam pre svega pesnik!" Ko još danas ne shvata kakva je prednost biti umetnik?


26. januar

Na nas se vrši veliki pritisak da pristanemo da potcenjujemo sebe. S druge strane, civilizacija nas uči da je svaki čovek od neprocenjive vrednosti. Znači, postoje dve vrste pripremanja: za život i za smrt. Stoga mi i cenimo sebe i stidimo se da cenimo sebe; tvrdokorni smo. Učili su nas krotkosti i ako neko od nas povremeno pokuša da oceni svoju vrednost čini to vrlo hladno kao da pregleda nokte, a ne svoju dušu, i mršti se na njene nedostatke kao da je naišao na parče strugotine ili crno pod noktom. Pošto se, naravno, od nas očekuje da podnesemo svako zlo, da čekamo u stavu mirno pod toplim suncem, da prebrodimo sve teškoće, da budemo stražari, skauti ili radnici, da budemo u vozu kada ga dižu u vazduh, ili pred vratima kada su zaključana, da budemo beznačajni, da umremo. Rezultat je da smo naučili da budemo neosetljivi prema sebi i neljubopitljivi. Ko bi želeo da bude revnostan lovac i da ulovi samog sebe kad zna da je i sam lovina? Ili čak ni prava lovina, već samo jedna iz jata sitnih riba koje su saterane u vrše.

Ali ja moram da saznam ko sam.


25. mart

(...)
Po nebu su plovili svetli vršci oblaka. Za razliku od njih, ulice su izgledale kao sažežene; dimnjaci okrenuti prema nebu kao da su zevali od umora. Ledina, koju je presecao pločnik, bila je pokrivena naslagama otpadaka od cele zime, šibicama, cigaretama, psećim izmetom, kršem. Trava iza kolja i ukrasa od kovanog gvožđa bila je još uvek žuta, mada je sunce ponegde već uspelo da probudi življu zelenu boju. A kuće su otvorenih vrata i prozora udisale svež vazduh, kao stare pijanice ili tuberkulozni bolesnici na lečenju. I zaista je atmosfera tih kuća, cigle, kreča, drveta, asfalta, cevi, rešetaka i hidranata, na ulici, i - zavesa i posteljine, nameštaja, prugastih tapeta, hrapavih tavanica u unutrašnjosti kuća, opustelih ulaza nalik na ždrela i krmeljivih slepih očiju prozora - bila, rekao bih, atmosfera nemoguće nade, nade u nemoguće podmlađivanje.


8. april

(...)
Iznenada sam doživao jedan od onih kratkih trenutaka potpunog sagledavanja koje svi povremeno doživljavamo. Soba se na izgled smanjila i postala sićušna kocka koja se brzo povlačila unazad, a sa njom sam se smanjivao i ja i svi ostali predmeti. Nije to bila samo vizuelna obmana. Shvatio sam da je to otkrivanje efemernih nagodbi po kojima živimo i upravljamo se. Gledao sam zidove koji su povratili svoju prirodnu veličinu. Ovo mesto, koje sam obično izbegavao, imalo je veliki lični značaj za mene. Međutim, ono nije postojalo pre trideset godina. Ovim prostorom su letele ptice. Možda će nestati za pedeset godina. Takva stvarnost, pomislih, vrlo je opasna, vrlo nepouzdana. Ne treba joj verovati. I ustadoh prilično nesigurno iz stolice za ljuljanje sa osećanjem da u samim zdravorazumskim predmetima postoji elemenat izdaje zdravog razuma.


vladimir petrovic vladimir petrovic 08:33 11.01.2010

Re: Bellow, again

Aleksanadare, pitam se da li si ti primetio da Sol Belou visoko figurira u gornjem grafikonu pisaca koji su (iskreno govoreći) preterivali u prezentiranju eksplicitnih seksualnih egzibicija? Čini mi se da sam video neke kritičke članke, da ne kažem eseje, o tom Belouvom prilazu seksualnoj problematici, u kojima ima dosta prekora.
aleksanadar aleksanadar 09:17 11.01.2010

Re: Bellow, again

Приметио сам тај графикон. И слатко се насмејао.

Искрено, не знам колико је то оправдано (такво мишљење о њему).
Ја нисам наишао на егзибиције. У овом роману (Dangling Man), рецимо, скоро па да нема таквих описа. Има једна епизода о ванбрачном "излету", мање-више невина.
Знам да у "Херцогу" има "слободних сцена". Али, не сећам се да има порнографије.

Белоу је, на известан начин - амерички начин, "егзистенцијалистички" писац (мој израз). Писац који се увек враћа питањима: Ко смо? Одакле долазимо? Куда идемо?

П.С. Нађох, касније, да је узор за свој први роман Белоу могао имати чак у Кјеркегору. Након тога у "Записима из подземља" Достојевског - има поклапања како у структури (непостојање "радње", акциденталност и случајност збивања, јунак не "сазрева", тј. не испуњавају се очекивања читаоца), тако и у тематици. Даље, овај роман је поређен са Сартровом "Мучнином", као и са Камијевим "Странцем". Толико.
anatol anatol 20:22 12.01.2010

Tul

Ne mogu da odolim da ne dodam Džon Kenedi Tula... Sjajan, sjajan pisac... Divan u originalu, mada je i prevod na srpski odličan. Šteta što je ostavio samo jedan roman iza sebe.
vladimir petrovic vladimir petrovic 21:10 12.01.2010

Re: Tul

Anatol
...Ne mogu da odolim da ne dodam Džon Kenedi Tula... Sjajan, sjajan pisac... Divan u originalu, mada je i prevod na srpski odličan. Šteta što je ostavio samo jedan roman iza sebe.

Pa, sada si me zaintrigirala.

Budi dobra pa kaži nešto više o piscu i knjizi, tvojim rečima (dok ovo pišem pada mi na pamet jedna fraza iz The Simpsons: I will use Google before asking dumb questions). Ja mogu guglovati, naravno, ali voleo bih da ti bar u nekoliko rečenica kažeš nešto o piscu (osim: sjajan je) ili o knjizi (koja tema i slično). Jer, ma koliko sam ja, malo ozbiljno a malo kroz šalu, rekao da je američka literatura - osrednja, ja znam da ima mnogo dobrih knjiga. Zapravo, time što sam okvalifikovao američku literaturu kao osrednju, ja sam hteo da bacim loptu komentatorima, s tim što se ne bih ni malo ljutio da su me ubedjivali i da je ona čak - bolja od evropske (mada je meni teško da u to poverujem, jer ja sam duša evrocentrična, a nisam jedini, he, he, he).

Unapred hvala. Ako ne stigneš da se ponovo javiš, nije važno. U svakom slučaju, hvala ti što si se javila.

Edit.
Naknadno sam konsultovao Google, pošto ranije nisam znao za njega (John Kennedy Toole). Kakva biografija? Kakva tragika? A opet, imao se rašta roditi... Najviše me fascinira činjenica da je (ipak) dobio Pulicera - makar to bilo 15 godina kasnije.


Da li je ova knjiga prevedena na srpski? Koji je izdavač?
anatol anatol 11:23 13.01.2010

Re: Tul

Izdavač je Klio (1999.). Ja sam prvo knjigu pročitala na engleskom i razmišljala kako bi bilo divno da je prevdem na srpski (mada sam sumnjala da bih to dobro uradila) ali, srećom, prevod je već postojao i to veoma dobar. Dakle, preporučujem čitanje i u prevodu.
Inače, zahvaljujući upornosti majke Dž. Tula knjiga je objavljena posle njegovog samoubistva. Izdavači su je uporno odbijali (verovatno zato što je nisu ni pročitali... ko zna koliko pisaca tako "propadne). A na kraju je dobila i Pulicera.
Šta da kažem o knjizi, hm... Komedija (urnebesna, od one vrste koju je najteže napisati) a opet, kako to obično biva, vrlo ozbiljno slika društvo. Inače, u pitanju je Nju Orleans, tako da nije ništa neobično što su likovi u knjizi takvi kakvi su. Ne znam, lik Ignacijusa je jedan od mojih omiljenijih likova iz sveta literature (imam čak i sliku sa njim, tj. sa statuom koja mu je podignuta u Nju Orlenasu... mala je, neugledna ali divna... izgleda baš kako sam ga i zamišljala).
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:00 13.01.2010

Re: Tul

Anatol
...Šta da kažem o knjizi, hm... Komedija (urnebesna, od one vrste koju je najteže napisati) a opet, kako to obično biva, vrlo ozbiljno slika društvo

Ponekad se, kao mali Djokica, ja pitam zašto se ubijaju ljudi koji imaju osećaja za humor i šalu. Valjda imamo predrasude da neko ko je suicidalan jeste namršten čovek, kome svi smetaju i koji je stalno depresivan. A pokazuje se (bar u knjigama) da se samoubijaju i velike šaljivčine.

Kada sam malo surfovao, video sam da ima natuknica da njegova majka nije baš skroz - čista; zamera joj se što je uništila njegovo oproštajno pismo, jer je moguće da je on, direktno ili indirektno, nju bio optužio za njegov promašeni život (tako je on, osetljiva duša, verovatno osećao). Postoji, naravno, i priča o njegovoj "konfuznoj seksualnoj orijentaciji".
Bilo kako bilo, još jednom ti hvala što si mi ukazala na njega, čim budem imao više vremena pozabaviću se njime, jer vidim da on to zaslužuje.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana