"Ne zaboravite Alda Mora" vrišti naslov turskog dnevnika Taraf od 29. decembra prošle godine. Uzimam primerak od ljubazne stjuardese Turkiš eirlajnza i listajući ga kapiram da je šest nedelja skoro potpunog isključenja (koliko sam bio u Srbiji) merljivo sa večnošću u zemlji u kojoj je zima politički vrela kao i bilo koji drugi deo godine.
Nekoliko dana mi je bilo potrebno da pohvatam konce dešavanja tokom mog odsustva, te da razumem naslov iz Tarafa, koji se bavi(o) najvrućim događajem.
Da li reagujući na tip komšiluka zamenika premijera Turske, Bulenta Arinča (Bülent Arınç) ili anonimne i vrlo detaljne dojave nije još uvek najjasnije, no u subotu 19.decembra policija je uhapsila dve individue pod sumnjom da planiraju ubistvo narečenog. Ispostavilo se da su uhapšeni oficiri (major i pukovnik) komande specijalnih snaga (turskih oružanih snaga), te da nemaju baš ubedljive razloge za muvanje oko kuće zamenika premijera. Jedan od njih je prilikom hapšenja pokušao da proguta papir na kojem je bila napisana Arinčeva adresa. Jedino objašnjenje koje su izgleda dali je da su dobili naredbu da parkiraju iznajmljena kola što bliže datoj adresi, po tvrdnjama turske štampe, to su radili tokom decembra vrlo često. Drugi automobil koji su uhapšeni koristili pripada generalštabu. U oba su nađene mape sa obeleženom Arinčevom kućom (po nekim medijima i drugih zvaničnika vladajuće partije). Pretresom kuća oficira nađeni su dokumenti koji potvrđuju da je vojska nadgledala (a prema nekim medijima i planirala ubistva) premijera Erdoana, predsednika Gula i predednika parlamenta Mehmeta Ali Šahina.
Posle nekoliko dana odzvanjajuće tišine tanko objašnjenje, zašto su oficiri bili tamo gde su bili, u koje niko ozbiljan nije poverovao, ali je prihvaćeno od dela medija (i opozicionih partija) je došlo od šefa generalštaba, a svodilo se na to da su oficiri bili na zadatku hvatanja krtice koja isporučuje tajne vojne dokumente zvaničnicima vladajuće AK partije. Naime, od 2007. do danas brojni planovi za vojne pučeve i/ili za stvaranje atmosfere za vojni puč su procureli u štampu (efektivno sprečavajući njihova ostvarenja). Mesečava svetlost, Plavuša, Rukavice i nedavno, opet od strane dnevnika Taraf, provaljeni plan Kavez (PDF fajl) su kodna imena nekih od tih planova. O tim planovima su otvorene istrage, a da pri tome vojni vrh znatno više truda ulaže u otkrivanje krtice koja ih je procurila nego u čišćenje svojih redova od pučista.
Zahvaljujući letošnjoj promeni krivičnog zakona o ingerenciji sudova, odnosno njihovim dovođenjem u kompatibilnost sa zakonima EU, a kojim je po prvi put u Turskoj omogućeno civilnom pravosuđu da istražuje i procesuira vojna lica kada su umešana u kriminal (a planiranje pučeva i atentata jesu krivična dela) i obrnuto sprečava suđenje civilima u vojnim sudovima, ovo hapšenje je pokrenulo istragu. Ta promena zakona još uvek ne znači da policija može da pritvara vojna lica. Naime, po proceduri, posle hapšenja je obaveštena vojna policija koja je sprovela narečene oficire u vojni pritvor. Sumnja da se radi o nečem ozbiljnom je pojačana kada je ustanovljeno da su hard diskovi na kompjuterima uhapšenih oficira u međuvremenu formatirani (navodno, u Turskoj nije moguće učiniti forenzičko ispitivanje hard diskova kojim bi se došlo do obrisanog sadržaja).
Kosmička soba, tesari, vozači i kuvar
Prema nekim izveštajima u okviru istrage presretnuti telefonski razgovor jednog redova sa ocem, u kome sinak priča tati kako on i kolege mu rade ubrzano na uništavanju inkriminišućih dokumenata glede slučaja, odveo je istragu do zgrade Taktičke mobilizacijske grupe (deo komande specijalnih snaga, kome pripadaju uhapšeni oficiri). Nedelju dana posle hapšenja oficira, 26. decembra, sudija Kadir Kajan i tužilac Mustafa Bilgili iscrtavaju nemapiranu teritoriju turskog pravosuđa. Na osnovu naloga za pretres 11. Visokog kriminalnog suda u Ankari, posle izvesnog natezanja sa vojnim vlastima, oni ulaze u pomenutu zgradu u tzv. kosmičku sobu, odnosno arhivu. Prvi put u istoriji republike civilni istražitelji su pripušteni u vojni objekat.
Ogroman broj posmatrača i komentatora je pozdravio ovaj događaj nadajući se da će prečešljavanje te arhive osvetliti masu događaja koji se ovde pripisuju maglovitom entitetu deep state sa emanacijama poznatim kao Ergenekon, Sivi vukovi i Kontragerila, što nas dovodi do naslova ovog teksta – turski Gladio, ali vratiću se na to.
Tri dana kasnije šef generalštaba, koji inače sve skandale u vezi vojske karakteriše kao "asimetrični psiholološki rat" protiv iste, je izjavio da je pretres potpuno legalan i u skladu sa zakonom. Da bi ubrzo potom njegov sopstveni savet pravnika uložio žalbu/zahtev 11. Visokom kriminalnom sudu u Ankari da zaustavi pretres kosmičke sobe, argumentujući ga da su dokumenti pohranjeni u arhivi državna tajna. Nije se mnogo pravničkih kopalja lomilo oko toga, jer je argument smešan, u najmanju ruku kao da je pravosuđe nešto što je odvojeno od države. Sud je odbacio ovu žalbu u ponedeljak 4. januara.
U međuvremenu, prošle nedelje, sudija Kajan je prijavio policiji da je primetio da su mu dva vozila stalno "na repu". Policija je promptno reagovala i gle čuda svih sedam osoba u ta dva vozila su bili vojnici. Šef generalštaba je negirao da je ljudstvo u vozilima imalo zadatak da prate sudiju i reče kako su samo prevozila, tesare, vozače i kuvare. Emre Uslu, kolumnista Tarafa i Zamana, inače ispisnik policijske akademije, čini mi se pravilno, zaključuje da se radilo "samo" o uznemiravanju, jer kad se hoće praćenje će ostati neprimećeno, a ovo očigledno nije bilo tako, pa su stoga zaista u kolima bili tesari, vozači i kuvar.
Uznemiravanje, osim telefonskih pretnji sudiji Kajanu i tužiocu Bilgiliju, je prekjuče poprimilo opipljiviji oblik. Obojica su dobili koverte sa po osam metaka za kalašnjikov uz popratni tekst da ako nastave to će platiti životom.
Pretres kosmičke sobe se nastavlja.
Reakcije
Ovi događaji, a oni se ne mogu posmatrati izdvojeno od Ergenekon istrage, otkrivenih planova za pučeve i ostalih (treba li reći?) vrućih tema ovdašnje političke stvarnosti, dodaju novi sloj koji zamagljuje gde je pravi sukob. Kao što sam to već nekoliko puta pisao sukob je između dve ekonomske elite – one koja je do 2002. neprikosnoveno vladala, povremeno se oslanjajući na usluge para-državnog kartela i ove novonastale (od Turgut Ozalovog vremena na ovamo) koja svoje (ekonomske pa i političke) šanse vidi u otvaranju zemlje, a dobila je izbore 2002. Otud su i reakcije političkih partija predvidljive.
CHP (DžeHePe) iliti republikanska narodna partija (kemalisti) odbacuje i mogućnost da su ovi događaji stvarni i tvrde da je sve to zavera vladajuće partije da diskredituje i oslabi (političku) poziciju vojske. Deniz Bajkal njihov večni lider je nedavno izjavio da će u kosmičkoj sobi istražitelji naći samo kosmičke krompire. Juče je, kada su već svi znali za koverte sa mecima poslatim sudiji i tužiocu, Bulent Arinč zamolio novinare da pitaju Mr Bajkala da li su ti meci možda kosmička čokolada.
MHP (MeHePe) iliti nacionalistička partija akcije (fašisti) su otišli korak dalje i u svoj program, onako na brzaka, ugradili za cilj zaštitu turskih oružanih snaga. Sivi vukovi su (bili?) podmladak MHP-a. Dovoljno...
Posmatrači "na prvu loptu" zaključuju da se radi o sukobu institucija (armija-vojska, pravosuđe-vojska itd.). U skladu sa onim što sam ranije pisao, a to je da vlada nema punu kontrolu ni nad jednom od institucija, moram se složiti sa već pomenutim kolumnistom Usluom, koji argumentovano pokazuje da se ne radi o sukobu institucija nego o sukobima unutar institucija.
U svakom slučaju gomilanje događaja koji su sami po sebi komplikovani i teški za praćenje dovodi do toga (a i to sam negde ranije napisao) da se sve počinje svoditi na stvar verovanja. Verovanje javnog mnjenja u postojanje Ergenekon organizacije je čak mereno (većina veruje). Da ta poplava informacija, kontrainformacija, podmetačina i svega i svačega može da zbuni i sasvim iskusne Evropljane pokazije početni tekst serije Josta Lagendijka eks EU čoveka u Turskoj.
Povratak na naslov
O fenomenu Gladio, odnosno o najboljem štivu (do sada) o istom, sam pisao u vreme potpalublja. Zbog obima ovog teksta ne bih ulazio u objašnjavanje šta je Gladio, ko ne zna neka pročita taj tekst.
Gladio je ključna reč u turskoj štampi ovih nedelja. Naravno, to ne znači da je nova ili nepoznata. Kao deo NATO-a Turska je itekako bila upoznata sa evropskim Gladio skandalima početkom 90-tih. Prva žrtva čačkanja ovog fenomena je pala u Turskoj znatno pre nego što je Evropa otkrila postojanje ovih paramilitaraca/terorista unutar svog "odbrambenog" sistema. Ankarski javni tužilac Oz (Öz), ubijen 24. marta 1978, se smatra prvim koji je zagrebao u turski Gladio, otkrivši vezu između pomenute kontragerile i departmana za specijalni rat generalštaba, sada komande specijalnih snaga. Nepotrebno naglasiti sa njim je i zamrla istraga.
Slučaj Susurluk (3. novembar 1996.), saobraćajna nesreća identična sa ibarskom magistralom u kojoj su rame uz rame poginuli krimos sa interpolove poternice i pripadnik Sivih vukova Abdulah Čatli i bivši visoki policijski zvaničnik Husein Kočada, a u kolima je bio i (preživeo) parlamentarac, kurdski šeik i warlord Sedat Budžak, je ponovo ukazao na turski Gladio. Istraga, pored busanja u prsa tadašnjeg predsednika, Sulejmana Demirela (pratićemo fakte ma kuda oni vodili) i premijerke Tansu Čiler se svela na poj'o vuk magarca kad su im se valjda fakti približili.
Slučaj Šemdinli, kada su 2005. dva paramilitarca vredno radila (kašikarom) na, po svemu sudeći, razbuktavanju građanskog rata, je takođe oživeo priče o kontragerili i Gladiju.
Da li će, ovaj pretres, prema nekima "srca turskog Gladia", zaista baciti svetlo na sve što se pripisuje maglovitom pojmu deep state teško je reći u ovom trenutku. Ono što se može sa sigurnošću reći je da se turski oficiri do sada praktično nedodirljivi više neće moći osećati tako.
********************
Beleške na margini
Vojni pučevi u Turskoj (Pakistan je ista škola) nikad nisu bili rezultat zavere srednjeg oficirskog kadra (kapetan/pukovnik kajgod), nego rezultat koncenzusa vojnog vrha, koji bi lupio šakom o sto da prekine previranja u zemlji koje je sam zakuvao. Otkrivanje planova za pučeve od 2007. na ovamo jasno pokazuje da tog koncenzusa više nema, te da je borba u stvari unutar armije.
Vrlo je slična stvar sa pravosuđem. Dok se jedan (nacionalistički) deo ubija od proganjanja novinara i intelektualaca po kozmetički izmenjenom zloglasnom članu 301 krivičnog zakona (bio uvreda turkstva, sada uvreda institucija republike), dotle drugi reskira sopstvene živote ne bi li doakao para-državnom kartelu.