Nisam planirao nikakvo putovanje za ovaj vikend. Međutim kad sam u utorak video prilog na TV-u o tome da je u subotu ceremonija proglašenja Istanbula evropskom kulturnom prestonicom za 2010. spopadoše me pundravci. Osim toga prošle godine sam primio minimalnu dozu Istanbula (sve u nekom proputovanju) te je proradila i apstinencijalna kriza.
'ajd prvo da vidim da li je Emre u Istanbulu i da li je voljan da mi pruži gostoprimstvo (ovo drugo je retoričko pitanje, na Emrea uvek mogu da računam). Poslah kratki mejl u kome ga pitam narečeno. Koliko o'ma' stiže odgovor: heya bojan, you are of course welcome as long as u want. just give me a call before you step in :)
Emre je kolega iz web studija za koji sam radio. Programer, administrator, pasionirani igrač online igrica (već druga ili treća godina WarCraft) i jedriličar. Ne govori mnogo, a kad govori slušam o igrici u kojoj je strasno do koske.
Živi sa devojkom Asli, kod majke (Deniz) i ogromnim labradorom (bela kafa) Rubijem, čija glava mi je u krilu dok ovo kucam (to pašče mi se obraduje kao najrođenijem kad god da dođem). Asli još uvek radi u tom studiju. Emre se pomerio iz istog posle postdiplomskih i izvesnog vremena provedenog u SAD. Sada radi za turski ogranak Nortela u R&D sektoru, nedavno otkupljenom od strane proizvođača čokolada i vafla (da, dobro ste pročitali) Ülker. No, dosta o mom domaćinu.
Kako putovati je bilo drugo pitanje. Nešto mi se nije dalo da se lomatam busom celu noć, Daj da vidim šta nudi avijacija. Nađoh da je let za Istanbul izvesnim SunExpress.com-om u četvrtak uveče (21:45) svega 39 lire, a isto toliko i povratak u nedelju u 20:00. Osamdesetosam lira (44 evra) je jeftinije od autobuske karte. Elem, ovoj žabi nije trabalo više ubeđivanja.
Logistički najzahtevniji deo putovanja je prebacivanje iz sela mog malog na aerodrom. Jes' da je to svega 20 km, ali... supruga ne može da vozi po mraku. To mi je davalo dve opcije 1. da me bači na airportu za dana između četiri i pet popodne ili 2. da me u slično vreme bači do Mumdžulara (kasabica koja je sedište naše opštine) odakle bih se dolmušom (mini busom) prebacio do Bodruma i odande normalnim servisom do aerodroma. Pošto ustanovih da kafić van aerodroma (sa sve pušačkim delom i wireless-om) ne radi, logično odlučujem se za varijantu 2.
Na ovom putu će biti dosta "prvi put", pa je tako i počelo. Naime, ja sam se prvi put vozio javnim prevozom, pomenutim dolmušom u ovim krajevima.
Dolmuš
Dolmuš je Istanbulu kičma javnog prevoza. Da, postoje busevi, postoji patrljak nečeg što se samonaziva metro (upravo se kopa tunel ispod Bosfora za drugu liniju), postoje tramvaji, a postoje i brodovi & katamarani, ali jedan od najlakših načina da se prebaciš od tačke A do tačke B je da sedneš u dolmuš. On funkcioniše kao linijski taksi, ima stanice, ali ga u principu možeš zaustaviti bilo gde duž linije (ako ima mesta, što vozači singaliziraju trubljenjem, dakle, ako niste znali zašto se u Istanbulu toliko trubi, sad imate deo odgovora). Isto tako ga možeš zaustaviti bilo gde radi silaženja. Tarifa zavisi od udaljenosi destinacije. U boljim delovima grada su dolmuši obično žuti Ford Transit-i, a u ostalim neka smešna kockasta vozila (gledaću da obezbedim fotku).
Pričajući o vozačima dolmuša vozači u Istanbulu najčešće upotrebljavaju imenicu hayvan (iliti životinja). Međutim, ja ne mogu da ne gajim ogromno divljenje prema majstorima koji piče slalom i izvode kristijanije u istanbulskim gužvama usput primajući pare, vraćajući kusur, memorišući bez greške ko je dokle platio, sve uzgred "komentarišući" saobraćaj i ostale učesnike u istom. Skroz multitasking.
Eeeeeeee, za razliku od goreopisanog mumdžularski dolmuš za Bodrum je laaaaganica u svakom pogledu. Kroz sam Mumdžular se kreće brzinom komesežurinek'idepeške bukvalno, a van naselja figurativno. Sve uz priču sa tipom koji je seo na suvozačko mesto (o tipovima traktora, oranju, golf terenu koji se kao Skadar na Bojani gradi u kraju itd.) prevalismo čitavih 30 km za samo 45 minuta. Sad neka neko kaže da vreme nije relativan pojam.
***
U Bodrumu sam imao da ubijem nešto više od sata. Još u dolmušu mi se javila sopstvena bešika, pa je bilo jasno šta će biti prva stvar kad stignem.
Međugradska autobuska (i dolmuš) stanica u Bodrumu je o'ma' do pijace. Da li vam to može dati ideju kako taj javni klozet izgleda? Ne žurite zaključcima. Taj javni WC izgleda bolje (u svakom pogledu) nego većina WC-a po restoranima u domovini mi. Nekoliko sati kasnije ću ustanoviti da je zapravo bolji (ne čistiji ili prljaviji, oba su savršeno čista) od WC-a na terminalu za domaći saobraćaj bodrumskog aerodroma. (recimo pisoari imaju fotokelije, što na aerodromu nije slučaj).
Posle olakšanja sedoh u prvi, a to je zaista bio prvi, kafić sa wireless-om da se malo skajpujem i popijem kafu ne bi li potrošio taj sat.
***
Let, osim što je kasnio pola sata, nije bio zanimljiv.
Joj što voleem te displejeve koji pokazuju a ta di je ajeroplan. Naime, prosto obožavam što se isti na prikazu egejskog regiona prostire od Izmira do Istanbula, u prikazu cele Turske zahvata i deo Anadolije, a u prikazu Jevrope sa malo Sev. Afrike pokriva celu Tursku i deo Balkana. Baš mi daje preciznu ideju gde smo.
U svakom slučaju putovanje je bilo kratko i kad je avijatičar najavio sletanje pogledao sam na svetlucavu nepreglednost Istanbula sa obe strane aviona. Istanbul! Here I come!
Drugo "prvi put" na ovom putovanju je sletanje na iternacionalni aerodrom Sabiha Gokčen. On se nalazi na azijskoj strani u predgrađu Kartal. Ako je manji nije puno od glavnog aerodroma Ataturk na evropskoj strani. Ali je spooky u odnosu na njega, jer očigledno ne radi punim kapacitetom (daleko bilo).
Inače Sabiha je usvojenica oca nacije i prva žena vojni pilot turske avijacije (u tom svojstvu je malo bombarovala Kurde još onomad).
***
U busu koji me vozi do Kadikoja (azijski deo) upadam u fazon al' se ovo izgradilo. Istanbul, grad koji je redovno pobeđivao moj, inače veoma razvijen, osećaj za orijentaciju nije omanuo ni ovog puta. Sve dok nisam video prepoznatljive zgrade Marmaris univerziteta i odmah potom žel. stanicu Hajdarpaša nisam imao blage veze gde sam.
Izašavši, umesto da duboko udahnem miris Mramornog mora, koji mi dolazi s desne strane, duboko udišem dim cigarete u pokušaju da smirim apstinencijalnu krizu. Prolazim pored nepreglednog reda taksija, ne konstatujući ih, miss'im moram da ispušim.
Pola jedan je ujutro, Kadikoj još živi iako se polako sprema na spavanje. Ulični prodavci đinđuva su još uvek tu, a kafedžije polako zatvaraju. Biram taksi i gasim cigaretu pre ulaska.
– Ne morate gasiti, u mom taksiju je dozvoljeno. Kuda ćemo?
– Džadebostan. Tamo ima onaj Migros? E tamo. – odgovaram. Šareno iskustvo sa istanbulskim taksistima me je naučilo da je dobro pokazati da znaš kuda ideš, dajući im osim adrese neki orijentir tog tipa.
– Ako je dozvoljeno zapaliću, – kažem, vadeći cigarete.
– Nije dozvoljeno, ali slobodno zapalite, ako nas zaustavi policija sakrijte.
Toliko o sveopštoj zabrani pušenja.
– Moram pušiti, dolazim sa aerodroma...
– Odakle ste doputovali?
– Iz Bodruma, tamo živim.
– Bodrum je super.
– Jeste, ali je i Istanbul super. Živeo sam pet godina ovde, pre Bodruma.
Naravno, ispred Fenerbahčeovog stadio patrola zaustavlja sva vozila. Krijem cigaretu. Propuštaju nas.
– Kontrolišu alkohol, – kaže taksista, – ja ne pijem uopšte, samo pušim cigarete (na turskom je pijenje i pušenje isti glagol), samo cigarete.
– Šta radite u Bodrumu? – započinje ponovo razgovor.
– Novinar, dopisnik iz Turske.
– A odakle ste?
– Iz Srbistana.
– Lepo, – kaže, i pređosmo na tehnikalije, da li da mi stane pre ili posle semafora, jer smo praktično stigli.
nastaviće se
––––––––––––––––––
Beleška na margini
Palim sada da se malo promuvam gradom. Vidimo se kasnije.