Na Bliskom istoku se govori/lo "vidi Bagdad pa umri". Jbga, od kada su tamo Ameri napravili pičvajz može se lako desiti da odeš tamo i da se upokojiš pre nego što ga vidiš.
Nastavak kratkog putopisa iz pupka sveta – Istanbula, od subote jednom od tri evropske prestonice kulture za ovu godinu.
Petak
Posle objavljivanja prethodnog bloga. Malo sam se promuvao po kraju. Bilo je hladno. Ne toliko po temperaturi, nagađam da je bilo oko 8 stepeni, ali vlaga u Istanbulu od takvih temperatura napravi da se čovek smrzava. Samo sam se odšetao do Bagdad džade. Na Bliskom istoku se govori/lo "vidi Bagdad pa umri". Jbga, od kada su tamo Ameri napravili sranje može se lako desiti da odeš tamo i da se upokojiš pre nego što ga vidiš. No, ja pričam o Istanbulu. Samo sam hteo da kažem da se ime Bagdada ne bi dalo makar kakvom sokaku.
Bagdadska ulica je neobično široka za istanbulske pojmove, pa čak i za azijski deo koji je u urbanom smislu mnogo evropskiji od evropskog. Dužim delom ima na svakoj strani trotoar desetak metara širine, zgrade još imaju jedno dva-tri metra neke zelene površine, a između trotoara je put od tri ili četiri trake. Ulica je jednosmerna ka Evropi. Bila je svojevremeno dvosmerna, ali zbog povećanja saobraćaja napravili su je jednosmernom, a kontra smer je Sahil jol (put uz more). Naime, posle Fenerbahčeovog stadiona jedan bulevar se razdvaja u dva jednosmerna puta, a sastaju se ponovo negde posle Bostandžia. Između ta dva bulevara je nekoliko blokova.
Bagdadska džada je puna kafića, restorana i (boljih) radnji. Po lepom vremenu ona je promenada, kojoj su i pomenuti 10-tak metara široki trotoari prilično tesni, jer su uži kad kafići izbace stolove. No, kao što rekoh, bilo mi je hladno i brzo sam se vratio da pratim dramu oko nove verzije bloga.
Subota
Pošto je bilo najavljeno da će ulice oko 7 mesta na kojima će se dešavati programi u vezi proglašenja grada evropskom kulturnom prestonicom zatvoriti oko četiri popodne krećem u akciju oko tri. Već u dolmušu koji me vozi u Kadikoj luku kapiram da niko ne zna ni koje ni kada će se ulice zatvoriti. To saznajem slušajući razgovor vozača sa kolezom, koji završava sa: "Ako saznaš obavesti me."
Luka po danu više miriše na kebab i pečene ribe, nego na more. Gužva je kao i uvek, a audio kanal je pun uzvika uličnih prodavača svega i svačega, doduše mora se prizati da je mobilna telefonija doprinela gustini istog, jer se svaki drugi prolaznik dere u isti koliko ga grlo nosi.
Primećujem odsustvo klinca koji je dočekivao brodove svirajući (lupajući) tarabuku. Kad sam se pre 5 godina redovno vozio brodovima nisam mogao da ne zapazim ciganče (tada nije imao više od 5 godina) koje trči na izlaze kad god neki brod pristigne i svira sve u 16. Naravno, nisam ja bio jedini i kad sam se doselio u ove krajeve video sam jedan TV prilog o njemu, a bio je i gost u studiju (za razliku od uličnog izdanja umiven i obučen u odelo). Nadam se da je neko poveo računa da taj očigledni talenat ne propadne na ulici.
Brod za Eminonu je išao za 20 minuta, pa sam mogao malo da se promuvam kadikojskom pešačkom zonom. Opet jedno "prvi put" – prvi put sam čuo zvono male crkvice. Podignem glavu i vidim da je zvonik nov novcat. Onda vidim da se radi o sahrani, odnosno videh kola za prevoz pokojnika. Razlikuju se od kola kojima se većina (treba li reći, muslimani) prevoze poslednji put. Ova su crna, ona su zeleno-bela, ova su zatvorena, ona su otvorena sa sve klupicama sa strane i zelenom platnenom nadstrešnicom. Pomislim kako jadnik ima gde da bude ukopan. Naime, setio sam se Huget, žene preminulog mi prijatelja Memeta Ejubolua, Kanađanke koja je vodila udruženje građana (sve expats) koje se zalagalo za prava turskih snaja & zetova. Tada (početkom mog boravka ovde) sam od nje saznao da nemuslimani imaju stanovitih problema da sahrane svoje pripadnike (eee sad, ne treba dramiti oko toga, niko nije ostao nesahranjen, koliko znam). Elem, da sutra riknem ko zna kakve bih probleme stvorio nadživelimema, glede rupe u koju će me bačiti. (ovo ide u rubriku sutra nije zagarantovano nikome – česta rečenica ovde)
Eminonu je luka i deo grada na zapadnoj strani usta Zlatnog roga, praktično ispod Topkapija. Ukrcao sam se na brod i popeo na gornju pramčanu palubu koja ima samo nadstrešnicu. Kako smo krenuli jedna porodica je počela da upražnjava omiljenu istanbulsku zabavu – hranjenje galebova u paralelnom letu. Bacali su im komadiće keksa. Veoma retko je neki završio u moru jer je uvek neko iz popriličnog jata uhvatio parče u letu na ogromno zadovoljstvo klinaca, čija je cika, vriska i smeh nacrtalo svima nama prisutnima osmeh na lice. Nema većeg sevapa od usrećivanja deteta, još jedna česta rečenica ovde.
Promaja Bosfora me je naterala da uđem u zatvoreni deo broda.
Glavni trg Eminonua, između Jeni džami (nova džamija) i Misir bazara je već odavno ušminkan. Stari kamen kojim je bio popločan je zamenjen novim, a ulični prodavci uterani u red ili bolje reći u podzemlje – podzemni prolaz, kojim se na trg dolazi iz luke ili Galata mosta, gde su im napravili male radnjice. Pre toga je svaki kvadratni centimetar tog trga bio mesto trgovine i ja nisam siguran da mi se sadašnje rešenje više dopada. No, misleći o tome, shvatam da nisam fer, jer onaj haos mi se verovatno ne bi dopadao u sopstvenom gradu (mada ne znam šta je to "sopstveni grad"), pretpostavljam da se ni Istambulcima nije previše dopadao.
Uzgred budi rečeno, da vas ne zavara ono "novi" u nazivu džamije koju je podigla Safije Sultan, žena Murata III. Stara je svega oko 400 godina, a u gradu koji je star sad već preko 17 vekova to i nije neka starost. Jako volim dvorište te džamije, jer samo prolazom kroz neku od tri kapije ulaziš iz gradske vreve na mesto tišine i mira. Idealno za predahe, naročito posle posete Misir bazaru iliti egipatskom bazaru iliti bazaru začina, koji je jedno od mesta u Istanbulu gde su sva čula izložena žešćem napadu.
No, ovog puta nemam vremena za turističke posete, treba stići do Haliča, koji je jedno 5 kilometara dalje, a ja se odlučujem da prošetam. Grad se najbolje voli peške.
Poslednji put sam se šetao uz Zlatni rog pre nekih 9 godina sa Borisom Kovačom i nekim Bugarima, učesnicima nekog simpozijuma o Balkanu na Sabanči univerzitetu, na koji je i Boris pozvan. Bili smo na Taksimu kad je Bugare spopala želja da vide bugarsku crkvu i sjurismo se taksijem na Zlatni rog. Naravno, crkva je bila zatvorena (kao i uvek, osim nedeljom kad je služba), pa smo se odatle vraćali peške na Eminonu.
Legenda koju mi je tada ispričao imenjak, Bugarin, po svemu sudeći nije baš istorijska istina. Naime, ispričao mi je da je sultan (po svemu sudeći Abdulhamid II), želeći da spreči podizanje crkve na obali Zlatnog roga, dao neki nemogući kratki rok za njenu izgradnju (mesec dana). Lukavi Bugari su izlili elemente građevine od gvožđa u Beču, transportovali ih Dunavom i Crnim morem i sastavili u tom nemoguće kratkom roku. Iako netačna, legenda je lepa, a ima elemente realnosti (kao i sve legende), jer 1860-tih porta (u vreme Abdulaziza) je zaista na svaki način pokušavala da spreči novonastale nacionalizme koji su cepali pravolslavnu patrijaršiju i opirala se nezavisnosti bugarske crkve sve do 1870. U svakom slučaju crkva je podignuta 1898. i izgleda ljupko. (podatak u Lonely planet vodiču za Istanbul je netačan, piše 1871.)
Tokom te šetnje Boris i ja smo videli jedan prizor koji nas je oduševio. Bilo je leto i parkovi koji se prostiru duž Zlatnog roga nisu bili pusti kao sada. Predveče se spuštalo kad smo videli dve potpuno zabrađene (u crne čadore) starice kako na sred travnjaka potpaljuju roštilj (bile su same, što smo ukapirali, posmatrajući ih duže vreme sa klupe na koju smo seli). E to! To je razlika! Zapadna kultura je sendvič kultura, a ova je skroz roštilj. Po toj podeli, mi Balkanci, smo zaista negde na sredini. Naime, rado ćemo zapaliti roštilj, ali ne baš na svakom mestu, a naročito ne na kraćim piknicima u gradskim parkovima. Turci nemaju dileme sendvič ili roštilj.
Prolazeći pored ribljeg restorana u koji su nas naši gosti u Istanbulu I&Š izveli, setih se svađe između njih dvoje koja je usledila posle te večere, a kulminirala je u sitnim noćnim satima, kada je Š izbacila I-ov mobilni telefon sa našeg osmog sprata, a on njene papuče (nisam siguran u redosled). I je otišao po te stvari, usput je sreo našeg zblanutog domara, koji je hteo da pomogne, ali I-u nije bilo do ičije pomoći (telefon iako se zabio u zemlju je radio). Š je ujutro otišla. Demonstrativno, sa koferom. Fu i I sat kasnije krenuše kolima na aerodrom ne bi li I ubedio Š da mu oprosti što mu je bacila telefon sa osmog sprata. Kako se ispostavilo tek što su stigli na aerodrom (1.5 sat vožnje) Š nije otišla dalje od Bagdad džade, te se njih dvoje vrate kući, a I odlazi peške da traži Š. Vraćaju se posle x sati, ponovo u ljubavi. Kasnije sam se zabavljao misleći kako ta priča izgleda iz perspektive naših komšija Jermena od preko puta. Njima nikad ništa nije promaklo od događaja u našem stanu/zgradi, a kad im nešto nije bilo baš najjasnije (jbga imaju sliku nemaju ton) nisu se libili da pitaju. Fu se zezala da oni moraju imati neki defter u koji sve beleže, a pomenuti događaji mora da su ih totalno zbunili.
Nogu pred nogu stigoh do Haliča, odnosno do kongresne dvorane u kojoj će se održati protokolarni deo proglašenja grada evropskom prestonicom kulture, nakon čega će predsednik republike i premijer izaći na molo i zajedničkim pritiskom na dugme startovati vatromet koji će se prenositi na video bimovima i na ostalih 6 tačaka gde će se obeležavati ovaj događaj. Vidim, da su predstavnici štampe, a naročito fotoreporteri, već bezecovali mesta duž ograde mosta koji je za ovu priliku razvučen preko zaliva i odakle će biti najbolji pogled na vatromet. Hmmm, sledi čekanje... Vatromet je zakazan za 20:10. Kao što 7 sedam mesta simboliše sedam bregova na kojima je Konstantinopolj podignut po ugledu na Rim, tako i ovo vreme liči na tekuću godinu.
Natpis na barži "Istanbul 2010" se nalazi tačno ispod obronaka Ejupa, preciznije tačno ispod Pjer Loti kafea (kafea u koji je dotični, aka Žilijen Viod, voleo da svraća), iz koga je jedan od boljih pogleda na Zlatni rog i Istanbul.
Skupilo se par hiljada ljudi, mnogi ne toliko zbog vatrometa koliko zbog nade da će videti premijera i predsednika (da, tim redosledom). Čast ukazana Istanbulu deli tursko društvo po uobičajenim šavovima. Protivnici vlade gledaju na svaki način da umanje, pa čak ismeju celu stvar. U tom smislu, dezorganizacija protokola im je nabacila perfektan centaršut.
Elem, sve je kasnilo, pa je umesto u 20:10 vatromet počeo u 21:30. S obzirom na kašnjenje moja namera da posetim još dva punkta je postala nerealna. Da opisujem vatromet neću, gloopo mi je, bio je jedan od boljih (i dužih) koje sam video uživo.
Više od pola sata posle vatrometa uspevam da uhvatim taksi (kiša je lila te je bilo teško doći do istog). Kažem da me vozi na Eminonu na brod za Kadikoj. Kad smo stigli – Ups! Poslednji brod je otišao u 22:00 – luka je zatvorena.
– Hoćete na Bešiktaš, odande ima brodova za Kadikoj, – pita taksista.
– Neću, 'ajmo na Taksim. – kažem. Mislim se možda još uhvatim malo atmosfere Tarkanovog koncerta, a odande imam dolmuš do praktično Emreove kuće.
– Taksim je zatvoren, zbog koncerta. – kaže.
– Znam, do najbliže tačke. –
Pa, uhvatio sam otprilike zadnje tonove i masu koja je počela da se razilazi. Taksim je bio pun ko oko. Vraćam se (dolmušom) u topli stan, malko mokar i dobro promrzao.
Beleška na margini
Nedelju sam skoro celu proveo sa prijateljem Džanom, strastnim jedriličarem i sada graditeljem jedrilica. Džan me je "kidnapovao" posle druge ili treće kafe oko podneva i vratio me tek na vreme da uzmem stvari i pozovem taksi koji će me odvesti do terminala servis busa za aerodrom. Usput smo se jedno deset puta posvađali i izmirili oko turske politike. Ponosni nacionalista je stalno ponavljao kako niko ko nije Turčin ne može razumeti Tursku. Hmmm, poznato mi zvuči ta pesma.