Često se na netu započne rasprava o gej pravima i položaju gej-lezbejske populacije u Srbiji i obavezno se pojavi komentar: „ako vam se ne sviđa Srbija idete iz nje“ ili „sve ćemo mi to proterati“. Moram priznati da me ti komentari raduju i ja sa velikim nestrpljenjem čekam da to proterivanje najzad počne. Ne znam zašto se proterivanje iz Srbije smatra nekom vrstom kazne!? Molim vas proterajte me – ne mogu više da vas gledam.
Šta mene vezuje za ovu zemlju?
Trenutno samo prijatelji i ništa više. Nažalost starih prijatelja je sve manje i manje. Zato me je pre neki dan jako rastužila pesma „Prijatelji stari gdje ste“ od Tereze Kesovije, i nisam mogao da odolim a da ne postavim to pitanje. Prijatelji stari gdje ste?
- Non stop na poslu jer rade za zločinačke romboide, deltoide, trapezoide i ostale domaćinske holding kompanije za siću i nemaju vremena da se druže i samo misle kako da se naspavaju.
- Žive u heteroseksualnom braku i čuvaju svoju dosadnu decu koja vrište, pište i non stop pričaju o skupoći, dečijim dodacima i očajnom školskom sistemu.
- Pobegli su daleko od ove sramote koja se usuđuje da se naziva državom i družimo se preko myspacea ili facebooka. Dok ja bljujem po političkoj situaciji, kunem Koštunicu, bušim Tadićevu vudu lutku i maštam kako radikale držim u kavezu, oni mi pričaju o letovanjima, zimovanjima i kako su srećni i zadovoljni.
- Pokušavaju da pobegnu od ove sramote koja se usuđuje da se naziva državom, non stop mrače, kukaju i daju ovoj zemlji „poslednju“ šansu: „još samo ovo, ako ne uspem, odoh“.
Ja se nalazim u ovoj poslednjoj grupi. Non stop mračim, kukam i ovoj zemlji dajem poslednju šansu. Ali, pošto će ova država tu poslednju šansu najverovatnije da prokocka, treba se na vreme pripremiti za odlazak. Glavno pitanje je gde? Zato i otvaram ovaj blog.
Prvo da vidim gde su mi mahom prijatelji: Velika Britanija, Nemačka, Austrija, Švedska, Italija, Kanada, Amerika, Belgija, Luksemburg, Holandija... Vidim da i ovde na blogu ima dosta dijaspore, možda vam uskoro postanem komšija.
Susedne države Bosnu, Hrvatsku, Crnu Goru, Rumuniju, Bugarsku, Mađarsku, Makedoniju, Kosovo sam odmah izbrisao sa spiska, jer nisu dovoljno bogate i mnogo su blizu Srbiji. Jedna čak ima i Republiku Srpsku.
U top 5 mesta gde vidim sebe nalaze se: Berlin, Novi Zeland, Kanada, San Francisko, Švedska.
Na početku sam maštao da bih voleo da živim u zemlji gde Srbi nisu stigli da se nastane, da budem predsednik i jedini član Udruženja srpske dijaspore i da šaljem mesečno 100 evra za izgradnju milionitog hrama u Srbiji. Posle nekog vremena shvatio sam da preterujem u maštanju i da „Serbian Free Enviroment“ ne postoji.
Imam neke ponude od matoraca (60+) iz zapadne Evrope, da se preselim kod njih i da im budem kompanjon, ali se nešto nećkam. Sebe ne zamišljam kao družbenika nekog dekice, mada tu postoji pozitivni momenat u vidu devizne penzijice – koja se valjda može naslediti.
Ne znam šta da vam kažem dečice. U Srbiji je sranje i biće sranje, jer nacoša, fašista, mafijaša je sve više i oni neće da nestanu, već se samo umnožavaju. Vreme prolazi, treba da se živi. Treba da se zabavljamo.
Kao što rekoh skoro u jednom intervjuu: „Trenutno imam neke planove vezane za ovu zemlju i ako se oni ne ispune, odoh i ja. Vraćam se u Nemačku iz koje sam i došao”.
Predrag M. Azdejković