Krvoločni diktator Ante Pavelić. ''pobožni vođa pobožne katoličke države'', najodgovorniji za balkanski holokaust prelazi u bolji život, okružen vjernim sljedbenicima, prijateljima i članovima porodice, u potpunom miru.
Februara 1960. ustaški mjesečni listovi ''Hrvatska'' (izdavan u Madridu) i ''Hrvatska zora'' (iz Minhena, Bavarska) objavljuju ''Službeni komunike o smrti Poglavnika Ante Pavelića''. Svečani, krajnje pobožan i fanatičan nekrolog koji završava ovako: ''18. prosinca 1959. franjevac Mihail Marić, nakon što je ispovjedio Poglavnika, dao mu je svetu pričest. 27. prosinca velečasni franjevac Branko Marić dao mu je posljednje miropomazanje. Istoga dana papa Ivan XXIII osobno ga je blagoslovio''. Poglavnik je tako umro kao što je i živio, zahvaljujući Bogu i blagoslovu Svete rimske crkve.
U ljeto 1943. iskrcavanjem angloameričkih saveznika na Siciliju (9. jula). Musolinijev režim počinje da se ruši. Početak kraja fašizma ne pogađa Poglavnika: ustaška diktatura se oslobađa jednog nezgodnog saveznika - zaštitnika, jača svoje povlašćene veze s nacističkom Njemačkom i povlaćenjem fašista u sjevernu Italiju formalno pripaja Dalmaciju (koja je od aprila 1944. bila dio Kraljevine Italije, a sada dolazi pod hrvatsku kontrolu).
Neminovan kraj Treceg Rajha prisiljava ustašku diktaturu da pribjegne traženju druge vrste zaštite. Pavelić pokušava da stupi u pregovore sa savezničkim vladama: zastupa nužnost spasavanja Nezavisne Države Hrvatske što se poklapa s interesom Angloamerikanaca u cilju otkanjanja opasnosti da Hrvatska bude ponovo uvučena u jugoslovensku državu kojom će vladati komunistički režim u sovjetskoj orbiti.
Hrvatsko katoličko biskupstvo - godinama nijemo i saučesnik u zločinima ustaške diktature - odmah se oglašava i podržava pokušaje Pevelića kod Saveznika: sa svoje strane izražava bojazan za propast Nezavisne Države Hrvatske i njeno uvlačenje u komunističku Jugoslaviju, te potrebu da se takva opasnost otkloni, 7. jula 1944. nadbiskup zagrebački, monsinjor Alozije Stepinac, drži propovjedu kojoj izjavljuje:
''Hrvatska prolazi kroz teške trenutke i moguće je da se desi nešto još gore, ali mi moramo vjerovati i uvijek biti optimisti da će Hrvatska opstati i da je nitko neće uništiti. Hrvatski narod prolijeva krv za svoju državu i ona će sačuvati i spasiti njegovu državu. Svi pokreti protivu naroda hrvatske autonomije ne smiju nikome oduzeti hrabrost, već se svi moraju staviti u odbranu i u izgradnju države još većom snagom.''
Dok primas Hrvatske, uznemiren prijetećim padom Poglavnikove diktature, slavi krv i hrabrost, i među najpragmatičnijim ustaškim glavešinama rađa se ideja da država može da se spasi zbacivanjem hitlerofila Pavelića. Tako se, avgusta 1944. organizuje zavjera za eliminaciju Poglavnika, po uzoru na onu - neuspjelu - koju je u julu izvršio Klaus fon Štaufenberg da bi ubio Adolfa Hitlera. Ali zavjera je otkrivena, a njeni pokretači - ministar vanjskih poslova Vokić i ministar oružanih snaga Mladen Lorković - uhapšeni, i smaknuti 30. avgusta.
Djelovi ustaške hijerarhije nastoje tada da spasu hrvatsku dryavu obraćajući se umjernom Vlatku Mačeku (već duže interniran od strane diktature), koji bi morao preuzeti Predsjedništvo države, voditi front nacionalne solidarnosti po antikomunističkom ključu zajedno s četnicima Draže Mihailovića, vojnički zauzeti veliki dio jadranske obale i onda pozvati Saveznike u mirovnu intervenciju. Ovaj plan predviđa svrgavanje Pavelića ''dogovorenim'' vojnim pučem, tako da bi poglavniku bilo dozvoljeno da spasi glavu povlačenjem u Švajcarsku. Ali ni ovaj pokušaj ne uspijeva: izaslanik zavjernika, Ivan Babić, pozvan u Bari da dogovori izvršenje sa Saveznicima, zadržan je u pritvoru.
Prema raznim izgovorima, projekat svrgavanja nacifašiste Pavelića i pribjegavanja Mačeku ima punu podršku visoke hijerarhije hrvatskog katoličkog klera, na prvom mjestu monsinjora Stepinca. Septembra 1946. pred Vrhovnim sudom Hrvatske, bivši ministar Nezavisne Države Hrvatske, Alajbegović, svjedočiće da je ''postojao plan po kojem bi Stepinac prihvatio dužnost locum tenes nakon eliminacije Pavelića. S tim u svezi Stepinac je posjetio Mačeka u društvu generala Moskova''. Jedno drugo svjedočenje u tom smislu doći će do bivšeg ustaškog poglavara Slavka Kvaternika, dok se po mišljenju jugoslovenskog istoričara A. Donlagića radilo o pokušaju koji je planirao sam Maček, a učestvovali su i visoki dostojanstvenici katoličkog klera, da bi se sklopio pakt sa Saveznicima u ime zajedničke antikomunističke perspektive bez nacifašističkih obilježja čiji su predstavnici Poglavnikove ustaše.
U februaru 1945. angloamerička avijacija bombarduje njemački grad Drezden. U martu Hitler šalje svoju posljednju direktivu: samouništenje njemačke nacije.
Ali Saveznici ne podržavaju dvojac Pavelić-Mihajlović, a Jaltska konferencija potvrđuje da neće biti nikakvog dodatnog antikomunističkog rata. U tom trenutku Poglavnik, bez ikakvog izlaza, priprema bijeg. Uz saradnju s Njemcima Pavelić organizuje specijalni voz koji 30. aprila (baš kad Hitler vrši samoubistvo u bunkeru svoje berlinske kancelarije) kreće za Salcburg: na vozu je njegova žena Mara i dio ogromnog plijena skupljenog tokom četiri godine diktature ( 48 kovčega punih zlata, dragulje i dragocjenih numizmatičkih zbirki).
Trećeg maja Pavelić pravi ekstremni politički potez: donosi dekret-zakon koji izjednačuje, kako po pravima tako po obavezama, sve građane hrvatske države, ''bez obzira na njihovu rasnu pripadnost'', potvrđujući tako kraj etničkovjerskih progona koji su obilježili grozotama ustaški režim. Riječ je o očajničkom aktu koji je otvoreno instrumentalizovan i lišen svakog kredibiliteta. Prije bijega u ''izgnanstvo'' Poglavnik, u društvu umjernog lidera Mačeka, odlazi u nadbiskupski dvor u Zagrebu, gdje se susreće s monsinjorom Alojzijem Stepincom, i povjerava katoličkom primasu Hrvatske brojne kovčege s vladinim dosijeima, kao i 36 sanduka zlata, dragulja i ostalih dragocjenosti.
Petog maja Ante Pavelić napušta Zagreb i u pratnji preostalih nacističkih zaštitnica sklanja se u Austriju. Zajedno s diktatorom nalazi se nekoliko hiljada najodanijih ustaša, ali i 500 katoličkih duhovnika i časnih sestara, uključujući sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića i banjalučkog biskupa Jozu Garića; u prvom momentu svi duhovnici odani Paveliću sklanjaju se u samostane franjevaca i drugih redova u okolini Klagenfurta. U franjevačke samostane u Austriji sklanjaju se i sam Pavelić i njegova desna ruka Andrija Artuković: njih dvojica se najprije sklanjaju u samostan S. Gilgen u blizini Salzburga, a potom u Bad Išl u blizini Linca (samostan pod zaštitom klagenfurtskog nadbiskupa, monsinjora Rorbaha).
Osmog maja - tri dana nakon bijega - hrvatski glavni grad oslobađa Jugoslovenska vojska pod vođstvom Tita. Poglavnik, iz austrijskog skrovišta, počinje da radi na preuzimanju vlasti: u velikoj tajnosti Pavellić šalje emisare na hrvatsku teritoriju da bi uspostavljali veze i kovali zavjere.
Februara 1946. bivšeg ustaškog diktatora u Austriji hapse britanske snage i zatvaraju ga u saveznički koncentracioni logor u Klagenfurtu. Jugoslavija odmah traži izručenje Pavelića, ali je taj zahtjev odbijen, kao što će potvrditi generalni sekretar vlade u Beogradu, Mitar Bakić, u ''Njujork Herald Tribjunu'' od 14. avgusta: '' U februaru 1946. Odeljenje za ratne zločine Vrhovne američke komande u Visbadenu obavestilo je naše vlasti da je Pavelić pao u ruke Engleza... Međutim, britanske vlasti su odbile da izruče Pavelića našim funkcionerima''.
Zašto Britanci odbijaju da izruče bivšeg Poglavnika jugoslovenskoj pravdi, ostaće zauvijek tajna. I to ne baš vesela: Pavelić je odmah pušten na slobodu , a dešava se to u trenutku kada u područje Klegenfurta stiže prelat, bivši ustaški funkcioner u Ministarstvu za unutrašnju kolonizaciju (ustanova odgovorna za oduzimanje dobara srpskog naroda u Bosni i Hercegovini), monsinjor Krunoslav Draganović. Tek imenovan od Svete stolice za direktora Odjeljenja za Balkan, monsinjor Draganović raspolaže propusnicom koju su mu izdale savezničke vojne vlasti, a koja mu dozvoljava da se slobodno kreće po zarobljeničkim logorima koje su osnovale angloameričke trupe.
Jugoslovenski istoričar Šime Balen smatra da je Pavelić, nakon što je pušten na slobodu, ostao sakriven u manastiru S. Gile do proljeća 1948. nakon čega se prebacuje u Rim, gdje živi pod lažnim imenom ''Otac Gomes'' pri ''Latinoameričkom pobožnom koledžu''; godinu dana kasnije - još uvijek po Balenu - Pavelić se sklanja u Argentinu zahvaljujući pomoći monsinjora Draganovića.
U stvari, biće utvrđeno da Pavelić stiže u Rim već 1946. gdje ostaje pod zaštitom kurije do 1947: u svjetskom centru katolicizma krvoločni bivši ustaški diktator živi pri Institutu Sv. Đirolama Ilirskog, pod lažnim imenom ''otac Benares''. Godine 1947, zahvaljujući pomoći monsinjora Draganovića, Pavelić odlazi u peronističku Argentinu: ukrcava se u Đenovi na italijanski brod '' Andrea C.'', noseći svešteničku odoru; putuje pod lažnim imenom '' Aranjoš Pal'', s pasošem br. 74369 Međunarodnog Crvenog krsta, ovjerenim u Argentinskoj ambasadi u Rimu 5. jula 1947 na preporuku Sekretarijata države Vatikan.
Oktobra 1955. pada Peronov režim i garantovana zaštita argentinske države bivšem ustaškom diktatoru - iako potvrđena - postaje manje sigurna. 10. aprila 1957 - godišnjica proglašenja Nezavisne Države Hrvatske - Pavelić je ranjen u jednom atentatu: jedan srpski prognanik ispaljuje četiri hica iz pištolja na bivšeg Poglavnika.
Godine 1958. Pavelić se povlači na karipsko ostrvo Santo Domingo, gdje dobija zaštitu lokalnog diktatora Leonida Rafaela Truhilja, koji mu stavlja na raspolaganje jednu vilu u gradu San Kristobalu i štiti njegov život jednim odredom vojnika koje je izabrao general Felipe Ciprian. Unutar vile u San Kristobalu Pavelić raspolaže privatnom kapelom u kojoj svakodnevno prisustvuje misi koju drži jedan fratar. U Santo Domingu, bivši poglavnik kao vatreni katolik stalno posjećuje nadbiskupa Oktavija Berasa Rohasa, primasa Dominikanske katoličke crkve.
anuara 1959. Pavelić napušta zlatno skrovište u Santo Domingu i prebacuje se u Santjago de Čile. Potom odlazi u Španiju diktatora Franciska Franka i definitivno se nastanjuje u Madridu. Živi u jednom franjevačkom samostanu u koji ga je uputio bivši sarajevski nadbiskup Ivan Šarić. U novembru 1959. bivši Poglavnik je smješten u njemačku bolnicu španske prijestolnice, gdje umire 28. decembra. Krvoločni diktator Ante Pavelić. ''pobožni vođa pobožne katoličke države'', najodgovorniji za balkanski holokaust prelazi u bolji život, okružen vjernim sljedbenicima, prijateljima i članovima porodice, u potpunom miru.
Februara 1960. ustašli mjesečni listovi ''Hrvatska'' (izdavan u Madridu) i ''Hrvatska zora'' (iz Minhena, Bavarska) objavljuju ''Službeni komunike o smrti Poglavnika Ante Pavelića''. Svečani, krajnje pobožan i fanatičan nekrolog koji završava ovako: ''18. prosinca 1959. franjevac Mihail Marić, nakon što je ispovjedio Poglavnika, dao mu je svetu pričest. 27. prosinca velečasni franjevac Branko Marić dao mu je posljednje miropomazanje. Istoga dana papa Ivan XXIII osobno ga je blagoslovio''. Poglavnik je tako umro kao što je i živio, zahvaljujući Bogu i blagoslovu Svete rimske crkve.
Iz knjige "Nadbiskup genocida" Marka Aurelija Ravelija
u izdanju "Jasena", Nikšić a u prevodu Lazara Macure
- nastavlja se -
4. 1/3, 1/3, 1/3 ... Genocide Over
pogledati i:
i
Znaju se imena 20.000 ubijene dece