Iza ovog pomalo bezazlenog imena krije se tajanstvena bolest, koja prema dosadašnjim saznanjima ima potencijal da dovede do izumiranja čitavih vrsta slepih miševa. U prvom redu onih koji zimi prelaze u hibernaciju, dakle spavaju zimski san. Radi se o milionima slepaća, medju kojima ima i nekoliko vrlo retkih vrsta, koje su i inače bile na ivici izumiranja (Indiana bat). Do nedavno je sindrom bio izolovan na severnoameričkom kontinentu, a krajem prošle godine su otkriveni prvi slučajevi i u Evropi, u Francuskoj.
Prvo masovno uginuće slepih miševa, koje je kasnije dobilo status sindroma (WNS), pre tačno četiri godine otkrili su speleolozi u pećinama u centralnom delu savezne države Njujork. Pre svega zahvaljući migratornom karakteru ugroženih vrsta slepih miševa, i njihovoj sposobnosti da za kratko vreme prelete ogromna rastojanja, već naredne godine sindrom se proširio po Vermontu, Masačusetsu i Kontektikatu, državama prepunim pećina koje, nažalost, ove životinje biraju kao mesta za hibernaciju. Do početka prošle godine sindromom je zahvaćeno još nekoliko severoistočnih saveznih država, i idući na zapad, pronadjen je sve do Kentakija (najveća pećina na svetu, Mamutska, za sada nema zabeleženih slučajeva WNS-a).
Nije poznato sa sigurnošću šta je uzročnik ovog sindroma. Ime je dobio po karakterističnom belom vlaknastom fungusu koji prekriva sluzokožu očiju, nosa, ušiju kao i krila obolelih slepih miševa. Za sada je utvrdjeno da napada vrste slepih miševa koje hiberniraju u hladnim delovima pećina (tipično oko 4 C), što nažalost pogoduje razmnožavanju ovog fungusa, jer spada u vrstu kojoj odgovaraju niske temperature (Cryophiles). Iz takodje nepoznatog razloga, zaraženi miševi gube naslage masnoća prikupljene u toku jeseni, a koje im služe da prežive u hibernaciji. Zbog toga se bude u sred zime, i već vidno oslabljeni napuštaju hibernakulume i bacaju se u potragu za hranom. Koje nažalost u to doba godine nema, naročito u ovim, snegom okovanim, delovima SAD-a. Miševi na hladnoći vrlo brzo potroše preostale zalihe energije i praktično umiru od gladi.
Medjutim, misteriozno u vezi sa sindromom je što je ova vrsta fungusa (Geomyces Destructans) prilično dobro poznata, i ranije je pronalažena na krznu slepih miševa. Ali do sada nije dovodila do njihovog uginuća. Takodje, još uvek nije utvrdjeno da li je ona uopšte direktni izazivač pomora, ili prosto napada slepe miševe kojima je nešto drugo oslabilo prirodni imunitet na ovu vrstu fungusa (oportunistička infekcija). Stoga nije poznato ni da li se zaraza prenosi samo izmedju miševa, ili kao posrednik mogu poslužiti drugi organizmi sa kojima miševi stupaju u kontakt, kao sto su buve (Nycteribiidae) ili sisari, među kojima su, nažalost, posebno sumnjivi speleolozi. Dakle, sem sveobuhvatne ali pomalo nasumične prevencije, po principu "za svaki slučaj", drugog načina za borbu protiv WNS-a za sada nema.
Zastrašujući mortalitet ovog sindroma, od 90%-100%, je bez presedana. Ozbiljnosti situacije doprinosi i činjenica da su najugroženije dugoživuće vrste miševa, koje žive u proseku izmedju 10 i 20 godina i pri tome donose na svet samo po jedno mladunče godišnje. Stoga će se njihov broj, čak i u slučaju da kompletne vrste ne izumru, vrlo teško i sporo povratiti. Dodatnu teškoću pravovremenom detektovanju zaraze stvara i vremenska razlika od trenutka infekcije, pa do narednog perioda hibernacije, kada se oboleli miševi neplanirano bude, i to u po njih najgore moguće vreme.
Vrlo je mali broj naučnih radova objavljenih na ovu temu i mašinerija za odbranu od sindroma je tek počela da se zahuktava. Pre svega pod pritiskom mnogobrojne i prilično nadrndane speleološke javnosti udružene u NSS, američki Kongres je nedavno odobrio prve sume novca za ozbiljno istraživanje ovog sindroma. Početni važni rezultati istraživanja su objavljeni u časopisu Science (WNS). Nažalost, sveopšta besparica i halabuka oko novog (svinjskog) gripa doprinela je da ovaj problem ostane pomalo u senci i van interesa onih koji treba da daju lovu.
U medjuvremenu, nadležne federalne insititucije (USFWS, DOI, USDA, NPS) su uzele za ozbiljno sveopštu dreku koju su nadigli pećinari i za divno čudo odmah skapirale posledice koje izumiranje ovako velikog broja slepih miševa može da ima po ekosistem u kome žive, a čiji smo i mi, hteli ili ne, prilično zavisan deo. Pored toga što sada i one cimaju Kongres za lovu, napravljen je i stavljen u pogon čitav ratni plan, pre svega kako da se prati i eventualno spreči dalje širenje ove bolesti. Zatim kako da se pomogne naučnicima uključenim u istraživanje da dodju do potrebnih uzoraka i konačno, u implementiranju eventualnog rešenja koje pronadju. Opšte obrazovanje i informisanje o sindromu svih koji su uključeni u ovu operaciju je prvi korak.
U svim ovim aktivnostima speleolozi, koji zapravo jedini ulaze u pećine i imaju kontakt sa slepim miševima, očigledno igraju ključnu ulogu. Kroz klubove nam marširaju ovih dana mikrobiolozi sa lokalinih univerziteta, zainteresovani za problem, park rendžeri, federalni agenti raznih vrsta i zaduženja. Ovo uključuje i prikupljanje novca u formi dobrovoljnih priloga, pre svega da se pomogne klubovima koji rade u oblastima u kojima je pronadjen sindrom, da bi organizovali prevenciju dok se državna administracija ne usredsredi na problem (što će reći - da da pare). Uvedena su prilično razradjena i stroga pravila o korišćenju opreme (dezinfikovanje, jednokratna upotreba, itd.), čak su i propisane hemikalije za tu svrhu, koje su environmentally friendly za pećinski živi i neživi svet.Ironija je da su upravo pećinari koju su otkrili ovu bolest, prvi primorani da podnesu žrtvu. Masovna dobrovoljna (a ponegde i prinudna) zatvaranja pećina sirom zemlje su na snazi. Veliki broj pećina, uključujući i komercijalne, a koje se nalaze na migracionim putanjama slepih miševa su zatvorene ako se nalaze na Federalnom posedu, dok je vlasnicima privatnih pećina to za sada samo savetovano. Znači, sužava se broj objekata u kojima speleolozi mogu da istražuju, što su naročito mogli da osete pećinari iz celog sveta koji su prošlog Jula učestvovali na Internacionalnom Speleološkom Simpozijumu, organizvanom u Kerrville-u, u Teksasu.
Mnogo više od informacija o aktivnostima u vezi sa WNS-om možete naći na sajtu Nacionalnog Speleološkog Društva, koji se uz to i redovno odžava.