Pre dve nedelje sam počeo da pišem tekst o Zinu. Povod je bila nagrada Njujorškog univerziteta koja se godišnje dodeljuje, a laureati se biraju među ispisnicima istog. Nagrada Martin Luter King se daje humanitarcu koji služi za primer i otelovljuje ideje koje je MLK promovisao – "viziju mira, istrajnost i inspirativnu akciju." Hauard Zin odgovara ovom opisu u potpunosti.
Ko je Hauard Zin? Istoričar, često nazivan radikalnim istoričarem, dramaturg i autor preko dvadeset knjiga, od kojih je najpoznatija Narodna istorija SAD (People's History of United States) prodata (podatak iz 2003.) u preko milion primeraka. Ovaj šturi opis krije iza sebe jednu koloritnu, fascinantnu biografiju koju volim da pričam...
Hauard je rođen 1922. u Bruklinu. Roditelji, siromašni imigranti, otac kelner, majka obrazovani deo familije (sedam razreda osnovne) fabrička radnica. Odrastao je u kući bez knjiga i časopisa, a goreo je od želje za čitanjem. Skupljajući kupone iz Njujork posta, dobio je kompletnog Dikensa.
Sa šesnaset godina se zapošljava u brodogradilištu. Kako je često govorio na svojim predavanjima: "Ne, to nije bio sociološki eksperiment, nego smo bili siromašna porodica, dalje školovanje nije bilo moguće." Tamo postaje organizator sindikalnog udruživanja i guta levičarsku literaturu, uključujući, kaže šapatom, i Marksa.
Čitajući o komunizmu i fašizmu učinilo mu se da je Drugi svetski rat "dobar rat". Prijavljuje se dobrovoljno u vojsku i postaje bombarder nad evropskim "ratnim teatrom". Kaže da je u početku bio entuzijastični bombarder, a onda njegova razmišljanja počinju sve više da liče na razmišljanja Josarijana iz Kvake 22. Shvata da se ratom ništa ne rešava.
Njegova eskadrila je prva koja je upotrebila napalm aprila 1945. "Bombardovali smo malo francusko selo Rojan, pored koga je oko 2000 nemačkih vojnika čekalo na predaju. Jednostavno smo ih spržili. Međutim, sa te visine to ne vidiš i ne čuješ krike."
Po povratku iz rata koristi G.I Bill i nastavlja da se školuje. Diplomira istoriju na Njujorškom univerzitetu i nastavlja obrazovanje na Kolumbiji, doktorira istoriju i političke nauke.
Godine 1956. dobija svoj prvi predavački posao na Spelman koledžu. Ženskom koledžu za crne studentkinje u Atlanti, Džordžija, kao jedini beli profesor na istom. Bio je jedan od retkih profesora koji se pridružio studentkinjama u civil rights movement-u. Na ronzanja drugih profesora da studenti "propuštaju nastavu" zbog protesta on je odgovarao da jedno hapšenje, jedna noć provedena u pritvoru, vredi više od svih njegovih semestara i bolje objašnjava kako sistem zaista funkcioniše nego bilo koje predavanje. Podrška studentima nije bila samo verbalna. X puta je hapšen zajedno sa njima, recimo zbog kriminalnog dela sedenja u bioskopu u delu rezervisanom za crne.
Biva izbačen sa Spelmana koledža i prelazi na Bostonski univerzitet, gde je ostao kao profesor emeritus do kraja.
Posle borbe za građanska prava usledio je anti-ratni pokret protiv rata u Vijetnamu u kome Zin uzima aktivno učešće. Severnovijetnamske vlasti ga određuju sa još dvojicom kao posrednika koji će vratiti trojicu zarobljenih američkih pilota. Tada u Hanoju 1968. po prvi put je bio, kako kaže, sa druge strane bombi. To iskustvo je samo učvrstilo njegov anti-ratni aktivizam, koji je prestao tek sa prestankom rada njegovog srca (na njegovom sajtu i pored obaveštenja da je preminuo još uvek stoji raspored za njegove govore od koji je prvi sledeći trebao da se desi 4. februara u Santa Moniki, gde je umro).
People's History of United States
je knjiga zbog koje je dobio etiketu radikalni istoričar. Naime, ona ide kontra onom duboko uvreženom da istoriju pišu pobednici. Zin u ovoj knjizi pomera tačke posmatranja istorijskih događaja, ali ne obrće ih u smislu da je ova istorija pisana isključivo iz perspektive gubitnika. On sa lakoćom premešta tu tačku i dok Kolumbovo iskrcavanje opisuje iz vizure Seminola indijanaca (gubitnika), Meksički rat opisuje sa tačke gledišta američkih vojnika, predstavnika pobedničke armije, ali se može slobodno reći takođe gubitnicima.
Osim toga ova knjiga podseća (ili uči) čitaoca koliko je radnički pokret u dobrom delu američke istorije bio snažan, a nekako je tu istoriju pokrila prašina i skoro da je preživela samo u nekim pesmama Vudi Gatrija.
Objašnjenje zašto je napisao takvu knjigu Zin jednostavno izražava rečenicom da ima dosta ortodoksnih istorija. Da njemu cilj nije bio da piše objektivnu istoriju, jer tako šta ne postoji – "Nema kompletne priče. Sve priče su nekompletne. Uobičajen pogled na istoriju je dat već hiljadama puta."
Oliver Stone i Brus Springstin su možda najpoznatiji poštovaoci ove knjige. Springstinov album Nebraska je inspirisan njome.
***
Ima gomila materijala o Zinu na internetu. Na torentima se mogu naći audio fajlovi mnogih njegovih predavanja i dokumentarci o njemu. "Ne možeš biti neutralan u vozu koji se kreće" (You Can't Be Neutral on a Moving Train) dokumentarac prema njegovim memoarima je must see.
..................................................................
Beleška na margini
Sad se više ni ne sećam šta me je pre dve nedelje sprečilo da završim ovaj tekst. Danas kad sam video da mi je drag čovek umro nisam imao drugog izbora nego da nastavim da tipkam sa sve knedlom u grlu i povremenim zamagljivanjem pogleda. Nisam radio neki veliki rizrč (kažem, njegovu životnu priču rado pričam, pa je znam napamet) ali u vestima iz kojih sam saznao za profovu smrt sam video i sledeće:
"I can't think of anyone who had such a powerful and benign influence," said the linguist and fellow activist Noam Chomsky, a close friend of Zinn's. "His historical work changed the way millions of people saw the past."