"Zaista sam osetio kako ste razbijali atmosferu oko mene, kako ste pravili prazninu da biste mi omogućili
da napredujem, da biste dali mesta nekom nemogućem prostoru, koji u meni još uvek nije bio ništa do
snage, čitavom nekom potencijalnom klijanju a koje je trebalo da se rodi naklonjeno mestu koje se nudilo.
Često sam dospevao u to stanje nemogućeg apsurda, da bih pokušao atentat na stvari, stvorimo u sebi prostore životu, prostore kojih nije bilo i koji nisu izgledali kao da imaju zadatak da nađu mesto u prostoru.
Uvek sam bio zaprepašćen tim odbijanjem duha da misli dimenzionalno i prostorno i da se fiksira na samovoljna stanja stvari da bi mislio segmentalno, kristaloidno, i da svaki oblik bića ostaje ukrućen na samom početku, da misao ne biva u neposrednoj i neprekidnoj vezi sa stvarima, već da ta fiksacija i taj led, ta vrsta pravljenja spomenika od duše stvara se takoreći Pre misli.
To je očigledno dobar uslov za stvaranje.
Ali sam još uvek zaprepašćen tom meteorskom iluzijom koja nam donosi te određene arhitekture, omeđane, zamišljene, te kristalizovane segmente duše, kao da su bili neka velika plastična stranica i u osmozi sa svim ostatkom stvarnosti a nadrealnost je kao sužavanje osmoze, neka vrsta vraćene komunikacije.
Daleko od toga da u tome vidim neko smanjivanje kontrole, naprotiv vidim u tome neku veliku kontrolu, ali neku kontrolu koja umesto da deluje čuva se, neku kontrolu koja sprečava susrete obične stvarnosti i dozvoljava suptilnije i proređenije susrete, istanjene do niti, koje se zapale i nikada ne prekidaju.
Ja zamišljam izraženu dušu, i kao sumporisanu i fosforisanu od tih susreta, kao jedino prihvatljivo stanje stvarnosti.
Ali to je ne znam koja neimenljiva nepoznata lucidnost, koja mi o tome daje ton i krik i čini da ih osećam u sebi samom.
Osećam ih u izvesnoj nerazrešivoj totalnosti, hoću da kažem pod osećanjem koje nikakva sumnja ne grize.
A ja, u odnosu na te uzvitlane susrete, ja sam u nekom stanju podložnosti najmanjem potresu, voleo bih da možemo zamisliti neko zaustavljeno ništavilo, nekoj masi duha utekloj negde, postaloj delotvornost.
Glumca vidimo kao kroz kristale. Stepenasto nadahnuće. Ne treba previše pustiti literature.
Ciljao sam samo na satnicu duše, transkribovao sam bol nekog jalovog prilagođavanja.
Potpuni sam ponor.
Oni koji su smatrali da sam sposoban
za neku potpunu patnju, za neku lepu
patnju, potpune i sočne strepnje,
strepnje koje su mešavina predmeta,
uzavrelo mrvljenje snaga a ne neka
zaustavljena tačka
-sa ipak oživljenim nagonima,
iskorenjujućim, koji potiču od konfrontacija mojih snaga sa tim ponorima ponuđenog apsoluta,
(suočavanje snaga moćnog obima)
i ima samo obimnih ponora, zastoja zime,-
oni dakle koji su mi dodelili najviše života, koji su me zamislili na stepenu manjem od pada sebe, koji su verovali da sam uronio u mučiteljsku buku, u neku žestoku grozotu sa kojom sam se borio,
-izgubljeni su u tminama ljudskim.
U snu, napregnuti nervi duž nogu. San je dolazio od premeštanja vere, stisak je popuštao, apsurd mi je hodao po stopalima.
Treba da razumemo da je sva pamet samo neka prostrana eventualnost, i da je možemo izgubiti, ne kao neki tuđinac koji je mrtav, već kao neko živ koji oseća u sebi neku privlačnost i dah (pameti, života ne).
Golicanja razuma i taj nagli obrt delova. Reči na pola puta do razuma.
Ta mogućnost da se misli unazad i da se iznenada žestoko napadne sopstvena misao.
Taj dijalog u misli.
Zadubljenost, prekid sveta. I iznenada taj tračak vode na vulkanu, prazan i usporen pad duha.
Naći se u stanju ekstremnog potresa, prosvetljen irealnošću, u ćošku samoga sebe, sa komadićima stvarnog sveta.
Misliti bez i najmanjih prekida, bez zamki u mislima, bez i jednih od onih naglih krađa na koje su moje moždine navikle kao odasiljače tokova.
Moje moždine ponekad se zabavljaju ovim igrama, uživaju u njima, uživaju u tim izmišljotinama kojima "glava" moje misli predsedava.
Ponekad bi mi trebala samo jedna reč, jednostavna mala reč bez značaja, da bih bio veliki, da bih govorio tonom proroka, reč svedok, tačna reč, suptilna reč, jedna reč dobro natopljena u moje moždine, izašla iz mene, koja bi se držala na suprotnom kraju mog bića,
i koja, za ceo svet ne bi bila ništa.
Svedok sam, jedini sam svedok samog sebe. Ova ljuska od reči, ove neuhvatljive transformacije moje misli u pola glasa, od onog delića moje misli za koju pretendujem da je već bila formulisana, i koja pobacuje,
jedini sam sudija da procenim njen značaj.
Neka vrsta stalnog opadanja normalnog nivoa stvarnosti.
Pod korom od kostiju i kože, koja je moja glava, strepnje su stalne, ne s nekog moralnog razloga, kao mudrovanja neke imbecilno svadljive prirode, ili nastanjena nekom klicom uznemirenosti u pravcu svoje visine, ali kao neko (taloženje)
unutar,
kao oduzimanje moje životne supstance, kao fizički i suštinski gubitak (hoću da kažem gubitak na strani suštine)
smisla.
Nemoć da se nesvesno kristalizuje prekinuta tačka automatizma na bilo kom stupnju to bilo.
Teškoća je naći svoje mesto i ponovo pronaći komunikaciju sa sobom. Sve je u izvesnom stvaranju stvari, sve je u prikupljanju svog tog mentalnog dragog kamenja oko tačke koju upravo treba naći.
I evo, šta ja mislim o misli:
SVAKAKO NADAHNUĆE POSTOJI.
Postoji i neka fosforna tačka gde se ponovo nalazi sva realnost, ali promenjena, preobraćena,
- a čime ? ? - tačka magične upotrebe stvari. I ja verujem u mentalne meteore, u individualne kosmogonije.
Znate li vi šta je to zaustavljena osećajnost, ta vrsta užasne vitalnosti i to podeljene na dva, ta tačka neophodne kohezije u kojoj se biće više ne uzdiže, to preteće mesto, to zaprepašćujuće mesto.
Dragi prijatelji,
to što ste prihvatili kao moja dela bila su samo otpaci od mene samog, piljevina duše koju normalan čovek ne skuplja.
To što se moj bol povlači ili napreduje od tada, nije za mene pitanje u tome, ono je u bolu i upornoj preneraženosti mog duha.
Evo me natrag kod M-a*, gde sam ponovo našao svoje osećanje utrnulosti i vrtoglavice, tu naglu i ludu potrebu za snom, taj iznenadni gubitak svih snaga sa osećanjem ogromnog bola, nagle zaglupljenosti.
Evo jednog u čijem duhu nijedno mesto ne postaje teško, i koji ne oseća odmah svoju dušu ulevo, kraj srca.
Evo jednog za koga je život tačka, i za koga duša nema granice, ni duh početke.
Ja sam imbecil, zbog prećutane misli, zbog loše sročene misli, ja sam prazan zbog omamljenosti svojim jezikom.
Pogrešno stvaranje, pogrešno prikupljanje izvesnog broja staklastih atoma koje ti tako neobazrivo upotrebljavaš.
Upotreba koju ne poznaješ, kojoj nikada nisi ni prisustvovao.
Sve reči koje sam izabrao da bih mislio za mene su REČI u pravom smislu značenja, istinski završeci, ishodi mojih mentalnosti, svih stanja kojima sam podvrgao svoju misao.
Ja sam zaista LOKALIZOVAN svojim rečima, zato što ih ne priznajem kao važne za svoju misao.
Ja sam zaista paralizovan svojim rečima, sledom završetaka. I ma koliko NEGDE DRUGO bila u tim trenucima moja misao, mogu samo da je pustim da prođe putem tih reči, tako protivrečnim sebi samima, tako paralelnim, toliko dvosmislenim koliko to mogu biti, od jada se zaustavljajući u tim trenucima da mislim.
Kada bismo samo mogli da okusimo svoje ništavilo, kada bismo mogli valjano da se odmorimo u svom ništavilu, i kada to ništavilo ne bi bilo neka vrsta postojanja a ni smrti sasvim.
Tako je teško ne postojati, ne biti u nečemu.
Prava patnja je osetiti u sebi kako se premešta sopstvena misao. Ali misao kao tačka izvesno nije patnja.
Nalazim se u tački kada više ne dodirujem život, već u sebi sve prohteve i neposredno golicanje bivstvovanja. Imam samo jedno zanimanje, da se ponovo napravim.
Nedostaje mi slaganje reči sa trenutnim mojim stanjem.
"Ali to je prirodno, svima nedostaju reči, suviše mučite sebe, ali kad vas neko čuje ne čini mu se tako, vi se savršeno izražavate na francuskom ali previše pridajete značaja rečima."
Vi ste budale, od pametnog do glupog, od pronicljivog do nepriličnog, vi ste budale, hoću reci da ste psi, hoću da kažem da lajete spolja, da se strastveno bacate na to da ne razumete.
Poznajem sebe, i to mi je dovoljno, poznajem se zato što sebi pomažem, pomažem Antonenu Artou.
-Poznaješ sebe, ali mi te vidimo, mi odlično vidimo to što radiš.
-Da, ali vi ne vidite moju misao.
Na svakom stadijumu moje misaone mehanike, ima rupa, predaha, neću da kažem, razumite me kako valja, u vremenu, hoću da kažem u izvesnoj vrsti prostora (razumem se); neću da kažem neka misao po dužini, neka misao po dužini misli, hoću da kažem JEDNA misao, jedna jedina, jedna misao UNUTRAŠNJA; ali neću da kažem neka Paskalova misao, neka misao filozofa, hoću da kažem izvitoperena fikcija, skleroza izvesnog stanja. I zamka!
Ja sebe posmatram u svojoj sitničavosti.
Stavljam prst na tačno mesto pukotine u slojevima, nepriznatog skliznuća. Jer duh je mnogo reptilskiji od vas samih, Gospodo, on se oslobađa poput zmija, on se oslobađa sve dok ne napadne na vaše jezike, hoću da kažem da bi ih stavio u neizvesnosti.
Ja sam onaj koji je najbolje osetio začuđujuci nered svog jezika u odnosima sa mišlju. Ja sam onaj koji je najbolje označio trenutak svojih najintimnijih, svojih najnesumljivijih skliznuća. Ja se istinski gubim u svojoj misli kao što se sanja, kao što se odmah vraća u svoju misao. Ja sam onaj koji poznaje sva skrovišta gubitka.
Svo pisanje je svinjarija.
Ljudi koji istupaju da bi pokušali da preciziraju šta god bilo od onoga što se dešava u njihovoj misli, svinje su.
Sav književni rod je svinjac, i naročito ovaj ovog vremena.
Svi oni koji se uzdaju u duh, hoću da kažem u izvesnu stranu glave, u dobro smeštena mesta svojih mozgova, svi oni koji su gospodari svog jezika, svi oni za koje reči imaju smisao, svi oni za koje postoje visine duše, i tokovi misli, oni koji su duh epohe i koji su imenovali tokove misli, mislim na njihove određene poslove, i na to škriputanje automata koji svim vetrovima pruža svoj duh,
- svinje su.
Oni za koje izvesne reči imaju smisao, i izvesne načine postojanja, oni koji se tako dobro snalaze u manirima, oni za koje su osećanja raspoređena po klasama i koji raspravljaju na nekom nivou o svojim veselim klasifikacijama, oni koji još uvek veriju u "reči", oni koji pokreću ideologije pošto su zauzeli rang u epohi, oni čije zene tako dobro govore, i koje govore o tokovima epohe, oni koji još veruju u neku duhovnu orijentaciju, oni koji slede puteve, koji propagiraju imena, koji izvikuju stranice knjiga,
- ti su najgore svinje.
-Vi ste sasvim besplatni, mladiću!
Ne, mislim na bradate kritičare.
I rekao sam vam: nema dela, nema jezika, nema reči, nema duha, nema ničega.
Nema ničega osim lepe VAGE NERAVA.
Neka vrsta nerazumljive stranice i sasvim usred svega što je u duhu.
I ne nadajte se da ću vam imenovati to sve, na koliko se delova deli, da ću vam reći njegovu težinu, dok hodam, da se upuštam u raspravu o tome svemu i dok se, raspravljajući, gubim i dok se na taj način neznajući upuštam u MIŠLJENJE, - i dok se osvetljava, dok živi, dok se kiti mnoštvom reči, kojima je izbrisan smisao, svim mogućim i koje su sposobne da obelodane sve stavove, sve nijanse jedne veoma osetljive i pronicljive misli.
Ah ta stanja koja nikada ne imenujemo, ta eminentna stanja duše, ah ti intervali duha, ah te promašene minuskule koje su svakodnevni hleb mojih časova, ah taj narod koji vrvi od činjenica, - to su uvek iste reči koje mi služe i zaista mi ne izgleda da se mnogo krečem u svojoj misli, ali se u stvarnosti više u njoj krećem od vas, bradati magarci, drske svinje, gospodari lažnih glagola, portretisti, feljtonisti, podzemlje, čobani, entomolozi, muko mog jezika.
To sam vam rekao, da nemam više svog jezika, to nije razlog da vi insistirate, da ne popuštate u jeziku.
Recimo, shvatiće me kroz deset godina ljudi koji će raditi ono što vi danas radite. Tad će se upoznati moji gejzeri, videće se moji glečeri, naučiće se da se odstrane moji otrovi, otkriće se moje igre duša.
Tada sve moje vlasi poleteće u vapno, sve moje mentalne vene, tada će se sačuvati moj zverinjak, i moja mistika će postati šešir. Tada će se videti kako gore zglobovi kamenja, i drvoliki buketi mentalnih očiju kristalizovaće se u rečnike, tada će se videti kako padaju kameni meteori, tada će se videti konci, tada će se razumeti geometrija bez prostora i naučiće se šta je to konfiguracija duha, razumeće se kako sam izgubio duh.
Tada će se razumeti zašto moj duh nije tu, tada će se videti kako nestaju svi jezici, kako se suše svi duhovi, kako se svi jezici stvrdnjavaju, ljudske figure će se smrviti, splasnuti, kao da su ih usisali ventilatori, i ta namazna membrana će ostati da lebdi u vazduhu, ta podmazana i izjednačujuća membrana, ta membrana od dve gustine, u više slojeva, u neizmeru gusšera, ta melanholična i staklena membrana, ali tako osetljiva, takođe tako prodorna, tako sposobna da se umnožava, da se udvostručava, da se vraća sa svojim krivudanjem guštera, smislova, zaprepašćenja, prodornih i otrovnih irigacija,
tada će sve ovo smatrati dobrim, i neću više imati potrebu da govorim."
aNTONIN aRTAUD