Bliski saradnik monsinjora Draganovića u operacijama RAT CHANNEL je njemački biskup Alojz Hudal, pokrovitelj bazilika Santa Maria del 'Anima u Rimu, koji se angažuje na spasavanju ratnih zločinaca pod pokrićem papskog pružanja pomoći. Od ranije pristalica Njemačke Nacionalsocijalističke partije,1937. je napisao knjigu "Die Grundlagen des Nationalsozialisimus" (osnovi nacionalsocijalizma, s posvetom Adolfu Hitleru, za koga kaže da je "Zigfrid njemačke veličine") i osnivač časopisa "Der Weg" 1947. u svom Rimskom dnevniku Hudal će ispričati o sopstvenom angažovanju za "Pacovski kanal". Pohvaliće se kako je doprineo spasavanju preko 1000 "progonjenih" i označiće čitavu operaciju kao "zadatak koji je dobijen od Vatikana".
Uostalom, da je rad monsinjora Hudala u okviru katoličkih pacovskih kanala imao blagoslov viskokih papskih sfera pokazuje pismo koje mu je 4. aprila 1949. uputio monsinjor Đovani Batista Montini, smijenjeni sekretar Vatikana: riječ je o poslanici koja njemačkom nacifilskom biskupu šalje blagoslov Svetog Oca uz priloženi ček na "30.000 italijanskih lira". Vatikansku režiju u "pacovskim kanalima" pokazuje i sveštenik nacista Karl Bajer: pobjegavši iz zarobljeničkog logora u Gediju (gdje je bio zatočen zato što je aktivno učestvovao u korpusu hitlerovskih padobranaca), postaje jedan od najvatrenijih aktivista u pomoći ratnim zločincima, da bi 1950. bio nagrađen imenovanjem za generalnog sekretara organizacije "Caritas Internationalis".
U strogo povjerljivom izveštaju od 15. maja 1947. američkog vojnog atašea u Rimu, Vincenta la Viste, upućenom američkom državnom sekretaru Džordžu Maršalu, detaljno je navedena odgovornost Vatikana i učestvovanje brojnih duhovnika u ilegalnoj aktivnosti koja je povezana s "Pacovskim kanalima". Sve zločince koji su koristili ovaj kanal ujedinjuje fanatičan antikomunistički žar i zbog toga su oni "najdraži sinovi" Katoličke crkve.
Godine 1997. se otvara spor između jevrejskih međunarodnih organizacija i bankarskih institucija Švajcarske Konfederacije vezan za slučaj zlata koji su nacisti oteli svojim žrtvama i sakrili ih u sefove švajcarskih banaka.
Tako se pojavljuje novi aspekt saučesništva Svete stolice s diktaturom Ante Pavelića: kao nacistički, tako su i ustaški glavari sakrili novac, zlato i dragocjenosti, koje su oteli za vrijeme balkanskog holokausta, u "bankarski raj" Švajcarske: a dio tog "krvavog blaga" završio je u trezorima grada Vatikana.
Godine 1997. 22. jula francuski dnevni list "Nice matin" objavljuje članak pod naslovom "Hrvatsko zlato u Vatikanu - američka administracija traga za prebacivanjem 800 miliona francuskih franaka", u kojem piše:Sveta stolica, preko papinog potparola, Žoakina Navara Valsa, sve demantuje, karakterišući vijesti objavljenje u francuskom dnevnom listu kao "informacije bez ikakvog osnova".
Spor između jevrejskih organizacija i švajcarskih bankarskih institucija iznosi na svjetlost potonje elemente koji svjedoče o odgovornosti Vatikana.
Decembra 1997. u Londonu se održava Međunarodna konferecija o zlatu koje su pokrali nacisti, na kojoj učestvuju delegacije iz 41 zemlje. Na kraju Konferencije objavljen je apel koji su potpisali predstavnik Velike Britanije, lord Džener, predstavnik Izraela i podsekretar SAD Stjuart E. Ajzenštat, kojim se traži od Svete stolice da otvori vatikanske arhive iz perioda antisemitskog istrebljenja.
Pitanje zlata koje su nacisti i ustaše pokrali Srbima i Jevrejima predmet je posebnog izvještaja podsekretara SAD Stjuarta E. Ajzenštata iz juna 1998.
Poglavlje pod naslovom "Sudbina ustaškog ratnog blaga" zadržava se posebno na odnosima između ustaškog režima i Vatikana:
"A. Zavođenje hrvatskog ustaškog režima za vrijeme rata
(...) U izjesnoju mjeri američki i britanski lideri bili su svjesni ubilačkih akcija ustaškog režima protiv Srba, Jevreja i Roma koji su živjeli na teritoriji pod hrvatskom kontrolom.
Nije jasno da li su saveznički lideri vodili računa o tome da je 700.000 žrtava, najviše Srba, u ustaškim logorima smrti, kako u Jasenovcu tako i drugdje, ubijeno najokrutnijim i najprimitivnijim metodama, uključujući i masovna streljanja, udarce maljem, odsijecanje glava. Saveznici su poslednjih mjeseci 1943, nakon iskrcavanja na poluostrvo, počeli da okupljaju Jugoslovene izbjegle u Italiju. Malo je bilo Jevrej:a nacisti i ustaše su istrebili najveći deo njih..(...)
B.Ustaško blago i njegovo prebacivanje u Švajcarsku
Poslijeratni izvještaji su pokazali da se dio blaga ustaškog režima sastojao iz dragocjenih dobara koja su opljačkana žrtvama deportovanim za vrijeme kampanje ustaškog etničkog čišćenja.S tručnjaci američke obaveštajne službe došli su od zaključka da ustaške vođe poslije rata raspolažu sa preko 80 miliona USA dolara (350 miliona švajcarskih franaka), uglavnom u obliku zlata, čiji je jedan dio oduzet žrtvama holokausta u Hrvatskoj. Drugi, najpovjerniji izveštaji, s početka pedesetih godina, sugerisali su da je blago skromnije i da nije sigurno gde se nalazi. Godine 1944. ustaški rešim je počeo da prebacuje dobra u švajcarsku banku da bi ih prikrio. Dana 31. maja 1944. Švajcarska nacionalna banka primila je 358 kilograma zlata iz Hrvatske, da bi sljedećih 980 kilograma prispjelo 4. avgusta 1944. Hrvatski depozit u zlatu od 4. avgusta 1944. nije bio primljen kao tečevina Švajcarske nacionalne banke i bio je prebačen u Švajcarsku bez prethodnog pristanka Banke i bez predviđenog ovlašćenja. Uprkos tome Švajcarska nacionalna banka prihvatila je ilegalnu dostavu i zavela je na račun koji je hrvatska država otvorila 31. maja iste godine. Hrvatsko zlato prebačeno u ŠNB avgusta 1944. izgleda da odgovara količini od 980 kilograma koje su hrvatske vlasti podigle kod Sarajevske filijale Centralne banke propale Kraljevine Jugoslavije (...) Hrvatsko zlato prebačeno u Švajcarsku avgusta 1944. išlo je zajedno sa 25 tona srebra koje je ŠNB primila za kovanje novca. Oktobra 1944. predstavnici hrvatske marionetske vlade bezuspješno su pokušavali da nagovore ŠNB da odobri prebacivanje zlata na jedan hrvatski račun u Njemačkoj. Decembra 1944. ŠNB odbila je hrvatski zahtjev za povrat zlata u Zagreb, a Švajcarski savezni savjet zamrzao je sva hrvatska dobra u Švajcarskoj.
D.Podzemna ustaška mreža u Rimu i ustaško zlato
Prema informacijama koje su u raznim vremenima prikupile informativne službe SAD, koledž Sv. Đirolama Ilirskog u Rimu koji je primao hrvatske studente u Vatikanu tokom i poslije II svetskog rata , bio je centar tajnih hrvatskih aktivnosti i podzemne hrvatske mreže koja je ustaškim bjeguncima i zločincima pomagala da pobjegnu iz poslijeratne Evrope. Marta 1946. i britanske tajne službe su identifikovale Sv. Đirolama kao ustašku crkvu kojom je rukovodilo bratstvo hrvatskih svećenika "Bratstvo Sv. Đirolama". Takvo bratstvo je obezbjeđivalo lažna dokumenta za ustaše u bjekstvu koja su ima omogućavala da pobjegnu i da izbjegnu hapšenje od strane saveznika.
Monsinjor Juraj Mađerac, identifikovan kao pripadnik ustaša, bio je direktor ovog koledža, ali glavni animator ove ustaške aktivnosti u Rimu bio je sekretar koledža, otac (u stvari monsinjor) Krunoslav Stefano Draganović, već ustaški pukovnik i bivši fukcioner hrvatskog "Ministarstva unutrašnje kolonizacije" , ustanove koja je odgovorna za oduzimanje dobara Srba u Bosni i Hercegovini.
Smatran od američkih obaveštajaca "drugim ja" Ante Pavelića, otac Draganović, rođen u Hrvatskoj, bio je prethodno profesor teologije na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 1943. prebacio se u Rim, zvanično kao službenik Hrvatskog Crvenog križa, ali očito za koordinaciju ustaških operacija u Italiji. Koristeći svoje veze u Međunarodnom Crvenom krstu i drugim organizacijama za pomoć izbeglicama , Draganović je pomagao ustaškim bjeguncima da ilegalno emigriraju u Južnu Ameriku, snabdevajući ih svećeničkim odorama i lažnim dokumentima, a isto tako osiguravajući im prevoz, naročito za Argentinu (...). Izveštaji američkih obaveštajaca pripisuju značajnu ulogu popu Draganoviću u podršci ustašama koji su tražili zaštitu Rima neposredno poslije rata.
Takođe proizilazi da je on imao dužnost da spasava Arhiv Ustaškog izaslanstva u Rimu, ono što je djelimično radio unutar Vatikana, baveći se i dobrima koja su pratila ustaške bjegunce...
Pod upravom Draganovića, podzemna hrvatska mreža Sv. Đirolama razvila je efikasnu tajnu aktivnost koja je hrvatskim nacionalistima pružala usluge evakuacije u bjekstvu od jugoslovenskog režima. Draganovićeva organizacija sarađivala je sa "Pacovskim kanalom", koji je osnovala Kontraobaveštajna služba američke vojske, u svrhu pomoći bjeguncima, doušnicima i sovjetskim i istočnoevropskim aktivistima, da pobjegnu sa teritorija pod kontrolom komunista. Godine 1951. Draganović je sarađivao sa američkim kontraobaveštajcima u organizovanju bijega naciste Klausa Barbija, antikomunistričkog doušnika i ratnog zločinca u Južnu Ameriku. Polovinom oktobra 1958. nekoliko dana poslije smrti pape Pija XII (9. oktobra), Draganović je dobio od podsekretara vatikanske države naređenje da napusti koledž Sv. Đirolama. Godine 1962. američki kontraobaveštajci su ga skinuli s vrata kao "štetnog agenta zbog bezbjednosnih razloga i pomanjkanja kontrole".
Narednih godina odnosi između Jugoslavije i Vatikana se poboljšavaju, da bi na kraju bili normalizovani 1966. Draganović, koji bješe raskinuo s Antom Pavelićem jos 1955. iskoristio je amnestiju koju je doneo Titov režim početkom šezdesetih godina. Godine 1967. uputio se u Trst i pješice je prešao jugoslovensku granicu. Nekoliko dana kasnije održao je govor na Jugoslovenskom radiju u kojem je optuživao ustaše i hvalio napredak postignut za vrijeme Titovog režima. Sve ukazuje na to da je Draganović kasnije mirno živeo u Jugoslaviji, gdje je umro jula 1983 (...).
Od početka 1946. do kraja 1947. rimske ustaše su pružale utočište Anti Paveliću, kao i drugim ustaškim vođama. Pavelić je stigao u Rim 1946, preobučen u svešteštenika sa španskim pasošem.
Izveštaji tvrde da je sljedeće dvije godine živio ili u Sv. Đirolamu ili u drugim rimskim bazama. Podrška podzemne hrvatske mreže bila je ključna za bijeg Pavelića iz Evrope u Argentinu (...).
Američka kontraobaveštajna služba koja je imala odgovornost za pronalaženje ratnih zločinaca , znala je za prisustvo Pavelića u Italiji i držala je gotovo dvije godine pod prismotrom njegove aktivnosti, pokušavajući takođe da dobije jednu sliku njegovih premještanja. Krajem jula 1947, nakon nakon što je jedan izveštaj ove službe ukazao na to da Pavelić živi u posebnoj rimskoj zgradi u vlasništvu Vatikana i nakon konsultacija u Vašingtonu, Ministarstvo spoljnih poslova dalo je uputstva Vrhovnoj komandi Savezničkih snaga u Italiji, prema kojima "SAD moraju saradjivati s italijanskim vlastima u vezi sa ovim slučajem".
Četiri dana kasnije britanska vlada dala je svoj pristanak na ovu inicijativu. Američki agenti kontraobaveštajne službe, zaduženi za praćenje Pavelićevih aktivnosti, u planiranju da ga uhapse izvijestili su o činjenici da on uživa britansku i zaštitu Vatikana, tako da su predložili jednostranu američku akciju za izručenje Pavelića Jugoslaviji da ne bi izgubili podršku katolika i emigranata antikomunista.Tajna vojna služba SAD podvukla je činjenicu da će hapšenje Pavelića uzrokovati gubitak podrške Hrvata odanoj ustaškoj stvari koji su se sve češće zapošljavali u ulozi doušnika američkih obaveštajnih službi. Na kraju su se snage SAD povukle iz Italije bez odlučnog reagovanja po pitanju hvatanja Pavelića. Ali je nteresovanje Kontraobaveštajne službe netjeralo je Pavelića da napusti Rim i ode u jedan manastir u blizini papske letnje rezidencije u Kastel Gandolfu, gdje je ostao više mjeseci pre napuštanja Evrope.
F.U potrazi za ustaškim blagom
Službena dokumenta SAD otkrivaju nedovoljno poznavanje sudbine ustaškog blaga, uključujući zlato i dragocijenosti opljačkane od jevrejskih, srpskih i ciganskih žrtava u ustaškoj politici etničkog čišćenja i deportacije i pogubljenja Jevreja i drugih od strane Njemaca. Potpuni opis događaja iz ustaškog perioda u Hrvatskoj i bjekstva ustaških dirigenata, koje je dijelom finansirano iz ustaškog blaga, mora da se nalazi i u arhivima drugih nacija i vjerovatno u Vatikanu...Postoje dokazi da je barem dio arhiva Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske poslat u Vatikan pri kraju rata...
U svojim memoarima, Džejms V. Milano, komandant 430. odreda Kontraobaveštajne službe SAD, govori o potpunom uništenju dokumentracije "pacovskih kanala" od strane američke vojske, te o svojim odnosima s jednom grupom Hrvata.
Osim dokaza koji se odnose na tajnu ustašku aktivnost u koledžu Sv. Đirolama, postoji i pitanje držanja papske administracije. Za vrijeme II svjetskog rata papa Pije XII je pokazao proračunatu neutralnost, koja je predmet kontroverznih istorijskih razmatranja. Njegovo držanje prema hrvatskim katolicima koledža Sv. Đirolama, kao i prema drugima, dalo je poticaj mnogim spekulacijama. Iako nisu nađeni dokazi o direktnom uključivanju pape ili njegovih savjetnika u ustaške aktivnosti u poslijeratnoj Italiji, izgleda nevjerovatno da oni nisu uopšte znali šta se događa. Vatikanske vlasti kažu da nisu našle nijedan pogodan dokument kojim bi rasvijetlili pitanje ustaškog zlata".
3.juna 1998., "Corriere della Sera" objavljuje dopis Enija Kareta iz Vašingtona: "Ustaše, bjekstvo s jevrejskim zlatom. Vašington optužuje: u Vatikanu su znali ali nisu prijavljivali hrvatske fašiste".
U ovom članku Kareto obavještava o konferenciji za štampu koju je održao državni podsekretar SAD, Ajzenštat, da bi ilustrovao sadržaj izveštaja i, izeđu ostalog, piše:
"S blagom otetim od Jevreja na kraju II svjetskog rata, hrvatski fašisti su finansirali vlastiti bijeg u Latinsku Ameriku i bijeg ratnih zločinaca kao što je Klaus Barbi, uz pomoć papskog koledža Sv. Đirolama, u Rimu.To je juče potvrdio državni podsekretar SAD, Ajzenštat. "Nemamo dokaze da su papa i njegovi savjetnici bili uključeni u takozvane "Pacovske kanale", ali ostaju uznemirujuća pitanja i teško je zamisliti da nisu znali za te kanale"...
Državni podsekretar je dao do znanja da bi Italija morala formirati komisiju istoričara po uzoru na 16 drugih zemalja da bi utvrdila svoju eventualnu odgovornost: "Sv. Đirolamo je smješten van Vatikana i plaća porez italijanskoj državi".
Nije prvi put da se koledž Sv. Đirolama u Rimu optužuje da je davao utočište ustašama i njemačkin nacistima. Ali je prvi put da se govori o njegovom finansiranju jevrejskim zlatom i da Amerika opominje Vatikan da objavi dotičnu dokumentaciju...Po mišljenu američkog državnog podsekretara ustaše su otele hrvatskim Jevrejima 80 miliona dolara u zlatu, tada ogromna cifra, i djelimično su ga prebacile u Švajcarsku 1944. Sljedeće godine ova cifra je nadoknađena Titu. Ali ustaški vođa Ante Pavelić, sklonivši se kod Engleza na kraju rata, sa sobom je ponio 35 miliona dolara...
Ajzenštat ističe da se ustaški lider skrivao u Rimu od 1946. do 1948. "a da engleske i američke tajne službe nisu učinile ništa da ga uhvate". Već bijaše počeo Hladni rat tako da je glavna briga Londona i Vašingtona bila Moskva: u okviru toga koristili su za špijune i doušnike čak i ustaše i naciste. Sv. Đirolamo, zapisao je podsekretar, pretvorio se u tajni centar za pomoć ratnim zločincima. Njegov sekretar don Krunoslav Draganović, Hrvat, iskoristio je neke veze u Međunarodnom Crvenom krstu da bi imaomogućio ilegalno emigriranje u Južnu Ameriku pomoću lažnih dokumenata. Sredstava nije nedostajalo: bijaše tu zlato Pavelića i družine.
Ajzenštat nije poštedio ni tajne američke službe. "Krajem četrdesetih i početkom pedesetih one su sarađivale s ustašama u rukovođenju pacovskim kanalima"... Poslednja optužba Ajzenštata odnosi se na Tita. Godine 1946, sjeća se podsekretar, "SAD su se uvjerile da Jugoslavija progoni svoje političke protivnike... Niz napada na američke avione, pokušaj aneksije Trsta, nekoliko slučajeva antizapadnjačke špijunaže naveli su Vašington i London da zauzmu neprijateljski stav prema komunističkom režimu". Zbog toga su aktivnosti utaša i Vatikana zastrte velom ćutanja..."
Iz knjige "Nadbiskup genocida" Marka Aurelija Ravelija
u izdanju "Jasena", Nikšić a u prevodu Lazara Macure
4. 1/3, 1/3, 1/3 ... Genocide Over
pogledati i:
i
Znaju se imena 20.000 ubijene dece