Istorija| Religija

Nek ponese arhivu i pokradeno srpsko zlato 2013.

alexlambros RSS / 01.02.2010. u 17:04
U novembru 1945. nekoliko mjeseci po završtku sukoba, saveznici osnivaju Sud za suđenje ratnim zločincima. Međutim, rimska crkva se aktivira na pomaganju nacifašističkim zločincima da izbjegnu zemaljskoj pravdi, pa Vatikan postaje ''najveća organizacija uključena u ilegalni promet zločinačkih emigranata''.
Razne katoličke ustanove pripremaju put bijega koji vodi od Austrije do grada Vatikana: put koji je paralelan i povezan s tvorevinom koju je sačinila obavještajna služba vojske SAD čiji je naziv THE RAT CHANNEL, ''Pacovski kanali''. Zahvaljujući ovim milosrdnim ''kanalima'' nekoliko hiljada ratnih zločinaca, u naizmjeničnim talasima, stižu u Rim: primani na mjestima zaštićenim eksteritorijalnošću, dobijaju pasoše s lažnim identitetom (često dokumenti Međunarodnog Crvenog krsta), na kraju se upućuju na sigurna skrovišta u Južnoj Americi, naročito u Argentini, Čileu i Urugvaju, zemljama u kojima vladaju režimi pod velikim uticajem katoličke crkve.

Katoličku organizaciju koja koristi ''pacovske kanale'' vodi ustaški prelat Krunoslav Draganović i može da računa na aktivnu podršku (ili prosto na sažaljenje) mnoštva katoličkih prelata i sveštenika. Zahvaljujući ovom ''božanskom proviđenju'' u prvim godinama poslije rata preko 4.000 ratnih zločinaca, među kojima 200 bivših ustaških glavešina uspijeva da izbjegne sudove i pravdu'. "Pacovskim kanalima'' bježe - da nabrojimo samo neka imena - organizator antisemitskog ''konačnog rješenja'' Adolf Ajhaman, ideator pokretnih gasnih komora Valter Rauf, doktor iz Aušfica, Jozef Mengele, komandant logora Sobibor i Treblinka Franc Štangl, teoretičar eutanazije ''nižih vrsta'' Gerhard Bone, ''Lionski krvnik'', Klaus Barbi, te mnogi drugi nacistički zločinci.
 
Režijska kabina katoličkog sektora ''pacovskih kanala'' smještena je u Rimu u ulici Tomaćeli 132, kod sjedišta centra hrvatskog katonacionalizma; po stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, aprila 1941., sjemeništarci ovog koledža su odmah skinuli jugoslovensku zastavu i zamjenili je zastavom hrvatske države. Tokom rata u ovaj koledž su primane ustaške delegacije, organizovali su se susreti između tih delegacija i predstavnika Rimske kurije, sa argentinskim ambasadorom Ljobetom, s ocem Agostinom Đemelijem (osnivačem katoličkog univerziteta Sveto srce u Milanu, koji je bio veoma moćan u Vatikanu i predsjednik Papske Akademije nauka). Oktobra 1943. u Koledžu sv. Đirolama predstavljena je knjiga autora monsinjora Draganovića i dr. Ive Guberine, "Sveta Hrvatska," koja predstavlja odu praksi prisilnog ''prekrštavanja'' pravoslavnih '' šizmatika'' u katolicizam.
 
Najzloglasniji ustaša koga je spasao katolički sektor ''pacovski kanali'' jeste Ante Pavelić. Ali bivši poglavnik samo je prvi u drugom nizu.
 
Godine 1941. prvi zapovjednik logora Jasenovac, Ljubo Miloš zadržan je zajedno s bivšim zapovjednikom ustaških logora za istrebljenje, Vjeroslavom Luburićem, u savezničkom zarobljeničkom logoru u Fermu, Italija. Po dolasku u logor monsinjor Draganovića, ova dvojica ustaških zločinaca, obukavši svešteničke mantije, uspjevaju da pobjegnu i da se domognu gostoljubivog koledža Sv. Đirolama Ilirskog u Rimu. Prvom se gubi trag, a drugi će se u Madridu pridružiti monsinjoru Ivanu Šariću, da bi zajedno osnovali ustaški časopis ''Drinu'' i grupu ''Hrvatski narodni otpor''. Godine 1967. Luburić će potpisati predgovor knjizi Đuzepa Mazućija "Missione in Croazija 1941-1946", apologetsko djelo o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Godine 1969. Luburić je ubijen u revolverskom obračunu u prostorijama ustaške štamparije.
 
''Pacovskim kanalima'' koje je pripremila Sveta rimska crkva, bježi bivši ustaški ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković. Bježi odgovorni za masovnu deportaciju u nacističke logore Vjekoslav Vrančić (za koga će Argentina, u koju se sklonio, odbiti zahtjev za ekstradiciju dobijen od jugoslovenske vlade). Bježi bivši ustaški ambasador u Španiji Petar Pejašević, te bivše poglavnikove diplomate u Latinskoj Americi Branko Benzon (koji će se isto tako povući u Argentinu, gdje će postati lični Peronov ljekar), i Domagoj Antonio Petrić (koji će početkom dvadesetih godina regrutovati plaćenike u Argentini za rat protiv Srba). Bježi bivši šef tajne ustaške policije Gorg Vrantić. Bježi bivši zapovjednik Pavelićeve tjelesne garde Vlado Svešćen. Bježi bivši ministar ratarstva u vrijeme diktature Stjepan Hefer. Bježe duhovni poglavari Ivan Asančić i Josip Marković. Bježi zapovjednik hrvatske vojske Josip Tomljanović. Bježi bivši zapovjednik ustaškog zrakoplovstva Vladimir Krac. Bježi bivši šef zagrebačke policije Radomil Bergović. Bježi bivši general Ivan Herenčić i bivši pukovnik Danijel Crljen. Bježi bivši zapovjednik Ustaške mladeži Orsanić i njegov drug Milo Bogetić. Bježi bivši oficir ustaške vojske Ivo Bogdan (koji će u Buenos Ajresu osnivati časopis ''Hrvatski nauk'').
 
Među ustaškim zločincima koji su se spasili preko katoličkog RAT CHANNEL nalazi se i bivši poglavar Ivo Rojnica. Prefekt grada Dubrovnika, odgovoran za istrebljenje hiljada Srba i Jevreja, Rojnica je 1945. pobjegao noseći plijen koji je oteo od žrtava. Uhapšen u Trstu nakon što ga je prepoznala jedna Jevrejka rodom iz Dubrovnika, Rojnica je oslobođen na intervenciju monsinjora Draganovića, i prebačen je u Argentinu. U ovoj južnoameričkoj zemlji postao je industrijalac tekstila, a 1977. Jugoslavija je zatražila njegovo izručenje koje su argentinske vlasti odbile. Godine 1991. predsednik Franjo Tuđman imenovaće Rojnicu za hrvatskog ambasadora u Argentini, iako je ime bivšeg ustaškog poglavara na spisku ratnih zločinaca koji se još traže; pristanak argentinske vlade stići će po hitnom postupku, ali će imenovanje biti opozvano zbog energične kampanje argentinske štampe.
 
đirolamo, ustaško sedište u Rimu
đirolamo, ustaško sedište u Rimu
Među desetinama ustaških glavešina koje su se sklonile u popustljivu Argentinu, samo će Nada Luburić (bivša koljačica u logoru za istrebljenje Stara Gradiške i sestra Vjeroslava Luburića) imati problema s pravdom ali veoma kratkotrajno. Uhapšena 19. jula 1998. od Interpola u Santa Teresiti u provinciji Buenos Aires, i optužena za zločine protiv čovječnosti, Luburićeva je izjavila saveznom argentinskom sudiji Ernanu Bernaskoniju da sa žudnjom očekuje zahtjev za izručenje Hrvatskoj da bi se konačno mogla vratiti u domovinu. Izručena Zagrebu 2. novembra 1998., Nada Luburić je odmah puštena na slobodu.

Bliski saradnik monsinjora Draganovića u operacijama RAT CHANNEL je njemački biskup Alojz Hudal, pokrovitelj bazilika Santa Maria del 'Anima u Rimu, koji se angažuje na spasavanju ratnih zločinaca pod pokrićem papskog pružanja pomoći. Od ranije pristalica Njemačke Nacionalsocijalističke partije,1937. je napisao knjigu "Die Grundlagen des Nationalsozialisimus" (osnovi nacionalsocijalizma, s posvetom Adolfu Hitleru, za koga kaže da je "Zigfrid njemačke veličine") i osnivač časopisa "Der Weg" 1947. u svom Rimskom dnevniku Hudal će ispričati o sopstvenom angažovanju za "Pacovski kanal". Pohvaliće se kako je doprineo spasavanju preko 1000 "progonjenih" i označiće čitavu operaciju kao "zadatak koji je dobijen od Vatikana".

Uostalom, da je rad monsinjora Hudala u okviru katoličkih pacovskih kanala imao blagoslov viskokih papskih sfera pokazuje pismo koje mu je 4. aprila 1949. uputio monsinjor Đovani Batista Montini, smijenjeni sekretar Vatikana: riječ je o poslanici koja njemačkom nacifilskom biskupu šalje blagoslov Svetog Oca uz priloženi ček na "30.000 italijanskih lira". Vatikansku režiju u "pacovskim kanalima" pokazuje i sveštenik nacista Karl Bajer: pobjegavši iz zarobljeničkog logora u Gediju (gdje je bio zatočen zato što je aktivno učestvovao u korpusu hitlerovskih padobranaca), postaje jedan od najvatrenijih aktivista u pomoći ratnim zločincima, da bi 1950. bio nagrađen imenovanjem za generalnog sekretara organizacije "Caritas Internationalis".

U strogo povjerljivom izveštaju od 15. maja 1947. američkog vojnog atašea u Rimu, Vincenta la Viste, upućenom američkom državnom sekretaru Džordžu Maršalu, detaljno je navedena odgovornost Vatikana i učestvovanje brojnih duhovnika u ilegalnoj aktivnosti koja je povezana s "Pacovskim kanalima". Sve zločince koji su koristili ovaj kanal ujedinjuje fanatičan antikomunistički žar i zbog toga su oni "najdraži sinovi" Katoličke crkve.

Godine 1997. se otvara spor između jevrejskih međunarodnih organizacija i bankarskih institucija Švajcarske Konfederacije vezan za slučaj zlata koji su nacisti oteli svojim žrtvama i sakrili ih u sefove švajcarskih banaka.

Tako se pojavljuje novi aspekt saučesništva Svete stolice s diktaturom Ante Pavelića: kao nacistički, tako su i ustaški glavari sakrili novac, zlato i dragocjenosti, koje su oteli za vrijeme balkanskog holokausta, u  "bankarski raj"  Švajcarske: a dio tog "krvavog blaga" završio je u trezorima grada Vatikana.

Fruška Gora - opljačkana
Fruška Gora - opljačkana
Godine 1997. 22. jula francuski dnevni list "Nice matin" objavljuje članak pod naslovom "Hrvatsko zlato u Vatikanu -  američka administracija traga za prebacivanjem 800 miliona francuskih franaka", u kojem piše:
"Bil Klinton je juče najavio da Ministarstvo finansija proučava arhivski dokument koji otkriva da Sveta stolica čuva zlato starog fašističkog režima u Hrvatskoj. Prema tom dokunetu koji je objavila jedna američka televizijska mreža, jedan značajni dio zlatnih rezervi fašističkg režima Hrvatske, u vrijednosti od 800 miliona franaka, u obliku zlatnih šipki, trebalo bi da je uskladišten u Vatikanu pred kraj II svetskog rata da ga ne bi oduzeli Saveznici... Datiran oktobra 1946, ovaj dokument je napisan od strane odgovornog lica u Ministarstvu finansija, Emersona Bajdžlova. Navodeći riječi direktora za monetarna istraćžvanja, Bajdžlov tvrdi da je krajem II svjetskog rata ustaški režim iz Zagreba pokušao da iznese sa svoje teritorije 350 miliona švajcarskih franaka. Britanci su oduzeli 150 miliona. Prema upornim glasovima, te rezerve, uglavnom u zlatnim šipkama, krenule su, staranjem Vatikana, put Španije i Argentine,  u koje se sklonio Ante Pavelić, fašistički diktator Hrvatske... Bajdžlov smatra da se (u dokumentu iz 1946.) ti glasovi šire iz Vatikana da bi se sakrila istina: po njegovom mišljenju navedene rezerve nikada nisu napustile papski grad."

Sveta stolica, preko papinog potparola, Žoakina Navara Valsa, sve demantuje, karakterišući vijesti objavljenje u francuskom dnevnom listu kao "informacije bez ikakvog osnova".
Spor između jevrejskih organizacija i švajcarskih bankarskih institucija iznosi na svjetlost potonje elemente koji svjedoče o odgovornosti Vatikana.

Decembra 1997. u Londonu se održava Međunarodna konferecija o zlatu koje su pokrali nacisti, na kojoj učestvuju delegacije iz 41 zemlje. Na kraju Konferencije objavljen je apel koji su potpisali predstavnik Velike Britanije, lord Džener, predstavnik Izraela i podsekretar SAD Stjuart E. Ajzenštat, kojim se traži od Svete stolice da otvori vatikanske arhive iz perioda antisemitskog istrebljenja.

skoro bio kod Nazingera
skoro bio kod Nazingera
Pritisnuta diplomatskim inicijativama i međunarodnim javnim mnjenjem,16. marta 1998. Sveta stolica objavljuje dokument pod naslovom "We remember" (Pamtimo) koji je predočio kardinal Edvard Kasadi.
Ovim dokumentom katolička crkva pokazuje nejasno kajanje za nedovoljnu zaštitu Jevreja od progona nacifašista. Ali riječ je o suštinskom aktu licemjernog i obmanjivačkog samooproštaja: s jedne strane, u  stvari, Sveta stolica ograničava na pojedinačne i neidentifikovane predtavnike katolizma bojažljivost i saučesništvo u odnosu na antisemitske progone: s druge strane, veliča ulogu i figuru Pija XII, to jest prvog odgovornog za saučesničko ćutanje kojim je Sveta rimska crkva dala za pravo nacifašističkim zločincima uključenim tokom više godina u rasni genocid.

Pitanje zlata koje su nacisti i ustaše pokrali Srbima i Jevrejima predmet je posebnog izvještaja podsekretara SAD Stjuarta E. Ajzenštata iz juna 1998.

Poglavlje pod naslovom "Sudbina ustaškog ratnog blaga" zadržava se posebno na odnosima između ustaškog režima i Vatikana:


"A. Zavođenje hrvatskog ustaškog režima za vrijeme rata

(...) U izjesnoju mjeri američki i britanski lideri bili su svjesni ubilačkih akcija ustaškog režima protiv Srba, Jevreja i Roma koji su živjeli na teritoriji pod hrvatskom kontrolom.
Nije jasno da li su saveznički lideri vodili računa o tome da je 700.000 žrtava, najviše Srba, u ustaškim logorima smrti, kako u Jasenovcu tako i drugdje, ubijeno najokrutnijim i najprimitivnijim metodama, uključujući i masovna streljanja, udarce maljem, odsijecanje glava. Saveznici su poslednjih mjeseci 1943, nakon iskrcavanja na poluostrvo, počeli da okupljaju Jugoslovene izbjegle u Italiju. Malo je bilo Jevrej:a nacisti i ustaše su istrebili najveći deo njih..(...)

VI božja zapovest
VI božja zapovest
Iako nisu razumjeli koja je sudbina zadesila Jevreje i Rome, američke vlasti su jasno shvatile ono što se dogodili Srbima na teritoriji pod ustaškom kontrolom. Avgusta 1941,j ugoslovenski ambasador Konstantin Fotić dobio je od šefa odeljenja za Balkan pri Ministarstvu spoljnih poslova izveštaj u kome jenopisana "politika masovnog istrebljenja srpske rase (koju su provodile ustaše) u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj" , i koji se odnosio na brutalne i zvjerske masakre.
Godine 1941. 20. decembra Fotić se obratio predsjedniku Ruzveltu i pregledao je zajedno sa njim jedan memorandum o zvjerstvima počinjenim nad Srbima. Predsednik (Ruzvelt) je ostao šokiran, pitajuči se kako Srbi mogu da se nadaju da će poslije takvih zločina živjeti u budućoj zajedničkoj državi s Hrvatima. Marta 1943, kada se britanski ministar spoljnih poslova, Entoni Idn, uputio u posjetu Bijeloj kući radi preispitivanja savezničkih ratnih ciljeva, imao je priliku da čuje "opetovano mišljenje" predsjednika Ruzvelta da antagonizam Srba i Hrvata isključuje mogućnost njihove koegzistencije u istoj državi i da Hrvati moraju biti stavljeni pod strogi nadzor.
Vatikan,koji je držao apostolskog izaslanika u Zagrebu od juna 1941. do kraja rata, bio je svjestan kampanje pokolja, koja je počela internacijom većine od 35.000 do 45.000 Jevreja u Hrvatskoj u proljeće-ljeto 1941, a nastavila se kasnije bjekstvom 5.000 Jevreja iz zona hrvatske države pod nemačkom okupacijom u italijanski dio protektorata i deportacijom svih preostalih Jevreja u Njemačku jula 1942. Hrvatske katolične vlasti osudile su ustaška zvjerstva, ali su s druge strane nastavile da podržavaju režim. Tokom svoje posjete Hrvatskoj, u martu 1943, njemački ministar unutrašnjih poslova, Hajnrih Himler, zahtjevao je da ono malo preostalih Jevreja bude deportovano u Njemačku( uključujući i one koji su kršteni i koji su se oženili katolicima). Njemačka je pojačala napore za vrijeme rata da prisili Italijane da deportuju Jevreje koji su se sklonili kod njih u Dalmaciji. Mnogi od tih Jevreja našli su utočište na ostrvu Rab. Početkom 1944. njemački okupatori hvalisali su se da su potpuno likvidirali jevrejsko stanovništvo Hrvatske (s izuzetkom onih koji su uspijeli da isposluju italijanski zaštitu ili da pobjegnu, pridružujući se partizanima).

B.Ustaško blago i njegovo prebacivanje u Švajcarsku

Poslijeratni izvještaji su pokazali da se dio blaga ustaškog režima sastojao iz dragocjenih dobara koja su opljačkana žrtvama deportovanim za vrijeme kampanje ustaškog etničkog čišćenja.S tručnjaci američke obaveštajne službe došli su od zaključka da ustaške vođe poslije rata raspolažu sa preko 80 miliona USA dolara (350 miliona švajcarskih franaka), uglavnom u obliku zlata, čiji je jedan dio oduzet žrtvama holokausta u Hrvatskoj. Drugi, najpovjerniji izveštaji, s početka pedesetih godina, sugerisali su da je blago skromnije i da nije sigurno gde se nalazi. Godine 1944. ustaški rešim je počeo da prebacuje dobra u švajcarsku banku da bi ih prikrio. Dana 31. maja 1944. Švajcarska nacionalna banka primila je 358 kilograma zlata iz Hrvatske, da bi sljedećih 980 kilograma prispjelo 4. avgusta 1944. Hrvatski depozit u zlatu od 4. avgusta 1944. nije bio primljen kao tečevina Švajcarske nacionalne banke i bio je prebačen u Švajcarsku bez prethodnog pristanka Banke i bez predviđenog ovlašćenja. Uprkos tome Švajcarska nacionalna banka prihvatila je ilegalnu dostavu i zavela je na račun koji je hrvatska država otvorila 31. maja iste godine. Hrvatsko zlato prebačeno u ŠNB avgusta 1944. izgleda da odgovara količini od 980 kilograma koje su hrvatske vlasti podigle kod Sarajevske filijale Centralne banke propale Kraljevine Jugoslavije (...) Hrvatsko zlato prebačeno u Švajcarsku avgusta 1944. išlo je zajedno sa 25 tona srebra koje je ŠNB primila za kovanje novca. Oktobra 1944. predstavnici hrvatske marionetske vlade bezuspješno su pokušavali da nagovore ŠNB da odobri prebacivanje zlata na jedan hrvatski račun u Njemačkoj. Decembra 1944. ŠNB odbila je hrvatski zahtjev za povrat zlata u Zagreb, a Švajcarski savezni savjet zamrzao je sva hrvatska dobra u Švajcarskoj.

D.Podzemna ustaška mreža u Rimu i ustaško zlato

Prema informacijama koje su u raznim vremenima prikupile informativne službe SAD, koledž Sv. Đirolama Ilirskog u Rimu koji je primao hrvatske studente u Vatikanu tokom i poslije II svetskog rata , bio je centar tajnih hrvatskih aktivnosti i podzemne hrvatske mreže koja je ustaškim bjeguncima i zločincima pomagala da pobjegnu iz poslijeratne Evrope. Marta 1946. i britanske tajne službe su identifikovale Sv. Đirolama kao ustašku crkvu kojom je rukovodilo bratstvo hrvatskih svećenika "Bratstvo Sv. Đirolama". Takvo bratstvo je obezbjeđivalo lažna dokumenta za ustaše u bjekstvu koja su ima omogućavala da pobjegnu i da izbjegnu hapšenje od strane saveznika.
Monsinjor Juraj Mađerac, identifikovan kao pripadnik ustaša, bio je direktor ovog koledža, ali glavni animator ove ustaške aktivnosti u Rimu bio je sekretar koledža, otac (u stvari monsinjor) Krunoslav Stefano Draganović, već ustaški pukovnik i bivši fukcioner hrvatskog "Ministarstva unutrašnje kolonizacije" , ustanove koja je odgovorna za oduzimanje dobara Srba u Bosni i Hercegovini.
Smatran od američkih obaveštajaca "drugim ja" Ante Pavelića, otac Draganović, rođen u Hrvatskoj, bio je prethodno profesor teologije na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 1943. prebacio se u Rim, zvanično kao službenik Hrvatskog Crvenog križa, ali očito za koordinaciju ustaških operacija u Italiji. Koristeći svoje veze u Međunarodnom Crvenom krstu i drugim organizacijama za pomoć izbeglicama , Draganović je pomagao ustaškim bjeguncima da ilegalno emigriraju u Južnu Ameriku, snabdevajući ih svećeničkim odorama i lažnim dokumentima, a isto tako osiguravajući im prevoz, naročito za Argentinu (...). Izveštaji američkih obaveštajaca pripisuju značajnu ulogu popu Draganoviću u podršci ustašama koji su tražili zaštitu Rima neposredno poslije rata.
Takođe proizilazi da je on imao dužnost da spasava Arhiv Ustaškog izaslanstva u Rimu, ono što je djelimično radio unutar Vatikana, baveći se i dobrima koja su pratila ustaške bjegunce...
Pod upravom Draganovića, podzemna hrvatska mreža Sv. Đirolama razvila je efikasnu tajnu aktivnost koja je hrvatskim nacionalistima pružala usluge evakuacije u bjekstvu od jugoslovenskog režima. Draganovićeva organizacija sarađivala je sa "Pacovskim kanalom", koji je osnovala Kontraobaveštajna služba američke vojske, u svrhu pomoći bjeguncima, doušnicima i sovjetskim i istočnoevropskim aktivistima, da pobjegnu sa teritorija pod kontrolom komunista. Godine 1951. Draganović je sarađivao sa američkim kontraobaveštajcima u organizovanju bijega naciste Klausa Barbija, antikomunistričkog doušnika i ratnog zločinca u Južnu Ameriku. Polovinom oktobra 1958. nekoliko dana poslije smrti pape Pija XII (9. oktobra), Draganović je dobio od podsekretara vatikanske države naređenje da napusti koledž Sv. Đirolama. Godine 1962. američki kontraobaveštajci su ga skinuli s vrata kao "štetnog agenta zbog bezbjednosnih razloga i pomanjkanja kontrole".
Narednih godina odnosi između Jugoslavije i Vatikana se poboljšavaju, da bi na kraju bili normalizovani 1966. Draganović, koji bješe raskinuo s Antom Pavelićem jos 1955. iskoristio je amnestiju koju je doneo Titov režim početkom šezdesetih godina. Godine 1967. uputio se u Trst i pješice je prešao jugoslovensku granicu. Nekoliko dana kasnije održao je govor na Jugoslovenskom radiju u kojem je optuživao ustaše i hvalio napredak postignut za vrijeme Titovog režima. Sve ukazuje na to da je Draganović kasnije mirno živeo u Jugoslaviji, gdje je umro jula 1983 (...).
Od početka 1946. do kraja 1947. rimske ustaše su pružale utočište Anti Paveliću, kao i drugim ustaškim vođama. Pavelić je stigao u Rim 1946, preobučen u svešteštenika sa španskim pasošem.
Izveštaji tvrde da je sljedeće dvije godine živio ili u Sv. Đirolamu ili u drugim rimskim bazama. Podrška podzemne hrvatske mreže bila je ključna za bijeg Pavelića iz Evrope u Argentinu (...).
Američka kontraobaveštajna služba koja je imala odgovornost za pronalaženje ratnih zločinaca , znala je za prisustvo Pavelića u Italiji i držala je gotovo dvije godine pod prismotrom njegove aktivnosti, pokušavajući takođe da dobije jednu sliku njegovih premještanja. Krajem jula 1947, nakon nakon što je jedan izveštaj ove službe ukazao na to da Pavelić živi u posebnoj rimskoj zgradi u vlasništvu Vatikana i nakon konsultacija u Vašingtonu, Ministarstvo spoljnih poslova dalo je uputstva Vrhovnoj komandi Savezničkih snaga u Italiji, prema kojima "SAD moraju saradjivati s italijanskim vlastima u vezi sa ovim slučajem".
Četiri dana kasnije britanska vlada dala je svoj pristanak na ovu inicijativu. Američki agenti kontraobaveštajne službe, zaduženi za praćenje Pavelićevih aktivnosti, u planiranju da ga uhapse izvijestili su o činjenici da on uživa britansku i zaštitu Vatikana, tako da su predložili jednostranu američku akciju za izručenje Pavelića Jugoslaviji da ne bi izgubili podršku katolika i emigranata antikomunista.Tajna vojna služba SAD podvukla je činjenicu da će hapšenje Pavelića uzrokovati gubitak podrške Hrvata odanoj ustaškoj stvari koji su se sve češće zapošljavali u ulozi doušnika američkih obaveštajnih službi. Na kraju su se snage SAD povukle iz Italije bez odlučnog reagovanja po pitanju hvatanja Pavelića. Ali je nteresovanje Kontraobaveštajne službe netjeralo je Pavelića da napusti Rim i ode u jedan manastir u blizini papske letnje rezidencije u Kastel Gandolfu, gdje je ostao više mjeseci pre napuštanja Evrope.

F.U potrazi za ustaškim blagom

Službena dokumenta SAD otkrivaju nedovoljno poznavanje sudbine ustaškog blaga, uključujući zlato i dragocijenosti opljačkane od jevrejskih, srpskih i ciganskih žrtava u ustaškoj politici etničkog čišćenja i deportacije i pogubljenja Jevreja i drugih od strane Njemaca. Potpuni opis događaja iz ustaškog perioda u Hrvatskoj i bjekstva ustaških dirigenata, koje je dijelom finansirano iz ustaškog blaga, mora da se nalazi i u  arhivima drugih nacija i vjerovatno u Vatikanu...Postoje dokazi da je barem dio arhiva Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske poslat u Vatikan pri kraju rata...
U svojim memoarima, Džejms V. Milano, komandant 430. odreda Kontraobaveštajne službe SAD, govori o potpunom uništenju dokumentracije "pacovskih kanala" od strane američke vojske, te o svojim odnosima s jednom grupom Hrvata.
Osim dokaza koji se odnose na tajnu ustašku aktivnost u koledžu Sv. Đirolama, postoji i pitanje držanja papske administracije. Za vrijeme II svjetskog rata papa Pije XII je pokazao proračunatu neutralnost, koja je predmet kontroverznih istorijskih razmatranja. Njegovo držanje prema hrvatskim katolicima koledža Sv. Đirolama, kao i prema drugima, dalo je poticaj mnogim spekulacijama. Iako nisu nađeni dokazi o direktnom uključivanju pape ili njegovih savjetnika u ustaške aktivnosti u poslijeratnoj Italiji, izgleda nevjerovatno da oni nisu uopšte znali šta se događa. Vatikanske vlasti kažu da nisu našle nijedan pogodan dokument kojim bi rasvijetlili pitanje ustaškog zlata".

3.juna 1998., "Corriere della Sera" objavljuje dopis Enija Kareta iz Vašingtona: "Ustaše, bjekstvo s jevrejskim zlatom. Vašington optužuje: u Vatikanu su znali ali nisu prijavljivali hrvatske fašiste".
U ovom članku Kareto obavještava o konferenciji za štampu koju je održao državni podsekretar SAD, Ajzenštat, da bi ilustrovao sadržaj izveštaja i, izeđu ostalog, piše:
"S blagom otetim od Jevreja na kraju II svjetskog rata, hrvatski fašisti su finansirali vlastiti bijeg u Latinsku Ameriku i bijeg ratnih zločinaca kao što je Klaus Barbi, uz pomoć papskog koledža Sv. Đirolama, u Rimu.To je juče potvrdio državni podsekretar SAD, Ajzenštat. "Nemamo dokaze da su papa i njegovi savjetnici bili uključeni u takozvane "Pacovske kanale", ali ostaju uznemirujuća pitanja i teško je zamisliti da nisu znali za te kanale"...
Državni podsekretar je dao do znanja da bi Italija morala formirati komisiju istoričara po uzoru na 16 drugih zemalja da bi utvrdila svoju eventualnu odgovornost: "Sv. Đirolamo je smješten van Vatikana i plaća porez italijanskoj državi".
Nije prvi put da se koledž Sv. Đirolama u Rimu optužuje da je davao utočište ustašama i njemačkin nacistima. Ali je prvi put da se govori o njegovom finansiranju jevrejskim zlatom i da Amerika opominje Vatikan da objavi dotičnu dokumentaciju...Po mišljenu američkog državnog podsekretara ustaše su otele hrvatskim Jevrejima 80 miliona dolara u zlatu, tada ogromna cifra, i djelimično su ga prebacile u Švajcarsku 1944. Sljedeće godine ova cifra je nadoknađena Titu. Ali ustaški vođa Ante Pavelić, sklonivši se kod Engleza na kraju rata, sa sobom je ponio 35 miliona dolara...
Ajzenštat ističe da se ustaški lider skrivao u Rimu od 1946. do 1948. "a da engleske i američke tajne službe nisu učinile ništa da ga uhvate". Već bijaše počeo Hladni rat tako da je glavna briga Londona i Vašingtona bila Moskva: u okviru toga koristili su za špijune i doušnike čak i ustaše i naciste. Sv. Đirolamo, zapisao je podsekretar, pretvorio se u tajni centar za pomoć ratnim zločincima. Njegov sekretar don Krunoslav Draganović, Hrvat, iskoristio je neke veze u Međunarodnom Crvenom krstu da bi imaomogućio ilegalno emigriranje u Južnu Ameriku pomoću lažnih dokumenata. Sredstava nije nedostajalo: bijaše tu zlato Pavelića i družine.
Ajzenštat nije poštedio ni tajne američke službe. "Krajem četrdesetih i početkom pedesetih one su sarađivale s ustašama u rukovođenju pacovskim kanalima"... Poslednja optužba Ajzenštata odnosi se na Tita. Godine 1946, sjeća se podsekretar, "SAD su se uvjerile da Jugoslavija progoni svoje političke protivnike... Niz napada na američke avione, pokušaj aneksije Trsta, nekoliko slučajeva antizapadnjačke špijunaže naveli su Vašington i London da zauzmu neprijateljski stav prema komunističkom režimu". Zbog toga su aktivnosti utaša i Vatikana zastrte velom ćutanja..."

u HR ništa novo
u HR ništa novo
Dva dana kasnije, beogradske "Novosti" preuzele su optužbe Vatikana od strane Vašingtona u vezi sa jevrejskim zlatom koje su pokrale ustaše. Zatim prenose zvaničnu reakciju Vatikana, koju je izrazio papski potparol Žoakin Navaro Vals: "Sekretar Instituta Sv. Đirolama, što je tada bio doktor Krunoslav Draganović, možda je koristio to zlato isključivo u svoje ime bez ovlašćenja i znanja Vatikana".

Iz knjige "Nadbiskup genocida" Marka Aurelija Ravelija

u izdanju "Jasena", Nikšić a u prevodu Lazara Macure

1. Čekaj, ko će koga da tuži?

2. Holokaust o kom se ćuti

3. Kama i križ

4. 1/3, 1/3, 1/3 ... Genocide Over

5. Zločin odobren od Boga

pogledati i:

Match Made in Heaven

i

Znaju se imena 20.000 ubijene dece

 


Atačmenti



Komentari (23)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

49 41 49 41 18:10 01.02.2010

Cestitka

i preporuka.
hazar hazar 18:37 01.02.2010

Pre neki dan

slušam jednog rimokatoličkog sveštenika u Srbiji koji potpuno ravnodušno priča o tome kako ne vidi što bi se Papa trebao izvinjavati pre dolaska u Srbiju. Pa zaboga dovoljno je valjda što se njihova crkva ogradila od nacističkih zločina.

Postoji samo jedan mali problem, a to je što su Ustaše i njihovi duhovni pastiri proglašavani za svece u toj istoj crkvi, tj. odato im je puno priznanje i zahvalnost na trebljenju šizmatika i njihovom pokrštavanju. Mnogi bi hteli da se to zaboravi i da se pragmatično pređe preko toga.

Iz tih razloga zaslužili ste ogromnu preporuku za tekstove u vezi sa povezanošču rimokatoličke crkve i ustaškog pokreta koje objavljujete na ovom blogu.
mariopan mariopan 18:47 01.02.2010

Re: Pre neki dan

A da ponese i izvinjenje ili bar rezoluciju o genocidu nad Srbima, Jevrejima i Ciganima?
Da li bi mu to bilo tesko, obzirom da nista ne kosta? Da ima za sta da se izvinjava zna i on sam.

Predlazem da se to izvinjenje ultimativno zahteva pre posete.

Preporuka.
alexlambros alexlambros 20:18 01.02.2010

Re: Pre neki dan

Predlazem da se to izvinjenje ultimativno zahteva pre posete.


i ja.
mada sam radije za tuzbu
Neues aus der Nachbarschaft Neues aus der Nachbarschaft 19:25 01.02.2010

opa bato

Jebote, kao da sam otvorio Vecernje Novosti 1991, a i komentari najavljuju nastavak Odjekivanja. Uzivajte!
cbronson cbronson 20:23 01.02.2010

Re: opa bato

Neues aus der Nachbarschaft
Jebote, kao da sam otvorio Vecernje Novosti 1991, a i komentari najavljuju nastavak Odjekivanja. Uzivajte!

u cemu?
mariopan mariopan 23:39 01.02.2010

Re: opa bato

Neues aus der Nachbarschaft
Jebote, kao da sam otvorio Vecernje Novosti 1991, a i komentari najavljuju nastavak Odjekivanja. Uzivajte!

Ne, ovo su novosti od 1941 - 1945 sa reprizom u 1991 za one koji nisu pazili na času pa zaboravili ili nikad nisu znali.
jaksa scekic jaksa scekic 19:42 01.02.2010

Meni su

fascinantne slike,karikature , a narocito potpisi
hoochie coochie man hoochie coochie man 00:59 02.02.2010

Re: Meni su

fascinantne slike,karikature , a narocito potpisi


Da, da.
Daju na ozbiljnosi i podvlace objektivnost.
Dejan Ninkovic Dejan Ninkovic 04:41 02.02.2010

Re: Meni su

hoochie coochie man
fascinantne slike,karikature , a narocito potpisiDa, da.Daju na ozbiljnosi i podvlace objektivnost.



nema tu sta da se objektivizira, relativizira i subjektivizira...

iznesene su cinjenice, a karikatura koja vam zapada za oci je "fast forward in the future" da su kojim slucajem nacisti izdrzali rusku zimu...

evo zamena za fotoshop... ove nisu modifikovane:



Neues aus der Nachbarschaft Neues aus der Nachbarschaft 12:37 02.02.2010

Re: Meni su

evo zamena za fotoshop... ove nisu modifikovane:


Bio i Günter Grass cak i Habermas kod Hitlerjugend kao i 98% nemacke omladine. Jel to onda ponistava sav njihov kasniji doprinos denacifikaciji Nemacke?
krkar krkar 08:56 02.02.2010

Nije dosta samo biti pismen

Nije dovoljno samo umeti čitati i pisati, treba nešto i ZNATI

Ovakvih papazjanija u stilu Odjeka i Reagovanja puno je Blogstvo a bogme i Izdavaštvo Vaskoliko. I dok ovakve budalaštine ostaju van kakvog-takvog mainstreama ne sekiram se preterano jer je život za to prekratak.

Ali ovo sra*je sa "istraživačkim" a možbit i "naučnim" pretenzijama toliko je puno gluposti da zaslužuje samo Serbiancafe ili tako neku opskurnu www-sku vukohebinu za nedoučene adolescente. Od autora Lambrosa, uprkos njegovoj opsesivnoj fiksaciji na rimokatoličku crkvu i Vatikan, očekivao sam bar bolji izvor i više znanja.

Autor nema pojma. Prevodilac takođe. Nema pojma ni izdavač (to je ona institucija gde su nekad ljudi objavljivali stvari o kojima nešto znaju, gde su bile potrebne stručne recenzije...)

Redom, a na preskok:

Zahvaljujući ovim milosrdnim ''kanalima'' nekoliko hiljada ratnih zločinaca, u naizmjeničnim talasima, stižu u Rim: primani na mjestima zaštićenim eksteritorijalnošću, dobijaju pasoše s lažnim identitetom (često dokumenti Međunarodnog Crvenog krsta)


Skoro svi OSUMNJIČENI za ratne zločine (valjda važi prezumpcija nevinosti?) koji su stigli u Rim došli su preko/sa savezničke teritorije ili teritorije pod savezničkom okupacijom. Eksteritorijalnost tu nema nikakve veze. Mnoge od ustanova pomenutih u tekstu NISU eksteritorijalne.

Katoličku organizaciju koja koristi ''pacovske kanale'' vodi ustaški prelat Krunoslav Draganović i može da računa na aktivnu podršku (ili prosto na sažaljenje) mnoštva katoličkih prelata i sveštenika


Ustaški prelat? Biće da je rimokatolički. Ustaše su bili politička organizacija a ne crkva.

Organizacija koju je vodio Draganović nije imala NIKAKVE veze sa Vatikanom. Imala je sa Hrvatskom. Elementary, my dear Watson.

Čisto uzgred, samo da napomenem da Vatikan nikada nije priznao NDH niti sa njom uspostavio diplomatske odnose.

Krunoslav Draganović vratio se u Jugoslaviju 1967. i do svoje smrti, 20 godina, živeo u Sarajevu. Ni jedan zvanični organ SFRJ nije ga ni optužio ni osudio. Ne zman ni kako ni zašto, samo navodim činjenice. Ozbiljnom sagovorniku naveo bih i literaturu.

Režijska kabina katoličkog sektora ''pacovskih kanala'' smještena je u Rimu u ulici Tomaćeli 132, kod sjedišta centra hrvatskog katonacionalizma; po stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, aprila 1941., sjemeništarci ovog koledža su odmah skinuli jugoslovensku zastavu i zamjenili je zastavom hrvatske države. Tokom rata u ovaj koledž su primane ustaške delegacije, organizovali su se susreti između tih delegacija i predstavnika Rimske kurije, sa argentinskim ambasadorom Ljobetom, s ocem Agostinom Đemelijem (osnivačem katoličkog univerziteta Sveto srce u Milanu, koji je bio veoma moćan u Vatikanu i predsjednik Papske Akademije nauka). Oktobra 1943. u Koledžu sv. Đirolama predstavljena je knjiga autora monsinjora Draganovića i dr. Ive Guberine, "Sveta Hrvatska," koja predstavlja odu praksi prisilnog ''prekrštavanja'' pravoslavnih '' šizmatika'' u katolicizam.


Prevodilac i autor posta koji ne znaju da je S. Girolamo - Sveti Jeronim jednostavno nemaju kredibilitet. Očigledno je da oni još manje znaju kakva je to institucija i čemu služi.

A što se zastava tiče - verujem da zaista nije neophodan nikakav komentar, bar po tom pitanju smo se svega nagledali.

O nepoznavanju srpskog pravopisa koji je po pitanju transkripcije italijanskih imena savršeno jasan i nepromenjen već 100 godina neću da trošim reči.

Godine 1941. prvi zapovjednik logora Jasenovac, Ljubo Miloš zadržan je zajedno s bivšim zapovjednikom ustaških logora za istrebljenje, Vjeroslavom Luburićem, u savezničkom zarobljeničkom logoru u Fermu, Italija.


Neće biti baš 1941!

Bježi bivši ustaški ambasador u Španiji Petar Pejašević, te bivše poglavnikove diplomate u Latinskoj Americi Branko Benzon (koji će se isto tako povući u Argentinu, gdje će postati lični Peronov ljekar).


Branko Benzon bio je prvi ambasador NDH u Berlinu a smenjen je posle tek nešto više od 6 meseci zbog švaleracije jer je obradio nekoliko "zvaničnih ljubavnica" visokih funkcionera Rajha, što je izazvalo političku krizu između Berlina i Zagreba. Autor koji to ne zna ne može imati nikakav kredibilitet.

Bježi bivši zapovjednik ustaškog zrakoplovstva Vladimir Krac)


Pretpostavljam da je u pitanju Vladimir Kren. Opet smešno neznanje.

njemački biskup Alojz Hudal, pokrovitelj bazilika Santa Maria del 'Anima u Rimu


NIJE nemački nego austrijski. Santa Maria dell'Anima NIJE bazilika. Crkve NEMAJU "pokrovitelje" (bar ne živuće). Alojz Hudal bio je titularni biskup Ele u Palestini a njegova veza sa crkvom SMA je u tome što je to centralna crkva na nemačkom jeziku u Rimu (Deutschsprachige Katholische Gemeinde in Rom), još od 1350.

monsinjor Đovani Batista Montini, smijenjeni sekretar Vatikana


Ova glupost je interesantna. Giovanni Battista Montini je inače najpoznatiji po tome što je od 1963. do 1978. bio papa, Pavle VI. Nikad dosad nisam sreo autora koji tu činjenicu ne bi napomenuo u ovakvom tekstu. Naravno, uslov je da to ZNA, što ovde očigledno nije slučaj. Montini NIKADA nije smenjen ni sa jedne funkcije, od 1922. do 1954. radio je u Državnom sekretarijatu (ministarstvo spoljnih poslova) i od 1944, nakon smrti državnog sekretara kardinara Maljonea, bio je državni podsekretar u vreme kad papa Pije XII nije imenovao državnog sekretara. 1954. je postavljen za milanskog nadbiskupa.

Vatikansku režiju u "pacovskim kanalima" pokazuje i sveštenik nacista Karl Bajer: pobjegavši iz zarobljeničkog logora u Gediju (gdje je bio zatočen zato što je aktivno učestvovao u korpusu hitlerovskih padobranaca), postaje jedan od najvatrenijih aktivista u pomoći ratnim zločincima, da bi 1950. bio nagrađen imenovanjem za generalnog sekretara organizacije "Caritas Internationalis".


"Sveštenik nacista" i "korpus hitlerovskih padobranaca": Beyer (r. 1925.) učio je za popa u Rimu i zaredio se 1940, nakon čega je pozvan da služi vojsku kao vojni kapelan. Služio je u Africi dok Luftvafe nije počeo da ga koristi kao prevodioca na raznim ratištima, uglavnom u zapadnoj Evropi (govorio je engleski, francuski i italijanski). Posle rata ostao je u Italiji i prvo se brinuo za repatrijaciju nemačkih ratnih zarobljenika a posle i karitativnim radom (i izvlačenjem nacista u Južnu Ameriku o čemu je govorio u intervjuu sa Gitom Serenji). NIJE nagrađen mestom generalnog sekretara Caritasa nego je tu organizaciju OSNOVAO. Dobio je priznanje UN za organizaciju pomoći u Bijafri 1968-70 a organizovao je i pomoć Skoplju posle zemljotresa 1963. Organizacija koju je vodio posle Caritasa bila je vrlo aktivna na Balkanu. Nemački padobranci nikad nisu imali korpus.

I tako dalje, i tako dalje.

Ostrašćenost i neznanje - prilično loša kombinacija.
hazar hazar 10:46 02.02.2010

Re: Nije dosta samo biti pismen

Ostrašćenost i neznanje - prilično loša kombinacija.

О незнању не могу да судим, јер нисам неки познавалац римокатоличке цркве(уосталом као што се и ви нисте показали као познавалац СПЦ), али не видим овде никакву острашћеност. Усташки геноцид је био под покровитељством римокатоличког клера и они се никада нису оградили од истог, чак су и прогласили за светитеље духовне оце масовних покоља, покрштавања и осталих бестијалних злочина над Србима. Доказано су учествовали у спашавању ратних злочинаца и никаква непознавања тачних имена или функција тих огавних ликова то неће променити.

Како је у светлу актуелних догађаја (тужба Хрватске и контратужба Србије) на делу покушај релативизовања геноцида из Другог светског рата, сасвим је логична тежња аутора да се то не деси. Он заступа тезу да Србија не сме одустати од своје тужбе против Хрватске управо зато да би се тај геноцид, данас иначе потпуно релативизован сем једанпут годишње када јеврејска заједница Србије изнова осуди усташке злочине, коначно показао у пуном светлу међународној, а богами и јавности у Србији.

Потпуно је јасно да ће Хрватска одустати од тужбе уз услов Србији да и она то учини. Поновним откривањем геноцида из Другог светског рата бацило би се много више светла на недавне ратове у бившој СФРЈ, па би можда неко и увидео са каквим страховима су се Срби из Хрватске сусрели при погледу на иконографију Туђманове и Месићеве неовисне државе. Такав расплет јој никако не иде у прилог. Покушај аутора да један део јавности придобије за став да се од тужбе не одустане, јер у крајњој линији није у интересу Србије, никако не бих назвао острашћеношћу.

P.S.
Молим вас, као очигледног познаваоца римокатоличке цркве, да баците више светла на њену улогу у спашавању усташких злочинаца. Унапред сам вам захвалан.
Neues aus der Nachbarschaft Neues aus der Nachbarschaft 12:42 02.02.2010

Re: Nije dosta samo biti pismen

Ovaj stav najbolje sazima pogled na svet potrosaca gore prevedenog teksta.

О незнању не могу да судим, јер нисам неки познавалац римокатоличке цркве... Усташки геноцид је био под покровитељством римокатоличког клера...


Ovo onako po defaultu, po principu iako ne znam znam.

alexlambros alexlambros 13:16 02.02.2010

Re: Nije dosta samo biti pismen

Ostrašćenost i neznanje - prilično loša kombinacija.


mislim da ove kardinalne zamerke drasticno menjaju cinjenicu o nekaznjenom pokolju 700.000 ljudi .... dobro da ste to sve podvukli .... jos neki zarez gde mu nije mesto i eto oboriste optuzbu

krasno.


ps. Vatikan nikad nije formalno priznao NDH ali treba se praviti mnogo lud pa ne uvideti najtesnju saradnju izmedju NDH i Vatikana ... de facto je sve vreme pokolja imao svog diplomatskog predstavnika u NDH (koji je cak i obilazio neke od ustaskih klanica za Srbe)
tigrks tigrks 13:24 02.02.2010

Re: Nije dosta samo biti pismen

Prevodilac i autor posta koji ne znaju da je S. Girolamo - Sveti Jeronim jednostavno nemaju kredibilitet.

Izuzetno jak argument u smislu osporavanja učešća katoličkih sveštenika u spašavanju počinioca genocida, nema šta.
Inner Party Inner Party 18:47 02.02.2010

Re: Nije dosta samo biti pismen

krkar
...
I tako dalje, i tako dalje. ...


Sve ovo sto ste napisali pokazuje samo da imate impresivno znanje o Vatikanu i katolickoj crkvi, ali nista ne doprinosi raspravi. Neosporna je uloga katolicke crkve u zlocinima nad Srbima u NDH, to je sustina. I neosporno je da su delovi iste te katolicke crkve pomagali ustasama da pobegnu od posleratne pravde. Dakle vas svo to vase znanje sprecava da od drveca vidite sumu, nista drugo. Ono nije u sluzbi vaseg duhovnog napretka i konstruktivnog ucesca u dijalogu vec samo jalov i opasan teret. Podsecate me na one koji insistiraju na tome da nema ostataka plave boje u gasnim komorama ili na tome da Dnevnik Ane Frank mozda nije napisala Ana Frank...
hazar hazar 08:58 03.02.2010

Re: Nije dosta samo biti pismen

Neues aus der Nachbarschaft
Ovaj stav najbolje sazima pogled na svet potrosaca gore prevedenog teksta.

О незнању не могу да судим, јер нисам неки познавалац римокатоличке цркве... Усташки геноцид је био под покровитељством римокатоличког клера...


Ovo onako po defaultu, po principu iako ne znam znam.


Не знам много о астрономији, али поуздано знам да се земља окреће око сунца.
kutnatavanu kutnatavanu 13:59 04.02.2010

Re: Nije dosta samo biti pismen

Kad je mojoj pokojnoj babi drzana misa u katolickoj crkvi u malom selu na severu Backe, tadasnji i sadasnji velecasni, pomenio se "nama dragog sveca Stepinca, da ga dragi bog cuva i ......"
Nije to samo proslost, to je i sadasnjos.
Neznam koliko ste svesni toga, ali to moje malo selo se nalazi sadasnjoj Srbiji. Moja baba je umrla 1997.
Hvala Vam za ove tekstove.
intrepid intrepid 09:07 02.02.2010

.....

Ideološka osnova ekspanzivne hrvatske politike izražena je mitom o Hrvatskoj kao "predziđu kršćanstva" (Antemurale Christianitatis). Ovaj mit skoro nepoznat i tamo gde bi trebalo da je potekao, u Vatikanu, posle austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, sve više je izgrađivan kod Hrvata, ali sa sasvim novim sadržajem.

Preko noći granica "dva sveta" nije više bila vekovna granica prema Turskom carstvu na Uni i Savi. Hrvatski ideolozi tu granicu premeštaju na reku Drinu, novu granicu Monarhije, a protivnik ponovo postaje (kao i pre turske invazije) pravoslavni "bizantinizam" oličen u Srbiji i Crnoj Gori.

Politička akcija je našla snažno uporište u hrvatskoj istoriografiji koja je dala argumente da se Bosna i Hercegovina proglase za hrvatske zemlje. Činjenica da je većinsko stanovništvo ovih pokrajina, i pored vekovne turske vladavine, bilo srpsko, a da je manje od petine stanovnika tek odskora preko akcije rimokatoličke crkve počelo da se oseća Hrvatima, tumačena je na razne načine. Najvažnije tumačenje bilo je da to i nisu Srbi i da je srpska nacionalna ideja unesena spolja, s one strane Drine. Isto tako njima je nametnuto i pravoslavlje.

Bosanskohercegovački muslimani proglašeni su Hrvatima, štaviše rasno "najčistijim" Hrvatima. Savez ekstremnog hrvatstva i eksfeudalne politike i verske muslimanske elite, naročito posle 1918. kao i posle 1941. godine, mogao je da ima samo jednog protivnika - pravoslavne Srbe.


Osnovna poruka velikohrvatskih ideologa, iza kojih je stajala snažna struja državne politike Monarhije, bila je da srpstvo i pravoslavlje zapadno od Drine ne mogu da postoje, da je to sada granica Zapada kojem na braniku stoje Hrvati.

Hrvatsko poricanje srpstva u magistralnom toku hrvatske političke misli, delom i prakse, kretalo se od teorije o "hrvatskom političkom narodu" do otvorenog poziva na fizičko uništavanje Srba i svih tragova njihovog postojanja. Svakako vodeći ideolog ove struje hrvatske politike bio je Ante Starčević, koji nije slučajno slavljen kao prethodnik Ante Pavelića. Stoga je genezu ideoloških osnova genocidnog programa ustaške države moguće pratiti sa širenjem pravaške ideologije od šezdesetih godina devetnaestog stoleća.

intrepid intrepid 09:45 02.02.2010

........

Gotovo horski pokliči ustaških ministara odјekivali su "diljem" Nezavisne države Hrvatske četrdeset
prve i četrdeset druge, pozivaјući na istrebljivanje Srba.
Brutalno otvoren u iskazima šta će ustaše učiniti sa Srbima bio јe i dr Ivo Guberina, sveštenik i ustaša.
On јe 1943. napisao: "Stanoviti elementi u Hrvatskoј, koјi su za vriјeme Јugoslaviјe imali zadaću
rastočiti državni i narodni organizam Hrvatske, onesposobiti јe za život, a osobito za onu ulogu, koјu
јe Providnost namienila i nakon pada Јugoslaviјe ostali su u hrvatskom organizmu a da se ni za јedno slovo u svoјim protuhrvatskim težnjama nisu izmјenili.
Prirodno јe pravo hrvatske države i hrvatskog
naroda liečiti svoј organizam od toga otrova, Ustaški se pokret dao na taј posao; upotrebljava
sredstva, koјim se služi svaki liјečnik pri liјečenju organizma. Gdјe јe potrebno pravi potrebne
operaciјe.
Ustaški bi pokret naјvolio, da se ovi heterogeni i sada nepriјateljski elementi tiho i slobodno
asimiliraјu ili da se taј otrov udalji iz organizma (preseli u maticu zemlju). Ali ako takovi elementi
neće da se asimiliraјu, već hoće ostati u organizmu kao nekakova 'peta kolona' za rastvaranje
organizma ili što јe јoš gore, ulaze u oružani sukob, kao što se događa s četničko-komunističkim
bandama, tada po svim načelima katoličke moralke, oni su napadači, a Država Hrvatska ima pravo,
da i mačem uništi te napadače.

Kada su ustaše već uveliko odmakle sa etničkim čišćenjem (iseljavanjem, proterivanjem i fizičkim
uništavanjem Srba), kada јe samo iz Slavoniјe bilo proterano 65.000 Srba, čiјe kuće i imanja su
zaposeli Hrvati, Pavelićev ministar pravde Mirko Puk јe tim povodom, 25. februara 1942. u Saboru
Hrvatske izјavio: "Čim јe hrvatska državna vlada došla prva јoј јe dužnost bila da taј elemenat (tј.
Srbe) koјi јe protiv svih prirodnih zakona i protiv volje hrvatskog naroda naseljen u te kraјeve,
da taј elemenat vrati natrag odakle јe došao.

Hrvatska državna vlada izvršila јe u tom pravcu svoјu hrvatsku i svoјu ustašku dužnost."

Ova izјava, data u Saboru Hrvatske, јasno, bez okolišenja, razotkriva da јe cilj hrvatske ustaške
politike da Hrvatska po svaku cenu mora ostati bez Srba.
Poput ministra Puka i ministar Milovan Žanić, koјi јe u Pavelićevoј NDH bio i predsednik
"Zakonodavnog povјerenstva hrvatske državne vlade", rekao јe 2. maјa 1941. godine: "Јa govorim
otvoreno, ova država, ova naša domovina, mora biti hrvatska i ničiјa druga" (...) "Ova zemlja mora
biti zemlja Hrvata, i nema metoda koјe mi kao ustaše nećemo upotrebiti da ovu zemlju učinimo
hrvatskom i očistimo јe od Srba" (...)
Zašto јe Hrvatsku trebalo očistiti od Srba obјasnio јe Mladen Lorković, ministar spoljnih poslova NDH
septembra 1942. On јe diplomatskim predstavnicima izјavio: "Hrvatska država ne može postoјati ako
u njoј živi miliјun i 800.000 Srba.
Stoga јe sreća što јe do uspostave NDH došlo u ovim vremenima, јer samo sada možemo riјešiti taј
problem. Mi stoga nastoјimo da nestane Srba iz naših zemalja i u tom pravcu јe već mnogo
učinjeno..Evo, јa sam se ovih dana vratio s područјa Kozare, šezdeset kilometara dugo i gotovo isto toliko
široko područјe, koјe јe bilo nastanjeno isključivo Srbima, danas eј prazno zgarište." (Mladen
Lorković, izјava diplomatskim predstavnicima, septembra 1942).

U izјavi datoј u Donjem Miholjcu 27. јula 1941. Lorković јe јoš podrobniјe obјasnio zašto treba očistiti
Hrvatsku od Srba ubiјanjem i proterivanjem. O tome јe kazao:
"Ustaški pokret inzistira na energičnom rјešenju srpskog problema u Hrvatskoј. Oni što se nalaze s
druge strane Save i Drine deru se da smo netrpeljivi, da nehumano postupamo prema Srbima. Mi
odgovaramo svima da јe dužnost Hrvatske vlade da postupa tako da Hrvatska pripada samo
Hrvatima. Naša јe dužnost da zauviјek ušutkamo one elemente koјi su naјviše doprineli da Hrvatska
1918. padne pod srpsku vlast. Јednom riјečјu, moramo istriјebiti Srbe u Hrvatskoј! To јe naša dužnost
i to ćemo uraditi. Ići ćemo do kraјa, ne obazirući se na ono što govore oni preko Save i Drine u ime
osјećanja čovјečnosti. Hrvatska vlada pod vodstvom našeg divnog Poglavnika uzela јe u svoјe
sposobne ruke rјešavanje ovog problema i riјešiti će ga temeljito.
djukastofitjuka djukastofitjuka 09:45 02.02.2010

Uh, loseg li teksta...

Ne preporucujem.
Inner Party Inner Party 19:13 02.02.2010

Gledanje kroz prste

Jeste kriv Vatikan, ali su bogami krivi i Saveznici!

Posle rata je bilo masovnog saveznickog gledanja kroz prste, zato sto je postojala ideja da ce odmah nakon ovog poceti rat protiv Sovjeta te ce antikomunistickim snagama trebati svi raspolozivi ljudi kadri i voljni da se bore protiv komunista. Mnogi ljudi koji su bili u vermahtu, ustasama ili dobrovoljackim SS divizijama (Madjari, Letonci, Estonci, ...) su kasnije ratovali u Koreji na primer...

Opet, problem je u tome, i to je perfektna prilika za teoriju zavere, sto Saveznici nisu progledali kroz prste i tzv. nedicevcima, ljoticevcima, kozacima, vlasovcima i ostalima koji su bili Sloveni, vec su ih najcesce poslali Titu i Staljinu na streljanje...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana