Drage blogerke i dragi blogeri,
it's been a while... a ja bejah zauzet, bolestan, završavah roman, svašta radih... I dok ne stigne završni deo "Kosovske trilogije", odlučio sam sa vama da podelim polemiku između gospodina Antonića, političkog analitičara, i moje malenkosti. Kako me je eksplicitno pomenuo, dao mi je zgodnu priliku da mu repliciram, a sve u ime istine, objektivnijeg novinarstva i svestranog informisanja građana. Here it goes -- lepo bi bilo čuti i vaša mišljenja glede našeg malog dijaloga posredstvom "najuglednijeg" dnevnog lista Politika.
Pretnje pravnim terorom
Slobodan Antonić
Povodom teksta „U iskrivljenom ogledalu” (,,Politika”, 27. oktobar)
Zahvalan sam Bojanu Đuriću, iz Političkog saveta LDP, što mi je pružio priliku da još nešto kažem o njihovom predlogu Zakona o diskriminaciji.
Zakon je zaista napad na definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, date Ustavom i Porodičnim zakonom (do 2005. Zakonom o braku). Jer, ako se diskriminacija redefiniše onako kako predlaže LDP, mora se redefinisati i brak. Naime, za razliku od Ustava, predlog LDP izričito kao osnov diskriminacije navodi ,,polni identitet” i „seksualnu opredeljenost” (čl 2). Sama diskriminacija za LDP nije samo nejednakost pred zakonom (kao u Ustavu, čl. 21), već i „svako pravljenje razlike ili nejednako postupanje” (čl. 2), pri kome se diskriminisanom „uskraćuju prava (...) zbog njegovog ličnog svojstva (...) koje se u istoj ili sličnoj situaciji ne uskraćuju drugom licu” (čl. 7).
G. Đuriću je, kao i meni, poznata tehnika širenja „prava” globalistički poželjnih manjina (pre svega seksualnih). Ona podrazumeva stalno ,,usklađivanje” unutrašnjih pravnih akata, kako međusobno, tako i u odnosu na „međunarodne standarde”. I gde god se napravi breša, i najmanji prodor u „osvajanje ljudskih prava”, to se koristi kao osnov daljeg ,,usklađivanja”. Tako je član 62 srpskog Ustava, koji brak određuje kao zajednicu muškarca i žene, već napadnut korišćenjem zlosrećne odredbe tog istog Ustava da se ,,dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može smanjivati” (čl. 20). Naime, kako su već prilikom poziva na bojkot ustavnog referenduma isticale pojedine NVO, član 62 je u neskladu sa članom 20 zato što se u „Povelji o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama (SCG) iz 2003. godine govori o ravnopravnosti supružnika, bez navođenja njihovog pola” (Dragana Vučković, ,,Labris”, NIN, 7. novembar 2006). Pošto su, dakle, samo u jednom dokumentu ustavnog karaktera, pomenuti ,,supružnici”, a ne muškarac i žena, zahtevalo se da se svi ostali akti moraju sa njim „uskladiti”.
To ,,usklađivanje”, koje nije prošlo tada, i dalje se, izgleda, pokušava ovim zakonom. Prilikom predstavljanja predloga zakona u LDP rečeno je da su njega zapravo pisale izvesne neimenovane NVO, odnosno „eksperti nevladinih organizacija okupljeni u koaliciju protiv diskriminacije” (vidi sajt LDP). Bilo bi zanimljivo čuti od LDP kako se tačno zovu te NVO, odnosno iz kojih NVO dolaze ti „eksperti”. Dok taj odgovor ne dobijemo, možemo samo nagađati – da nije među njima slučajno i Dušan Maljković, koordinator Gejtena („organizacije za promociju prava seksualnih manjina”)? Ovaj ekspert je, naime, poznat po tome što je već napao član 62. Ustava ne samo zato što brak određuje kao zajednicu muškarca i žene, već i što ga definiše kao binarnu zajednicu. Jer, „zašto da se bračna zajednica ograničava samo na dve osobe?” (Maljković, NIN, isto). Razumljivo. Još 1972, u ,,Platformi za gej prava”, usvojenoj na konvenciji Nacionalne koalicije gej organizacija (85 gej udruženja iz SAD), proklamovan je zahtev da se dozvole brakovi trojice i više homoseksualaca, sa „svim pravima” koja iz toga proizlaze.
LDP je jednostavno – krijući imena NVO koje su sastavljale njihov predlog zakona, ubacujući seksualne manjine u diskriminisane grupe, proširujući definiciju diskriminacije iz Ustava i neprestano se promovišući kao politički predstavnik ,,GLBT populacije” – stvorio opravdanu sumnju da je predlog ovog zakona upravo ona „breša” koju treba napraviti, kako bi se potom moglo pristupiti „usklađivanju” srpskog zakonodavstva. A prvi sledeći korak u tom „usklađivanju” neće biti ništa drugo do napuštanje „konzervativne” i „tradicionalističke” koncepcije braka i porodice.
Kako izgleda to ,,usklađivanje” vidi se najbolje na primeru predloženog ,,dobrovoljnog ispitivača diskriminacije”. Ja sam ga nazvao „NVO agent provokator” jer on to doista i jeste. U predlogu je opisan kao ,,lice koje (...) pristupa ličnoj i neposrednoj proveri (...) javljanjem na objavljeni oglas, odlaskom na mesta na kojima se pružaju javne usluge ili na drugi način” (čl. 2). Uopšte ne sumnjam da takva praksa postoji bar u jednoj od 200 država na svetu. Ali, prenositi tu praksu kod nas opasno je i uvredljivo. Jer, jedna stvar je svedočenje grupe Roma da ih nisu pustili na bazen, a sasvim drugo davanje prava NVO aktivistima da se lažno predstavljaju i provociraju građane po Srbiji. Kao sociolog znam da Srbija kao „tradicionalističko” društvo zaista nije baš najpogodnije tle za institucionalizaciju špijuniranja i provociranja kao nekakve nove, „građanske vrline”. Istina, u doba ranog komunizma ovde su postojali, takođe, udbini i skojevski agenti provokatori. Ali oni su kod svih pristojnih ljudi nailazili na prezir. Žalosno je što se takva praksa sada želi obnoviti, i to sa istovetnim obrazloženjem – da je u pitanju nekakav „viši” interes.
Još je žalosnije da jedino što g. Đurić ima da kaže na primedbu da se ovim zakonom uvodi ,,pretpostavka krivice” jeste da na to „ne vredi trošiti reči”. Jer, „to je nemoguće ukratko objasniti, ako sa druge strane imate autora koji se zadovoljava doskočicama o peruti i njenom lečenju”. Upravo tako, g. Đuriću, predlaže se kao najbolji lek za perut – uvođenje giljotine. Naime, diskriminacija se leči zahtevom da onaj ko je optužen mora da dokazuje da je nevin, a ne tužilac. Ako to nije osnovna pretpostavka totalitarnog prava, onda stvarno ne znam šta jeste. U spoju sa NVO agentima provokatorima, ova odredba otvara neslućene mogućnosti pravnog terora nad svima koji se ne dopadaju našoj NVO eliti. U taj teror spada i pretnja kažnjavanjem „mizoginije” i „homofobije”, pri čemu se te dve pojave tako široko definišu da NVO aktivisti mogu u Srbiji bukvalno svakog da izvedu na sud ili ostave bez posla. Ako je to Srbija kakvu želi LDP, onda dobro. Ali, nisam siguran da takvu Srbiju želi iko drugi.
Na kraju, ja ne mrzim LDP, g. Đuriću. Jedna od prvih stvari koja se nauči u školi jeste da se slaba ocena dobija za neznanje, a ne zato što vas nastavnici mrze. Kao politički analitičar ja samo ukazujem na posledice. Nisam kriv što LDP neprekidno preti Srbiji „gvozdenim metlama”, „španskim lomačama” i „srećnim građanskim ratom”. Meni se takve stvari zaista ne dopadaju. Ali, nije važno šta kažem ja. Važno je šta će reći javnost. Čula je mene, čula je vas, sama će da proceni. Ali, ona mora čuti i mene i vas. Ili bi možda, s obzirom na to da me vi (kao i lideri iz LDP-a) optužujete za „pristrasnost”, „neznanje” i „upitni kredibilitet”, bilo bolje da ,,takvih analitičara kao što je Antonić” uopšte i ne bude?
--------------------------------------------------
Poštovani gospodine Antoniću,
Priznaću Vam svoju duboko jeretičku prirodu: Vaše kolumne uglavnom ne čitam. Možete to razumeti i kao izraz mog političkog atavizma, kao puku nezainteresovanost za teme kojima se bavite, možda i kao dosadu koja me obuzima svaki put kada pokušam da neki od Vaših komentara pročitam do kraja. Prvo bi bilo pogrešno - moja politička angažovanost Vam je poznata, s obzirom da me citirate u Vašim komentarima. Nezainteresovanost je više usmerena ka Vašoj obradi tema, nego ka samim temama koje birate, od kojih mi se neke čine vitalno važnim, druge irelevantnim. No dosada je bez sumnje prisutna: svaki put iznenadim se opštim mestima koja uporno reciklirate, a koja su odavno završila na đubrištu ideja. Ili su, kako Marks kaže, mrtva, samo to još ne znaju.
Jedno od takvih mesta je i Vaša poslovična homofobija. Ona je, doduše, samo instrument za zastrašivanje građanki i građana Srbije od promena institucija unutar društveno-istorijskog razvoja, kakva je i brak. Otkrili ste novo strašilo u vidu gej/lezbejskih zajednica koje traže pravno priznanje i njime mašete, ne biste li upozorili šta nam sve može doneti konsekventa anti-diskriminaciona politika. Zašto bi dva muškarca ili dve žene koji/e žele brak bili/e uskraćeni/e za tu mogućnost? Da li Vam je poznato da u mnogim zemljama EU, čiji član i Srbija nastoji da postane, ovakva mogućnost postoji, najčešće u formi tzv. registrovanog partnerstva, čime su garantovana ista prava gej/lezbejskim i heterosekusalnim bračnim zajednicama. Ni jedna od tih zemalja nije potonula u „pakao političke korektnosti" ili bilo koji drugi inferno, kako Vi apokaliptički predskazujete. Naprotiv, mnoge od njih - Nemačka, Francuska, Danska, Švedska, Finska, Švajcarska (da navedem samo neke) - „relativno" bolje stoje od Srbije, ne samo kada je poštovanje ljudskih prava u pitanju, već i u ekonomskom, socijalnom, kulturnom, naučnom i mnogim drugim aspektima.
Uostalom, ni jedan konkretan argument protiv proširenja prava braka i na istopolne zajednice niste izneli, samo ste pozvali na potrebu za javnom raspravom pre nego se zakon koji bi to omogućio usvoji u Skupštini. Zanimljivo je da novi Ustav generalno podržavate i demokratski verifikujete u jednoj od Vaših kolumni (Politika, 1. novembar 2007) - brojem izašlih na referendum, kao i širokim konsenzusom u Skupštini tim povodom - a da Vam nije smetao nedostatak javne rasprave prilikom njegovog donošenja. Ne sećam se da ste se pobunili i protiv javnog agitovanja da se izađe i glasa, uprkos tome što su neke stranke i udruženja pozivali na bojkot - da li je RTS, kao glavni orkestrator te kampanje, manje njihov javni servis od onih prvih? Ne dovodi li to u pitanje demokratski legitimitet takve podrške Ustavu? Ukoliko najviši pravni akt države može da se donese bez prethodnog javnog dijaloga, zašto jedan zakon ne može? Zato što za Vas i pretpostavljenu većinu građana on dosnosi jednu nelagodnu inovaciju? To nije argument, i to Vam je bez sumnje jasno: ne može se ničijom lošom emotivnom reakcijom pravdati opstanak (pravne) diskriminacije. A ona je, u slučaju gej/lezbejskih zajednica, i više nego očigledna.
Na žalost, Vaše širenje moralne panike nije se zaustavilo samo na ksenofobično intoniranoj fobiji od „uvoza" gej brakova. Konkretno, kada me citirate, služite se grubom manipulacijom. Naime, Vi tačno prenosite deo moje izjave iz intervjua za NIN, ali samo njen prvi deo, a onda preinačujete čitav kontekst i tako grubo i tendenciozno falsifikujete značenje. Naime, ja kažem: „Zašto se bračna zajednica ograničava samo na dve osobe u zajednici? Ili, šta je sa neseksualnim zajednicama, kao što je zajednica dve sestre, na primer?" (NIN, 7. novembar 2006), referirajući pre svega na Pakt o građanskoj solidarnosti, usvojen u Francuskoj, koji bračna prava garantuje i osobama koje nemaju seksualne kontakte, ali žive u zajednici. Citirajući samo prvu rečenicu, Vi je povezujete sa meni do sada nepoznatom Platformom za gej prava, koja proširuje bračnu gej zajednicu i na više istopolnih partnera, tražeći ista prava i za njih. Dakle, na sceni je još jedna babaroga - ne samo da homoseksualci traže ozakonjivanje njihove binarne zajednice, oni traže da se i više istopolnih ljudi uključeno u emotivno-seksualne odnose ima smatrati zajednicom sa bračnim pravima! Lista potencijalnih užasa koju implicitno najavljujete građankama i građanima ove zemlje, samo ukoliko pravna diskriminacija prema gejevima i lezbejkama prestane, zaista je neiscrpna. I navodi na zaključak da je svako proširenje opsega prava onima koji su ugroženi i obespravljeni zapravo direktan put u sigurnu propast, moralni užas i nihilizam bez premca. Zašto, gospodnine Antoniću? Naveo sam Vam primere zemalja koje nikakva biblijska pošast nije zadesila samo zato što su postale manje homofobične, te stoga ne vidim zašto bi se Srbiji to desilo. Možda Vi uviđate nešto što mi je promaklo?
Konačno, kako tragate za dobrim argumentom protiv gej braka, ja ću Vam ga i ispostaviti. Vidite, ja sam protiv svakog braka. Zašto? Vrlo jednostavno: on je u pravnom kontekstu institucija koja proizvodi diskriminaciju, jer osobama u braku daje više prava od onih koji nisu u braku. Kako se zalažem za dosezanje tačke apsolutne ravnopravnosti svih individua u društvenoj zajednici, smatram da bračna prava treba ukinuti, a ljudima, koji iz romantičnih ili bilo kojih drugih razloga žele da stupe u brak, treba to i omogućiti, ali isključivo pro forme. U „gej pokretu" u Srbiji ne misle svi isto - dok većina traži davanje prava istopolnim binarnim zajednicama, ja sam za bezuslovno ukidanje beneficija koje iz heteroseksualnog i svakog drugog braka proizilaze.
Na kraju, najlepše ću Vam se zahvaliti na tome što povećavate gej/lezbejsku vidljivost u domaćoj javnosti i tako pomažete moj rad, na neobičnoj intelektualo-istraživačkoj strasti koju pokazujete kada su homoseksualne teme u pitanju, kao i na prilici da se uključim u ovaj produktivni - koliko i intrigantni! - dijalog sa Vama.
Želim Vam puno uspeha u daljem radu.
S poštovanjem,
Dušan Maljković