U četvrtak je bio četvrtak i ja u njemu mamurna od još jednog lošeg sna. Imala sam jednu obavezu i zbog nje otišla u izvesni deo grada. Setila sam se potom da bih odatle mogla da nastavim negde drugo. To je već bio plan. Usput sam se umalo uguzila u svež beton, našla se okružena 6-godišnjacima, njih dvadesetak, koji svi pričaju u isti mah i imaju jako, jako visoke glasove, jer dodatno moraju da nadglasaju druge šestogodišnjake, pa sam izašla iz tramvaja i odlučila da je lepše hodati ostatak puta, a četvrtak jeste bio lep. Onda je jedna beba u kolicima tako strašno počela da plače da je prosto zavijala tim bebećim glasom koji kida i srce i živce, i plakala je i dva bloka ispred mene pa tri bloka, pa četiri, i onda smo krenule različitim putevima.
Moj put je vodio u galeriju u kojoj sam prošlog puta srela Lauru. Očekivala sam da u to vreme nikoga neće biti tamo. Ali kad sam ušla unutra je bila Billie. Kao da je mene čekala. Nemoguće. Zaista. Prvo je zazvonilo zvonce koje najavi otvaranje vrata, i onda je ona počela da peva. „Hush now, don't explain". Stajala sam nemoćna nekoliko sekundi. Bila sam zatečena, malo i postiđena tolikom lepotom. Znam da mi niko neće verovati, ali mislim da Billie nikada nije tako lepo pevala kao u četvrtak.
Skrenula sam iza paravana i otišla da posetim Tommy-ja. Tommy Zen je potomak venecijanskih majstora u zanatu/umetnosti kojima trenutno ne mogu da se setim imena na srpskom - cabinet making. On radi u keramici. I onda tu svoju oblu, oblu, pa visoku i majstorski izvijenu keramiku polira i uglanca finišom od zlata i nekih drugih čuda, i u tom prostoru koji je star dvesta godina stoji nekoliko tih njegovih lepotica urni, koje liče pomalo na Amazonke uznesenih linija jer im na glavama štrče neke kacige, koje opet liče na konkvistadorske, i među njima takvim ima jedna crvena. Kako je ona crvena i dostojanstvena i prekrasna u svom ćošku, i moje srce uvek malo zaplače pred njenom lepotom.
Sve vreme pevala je Billie.
I utom sam ugledala Karlita. Majko moja, ne znam kako se treba pripremiti za Karlita. On je glasan, i kreće se zauzet geometrijskim proračunima i okupiran bojama koje traže svoje oblike, oblike, daj nam oblike, Carlito Dalceggio, ugljem, olovkom ili šta ti već treba za oblike, i sve je to libertad i libre, jer on je umetnik, i razumem zašto nikada nisam naišla na njega jer ga ni moj eros ni ništa drugo od ovih organa i krvi ne bi preživelo, a Billie je izbrisala svu romantiku umiranju ali Karlito je život, i samo život. Ovo se živi, šapnula sam sebi za svaki slučaj, jer sam previše često spremna za umiranje.
I sve što Karlito radi su žene, i opet žene, i kad slika zmije, i ptice, i ribe, i leptire, svuda su žene, i sve su to žene, i kako ne bi bile. Oseća se zemlja, i ona vrata na grobovima o kojima sam čitala nedavno, i nema tu neke dualnosti, radost i tuga, recimo, ma ne, samo život, nabujao, isceđen iz tube, razmazan, kakav god ali ne polovičan ni ambivalentan, ne - bez pregovora, eto takav život.
U jednoj od debelih knjiga njegovih beleški, fotografije ga pokazuju kako radi, kreće se, skače, saginje, slika, i boje i žene su tu, i da, naravno da je Karlito lep.
Hodala sam moj najbolji hod tog popodneva u galeriji. Zbog Karlita malo, ali zbog sebe, zbog sebe, samo zbog sebe.