Naravno, ovo nije kraj spiska boraca protiv transparentnosti poslovanja. Ove nedelje je taj oslobodilački pokret dobio akadmski karakter: u isti koš sa taksistima i advokatima hitro su uskočili i uvaženi profesori državnih univerziteta. (Postoje još i njihovi duhovni uzori, ali o tome na kraju teksta.)
Tako su akademska zajednica i taksisti, kao onomad Don Kihot i Sančo Pansa, krenuli u svoj plemeniti pohod - ali ne na vetrenjače, već na fiskalne kase...
Motiv
Taksisti se protiv ovakvog plaćanja poreza bune jer prosto hoće da prežive. Ne vidim šta bi drugo bilo razlog. Neka mi pokažu nekog ko se zaista obogatio taksirajući. A advokati? - Izgleda kao da se oni većinom bune sa željom da se malo obogate, ili da umnože već postojeće bogatstvo. Teško ćete naći aktivnog člana advokatske komore koji se bori za puko preživljavanje. E sad, koji je motiv profesora državnih univerziteta?
Oni su naveli da je uvođenje fiskalnih kasa nepotrebno i neadekvatno, jer su svi prihodi visokoškolskih ustanova pod kontrolom Uprave za trezor Ministarstva finansija. Kako kažu, sve školarine se uplaćuju preko računa, pa je samim tim sve transparentno. Još se dodaje da se na fakultetima i visokim školama gotovina prima samo u „studentskim" klubovima i skriptarnicama, gde su već uvedene fiskalne kase. (Da ne bude zabune, „studentske" klubove ne drže studenti nego kafedžije.)
Međutim, zaboravili su da kažu da fakulteti tim skritarnicama, kafanama i klubovima izdaju poslovni prostor po tržišnim cenama. Prostor izdaju još i prodavnicama, knjižarama, organizacijama, firmama... To, pritom, nije sav njihov prihod. Većina obavlja izdavačku delatnost, a ima i organizacionih jedinica državnih fakulteta koje pružaju konsultantske usluge i sprovode lukretivne komercijalne projekte za privatni sektor. Naravno, bez ikakvog fiskalnog računa.
A šta državni fakulteti rade sa stečenim profitom (tzv. sopstvenim prihodom) od komercijalne delatnosti? Pa isto što i svako preduzeće: deo ostaje za amortizaciju i investicije, a deo se po raznim osnovama prosto deli zaposlenima. Dakle, državne visokoškolske ustanove izlaze na tržište gde konkurišu komercijalnim preduzećima, a insistiraju da budu tretirane kao da su neprofitne institucije. A kao bazu za sticanje „sopstvenih prihoda", koriste državnu imovinu (zgrade, tehniku, opremu), dok im sve osnovne troškove pokriva državni budžet (komunalije, održavanje, plate). Idila!
Mašina
Kad su već pomenuli da školarine ubiraju isključivo preko računa, da se osvrnemo malo i na to. Posle 2000. godine školovanje odjednom postaje komercijalna kategorija, paušalno se uvodi iznos za samofinansirajuće studente, koji je iz godine u godinu eksponencijalno rastao bez jasnih kriterijuma. Zapravo, osnovni kriterijum je bio tržišni princip: cene su onoliko visoke, koliko su pojedini u mogućnosti da plate.
Dakle, državni fakulteti utvrđivanje cena svojih „usluga" vrše po principu ponude i potražnje, pokušavajući sebe da predstave kao nekog ko trguje znanjem na slobodnom tržištu. Pored toga, trguju poslovnim prostorom, intelektualnom svojinom i konsultantskim uslugama. U ovoj situaciji, državni fakulteti sve više podsećaju na firme koje za cilj imaju pre svega sticanje profita, a koji se zatim deli zaposlenima poput nekakvih dividendi.
Ipak, potpuno se zanemaruje činjenica da zaposleni na državnom univerzitetu nisu akcionari, a da su ta „preduzeća" zapravo akademske ustanove koje svi poreski obveznici dotiraju iz budžeta Republike i to zato što školovanje građana Srbije predstavlja poseban interes za državu i društvo.
Udobnost
Postoji, međutim, visok stepen udobnosti na fakultetima kada je u pitanju njihovo poslovanje. U njihov rad se niko ne upliće jer se svaki pokušaj zavođenja reda i neke vrste društvene odgovornosti odmah proglasi za kršenje autonomije univerziteta. Npr. Vlada je prošle godine, usled posledica ekonomske krize, od svih javnih preduzeća tražila da sopstvene prihode uplate u republički budžet. Od svih budžetskih korisnika, jedino su univerziteti sebi priuštili da to flagrantno odbiju! Odbili su da daju i 40% svojih prihoda, a nakon što je Vlada odlučila da univerzitetima, čiji je osnivač, olakša ovu obavezu i snizi je na samo 24% prihoda, profesori ni na to nisu hteli da pristanu. Dekani su pretili ostavkama, otkazivanjem prijemnih ispita... Otprilike, kao što su taksisti blokirali ulice, a advokati sudnice.
Iako nastavnici nisu vlasnici fakulteta (vlasnik je Republika Srbija), oni čine 2/3 članova organa upravljanja ustanovom - saveta fakulteta, odnosno senata univerziteta. Predstavnici Vlade i studenata čine samo po 1/6 od ukupnog broja predstavnika u ovom organu koji donosi najvažnije odluke za rad ustanove, pa i za njeno poslovanje. Ukoliko se ne slažu s profesorima, bivaju nadglasani, a svojim simboličnim prisustvom samo daju legitimitet procesu odlučivanja.
Odsustvo regulacije države se opravdava strahom od narušavanja autonomije univerziteta, što je bio čest slučaj tokom nesrećnih devedesetih. Tada je bilo neophodno odbraniti integritet profesorskog poziva i kredibilitet nastavno-naučnog rada od uticaja dnevne politike i indoktrinacije vladajućeg režima. Međutim, danas ove opasnosti više ne postoje i tužno je što se preostali strah od njihove eventualne pojave instrumentalizuje da bi se osiguralo neometano donošenje odluka u pogledu finansijskog poslovanja.
Raslojavanje
Potrebno je naglasiti da nisu svi fakulti dobrostojeći i da na univerzitetu postoji sasvim očigledno raslojavanje na bogate i siromašne. Neki fakulteti na Univerzitetu u Beogradu (poput Biološkog) nemaju ni svoju zgradu, dok drugi (poput Filozofskog) izdaju stotine kvadrata poslovnog prostora. Takođe, neki fakulteti (poput raznih inženjerskih) imaju više mogućnosti za razvijanje tržišno orijentisanih konsultantskih usluga, dok drugi (poput Matematičkog) ne uspevaju da se dovoljno profilišu na tržištu. Oni fakulteti za čijim obrazovnim profilima postoji velika jagma (poput Pravnog), mnogo bolje finansijski prolaze od malih fakulteta, neinteresantnih za široke narodne mase (poput Fizičkog).
Na taj način dolazi do velikog socijalnog raslojavanja među profesorima različitih fakulteta u okviru istog univerziteta. Dakle, nije tamo baš svako Don Kihot, nađe se i po neki Sančo Pansa: neko jaše konja, a neko magarca. Profesori na fakultetima koji nisu zanimljivi za tržište dobijaju samo budžetsku platu od par desetina hiljada dinara, otprilike koliko i jedan vredan taksista. S druge strane, na lukretivnim fakultetima prihod profesora, uz razne bonuse, dodatke i honorare, dostiže astronomske iznose, na kojima bi im pozavideli i mnogi advokati. Najglasniji protiv fiskalizacije su upravo ovi drugi, a to su isti oni koji su pretili ostavkama i otkazivanjem prijemnog ispita samo da „sopstvene prihode" nekako spasu od uplate u republički budžet.
Tužno je odsustvo međusobne solidarnosti među profesorima na univerzitetu. Kako onda možemo da očekujemo da će biti solidarni sa studentima kojima naplaćuju školarine, sa preduzećima kojima konkurišu na tržištu usluga, ili sa svima nama poreskim obveznicima iz čijeg budžeta dobijaju novac?
Epilog
Verujem da će država morati da doslednom primenom zakona demonstrira sopstveni integritet, a samim tim i da odbrani integritet svih profesora, taksista i advokata. Potrebno je raspršiti donkihotovsku iluziju o viteškoj borbi protiv fiskalnih kasa. Tim pre što između davnašnjih i današnjih junaka postoji jedna bitna razlika: Don Kihot je neuračunljivo jurio maglu, dok naši protagonisti vrlo proračunato pokušavaju da prodaju maglu. Takođe, on je bio samo Servantesova fikcija, a ovi su naša stvarnost.
Nakon što se ova epizoda završi, ostaje nam samo još jedan, poslednji, ultimativni, bastion svih bastiona duhovne borbe protiv fiskalnih kasa - Crkva. Na sreću, u ovom slučaju je obrazloženje nešto kraće:
„Podajte dakle, caru carevo i Bogu Božije". (Mt. 22: 15-22)