Rano te ’38. godine jesen razvuče magle po Ožlju, a šljive rodile, čini se da je modrina u krošnjama zasela. Po vasceli dan Jelena u šljiviku, dugačkom motkom po granama udara, pa na kolenima opale plodove skuplja. Prebira zdrave šljive da ih na konac naniže i više ognjišta okači da se suše, a one prezrele u veliku kacu slaže, pa će rakiju po Mitrovdanu peći, kad džibra dobro prevri i nikakvog posla po poljima ne bude. A prebira i po sećanju onaj saborski dan, stalno se pitajući kakva joj svraka pamet popi kad je pomislila da se pred onolikim svetom s Obrenom suoči. Misli na majku i Jefu, razneži se kad se Grozdine hrabrosti seti, pa je opet neki bes obuzme – e, neće Obrena za oproštaj moliti, pa kad bi crkla ne bi mu više na oči izašla. Što je ne pusti da još koji tren s majkom provede, proklet bio! Kakav je prek, ne bi je čudilo da je i onim dvema zabranio da Jelenu pominju.
A mučnina je spopala, sva joj se hrana od usta odbila, samo bi nešto kiselo jela! Otkad je zatrudnela lako joj se zaplakati, pa za svaku sitnicu brizne u plač, a onda se seti da se ne valja. Prekori sebe naglas: „Neću da mi dete plačljivo bude!“ i brzo suze keceljom obriše.
Milanko danima s Aleksom drva u šumi obara, pa ih dovlače volovima i više kuće, uz sam put slažu - dobre trupce za prodaju, a ogranke i panjeve za sebe. Valjaće im, duge su zime ožaljske. Pa kako kući priđe, ka onom šljiviku oči skreće, ne bi li Jelenu ugled’o. Ništa se ona ne žali, a vidi se da je ubledela i za sto s njim ne seda, kaže jela je. Ni on je ništa ne pita. Vraća se predveče umoran iz šume, žuljevi od sekire po rukama popucali, al’ kad mu se Jelena u postelji privije, na svu muku zaboravlja - ne može se svoje žene nasititi, pa mu noć kratka i ne stiže san da uhvati.
Još mu je lepša i nekako omekšala, nabubrela k’o zrela šljiva. „Ih, k’o da je za mene skrojena! Omamila me, ne mogu misli s nje skrenuti. Da nije ovih drva, ne bi se od nje odvaj’o!“ Samo mu misao da će uskoro s Aleksom na put krenuti ne da mira. Idu u Pljevlja, drva da prodaju, ko zna kol’ko će se zadržati. Zna on da će Ljubica o Jeleni brinuti, al’ bi mu lakše bilo da je ne ostavlja. Čini mu se ne bi dana jednog bez nje mogao, a stid ga što se uz ženu toliko prilepio, k’o da ga je nečim omađijala. Ali se brzo primače polazak i Milanko s Aleksom jedne oktobarske zore na put krete.
Jelena pređe kod Ljubice u kuću. Lakše im je, a i sigurnije su zajedno kad odrasle muške ruke nema. Povazdan zabavljene decom i sitnim poslovima, nekako preguraše par nedelja, a kad prvi snegovi zabeleše, obe počeše da pogledaju niz put iščekujući povratak svojih muževa. Kad rasprodaju što su naumili, valja im tovare soli iz Pljevalja u Rudo prebaciti, pa tek onda od zarade pokupovati što su za kuću naumili. Tako su svake godine radili, pa ni ove ne htede Aleksa od plana odstupati.
Nižu se dani, svi nalik jedan drugom. Jelena porani vatru da raspali i nešto za jelo pristavi, pa brže za razboj seda. Lepu šarenicu za kolevku tka, a nanizala boje u komplikovanu šaru i glasno broji, da nit ne izgubi. Zadubljena u posao ne ču kad je Ljubica viknu, pa se trže kad je ugleda sa neočekivanom gošćom.
- Jefo! Otkud ti?
- Eh, otkud! Došla da vidim kako si se udomila.
Jefa raširila ruke, a Jelena okleva, pa jedva ustade pitajući se otkud ovolika srdačnost. I sve misli da se nije što loše desilo, ne bi Jefa na put kretala bez razloga. Ponudi je da pređu u onu drugu kuću, al’ ih Ljubica zadrža.
- Đe ćete tamo u ’ladnoću? ’Ajte, đeco, sa mnom do Milićevića, obećala sam Đuki da ću svratiti.
Ma nije ništa obećala, nego hoće da ih ostavi same. Zna Ljubica da ove dve imaju jedna drugoj štošta u poverenju reći.
- Sedi, Jefo. ’Oćeš li popiti čašicu rakije?
- Ne ja, bogami. Kad si mene vid’la da pijem? Neću ti ništa, ne nudi me. No šjedi, da progovorimo koju.
- Hoćeš što pojesti? Ima ražljevače, jutros smo je zgotovile..
- Ne. Rekoh li ti, šjedi!
„Šta hoće od mene? Nije ona bez razloga došla.“ A oseća Jelena, lepo stomakom oseća da im težak razgovor predstoji, pa ga odlaže, osvrćući se čime bi je još ponudila. Konačno sede preko puta Jefe, skrsti ruke u krilu i zagleda se u njih.
- Kako ste? Kako je majka? Čudo ona nije s tobom pošla?
- Dobro. Svi smo, fala Bogu, dobro. A što nije? Znaš da nju ove magle ugušiše, ne smije pred kuću izići. Đe bi ti ona vol’ki put prepešačila?
- Pa jes’, i to što kažeš. A ti? Čudo si se ti nakanila?
Jefa uzdahnu i kiselo se osmehnu, pre nego što joj dogovori.
- Misliš, čudo me Obren puštio? I on ti se neđe na put otpremio, pa ja k’o velim da ugrabim priliku. A i red je da ti neko od roda dođe, nijesi ti bez iđe ikog svog. Misliće Bučevci da smo te odbacili…
U Jeleni nešto splasnu. Tamo gde je do malopre bila tanušna nada da je Obren poslao Jefu u izvidnicu, sad se razbaškari duboko razočarenje. „Eh, ja taman mislila… Glupača! Baš sam glupača.“
- Da. Pa eto, došla si. ’Oćeš da ti pokažem đe ja živim? Ovda sam samo dok Milanko…
- Viđela sam s puta. Što ću je gledati? Ako je tebi dobra i meni je.
Ućutaše obe, oklevajući da počnu o onome što ih je tištalo. Konačno Jefa prekinu tišinu:
- Joj, Jelena, kad bi ti… Huuuh, nije mi ovo lako. Kako ti i Milanko?
- Dobro. Što?
- Je l’ te on baš prihvatio? Onako… Mislim, moreš li ti njemu što reć’, pa da te posluša?
- Kako to misliš, da me posluša? Da mu zapovedim nešto?
- Ma neeee. Mislila sam, jesi li mu omilila? Znaš, ’nako k’o žena? Da ti ne može odbiti kad ga što zamoliš?
Jelena je zbunjeno gleda, ni na kraj pameti joj nije šta to Jefa stvarno pita. Pokuša da se seti kad je nešto zamolila Milanka, pa sleže ramenima. „Niti sam ga što molila, nit’ mi je što trebalo. Šta li joj je na pameti?“ Nestrpljivo se obrecnu:
- Ajde kaži šta si naumila, šta mi tu obilaziš! Šta treba da molim Milanka?
- Ama mislila sam… Ne, Grozdana i ja smo nešto smislile i… Čekaj, ti znaš… Aaaaaj, što li oklevam?
Jefa se neže preko stola da obuhvati Jelenine šake, kao da će je time naterati da razmisli o onome što je naumila da izgovori.
- Šta misliš, da ti nekako ubediš Milanka da vi kod nas pređete? Ti znaš da te je Obren njemu dao samo zato što je mislio da ga prizeti. On jeste vredan i onako, čestit, samo je… Kako da kažem? Nije, brate, domaćin. Mi smo računali da vi malo proboravite… Huuuj, mislili smo neka vas ovde dok se ne sviknete jedno na drugo, pa posle, kad Milanko legne na rudu, da … Pravo da ti rečem, nijesmo računali da bi on ’nako odbio Obrena.
„Odbio Obrena… Odbio Obrena?! Kad? Šta priča ova luda?“ Jelena k’o u neki kovitlac da je upala, nijednu misao ne može jasno ispratiti, jer je druga prestiže. „ Da se vratim među moje? S majkom povazdan, jooooj, samo da sam už nju, sve bi mi ljepše bilo. A Obren? Bi l’ što prigovorio? Ne bi Jefa mimo njega… Mora da je on to natuknuo… Možda je on otpremio da ispita stvar? Huuuuuj, a Milanko? Jooooj, Bože, da l’ bi prist’o? Neće on, no kako mu Aleksa zapovedi. A što mi ne reče da ga je Obren zvao?“ Odmahuje glavom, kao da se brani, pa joj sinu: „ Bože, to onda na Oštriku!“
Vidi Jefa da se Jelena lomi, pa pritiska i dalje.
- Tamo ’nol’ka kućerina, a vi se ovde u tuđem stiskate, pa velim… Što bi se naš unuk u tuđoj čatrlji rađ’o? I ko zna ’oće li te ko pogledati kad dođe taj čas, moja Jelena? Ne kažem ja da Ljubica ne bi, al’ nijesi joj ti od srca otpala, pa da se oko tebe lomi k’o što bi Grozda i ja. Tuđe ne boli, a ni ti ni Milanko joj nijeste ništa. Nego ti vidi nekako, te š njim sve polako dok ga ne privoliš.
- Ne znam, Jefo… Ne bi on mimo Alekse, pa da se zemlja preokrene.
- Ih, ne bi?! Bi, no ne zna kako. Nije lud da dovijeka slugenja kod Alekse, kad mu se ’vaka prilika pruža!
- A kako vam to pade na um? Da nije babo što rek’o?
Jefa smrknuto odmahnu glavom. „Kakav crni Obren, jedva da neku s nama dvijema prozbori! K’o da ja ne znam što njega muči? Da mu je da dovuče tebe i Milanka pod svoj krov, sav bi svijet njegov bio!“ Ali ne reče to Jeleni, nego nastavi da je ubeđuje.
- Samo ti obrlati Milanka i dođ’te kod nas. E, kuku mene, kol’ko zatraja’! Moram poć’ da me mrak usput ne u’vati. Nego ti vidi to što ti reko’, pa a ja ću jopet ugrabiti priliku da svratim, pa da se sve potanko dogovorimo.