Počinje sa dva nepovezana događaja (ali ne postoje nepovezani događaji). Tzv. liberalizacijom medija u tada (valjda) još SFRJ i obračunom sa neposlušnim novinarima kuće za koju sam radio (čitaj novinarima koji nisu pristali na tekovine jogurt revolucije).
Jedan od njih, moj prijatelj, pokreće nedeljnik. Prvi liberalni politički magazin (naravno, misli se na post WWII) na jeziku jedne od vojvođanskih manjina. Pokretanje magazina je, naravno, bilo pomognuto od strane stranih vlada i poznatog nam filantropa. U početku to i nije išlo tako loše.
Prilikom mobilizacije za vukovarsko ratište prijatelj je na volšeban način postao prvopozivac (imao je tada preko 40 godina), te, po mom mišljenju, pravilno protumačivši poziv otadžbine kao pozivnicu za randes vous sa metkom u leđa, napušta zemlju iste večeri kad je ista uručena njegovim zbunjenim roditeljima.
List izlazi bez prekida, prijatelj imenuje urednika kome praktično prepušta ingerencije glodura, statusa koji formalno zadržava. Kroz hipermega inflaciju 93. on lako iz svog džepa plaća troje zaposlenih, dok mu velik deo troškova štampe pokriva filantropova fondacija. I to je išlo nekako.
Jednog dana dok smo sedeli u mojoj living kujni prijatelju zvoni telefon. Po prvi put ga je urednik zvao sa pitanjem da li da pusti članak. Zapravo radilo se o seriji članaka, koje je napisalo ne tako mlado, ali svakako nadrkano pero, u kojima se napada filantrop. Ukratko mi je prepričao razgovor čiju sam (logično) samo njegovu stranu čuo, a koja se svodila da naravno treba pustiti, jer uostalom sam filantrop se zalaže za slobodu medija. Urednik se nije plašio filantropa kaotakvog nego više čoveka koji drži filantropovu kesu sa parama u zemlji. "Pa jebi ga, ako je on tako sitna duša, šta se tu može, ja neću prilagođavati uređivačku politiku zbog te pomoći. Nema zaštićenih! Nema tabua!" – grmeo je moj prijatelj.
Naravno pokazalo se da je čuvar filantropovog novčanika sitna duša (indeed), te je taj izvor para presušio. No, list je nastavio da izlazi proizvodeći gubitke, koje je moj prijatelj nadoknađivao iz svog džepa. Nekako je uzimao tu stvar kao svoju misiju, a moglo mu se – dobro je zarađivao na Zapadu.
Tako bi to išlo ko zna dokle da ono pomenuto nadrkano pero nije počelo da piše članke pune vitriola ovog puta bačenog na osnivača, vlasnika i dalje (nominalno) glodura magazina i.e. mog prijatelja. Urednik, kome je mnogo puta objašnjavano da je uređivačka politika da nema zaštićenih vrsta i tabua, tada nije zvao da pita da li da pušta ili ne. Kobna greška. Tada nije ni mogao znati koliko kobna.
Prijatelj je ovoga puta reagovao gašenjem lista. "Pa nije li malo preterano da finansiram pljuvanje po sebi?" – retorički me je pitao.
Nedelju-dve, ne znam tačno, ali dovoljno blizu da se uspostavi uzročno-posledična veza, urednik (imao je tada otprilike godina koliko ja sada) je umro od infarkta.
**************************
Beleške na margini
Zbog prežvelih (mrtvom je ionako svejedno) nisam dao detalje. Ako neko prepozna neke (ili sve) aktere neka bude diskretan. Moj prijatelj mi je i dalje prijatelj i ja sasvim sigurno znam da je mogao znati posledice svoje odluke ne bi je prelomio.
***
Izreka/poslovica: He who pays the piper calls the tune, postoji u nekom sličnom obliku na svim jezicima, pa i našem.