Autor: Rodoljub Šabić
Juče je Visoki savet sudstva službenim saopštenjem obavestio javnost da nikada „nije primio zahtev Društva sudija Srbije za pristup informacijama o opštem izboru sudija, te da je o tome, još prošle sedmice, obavestio Poverenika za informacije".
Pretpostavljam da je na dobar deo zainteresovane publike ova „vest" mogla delovati iznenađujuće i zbunjujuće. Mislim, bilo bi logično da bude tako. Još od kraja prošle godine mediji mnogo pišu ili govore o tom zahtevu Društva sudija Srbije. Potom, od sredine januara i o žalbi koju je Društvo sudija, zbog ignorisanja tog zahteva, podnelo Povereniku za informacije. I konačno, u poslednjih nekoliko dana, o odluci Poverenika za informacije kojom je usvojio žalbu Društva sudija i naložio Visokom savetu da Društvu stavi na raspolaganje sve informacije navedene u zahtevu. I sad, odjednom, takva vest - nije ni bilo zahteva!!
Za mene lično „vest" nije bila iznenađujuća. Naime, tačno je da je Visoki savet sudstva u izjašnjenju koje je, povodom žalbe Društva sudija na moj zahtev dostavio, pored ostalog, naveo da „nije primio zahtev". Ali, i za mene je iznenađujuće da je Savet našao za shodno da o ovoj činjenici, na ovakav način, obaveštava najširu javnost. Jer ta činjenica, ako se imaju u vidu druge relevantne činjenice koje se u saopštenju ne spominju, ne može da ima ama baš nikakav ozbiljan značaj.
Prosto, notorna je stvar, poznata ne samo pravnicima nego i širokom krugu laika, da se dan prijema podneska u pisarnici smatra danom prijema istog u organu kome je upućen. A kopija zahteva Društva sudija, snabdevena je zavodnim pečatom, koji potvrđuje da je isti primljen 30. 12. 2009. godine u pisarnici Uprave za zajedničke poslove republičkih organa uprave koja obavlja poslove pisarnice za Visoki savet sudstva.
Pitanja - da li je i kako nakon prijema u pisarnici zahtev izgubljen, da li je „nestao" u pisarnici, na putu od pisarnice do Visokog saveta sudstva, ili u samom Savetu, te da li je to posledica nemara, neodgovornosti, loše organizacije ili nečeg još goreg, ne mogu biti od uticaja na procesnu poziciju Društva sudija Srbije kao podnosioca žalbe koji je zahtev podneo u skladu sa zakonom, s čim u skladu sam i doneo odluku po žalbi.
Ali, naravno, to jesu važna pitanja na koja bi morali imati odgovore. I u tom kontekstu zaslužuje pažnju to što u saopštenju Visokog saveta sudstva, pored ostalog, stoji da će Savet „utvrditi da li je zahtev zaista primljen" odnosno „ako jeste, zašto nije prosleđen Savetu". S tim, što bi se moglo reći da je prvo pitanje suvišno, a u drugom ne dostaje jedno „da li je". Jer, ovakvo formulisana pitanja, mada možda implicitno, ipak nameću odgovor - za sve je kriv Pera pisar iz pisarnice.
A s tim u vezi, ne bi trebalo zaboraviti ni na to, da je primerak zahteva Društva sudija Srbije Visokom savetu sudstva dostavio i Poverenik 21. 01. 2010.g., dostavljajući žalbu na izjašnjenje. Bilo bi logično očekivati da Visoki savet, ako ne pre, onda tada postupi po zahtevu, posebno imajući u vidu da je u izjašnjenju i sam naveo da ne postoji ni jedan razlog da izostane odgovor Društvu sudija Srbije. To, Pera pisar, sasvim sigurno, nije mogao da spreči.