Literatura

Velika Anica

vladimir petrovic RSS / 18.02.2010. u 17:12

                                                                 Po Platonu, eros ne počiva toliko u onome koji je  lep,

             već u onome ko tu lepotu opaža

Helenizam je, kao što se zna, veoma širok pojam. Kada sam nedavno naišao na jedan članak u kome se govori da neka helenistička učenja i mitovi «zrače univerzalnu mudrost koja sudbinu sveta poistovećuje sa slobodom ličnosti da sama izabere i svoju ljubav i svoju smrt» setio sam se jedne od onih veličanstvenih dama iz poznate trijade «najumnijih žena koje je Srpstvo ikada imalo» (dr Isidora Sekulić, dr Anica Savić-Rebac i dr Ksenija Atanasijević, redosled nije bitan).

O Isidori Sekulić, za koju je Borislav Mihajlović Mihiz rekao da je bila «prvi i poslednji naš enciklopedist», već sam pisao ranije, a primetno je da se, povremeno, kada želim da sebe što adekvatnije objasnim drugima, ali i sebi samome, služim njenim stavovima i mišljenjima, jer me oni nadahnjuju. Danas ću govoriti o Anici.

Anica Savić-Rebac (1892-1953) svakako pripada najzanimljivijim pojavama našeg naučno-kulturnog života u razdoblju izmedju dva svetska rata, kao i u deceniji neposredno posle Drugog svetskog rata. Tome treba pridodati i prilično neobičan način na koji je živela, ali i umrla. U velikom stilu, a opet, skromno. 

Bila je književnica, filološkinja, prevoditeljka, istoričarka filozofije, proučavateljka helenske kulture, univerzitetska profesorka. Rodjena u Novom Sadu, živela je tamo do udaje, da bi zatim prešla u Beograd. 

Bila je, dakle, prvenstveno - Novosadjanka. Svako onaj koji shvata šta Matica Srpska znači za Novi Sad i za sveukupno Srpstvo može razumeti u kakvoj se srpskoj atmosferi rodila i rasla Anica, jedino dete Matičinog sekretara g. Milana Savića, koji je, takodje, bio pisac i prevodilac, urednik i saradnik mnogih književnih časopisa. A zahvaljujući ocu, Anica je imala priliku da još u detinjstvu bude u dodiru sa redovnim gostima roditeljskog doma - književnicima, slikarima i drugim školovanim ljudima tog vremena. Medju njima, najprisutniji su bili Laza Kostić, Jovan Jovanović Zmaj, Simo Matavulj i Uroš Predić.

Kao devojčica, Anica je pokazivala veliku naklonost prema učenju klasičnih i modernih jezika; već sa dvanaest godina imala je prve objavljene prevode. Najpre, bio je to njen prevod jednog poglavlja iz 'Manfreda', od Bajrona (Byron), a sledili su prevodi P. B. Šelija (Shelley) i E. Verherena (Verhaeren). U časopisu 'Brankovo kolo' izašle su njene pesme 'Pan' i 'Renesans' kada je imala samo četrnaest godina. Ceo Novi Sad govorio je o njenom daru i inteligenciji i tome da čita i piše na nemačkom, engleskom, francuskom, latinskom, grčkom...', zabeležio je Milan Kašanin. A pesnik Laza Kostić, čija je Anica bila ljubimica, ovako je doživeo njene prve pesme: ‘Kad pogledam one svoje prvence - a bio sam tri-četiri godine stariji od nje - čisto bih sve bacio k vragu'. Slikar Uroš Predić govorio je kako je ‘sa divljenjem, ali i sa nekim neizvesnim nemirom pročitao Aničin sastav o renesansi', dodajući začudjeno: ‘To je suviše za jedno dete'. Pisala je tada i drame inspirisane antičkim likovima: 'Nijova', 'Elektra' i 'Poslednja sveštenica Palade Atene'. Sve u svemu, videlo se da je Anica, u svom ranom devojaštvu, uživala veliku podršku porodičnih prijatelja, koji su izražavali divljenje prema njenom pesničkom i spisateljskom talentu, kao i vrsnom prevodilačkom radu, divljenje koje je prevazilazilo kurtoaziju.

Aničina obdarenost za strane jezike usmeriće je prema studijama klasične filologije, na Bečkom univerzitetu. Tamo se preselila, zajedno sa roditeljima, te je imala običaj da kaže: ‘Moj dobri otac, Milan Savić, otišao je zarad mog talenta u Beč isto kao što se Horacijev otac preselio u Rim - zbog Horacija'. Studirala je kod poznatog profesora Ludviga Radermahera, koji je istinski razumevao njene ‘olimpijske zanose i hiperborejska interesovanja', mudro je usmeravajući u njenim helenističkim istraživanjima (sa prof. Radermaherom ostaće Anica u vezi do njegove smrti, 1952. godine). Usled izbijanja Prvog svetskog rata, kada je bila pri kraju studija, nije stigla da diplomira, pošto je morala napustiti Beč, tako da je nešto kasnije diplomirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Nakon diplomiranja, Anica je počela posećivati, mada ne previše često, beogradske književne skupove, na kojima je sretala Isidoru Sekulić, Ivu Andrića, Stanislava Vinavera, Miloša Crnjanskog, Desanku Maksimović i druge. Ima priča, sa elementima trivijalnosti, o zaljubljenosti Crnjanskog u Anicu. Tako se ukazuje da joj je Crnjanski slao topla pisma, u kojima nije previše krio svoja osećanja. Posvetio je Anici pesmu "Reljef sa likom Danta", iz "Lirike Itake" (što je Aničinog oca jako razljutilo, jer je samu pesmu smatrao - prostom), ali je romansa izmedju Anice i Crnjanskog - izostala. Uvredjen zbog odbijanja, Crnjanski, koji je bio poznat po plahoj naravi i poganom jeziku, što ga je sporadično činilo grubim i nekulturnim, hteo je nauditi Anici. Prema navodima Ljiljane Vuletić, koja je pisala monografiju o Anici Savić-Rebac, Crnjanski je tom prilikom "povukao jedan vanredno ružni gest, koji je bio prevashodno plod povredjene muške sujete, a  koji ne umanjuje veličinu njegovog književnog dela", te je izdavaču za koga se govorilo da će štampati Aničinu zbirku pesama, napisao pismo sledeće sadržine: „Gdja Savić je pesnička duša nema sumnje - ali ovo je slaba zbirka - i nema je smisla izdavati. To je i mišljenje Andrićevo". Pritom je Crnjanski molio izdavača da to ostane „medju nama".  Bilo kako bilo, Anica je zbirku ‘Večeri na moru' objavila kasnije, a ne zna se da li je ikada saznala za „preporuku" Crnjanskog. S druge strane, zabeležena je i jedna zanimljiva Aničina izjava o Crnjanskom, za čije razumevanje je potrebno poznavati Šekspira: 'Ukratko, Crnjanski je jedan koji je hteo da bude Arijel, kad ne bi tako često hteo da bude Kaliban. No, arijelski element će, nadajmo se, preovladati' (Arijel je dobri, a Kaliban zli duh u Šekspirovoj «Buri»).

Naslovnu stranu zbirke pesama 'Večeri na moru' uradio je Uroš Predić. Zbirka, ipak, nije privukla veću pažnju kritike. Lucidnom Milanu Kašaninu, koji je priznavao pesnikinji nespornu intelektualnu snagu, zasmetao je njen - «preterani intelektualizam». S druge strane, nešto kasnije, Miodrag Pavlović, Nada Popović-Perišić, Svetlana Slapšak i drugi o tim Aničinim pesmama pisali su mnogo izbalansiranije u odnosu na Kašanina.

Anica se, u 29. godini, udala za Hasana Rebca, činovnika Ministarstva vera Kraljevine SHS. Hasan je bio rodom iz Mostara i izjašnjavao se kao "Srbin muslimanske vere", kako je to bilo uobičajeno za to vreme. Iako su na prvi pogled Anica i Hasan bili sušte suprotnosti, te je ta njena odluka o braku mnoge iznenadila, ima pouzdanih dokaza da je njihova ljubav bila duboka i trajna, da je ništa nije moglo ugroziti. Sa svoje strane, Hasan je važio ne samo za jednog od najobrazovanijih muslimana tog doba u Jugoslaviji, već i za naočitog muškarca (nije uzaludno nosio ime Hasan, u značenju «lep», što dolazi od arapskog ‘حسن'). Bilo kako bilo, Anici je Hasan umnogome ovaploćivao «ahilejsku uzvišenost i heperborejsku nedokučivost», figuru iz njenih platonskih snova.

Mada je u jednom periodu njenog života poezija bila veliki izazov, te je nagonila da se koleba da li da se posveti literaturi ili nauci, Anica se ipak opredelila za ovo drugo. Naime, kao odličnu poznavateljku antičkih i modernih evropskih književnosti, nju je najviše interesovalo ono što se može naučno istraživati, a to su ideje i motivi, pa je u tom smislu najviše pažnje posvećivala saznajnoj dimenziji umetničkog dela. Tako je Anica, tragajući za potvrdama o kontinuitetu u razvoju evropske kulture od antike do modernog doba, u svojim esejima,  uzimala književno delo kao gradju za istoriju ideja, ali pri tome nije zapostavljala ni estetsko-formalnu stranu književnog dela kao umetničke tvorevine.  A već se bila celim svojim bićem posvetila helenizmu. Ona beleži: «Helenski genije je tvorac najvišeg tipa čoveka i najpotpunijeg, do sada, kosmosa». Doprinos Aničin u proučavanju helenske filozofije, istorije i kulture, prema mnogim ocenama, može se meriti sa doprinosima najpoznatijih helenista Milana Budimira i Miloša N. Djurića.

Medjutim, nakon Drugog svetskog rata, Anica je ostala po strani, pošto nije inklinirala postojećim poljima moći (priča se da je, intimno, preferirala tzv. engleski socijalizam nad marksizmom-lenjinizmom). Ipak, nove vlasti su, na predlog profesora Milana Budimira, učenu Anicu postavile najpre za vanrednu profesorku Beogradskog univerziteta, za predmet «Istorija rimske književnosti i latinski jezik», mada će njena ukupna akademska karijera dugo biti (prilično) ignorisana.

Britansko-irska književnica Rebeka Vest (Rebecca West), u svom izvanrednom putopisu iz Jugoslavije izmedju dva svetska rata, pod nazivom „Crno jagnje i sivi soko" (Black Lamb and Grey Falcon), posvećuje jedno nadahnuto poglavlje Anici i Hasanu (koji su u to vreme radili i živeli u Skoplju), dajući im imena Milica i Mehmed. Rebeka Vest je bila oduševljena susretom sa njima i doživljavala ih je ‘kao stubove civilizacije, stubove na kojima počiva kuća koja nam je neophodna da se u nju sklonimo ukoliko ne želimo da nas vetrovi prirode oduvaju'. (Pratilac autorke Rebeke Vest, i odličan tumač balkanskih prilika, bio je Stanislav Vinaver, kome je u knjizi dato ime Konstantin).

Već svojom disertacijom «Pretplatonovska erotologija» Anica je sebi stavila za cilj da sagleda ideje Erosa, prvenstveno preko postojećih književnih izvora. Pritom, imala je u vidu Platonovo shvatanje Erosa, kao posrednika izmedju čulnog sveta i sveta ideja. Išla je, naravno, dalje od toga razradjujući Platonovog Erosa kao Boga ljubavi, do hrišćanskog shvatanja mistične ljubavi, na način na koji je to iznosio glavni ideolog hrišćanstva, apostol Pavle. Posebno se bavila shvatanjem jedinstva ljubavi prema Bogu sa ličnom ljubavlju, polazeći pritom od stavova Dantea, Spinoze i Getea.

Anicu, zaljubljenicu u Platona (Πλάτων), neki su smatrali «egzaltovanom platoničarkom» i «erotosofkinjom». Platon je za nju najviši izraz «helenske mistike», a ona se prvenstveno zanimala i bavila mističnom Heladom, s tim što je tu mistiku definisala kao «erotomorfno shvatanje sveta i odnos čoveka i božanstva». Pritom, ona je helenstvo studiozno istraživala ne samo u poeziji helenskih pesnika, već i kod Getea, Šelija, Bajrona, Miltona i drugih.

Pored Aničinog bavljenja antičkim/helenističkim studijama (smatra se da je sa njima dostigla same vrhove nauke), ona je vredno prevodila sa klasičnih i modernih jezika na srpski, ali i sa srpskog na strane jezike, prvenstveno na nemački i engleski, čime je umnogome obogatila našu prevodilačku književnost.

Slično Isidori, koja se mnogo bavila Njegošem, i Anica je, do kraja života, bila opčinjena Njegoševom veličinom, nastojeći da odgonetne neke od njegovih mnogih tajni. Ali se nije bavila ‘Gorskim vijencem', tim "najnarodskijim epom pisanim na srpskom jeziku", već sa - ‘Lučom mikrokozmom', smatrajući da 'Luča' upravo «zadivljuje poznavaoce bogatstvom opštefilozofskih, mistično-filozofskih i mitskih motiva koje je vizija pesnikova čudesno slila, što je samo po sebi originalnost visokog stepena». Nalazila je da je 'Luča' uspešan konglomerat ideja i motiva koji su prisutni u stvaralaštvima Platona, Pindara, Vergilija, Dantea, Lamartina i Miltona, kao i u ruskom narodnom pesništvu, ali i u francuskoj, italijanskoj, engleskoj i grčkoj poeziji, koje je upoznavao putem dostupnih prevoda; naime, Anica je bila ubedjena da je Njegoš, "veliki samouk čitao dela za koja inače ne znamo da su mu bila poznata i vodio razgovore, sa nama nepoznatim ličnostima o problemima koji su van uobičajenog toka opšteg obrazovanja". U 'Luči', koju je smatrala «najvišim izrazom jugoslovenske kulture», ona je uočavala tri osnovne zamisli: pad božanske duše u materiju, svetlosnu filozofiju i sliku kosmičke borbe, s tim što su sve tri zamisli bliske i srodne, same po sebi, i javljaju se, po pravilu - zajedno. A da bi dalje istraživala 'Luču', kao produkt mnogobrojnih uticaja raznih filozofskih, religioznih i pseudo-religioznih sistema i učenja, kao i da bi, mogla razmenjivati mišljenje sa stranim naučnicima o tom delu, lično ju je prevela na nemački (Der Strahl des Microkosmos), a potom i na engleski  (The Ray of the Microcosm), što je svakako bio veoma zahtevan posao. O Njegošu je pisala eseje, od kojih dva nose karakteristične naslove: ‘Njegoš i bogomilstvo' i 'Njegoš, kabala i Filon'. U ovom drugom tekstu Anica upućuje da je Njegoš bio «pagansko-kabalistički mistik». S tim u vezi, Predrag Vukadinović kaže: «Anica je mislila da naša literatura, barem ona starija, može ući u svet samo s Njegošem (u njenom prevodu i sa njenim predgovorom 'Luča' je 1955. godine objavljena u SAD) i još Lazom Kostićem, jer samo njih dvojica mističkim elementom svoje poezije participiraju na jednoj široj, a ne više uskoj nacionalnoj tradiciji». Pritom, on smatra da Aničini radovi o Njegošu i Lazi Kostiću idu u red najboljeg što je o njima u nas napisano.

Persi Biš Šeli je bio Aničin omiljeni pesnik, koga je smatrala «jedinstvenim genijem», odnosno «univerzalnim liričarem, ne samo u Engleskoj nego i u modernoj Evropi». U njemu je nalazila sve ono što je ona sama doživljavala kao svoj pesnički kredo, te se umnogome poistovećivala s njim. Pisala je o njemu, a i prevela sedam njegovih pesama, s tim što se jednoj od njih vraćala stalno, do kraja života, tražeći uvek bolje izraze i reči. A rado je spominjala ili citirala Šelija u razgovorima ili u svom pisanju. Ona je, zapravo, Šelija i Bajrona smatrala «prvim potpunim helenistima u evropskoj poeziji». Bavila se i  Miltonom, mada u manjoj meri. S tim u vezi, postoje neka mišljenja u Engleskoj da je Anica bila jedna od «najboljih poznavalaca  Šelija i Miltona» u Evropi.

Pisala je i o Geteu, prvenstveno sa aspekta njegovog helenizma. Ostala je zapažena njena rečenica: «Ono što je najhelenskije, to je najgeteovskije». Takodje, Anica je umnogome pomagala svom ocu u finalizaciji njegovog prevoda Geteovog 'Fausta'.

Anica je prevodila ‘Ode' («Pobednu pesmu za Asopiha iz Orhomena») starogrčkog lirskog pesnika Pindara (Πίνδαρος), što su bili ne samo prvi - nego i jedini pesnički prevodi Pindara na srpski. A prepevala je, napisala predgovor i kritičke beleške knjige "O prirodi stvari" (De Rerum Natura), od Lukrecija (Titus Lucretius Carus), koji je važio za "pesnika antičkog materijalizma».

Nakon Drugog svetskog rata i na traženje novih vlasti, Anica je prevodila neke naše partizanske pesme na engleski jezik (znate, one pesme koje sadrže i stihove kao "Suzama se boj ne bije već se vrela krvca lije...", koje nimalo nije lako prevoditi). Isidora Sekulić je napisala esej o tome, govoreći opširno o umeću i značaju prevodjenja, polazeći od toga "da je prevodjenje uopšte, a naročito prevodjenje stihova, muka od mnogo muka". Još je dodala: "Ako i u dušu znaš stran jezik, i od duše voliš autora koga prevodiš, ti si ipak kao onaj kiklop koji se spremao da nauči što god ustreba, pa i plivati, samo da dodje do svoje vodene vile s kojom je tek iz daljine, sa obale, pomalo razgovarao". Uvidjala je Isidora da je Anica bila svesna svih teškoća, jer je ona sama govorila: "Naše trohejske ženske rime prenositi u engleske stihove, bilo bi nasilje", sa čim se Isidora slagala, smatrajući "da te troheje Englez ne bi čuo, jer Englezi, uglavnom uzevši, imaju samo strog jamb i labav jamb kao osnovni element ritmike i melodike".  Mada je, dalje, Isidora ukazivala na neke propuste u prevodjenju, završila je pisanje pohvalom: "Anica Savić-Rebac držala je sve to na umu: usrdno i znalački je podešavala umetnički i tehnički deo svoga zadatka, svršila posao sa književnim uspehom i sa društvenom zaslugom". 

Anica, koja se uglavnom bavila sa pesnicima, veoma je cenila jednog proznog pisca i njime se mnogo bavila - Tomasa Mana (Mann). U svojim kritičkim napisima o Manu ona ga je doživljavala kao izuzetnog književnog stvaraoca i najznačajnijeg predstavnika modernog evropskog romana prve polovine XX veka, s tim što je itekako nalazila helenizma u njegovim delima. Napisala je pet eseja o Manu i prevela njegove značajne novele Smrt u Veneciji' i 'Tonija Kregera' (kao i 'Tristana'). U eseju «Tomas Man i problem umetnika» pisala je: «'Tonio Kreger' spada u najjednostavnije, 'Smrt u Veneciji' u najsloženije tvorevine Manove; prva je novela najsevernija i najnemačkija, druga je najjužnija i najevropskija. A zanimljiivo je ustanoviti da je ova njegova najevropskija tvorevina ujedno i - najhelenskija». Sa Manom je bila u ličnoj korespondenciji, pa se priča da je Man uzeo neke Aničine ideje, iz njenog teksta 'Kallistos'  (objavljenom na nemačkom, u jednom bečkom naučnom magazinu) o povezanosti pojmova svetlosti, ljubavi i saznanja, za svoj maestralni četvorotomni roman «Josif i njegova braća» (ugradio ih u lik faraona Amenhotepa/Enhatona).

O Lazi Kostiću Anica je pisala u više navrata, a njegovu pesmu 'Santa Maria della Salute' smatrala je najmističnijom pesmom srpske literature. (S tim u vezi, dodao bih i da je Isidora jednom zapisala: «Laza Kostić je stvorio sonorno čudo: da refren na tudjem jeziku, 'Santa Maria della Salute', kroz mnogo strofa, bude u divnom sonornom skladu sa stihovima na srpskom jeziku»). Medjutim, Laza Kostić se najviše uklopio u Aničinu sliku Helade sa svojom poslednjom pesmom, 'Himnom Damaskinu', o čemu je napisala poseban esej.    

Da pomenem i to da se Anica, pored Njegoše i Laze Kostića, bavila i sa još nekim drugim našim pesnicima (Milicom Stojadinović Srpkinjom, Zmajem, Dučićem, Bojićem). Naročito je nadahnuto pisala o Dučiću: «Modernom srpskom poezijom dominuje velika pojava Jovana Dučića. Aristokratizam jedne rase viteza našao je u njemu visoka umetnčkog izraza... Dučić izražava jednu drugu stranu naše narodne psihe: lepotu...».

Kao helenistkinja, Anica je u svojim delima pokazivala koliko novija evropska misao duguje starogrčkoj, u kojoj meri je iz nje proizašla, i koliko je njome čak i danas prožeta. Jednom je zabeležila "da su nam svu kulturu podarili, direktno ili indirektno, stari Grci", Takav stav bio je na liniji poznate izjave Oskara Vajlda (Oscar Wilde), velikana pisane reči, čiji život, zbog svoje bujnosti i tragičnosti, kao i delo koje je ostavio za sobom, privlače radoznalost i danas: "Sve što je u našem životu moderno, dugujemo Grcima" (Whatever, in fact, is modern in our life we owe to the Greeks), misleći pritom prvenstveno na kritički duh kao najvažniji element umetničkog stvaranja. (A takav Vajldov stav uticao je i na japanskog pisca Jukija Mišimu, koji je sebe smatrao, mada je poticao sa Dalekog Istoka, «prirodnim zaljubljenikom u Grčku», te su uticaji Grčke bili vidljivi u njegovom delu i životu; naime, zabeležena je Mišimina izjava da je njega sa Vajldom povezivala činjenica "da su obojica trpeli uticaj Grčke", prvenstveno na polju esteticizma).

Pored ozbiljnih i preozbiljnih štiva koja je Anica prevodila sa stranih jezika na srpski, pada u oči da je sebi davala oduška i time što je prevela s nemačkog i dva poznata - humoristička dela. Htela je Anica, makar u potaji, da se smeje i raduje. Najpre, tu su «Čudesni podvizi Tila Ojlenšpigela», popularnog junaku mnogih narodnih priča iz Flandrije, a zatim storija «Minhauzen, njegova putovanja i pustolovine», o Baronu Minhauzenu, ‘najvećem lažovu na svetu'.

Milan Kašanin, koji se u mladosti zaljubljenički družio sa Anicom (on je tada važio za frankofila, a Anica za anglofilku, te su sučeljavali svoja razmišljanja o književnim i umetničkim stvaralaštvima Francuza i Engleza), u kasnijim susretima sa Anicom umeo je da zabeleži i ovakve, pomalo pakosne opaske: «Bez osvajačkih crta lica i ljupkosti u držanju, više gorda i opora nego blaga i umiljata... Zauzeta naukom i poezijom, čitanjem i pisanjem, volela je Platona i Lukrecija, ne i žive ljude. Ničim nije pokazivala, još manje rekla, da joj je žao što nema braće i sestara, i nema dece... «.

Da li je Anica bila hladna i bezdušna u odnosima sa ljudima oko sebe? Na to pitanje je teško dati odgovor, ali se zna da je bila veoma vezana za svoga muža. Kada se Hasan teško razboleo, naišla su teška vremena za oboje njih. U to vreme ona, pored svog Hasana i vučjaka Vuleta, nikoga na svetu više nije imala, pa se je, posve verovatno, bila zavetovala Hasanu da će otići ubrzo za njim, mada ima indicija da Anici nije bila strana ideja dobrovoljne smrti i pre otkrivanja muževljeve opake bolesti.  Pokušala je da prereže sebi vene na sam dan Hasanove sahrane. S tim u vezi Vinaver je zabeležio da je taj Aničin (neuspešan) pokušaj samoubistva kod beogradske čaršije bio izazvao, umesto sažaljenja, odredjeni - prezir. Ona je to osećala, pa je počela vršiti dalje pripreme za svoj konačni, dragovoljni odlazak. Govorila je sebi: «Život mi je darovao mnoge prednosti, pa i ovu poslednju da mogu umreti svesno i autonomno». Isplanirala je da to učini na svoj rodjendan, kada je imala goste za koje je bila pripremila večeru, sa kojima je puno pričala i, navodno, smejala se. Popila je bila i čašu crnog vina. Da bi, po odlasku poslednjeg gosta, sela na kanabe, prekrila glavu jorganom i ispalila sebi metak u srce.

U oproštajnoj poruci, pored ostalog, stoje i ove reči: «Ono što činim, činim iz uverenja u punoj lucidnosti intelekta i volje. To uverenje da život nije vredan življenja ako izgubimo najdraže biće poniklo je takoreći zajedno sa mnom, razvijalo se naročito pod uticajem antičkih shvatanja o samoubistvu, i postalo jedno od odrednica moje životne koncepcije, od organskih zakona moje prirode... «. Sahranjena je na beogradskom Novom groblju, 9. oktobra, 1953. godine.

S tim u vezi, Stanislav Vinaver je lamentirao: «Kad čovek pomisli - imala je sve; ljubav svojih djaka, struku koju je obožavala, ugled, znanje, izvanredan položaj u društvu, ugodan život. Ipak, pretežniji je bio njen mrtvi Hasan, bez koga nije umela da zamisli svoj život». A opet, prisećao se Vinaver, «Anica je oduvek zastupala ideju da iz života treba otići blagovremeno». Da dodam, usputno, da je zapaženo i to da je Crnjanski, posle Aničine smrti, govorio i pisao o njoj s najvećim pijetetom.

Aničino značajno, ali nedovršeno naučno delo 'Antička estetika i nauka o kjiževnosti', objavljeno je posthumno, 1954. godine. Miodrag Pavlović, pišući svoj hommage Aničinoj «kreativnoj inteligenciji i retkoj erudiciji, koja uliva duboko poštovanje», naveo je da je knjiga, zbog nesrećnih okolnosti koje su Anicu potresale u poslednjim danima života, prepolovljena u odnosu na ono što je bilo sadržano u rukopisu (izostavljeno je veliko poglavlje o Plotinu, koje je trebalo da bude kulminacija 'Antičke estetike', kao i poglavlje posvećeno važnom delu ‘O uzvišenom', od anonimnog antičkog pisca). A Aničine studije, rasute po brojnim časopisima, prikupio je Predrag Vukadinović i priredio širi izbor iz dela pod naslovom 'Helenski vidici',  smatrajući da Anicu njeni eseji, naučni radovi i knjige svrstavaju u izuzetno značajne istraživače helenske kulture i njenog uticaja na razvoj evropske književnosti i filozofije.

Na kraju, da kažem još nešto u vezi sa onim mojim pominjanjem, na početku ovog teksta, tri velike dame - Isidore, Anice i Ksenije. Borka Pavićević, pozorišna rediteljka i direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju, pišući o Osmom martu, u Peščaniku, zavapila je:

«Dajte još jednom da izbacimo Kseniju Atanasijević sa Univerziteta. Dajte da još jednom pregledamo Isidoru Sekulić, da proverimo da li je bila uistinu udata, ili nevina. Dajte da ismejemo Anicu Savić-Rebac, bila je - čudo, radom, životom i smrću. Uradimo to demokratski, sa konsenzusom, mirno, stabilno, bratski. I neka svako ‘odradi svoj posao'. To ‘odradjivanje svog posla' sve više mi liči na ‘Ja sam samo izvršavao naredjenja'....».

Imala je pravo Borka Pavićević kada je uzviknula da je Anica Savić-Rebacbila «čudo - radom, životom i smrću».

-----------------------

N. B. Ako je nekome (umišljam li?) nedostajala moja «blogovska kolumna» prošlog četvrtka, neka mi ne zameri previše. Jednostavno rečeno, nisam stigao. Iako nastojim da blagovremeno i razumno odgovaram na sve obaveze i izazove koje imam, bilo da ih sam preuzimam ili mi ih život i posao nameću, ponekad dolazim u situaciju da zavapim da se «the little 24 hours» rastegnu... C'est la vie, zar ne?

Atačmenti



Komentari (161)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vladimir petrovic vladimir petrovic 17:14 18.02.2010

Kako je Rebeka Vest videla Anicu i Hasana

Kao što sam u samom tekstu naveo, Rebeka Vest je u svojoj putopisnoj knjizi «Crno jagnje i sivi soko» nadahnuto govorila o Anici i Hasanu, pod imenima Milice i Mehmeda.

U pitanju je jedno od najpoznatijih dela Rebeke Vest, spisateljice, novinarke i kritičarke, kao i feminisitkinje, poznate i po svojoj desetogodišnjoj vezi sa piscem H. G. Velsom (Wells), sa kojim je imala sina. Knjiga je pisana u tridesetim godinama prošloga veka, a prvi put je objavljena 1941. godine, i smatra se remek-delom putopisne literature. Prevedena je na sve važnije evropske jezike, pošto se smatralo da je «više od običnog putopisa», odnosno da predstavlja svojevrsne «intellectual vanities…about close to everything”. Tako londonski The Guardian kaže da “Rebecca West's vast, complex book Black Lamb and Grey Falcon is more than a timeless guide to Yugoslavia - it is a portrait of the author's soul and of Europe on the brink of war”, odnosno da je u pitanju “one of the neglected masterpieces of 20th-century travel writing”.

Evo šta je pisala Rebeka Vest:
... Ni za šta na svetu ne bih propustila da vidim Milicu i Mehmeda... Jednom sam pokazala Denisu Sora (Denis Saurat, francuski publicista i antropolog), najmudrijem čoveku na svetu, pismo koje sam dobila od Milice. «Eto, vidim da vam piše iz Skoplja», rekao je. «Doista, mi smo u mnogo boljem položaju nego što i pretpostavljamo. Ako odavde do Kine ima dvadeset ljudi, rasutih po svetu, a koji liče na ovu ženu, civilizacija je spasena».

Milica je rodjena u Novom Sadu dok je još bio pod Madjarima; to znači da je potomak jedne od onih trideset sedam hiljada porodica koje su prešle na austrijsku teritoriju sa Patrijarhom Arsenijem 1690. godine, zato što više nisu mogli trpeti tursku tiraniju. Njen otac je bio istaknuta ličnost u devetanestom veku, studirao je medicinu u Beču i postao zapažen studentski vodja, posle je bio oficir u ruskoj vojsci, a završio je kao poznat intelektualac koji je preveo ‘Fausta' na srpski. Milica je po liku na svoju majku, koja je bila Grkinja, verovatno iz neke ugledne stare porodice, jer po svojoj prefinjenoj i krhkoj lepoti liči na neke moje poznanike čije je poreklo sasvim izvesno vizantijsko, a intelektualnu snagu nasledila je od oca. Još od detinjstva je govorila srpski, nemački, madjarski, latinski i grčki, a kasnije je naučila engleski, francuski i italijanski. Pomno je izučavala književnost svih ovih jezika. Retko sam srela nekog, bilo Engleza ili Amerikanca, ko je bolje poznavao englesko pesništvo. Odbranila je doktorat iz filozofije, mnogo je pisala o Platonu , a sada se bavila uticajem kabalista na crnogorskog vladaoca i vladiku Petra II, koji je bio veliki mistički pesnik. Ona i sama piše poeziju u kojoj njen istančani senzibilitet istražuje ceo univerzum, u saglasnosti sa poukama njenog ambicioznog intelekta. Ona govori iskričavo poput svetlaca, ali njen let nije krivudav, već predstavlja niz brzih prelaza sa jedne logički ustanovljene poente do druge. A osim toga, ona je i sve ono drugo na šta većina žena potroši ceo život. Nasledila je srednjovekovnu domaćičku tradiciju koja je veoma snažna kod Srba u Novom sadu. Ona je i odana kći svojoj majci-udovici, a predana žena Mehmedu.

Mehmed je hercegovački Musliman, potomak jedne slavenske veleposedničke porodice koja nije htela da se odrekne bogumilske jeresi, pa je u šesnaestom veku primila islam. Njegov otac je bio imam, odnosno muslimanski sveštenik, i Mehmed je u detinjstvu bio veoma pobožan. Ambicija mu je bila da postane hafiz, što je titula koja se daje onima koji nauče Kuran napamet, ali je uspeo da nauči samo dopola kada ga je uhvatila plima nacionalnog pokreta u Bosni i Hercegovini. Bio je vodeća ličnost mostarskog ogranka sarajevskog revolucionarnog kruga kojem je pripadao Princip. Jedno leto je vojevao kao komita u Makedoniji, a kasnije je pristupio srpskoj vojsci u balkanskim ratovima. Posle toga je studirao prava u Beču i predvodio studente slavenskog porekla koji nisu pristajali na austrijsku nacionalnost. Kada je izbio rat 1914. godine, pobegao je u Beograd i borio se u srpskoj vojsci. Bio je u takvom položaju da je mogao znati da Srpska vlada nije želela rat u to vreme, budući da je i sam učestvovao u nekolikim bitkama, koje bi se sigurno završile pobedom da su on i njegovoi drugovi imali dovoljno municije. Učestovao je u povlačenju kroz Albaniju, a na Krfu je kao invalid bio otpušten iz vojske. Još kao mladić, imao je iza sebe pet godina što redovne što neredovne službe u vojsci. Preostale godine rata je proveo studirajući orijentalistiku na Sorboni, gde je naučio turski, arapski, persijski i sanskrt. Posle rata vratio se u Hercegovinu gde je, ne vodeći računa o svojim interesima, radio na agrarnoj reformi po kojoj su velika imanja muslimanskih veleposednika bila rasparčana i podeljena seljacima. Prošao je kroz sve zamešateljstvo posleratne jugoslovenske politike i, uprkos iskušenjima svakojakih strasti i šansama za naglo bogaćenje, insistirao je na važnosti osnovnih društvenih vrlina poštene administracije i pravde za sve narode i slojeve društva. U stvari, ona iskustva koja je trebalo da ga preobrate u vuka ostavila su ga nepromenjeno blagim i nepotkupljivo blagorodnim čovekom. Poslednjih godina je doživeo brodolom svojih političkih ambicija, jer za vreme Stojadinovićeve diktature takvi demokrati su gotovo svi bili odstranjeni iz politike. No on ipak nije ispunjen gorčinom, i njegov smeh uvek se razleže iz dubine njegovog naočitog, bosanskog tela.
... Milica i Mehmed su za mene bili posebno dragoceni ljudi ne samo zbog toga kakvi su već i gde se nalaze. Dva puta sam prolazila kroz Skoplje pre nego što sam se u njemu zaustavila. Nakon prvog prolaska rekla sam nekim ljudima u Atini: «Videla sam iz voza mesto koje se zove Skoplje i koje ima jednu divnu tvrdjavu. Da li bi vredelo posetiti to mesto?» Oni su bili antislavenski nastrojeni pa su odgovorili: «Posetiti Skoplje? Šta vam pada na pamet? Pa to je najobičnija dosadna provincija u kojoj nema ničeg i tu nećete naći ni jednog pametnog čoveka». Tako sam drugi put, vraćajući se u Beograd, gledala Skoplje i mislila kako je ono samo puno praznine. Posmatrala sam krovove i mislila kako u dosadnim sobama ispod njih žive dosadni ljudi koji samo jedu, piju i spavaju, i koji samo pomoću najmonotonijih aktivnosti uspevaju da nekako sastave dan. A sve to vreme na obali Vardara postojao je jedan stan sa starim nameštajem koji je bio donesen iz Novog Sada i u najboljem svetlu predstavljao austrougarsku imperiju, podsećajući na Mocartov i Šubertov Beč. U tom stanu su živeli Milica i Mehmed, uvek u pokretu, a ipak uvek postojani. Milica bi jurila iz sobe u sobu, iz biblioteke u kuhinju, iz kuhinje u svoju spavaću sobu, da bi pronašla šta je Šeli rekao za Četertona (engleskog pesnika predromatičara, koji je izvršio samoubistvo u 18. godini), da bi videla jesu li se pojavili mehurići u teglama sa džemom od bresaka koji je skuvala ove godine, da bi probala šešir koji je kupila kod poljske modiskinje u Haj Stritu. Mehmed je za to vreme sedeo sa grupom ozbiljnih i starih muslimanskih sveštenika, tolko starih da su im turbani oko fesova već poplavili od mnogih pranja, a pošto bi se polako i ceremonijalno rastali od njega, on bi odjurio u baštu da se poigra sa svojim lovačkim psima, i začas bi se vratio, dajući suzdržane savete studentima koji su navratili da porazgovaraju o demon-stracijama protiv g. Stojadinovića. Pa ipak su oboje bili postojani kao stubovi. Oni su stubovi one nevidljive kuće koju moramo imati kao zaklon ako nećemo da nas oduvaju vetrovi prirode. Otada, kada prolazim kroz grad o kojem ne znam ništa, grad koji može izgledati kao pustara sa jednolikim i krajnje nezanimljivim ulicama, očekujem i nadam se da u njemu možda žive neki Mehmed i Milica.... (Iz prevoda Nikole Koljevića, 1989).
-------------

- Miloš Crnjanski je rekao: Gospodja Sisili Izabel Endrus, koja piše knjige pod pseudonimom Rebeka Vest, svakako je jedna od najslavnijih, medju političkim autorima u Londonu. Njena knjiga o Jugoslaviji, koju je štampala za vreme prošlog rata, pod naslovom Crno jagnje i sivi soko smatra se kao klasično delo o našoj zemlji i našem narodu.

Evo još nekoliko kritika iz američkih izvora:
- Reč je o monumentalnoj hronici, o apoteozi putopisa (New York Times)
- To je jedna od velikih knjiga duhovne pobune protiv XX veka (New Yorker)
- Odnos Rebeke Vest prema Jugoslaviji postao je «ljubavna afera», poput one Hemingvejeve sa Španijom (New York Herald Tribune)
- To je riznica svega što je vredelo sačuvati u ljudskom sećanju, a istovremeno i autoportret jednog od najbogatijih umova modernog sveta (San Francisco Chronicle)

Napomena: Knjiga "Crno jagnje i sivi soko" može se čitati online, kako na srpskom tako i na engleskom jeziku.
NNN NNN 17:33 18.02.2010

Velika Anica, čemu?

vladimir petrovic vladimir petrovic 18:08 18.02.2010

Re: Velika Anica, čemu?

čemu?

Nema - "čemu?"!
Za mene je Anica Savić-Rebac suviše ozbiljna tema, i lična preokupacija, da se ne smem šaliti, he, he, he...
Hvala ti što si se javio.

Edit:
Naknadno vidim da si se, faktički, ti javio prvi (ili bar istovremeno sa Filipom), pa bih želeo da te podsetim da Akropolj priželjkuje turiste, jer nikada nije dosta onih koji tamo idu, da mu se dive. A celoj Atini, usput.

Neka Atina bude u tvom letnjem kalendaru, NNN!
(Ne reci da si tamo već bio, jer postoje mesta koja se mogu posećivati više puta i da ne bude dosadno, zar ne?).

NNN NNN 23:17 19.02.2010

Re: Velika Anica, čemu?

Neka Atina bude u tvom letnjem kalendaru, NNN!
Hvala!
Zacrtali smo pod obavezno

dolazim u situaciju da zavapim da se «the little 24 hours» rastegnu...
Da ne ode u troll, ali ja sam davno utvrdio da bi idealna dužina dana bila 60 sati

Edit: 100
vladimir petrovic vladimir petrovic 23:29 19.02.2010

EDIT 100

Bravo NNN.
Pošto beg nije cicija, a reč je o Heladi, evo malo grckih saladnih i drugih delilcija


vladimir petrovic vladimir petrovic 23:34 19.02.2010

Re: EDIT 100

I još malo s pićem

A tu je i metaksa, zar ne...


Živeli.
Filip2412 Filip2412 17:40 18.02.2010

...

naravno da si nedostajao, ali nije lose uzeti slobodni cetvrtak ponekad

moracu kasnije da citam, za sada...

Po Platonu, eros ne počiva toliko u onome koji je lep,
već u onome ko tu lepotu opaža

da, u pravu je Platon naravno, a evo jos malo na tu temu...

Beauty is worse than wine, it intoxicates both the holder and beholder.
Aldous Huxley
vladimir petrovic vladimir petrovic 17:49 18.02.2010

Re: ...

Hvala, Filipe, na citatu Oldusa Hakslija. Napisaću, kada stignem, kao što sam već ranije rekao, jedan post o njemu, takodje. Mnogo sam ga čitao u odrastanju.

Pošto si prvi, evo jedne grčke antičke vaze/amfore za tebe:

nsarski nsarski 18:01 18.02.2010

Re: ...

vladimir petrovic
Hvala, Filipe, na citatu Oldusa Hakslija. Napisaću, kada stignem, kao što sam već ranije rekao, jedan post o njemu, takodje. Mnogo sam ga čitao u odrastanju.

Pošto si prvi, evo jedne grčke antičke vaze za tebe

Evo i tebi Keatsovih stihova iz "Ode on a Grecian Urn":
When old age shall this generation waste,
Thou shalt remain, in midst of other woe
Than ours, a friend to man, to whom thou sayst,
"Beauty is truth, truth beauty," – that is all
Ye know on earth, and all ye need to know.

Timeless.
Filip2412 Filip2412 18:01 18.02.2010

Re: ...

Obavezno jedan post o Haksliju, samo nemoj da zuris, kad dodje vreme

Ja ga nasuprot tebi nisam citao u mladosti, a citam upravo sada i totalno sam, sto bi se reklo, intoksikejted.
vladimir petrovic vladimir petrovic 18:13 18.02.2010

Re: ...

Nsarski
Evo i tebi Keatsovih stihova iz "Ode on a Grecian Urn":

Prava stvar, indeed!


nsarski nsarski 17:41 18.02.2010

Skromnost,

ah, kakva skromnost:
Ako je nekome (umišljam li?) nedostajala moja «blogovska kolumna» prošlog četvrtka, neka mi ne zameri previše.

Nedostajala je, itekako je nedostajala! Sve vreme mi je bio na umu Andric i "Ex Ponto", i njegovo: kad bih samo mogao da nadjem tu rec, spasonosnu rec...(ili nesto slicno).
A o Anici, sta da kazem? To je ipak grandiozno velicanje duha naspram tela (ili obrnuto?), tradicija koju ne mozemo izbeci.
Dobro nam se vratio, Horatio! Ovidije je jednom rekao da je njegova poezija vecna i da ce trajati sve dok Vestalske device budu odlazile na Jupiterov hram. Tog hrama vise nema, niti, ah, devica, ali njegova poezija zivi vecno. Eto kako se covek prevario u proracunu.
vladimir petrovic vladimir petrovic 18:00 18.02.2010

Re: Skromnost,

Nsarski
... Nedostajala je, itekako je nedostajala!

Hvala na ankuražiranju.

Ja sam već odavno bio planirao da napišem ovaj post o Anici Savić-Rebac. Uopšteno govoreći, "slab sam" prema veoma učenim ženama, zbog svoje učeničke opčinjenosti njima.

A kada budem stigao da se malo bolje "unormalim", odnosno posredjujem neke lične stvari, pisaću o Bertrandu Raselu, ukoliko me neko ne pretekne, he, he, he... Jer, Rasel je bio jedna univerzalno gorostasna figura.

Pošto sam sada u fazonu grčkih antičkih vaza, pokušavam da budem, koliko-toliko, na liniji ovih famoznih trkača na Henajskim igrama. Važno je trčati, zar ne?
maksa83 maksa83 19:05 18.02.2010

Re: Skromnost,

A kada budem stigao da se malo bolje "unormalim", odnosno posredjujem neke lične stvari, pisaću o Bertrandu Raselu, ukoliko me neko ne pretekne, he, he, he... Jer, Rasel je bio jedna univerzalno gorostasna figura.

Da se pohvalim da sam i ovo predvideo.

Važno je trčati, zar ne

Ja ću opet na kvarno da preduhitrim čopor Šopen lovera sa ovim našim ovozemaljskim narodnjacima.

4krofnica 4krofnica 19:28 18.02.2010

Re: Skromnost,

Makso priznaj da nisi procitao..,
a ja cu sutra,...moram ovo da stampam..
Vladimire, imas li nekih lepih skulptura na dar?
hmmm, moze neki Miron, nista preterano...))
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:16 18.02.2010

Re: Skromnost,


Pošto sam u fazona vaza i amfora, evo najpre


A zaslužuješ i jednog Apolona, okruženog nimfama

Čujemo se.
4krofnica 4krofnica 15:08 24.02.2010

Re: Skromnost,

eh, mislio si da sam zaboravila
nisam nego mi je sin dobio u petak upalu pluca, pa se vozamo svaki dan do tirsove po lekice i borimo se sa njegovom bolescu i urodjenom nadrndanoscu (mali je bezobrazan, samo nas vitla kako hoce a ima samo 3,5 godine..)

Vladimire Petrovicu dok svi brane Beogradske platane, ti zivis u svom svetu..

malopre sam (najzad) procitala tvoj tekst. nekada se toliko polagalo u znanje a danas je tako jadno stanje sa ljudima i ovakva prica iz proslosti potvrdjuje otuznost nase okoline, plitkost nasih razmisljanja i delanja...
Anica je stvarno bila velika a mislim da bi ti Rebeka skinula kapu na tvom opisu iste..
vladimir petrovic vladimir petrovic 17:16 24.02.2010

Re: Skromnost,

4krofnica
... Anica je stvarno bila velika a mislim da bi ti Rebeka skinula kapu na tvom opisu iste..

Hvala ti na lepim rečima. Potrefilo se tako, ne znam da li slučajno ili ne, da volim i Anicu Savić-Rebac i Rebeku Vest, i kada sam naišao na njihovo medjusobno uvažavanje i divljenje, preobradovao sam se. Volim kada vidim da se učene žene poštuju.
Vladimire Petrovicu dok svi brane Beogradske platane, ti zivis u svom svetu..

Pa, jeste. Ima nas koji "kao da nismo od ovoga sveta".

P. S. Nadam se da je sada sinčiću bolje. Znam da je teško, ali uvek treba imati u glavi da je velika stvar uzdizati i praviti čoveka od - detata. Good luck!
antioksidant antioksidant 17:49 18.02.2010

:(

gde je mo?
vladimir petrovic vladimir petrovic 18:32 18.02.2010

Re: :(

AO
... gde je mo?


Slušaj, taman sam mislio da Moniku malo ostavim po strani, da se ne istrčavam više i ne pravim od sebe objekt za šalu i zezanje, što mnogi čine na dvosmislen način. A opet, postoje situacije od kojih se ne može pobeći...

Bilo kako bilo, Mo uči. Radi na tezi sa radnim naslovom: "Hajdeger je formulisao filozofiju egzistencijalnog straha; Sartr i De Bovuar su učili da je egzistencija odlučivanje za slobodu bez Boga i sudbine nasuprot ništavilu". Pritom, na moju zabezeknutost zbog izbora teme, kaže da egzistencijalizam nije umro, he, he, he...
A to traži dosta vremena, živaca i neuznemiravanja od moje malenkosti, he, he, he...

P. S. Neka me kum Jeremija ne požuruje!
nsarski nsarski 23:23 18.02.2010

Re: :(

"Hajdeger je formulisao filozofiju egzistencijalnog straha; Sartr i De Bovuar su učili da je egzistencija odlučivanje za slobodu bez Boga i sudbine nasuprot ništavilu".

To naslov?!
Dva pitanja:
1. Kolika je ta teza kad je toliki naslov?
2. Naslov obicno podrazumeva neku vrstu definicije ili njene postavke (recimo "Pasulj i Pitagorejci", "Sloboda govora u Staljinovoj Rusiji", "Prednost pecenja nad przenjem", "Nocni zivot brazilskih zaba", i slicno), a ovo mi ne izgleda tako.

Podpitanje: Koliko stranica teze se moze napisati o nistavilu?

Izmislio si ovo, Horatio, priznaj.
nurudin nurudin 23:43 18.02.2010

Re: :(


nsarski
Izmislio si ovo, Horatio, priznaj


"Фантазмагорично" би било да није измислио...
Filip2412 Filip2412 23:51 18.02.2010

Re: :(

"Hajdeger je formulisao filozofiju egzistencijalnog straha; Sartr i De Bovuar su učili da je egzistencija odlučivanje za slobodu bez Boga i sudbine nasuprot ništavilu".
Izmislio si ovo, Horatio, priznaj.
Vladimire ja ti verujem!

NOT! stvarno prijatelju (simpa mi je ovo Horatio dal i ja tako da te zovem?), ovo sto si reko zvuci ko skolski primer loseg laganja

nadajmo se da u stvarnom zivotu to radis bolje


vladimir petrovic vladimir petrovic 00:19 19.02.2010

Re: :(

Nsarski
To naslov?!

Radni naslov.
Koliko stranica teze se moze napisati o nistavilu?

Mnogo. A ovde je reč o egzistencijalizmu, te ništavilu kao protivteži, ako mogu tako da kažem.
U pitanju je značaj dua Sartr-Simona za egzistencijalizam, bla, bla, bla...
mirelarado mirelarado 00:39 19.02.2010

Re: :(

vladimir petrovic
Koliko stranica teze se moze napisati o nistavilu?

Mnogo. A ovde je reč o egzistencijalizmu, te ništavilu kao protivteži, ako mogu tako da kažem.
U pitanju je značaj dua Sartr-Simona za egzistencijalizam, bla, bla, bla...


Tеза је, по мени, стварна колико и сама Мо. Али, овде ми је занимљиво још нешто. Чини ми се да те одушевљавају жене, попут Симон а ево и Анице, ропски потчињене свом изабранику. Признајем, не видим у томе ништа добро. Симон је остала у сенци, Аница се убила. Узгред, барем на сликама, Хасан ми не изгледа наочитије од Анице.
Filip2412 Filip2412 04:30 19.02.2010

Re: :(

Tеза је, по мени, стварна колико и сама Мо. Али, овде ми је занимљиво још нешто. Чини ми се да те одушевљавају жене, попут Симон а ево и Анице, ропски потчињене свом изабранику.
Pusti te fore Mirela, sali se Vlada (Horatio) mislim da se njemu kao i svima nama svidjaju one sa velikim ......
ninasimone ninasimone 05:34 19.02.2010

Re: :(

mirelarado
Чини ми се да те одушевљавају жене, попут Симон а ево и Анице, ропски потчињене свом изабранику. Признајем, не видим у томе ништа добро. Симон је остала у сенци, Аница се убила.

A meni, po onome kako je Rebeka Vest opisala njihov zivot, Anica i Hasan izgledaju kao jedan od onih apsolutno posvecenih i samodovoljnih parova koji iskreno uzivaju u tom zajednistvu. U Srbiji je samoubistvo "opravdano" jedino mozda u zalu za detetom ali za supruznikom, to ne. Na toliku ljubav se gleda sa podozrenjem mada nije redak slucaj da takvi parovi od tuge umru jedno za drugim, prirodnim putem.

Re: :(

nsarski
"Hajdeger je formulisao filozofiju egzistencijalnog straha; Sartr i De Bovuar su učili da je egzistencija odlučivanje za slobodu bez Boga i sudbine nasuprot ništavilu".

To naslov?!
Dva pitanja:
1. Kolika je ta teza kad je toliki naslov?



pa zamisli, kad je njemu ovoliki blog, kolika je tek njena teza
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:10 19.02.2010

Re: :(

Ana WithAFamilyNameTooHardToPron
pa zamisli, kad je njemu ovoliki blog, kolika je tek njena teza

Kod mene je sve veliko.
Isto važi i za Mo.
Veliko na veliko.
Ana, imam osećaj da voliš lepe stvari kao što je ova
antioksidant antioksidant 09:13 19.02.2010

Re: :(

U pitanju je značaj dua Sartr-Simona za egzistencijalizam, bla, bla, bla...

pa ko pise tu tezu - ti ili mo?
:))
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:41 19.02.2010

Re: :(

Nsarski
...Али, овде ми је занимљиво још нешто. Чини ми се да те одушевљавају жене, попут Симон а ево и Анице, ропски потчињене свом изабранику. Признајем, не видим у томе ништа добро. Симон је остала у сенци, Аница се убила. Узгред, барем на сликама, Хасан ми не изгледа наочитије од Анице

Ponekada me baš začudiš.
Šta znači "žene ropski počinjene svom izabraniku"?
Izvini što moram da kažem: Ništa drugo do jedan (ofucani) stereotip.
Primeri koje si naveo nikako ne mogu biti dobri.
Simona je bila velika žena, Sartr joj je pomagao u tome da to bude. Da nije bilo njega u njenom životu pretpostavljam da bi gore prošla. Naravno, sve je to samo pretpostavka. Ali sam nekako siguran da je toga bila svesna Simona, pošto je, kao i Anica Savić-Rebac, bila izuzetno inteligentna.

Da Anica nije imala Hasana ne bi bolje prošla. Nasuprot. Hasan je njena kruna.

Da ne elaboriram previše, ja sam stalno na liniji Isidora-Anica. Obe su mi drage, svaka na svoj način. Prva je bila jaka ličnost, samostalna. Volela je da putuje (to mi se posebno svidja), da ispituje i svojim očima gleda. Bežala je od vezivanja. Imala je jednu vezu (nekog Poljaka), u koju mnogi sumnjičavi (takvih ima i na ovom blogu) nisu verovali, pa su mislili da je ona sve bila izmislila... Isidora, duša čestita!
Ali, u poredjenju sa Anicom, mislim da je Anica bolje prošla. Ona je gorela, ona je sagorela. Zar to nije uzvešenost! Njoj je Hasan pomogao da se uzdigne do svetosti.

Na kraju da dam jedan otrcani primer. U svetu svaki muškarac priželjkuje da mu supruga liči - na Japanku, a ne na Amerikanku!
Zašto ljudi vole japanske supruge?
Staro pitanje, pa ću dati stari odgovor:
U Japanu žena dopušta muškarcu da igra ulogu "macha", ali zapravo je ona gazda u kući. Uvek na kraju bude po njenom. Uvek. A samo naoko je servilna i poslušna.
Kako je pametna, kako mudra! Što neko reče nije kao "zapadnjačka žena koja se vječito bori za svoja prava, bode se s muškarcem, baš kao s jarcem".
(By the way, Mo nije Japanka!)

No, da se vratim na Anicu i Hasana. Ako im se Rebeka Vest divila, ona koja je bila slobodna do raskalašnosti - sigurno je da su to Hasan i Anica zasluživali. Ja im skidam kapu svaki put kada na njih pomislim.

Neka mi Brajović (kao dobar poznavalac Crnjanskog) ne zameri, ali ne verujem da je Vida bila srećnija sa Milošem. Dobro, u pitanju su različite žene, ali sam siguran da je Anica dobijala potvrdu svoje suštine tek u Hasanu. U to je mogla da ima samo zato što je bila veoma inteligentna (pa i u tome da svesno izabere da umre za njim). Pominjala je ona da su patricijske Rimljanke umirale zajedno sa svojim supruzima. (Naravno, ovo ne bi smelo da bude nekakva mustra, ali takvih slučajeva je bilo).
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:46 19.02.2010

Re: :(

Ninasimone
...A meni, po onome kako je Rebeka Vest opisala njihov zivot, Anica i Hasan izgledaju kao jedan od onih apsolutno posvecenih i samodovoljnih parova koji iskreno uzivaju u tom zajednistvu. U Srbiji je samoubistvo "opravdano" jedino mozda u zalu za detetom ali za supruznikom, to ne. Na toliku ljubav se gleda sa podozrenjem mada nije redak slucaj da takvi parovi od tuge umru jedno za drugim, prirodnim putem.


Hvala ti. Kada sam dao opširan opis Rebeking odnosa prema Anici i Hasanu, učinio sam to isključivo s tim ciljem - da se shvati koliko je to bila dobra veza, a i koliko je Rebeka bila velika i inteligentna žena da to oseti.

vladimir petrovic vladimir petrovic 09:55 19.02.2010

Re: :(

pa ko pise tu tezu - ti ili mo?
:))

Ja sam tu samo da - guram.

AO, imam osećaj da voliš lepo
mirelarado mirelarado 10:18 19.02.2010

Re: :(

vladimir petrovic
Nsarski


Није Нсарски оно цитирано написао, Владимире, већ ја. Одговор ти је преопширан, само потврђује твоју опчињеност потчињеним женама. По теби је жена онолико велика колико себе подреди својој "круни", тј. мушкарцу. О "владаркама из сенке" наслушала сам се од Црне Горе до Јапана. Тај мит, гле чуда, постоји само у крајње патријархалним срединама. Извини, али мени је то смешно. Ако бациш поглед на календар, видећеш да је 21. век.

П.С. То што си ме помешао са Професором само ће допринети мојој уображености. :)))

П.П.С. Похвално је и што си у одговорима изоставио оно заморно, итеративно "хе, хе, хе".
mirelarado mirelarado 10:33 19.02.2010

Re: :(

ninasimone
A meni, po onome kako je Rebeka Vest opisala njihov zivot, Anica i Hasan izgledaju kao jedan od onih apsolutno posvecenih i samodovoljnih parova koji iskreno uzivaju u tom zajednistvu. U Srbiji je samoubistvo "opravdano" jedino mozda u zalu za detetom ali za supruznikom, to ne. Na toliku ljubav se gleda sa podozrenjem mada nije redak slucaj da takvi parovi od tuge umru jedno za drugim, prirodnim putem.


А мени тај опис делује "романсирано" и извештачено, са све измењеним именима главних јунака. Познајем парове налик онима о којима говориш, видела сам тугу онога ко надживи вољеног друга, али и утеху коју налази у сећањима, очувању успомене. У самоубиству не видим потврду среће и складног заједничког живота. А зашто мислиш да велика љубав изазива подозрење само у Србији?
vladimir petrovic vladimir petrovic 11:32 19.02.2010

Uf, ovde nešto ne štima...

Oh, da.
Pogrešio sam. Moje izvinjenje Nsarskom.
Žureći da odgovorim (a jutros sam imao puno stvari na stolu), prevideo sam ko je bio autor primedbe.
A i sada mi je lakše kada znam da to nije bio prof. Nsarski.

Medjutim, još manje mi se svidja ovo što sada, naknadno, kažeš. Namerno izvrćeš stvari.
Mirela
По теби је жена онолико велика колико себе подреди својој "круни", тј. мушкарцу. О "владаркама из сенке" наслушала сам се од Црне Горе до Јапана. Тај мит, гле чуда, постоји само у крајње патријархалним срединама. Извини, али мени је то смешно. Ако бациш поглед на календар, видећеш да је 21. век.

Kada sam rekao da je Hasan bio kruna Anici, to je bilo u pozitivnom smislu. Ona se sama borila i to je njoj bila nagrada, jer je bila umnogome kompletna žena, a nikako da je ona tražila nekoga kome će ropski služiti.
Sada shvatam da se mi mnogo razlikujemo u prilazu. Ti polaziš od nekih feminističkih stereotipa, što je demode.
Žena i muškarac nisu protivnici u igri u kojoj jedan dobija a drugi gubi. Nikako. Oni se, ako su iole razumni, mogu dopunjavati.
Ima ljudi koji su samodovoljni, ali ih je malo. Srećom da je tako, jer ako bi samodovoljnost postojala u velikoj meri bilo bi tužno. Neko je veliki samo u poredjuju sa drugim. S tim što tog drugog može da uzvisava, a ne da ga ponižava.
Ja bar tako vidim, za sada.
Uostalom, ja se podjednako bavim Isidorom i Anicom. A različite su.

Stoga, oprosti, baš ne vidim čemu ova napomena
Ако бациш поглед на календар, видећеш да је 21. век

Nije dobronamerna. Ni mudra.

Ne mogu da zamislim da bi sveukupni doprinos Aničin bio veći da je ostala usedelica. Bila je velika, dakle, i zato što je imala Hasana. Ne samo zbog toga, već I ZATO.
A posle 21. veka dolazi 22. vek. Znam to.
mirelarado mirelarado 11:46 19.02.2010

Re: Uf, ovde nešto ne štima...

Хвала, Владимире, што си одговорио на моје питање. Видим и да си ми прилепио још неколико бесмислених етикета, вероватно добронамерно. :)))

Ако стигнеш, погледај Висконтијев филм, вреди.

Срдачан поздрав
nurudin nurudin 11:49 19.02.2010

Re: Uf, ovde nešto ne štima...


vladimir petrovic
Ti polaziš od nekih feminističkih stereotipa


Их, бре, Владимире где одосте....


vladimir petrovic
Ne mogu da zamislim da bi sveukupni doprinos Aničin bio veći da je ostala usedelica. Bila je velika, dakle, i zato što je imala Hasana


Моја нана (81 год.) већ годинама чврсто стоји иза става да ниједна жена не воли свог мужа... Кад бих јој прочитао ову љубавну причу о Хасану и Аници, мислим да би се слатко исмејала...Не знам да ли да јој верујем?
vladimir petrovic vladimir petrovic 12:44 19.02.2010

Re: Uf, ovde nešto ne štima...

Nurudin, juče u 23:34 h
Срдачан поздрав!


Mirela, danas u 11:46 h
Срдачан поздрав


Sve srdačno do srdačnog! Hvala.
You are both most welcome!
Skoro mi dodje da nabavim ovakvu majicu

antioksidant antioksidant 12:58 19.02.2010

Re: Uf, ovde nešto ne štima...

A posle 21. veka dolazi 22. vek. Znam to.

ne baš uvek
nsarski nsarski 13:02 19.02.2010

Re: Uf, ovde nešto ne štima...

Kada sam rekao da je Hasan bio kruna Anici, to je bilo u pozitivnom smislu. Ona se sama borila i to je njoj bila nagrada, jer je bila umnogome kompletna žena, a nikako da je ona tražila nekoga kome će ropski služiti.

Bogami, prema tome sto si napisao, ispade da je ona bila prava Hasanaginica...
vladimir petrovic vladimir petrovic 13:46 19.02.2010

Pravo na ljubav i smrt

Mirelarado
...Познајем парове налик онима о којима говориш, видела сам тугу онога ко надживи вољеног друга, али и утеху коју налази у сећањима, очувању успомене. У самоубиству не видим потврду среће и складног заједничког живота

O ovome se može diskutovati, bez osporavanja, naravno.
Ja ukazujem da sam na samom početku teksta, pokušavajući da shvatim Aničinu zanesenost helenizmom, (ili bar jedno vidjenje te zanesenosti) rekao
... neka helenistička učenja i mitovi «zrače univerzalnu mudrost koja sudbinu sveta poistovećuje sa slobodom ličnosti da sama izabere i svoju ljubav i svoju smrt»

Nisam slučajno počeo sa tim. Dakle, u pitanju je sloboda ličnosti da sama bira kako svoju ljubav tako i svoju smrt. Anici Savić-Rebac je to bilo izuzetno važno.

To što neki ne vole ni pominjanje smrti, a naročito su protivnici samoubistva, je drugo pitanje.

Pada mi na pamet mišljenje jednog japanskog pisca, sa kojim sam se sreo kada sam se bavio Mišimom:
Japanac Entaj Tomumacu dao je ovo zanimljivo zapažanje: «Mene poražava to što smrt kod Evropljana izaziva takav užas. Jedina njihova želja jeste – da žive. Oni se plaše ne samo da govore, već i da misle o smrti. Zbog toga je celokupna evropska kultura nesimetrična, nagnata na jednu stranu – ka životu». (Taj stav je naveden u knjizi "Pisac i samoubistvo" od Grigorija Čhartišvilija, Informatika, Bgd 2006).

Ovakav stav, generalno gledajući, može da se shvati da pokazuje da ljudi na Zapadu imaju kukavičkiji odnos prema smrti od onih na Istoku. Što ih, samo po sebi, ne čini srećnijim.

Izgleda da je Anici Savić-Rebac bio blizak takav istočnjački stav, odnosno stav koji je ona nalazila u antičkim/helenističkim učenjima i mitovima, čijem proučavanju je posvetila veliki deo života.

Da li je grešila "u ljubavi i doslednosti", o tome se, takodje, može diskutovati.

Svako neka živi kako najbolje misli da treba. Pritom, ne treba biti "previše nagnut" ni na jednu stranu, he, he, he...
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:04 19.02.2010

Re: Uf, ovde nešto ne štima...

Nurudin
...Моја нана (81 год.) већ годинама чврсто стоји иза става да ниједна жена не воли свог мужа... Кад бих јој прочитао ову љубавну причу о Хасану и Аници, мислим да би се слатко исмејала...Не знам да ли да јој верујем?

Nemoj.
Verovati da nijedna žena ne voli svog muža je podjednako pogrešno kao verovati da svaka žena voli svog muža.
To valjda nije sporno.
Ja sam jednom davno pisao ovde blog o - braku, sa prozaičnim naslovom "Brak, čemu?"
I pokušavao da ukažem da je ljubav važna, ali da nikako nije imperativ za sklapanje braka. Da ima uspešnih brakova i tamo gde nema ljubavi... O svemu se može diskutovati, zar ne? (A opet, nedavno, govoreći o Žorž Sandovoj, ukazivao sam na značaj koji je ona pridavala ljubavi pre ulaska brak, te citirao njenu preporuku sinu, koji se bližio četrdesetoj godini, u stilu: Ili voli, ili se ne ženi. Tada nisam tvrdio ni da je to dobro ni da nije dobro. Samo sam pokušavao da shvatim Sandovu).
Tada je (kada sam pisao o braku) moja poenta, koliko se sećam, bila u tome da brak ima opravdanja prvenstveno radi - stvaranja potomstva. To i sada mislim.
Pretpostavljam da tvojoj nani od 81. godine nije bilo žao što je svojevremeno ušla u brak i stvorila potomstvo, uključujući tebe... A da li je usput bilo ljubavi (a sigurno je da je bilo, bar neko vreme) je - irelevantno.

Svako neka živi svoj život.
ninasimone ninasimone 19:39 19.02.2010

Re: :(

mirelarado

А мени тај опис делује "романсирано" и извештачено, са све измењеним именима главних јунака. Познајем парове налик онима о којима говориш, видела сам тугу онога ко надживи вољеног друга, али и утеху коју налази у сећањима, очувању успомене. У самоубиству не видим потврду среће и складног заједничког живота. А зашто мислиш да велика љубав изазива подозрење само у Србији?

Ne mislim da je to slucaj samo u Srbiji, nju pominjem jer ipak govorimo u nekom 'srpskom' kontekstu (sta god to bilo). Zapad je sigurno vise sklon romansiranju, pa i samoubistva zbog ljubavi, dok istocnjaci odobravaju samoubistvo (nekad cak i zahtevaju) iz krajnje neromanticne duznosti. A da li ce se neko ubiti, presvisnuti od tuge ili, pak, nastaviti da zivi utesen secanjima je individualna stvar. Kao sto samoubistvo nije potvrda srece i sklada, tako nije ni zivot u uspomenama.

No, moja poenta je bila da ovakvi brakovi/veze postoje, da su stvarnost za mnoge, iako ih okolina cesto vidi kao izvestacene (otud podozrenje). Anica je i tu bila svoja, i sta god da je carsija mislila, postupala je po svom nekom unutrasnjem kompasu. Ako zrela, inteligentna, ekonomski nezavisna zena bez porodice ne moze da odluci o svojoj sudbini, ko moze?
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:55 19.02.2010

Lepo rečeno

Ninasimone
...Zapad je sigurno vise sklon romansiranju, pa i samoubistva zbog ljubavi, dok istocnjaci odobravaju samoubistvo (nekad cak i zahtevaju) iz krajnje neromanticne duznosti. A da li ce se neko ubiti, presvisnuti od tuge ili, pak, nastaviti da zivi utesen secanjima je individualna stvar. Kao sto samoubistvo nije potvrda srece i sklada, tako nije ni zivot u uspomenama.

Sa ovim se slažem, jer je umnogome na liniji mojih shvatanja.
No, moja poenta je bila da ovakvi brakovi/veze postoje, da su stvarnost za mnoge, iako ih okolina cesto vidi kao izvestacene (otud podozrenje). Anica je i tu bila svoja, i sta god da je carsija mislila, postupala je po svom nekom unutrasnjem kompasu. Ako zrela, inteligentna, ekonomski nezavisna zena bez porodice ne moze da odluci o svojoj sudbini, ko moze?


ninasimone ninasimone 21:24 19.02.2010

Re: Lepo rečeno

Nadam se samo da se ovo ne shvati da u ovakvim brakovima nema nesuglasica i da je sve med i mleko. E, takve veze ne postoje, tu iluzija nema.
nurudin nurudin 23:10 19.02.2010

Re: Uf, ovde nešto ne štima...

Nurudin
Не знам да ли да јој верујем?

Vladimir Petrović
Nemoj


Владимире, не знам шта да Вам кажем, нана ми је непоправљиви циник - мудар циник...
vladimir petrovic vladimir petrovic 23:57 19.02.2010

Mudar cinik

Nurudin
... нана ми је непоправљиви циник - мудар циник

Ovo shvatam. Cinizam, do odredjene mere, može biti zanimljiv pa i efikasan, te da podstiče na razmišljanje. Ne valja kada se pretera...

Nego, ovde smo više puta pominjali Manovu "Smrt u Veneciji", a vidim i da je film večeras prikazan na StudijuB. Pada mi na pamet jedna Manova opaska iz te novele:

Čovek voli i poštuje čoveka dok god ne može da o njemu prosudi, i čežnja je proizvod oskudnog saznanja.

Tako Man o čežnji, a čežnja može biti veoma inspirativna!
nurudin nurudin 00:24 20.02.2010

Re: Mudar cinik

vladimir petrovic
Čovek voli i poštuje čoveka dok god ne može da o njemu prosudi


Како Ви волите да се изразите - о овом цитату би могло да се дискутује...

Има Ман и бољих...

П. С. Да Ви то нешто не спочитавате на рачун моје бабе??? Немојте да јој прочитам онај део Вашег блога о љубави Анице и Хасана, па да жена умре од смеха... Хоћете да је носите на души?
foreverton foreverton 18:48 18.02.2010

...

«Anica je mislila da naša literatura, barem ona starija, može ući u svet samo s Njegošem (u njenom prevodu i sa njenim predgovorom 'Luča' je 1955. godine objavljena u SAD) i još Lazom Kostićem, jer samo njih dvojica mističkim elementom svoje poezije participiraju na jednoj široj, a ne više uskoj nacionalnoj tradiciji».
Zanimljivo mi je da je ono što je Anica navela kao kvalitet "LUČE",koja je,da budem iskren, izuzetno teško čitljiva i zahtjevna i na srpskom,na nekim književnim večerima posvećenim Njegošu osporeno "GORSKOM VIJENCU",za koji se tvrdi da je ipak previše obojen podnebljem i istorijskim okolnostima u kojima je nastao,previše nacinal-romantizovan(što je i moje skromno mišljenje) da bi bio razumljiv široj evropskoj publici.

U svakom slučaju,Vladimire,welcome back!
vladimir petrovic vladimir petrovic 19:04 18.02.2010

Re: ...

Foreverton
... Zanimljivo mi je da je ono što je Anica navela kao kvalitet "LUČE",koja je,da budem iskren, izuzetno teško čitljiva i zahtjevna i na srpskom,

Naravno, slažem se sa ovim.
Utoliko sam zadivljeniji što se Anica bila uhvatila u koštac sa "Lučom", prevodeći je (samoinicijativno) na nemački i engleski jezik. Pa to je stvarno bio preveliki zadatak koji je sebi bila sama postavila, rukovodjena svakako svojim duboko naučnim porivima i velikim izazovima koje to teško štivo nudi.

Naišao sam, surfujući po Netu, i na ovo mišljenje Mladena Leskovca, ali na engleskom:

LUČA is a poem not only difficult to understand, but also abounding in foreign and, especially, Russian Church Slavic words (D. Bogdanović counted 180 such words) would have been an arduous task for anyone...

Medjutim, to nije dekuražiralo Anicu, pa je prevodila i prevodila... Svoj engleski prevod (u rukopisu) slala je nekom izraelskom profesoru, iz Jerusalima, konsultujući ga oko tragova kabale u "Luči"... To je zaista mogao neko ko se potpuno posvetio poslu koji je sam odabrao.

maksa83 maksa83 19:02 18.02.2010

surogat

N. B. Ako je nekome (umišljam li?) nedostajala moja «blogovska kolumna» prošlog četvrtka

Ne brini Pižone, simulirali smo, improvizovali, pregurali nekako.
vladimir petrovic vladimir petrovic 19:17 18.02.2010

Re: surogat

Maksa
Ne brini Pižone, simulirali smo, improvizovali, pregurali nekako.

Za tebe - ne sumnjam!
Kada se samo setim kako si me na prethodnom postu napravio - nihilistom, dodje mi da plačem, he, he, he... Sećaš li se one svoje tvrdnje
da skoro nisam pročitao tako puno ničeg u tako puno reči.

a ovo NIČEG je eufemizam za ništavilo, iliti, kako bi na Dalekom Istoku rekli, za prazninu, voidness Samo, tešilo me je to što se dalekoistočna filozofija umnogome bavi baš tom prazninom, jer bi bez nje život bio besmislen, da ne kažem prazan.

A to je bila tvoja reakcija na jedan sasvim razložan tekst, odnosno stav, koji je razumnim ljudima morao biti jasan. A ti si se bio stavio iznad tih razumnih (kako ih ja shvatam), pa si video ono što drugi ne vide...

A ja nisam, časna reč, nihilista!
A loše je i zadovoljavati se - surogatima.
Ili-ili.

Naravno, svako ima pravo da svoj smisao za humor izlaže kako njemu odgovara, a ti svakako važiš za čoveka sa dobrom humornom dozom...
maksa83 maksa83 19:25 18.02.2010

Re: surogat

A loše je i zadovoljavati se - surogatima.

I o tome smo pričali u tvom odsustvu.
Mišljenja su podeljena, evo Mirela sa kojom se tradicionalno prepireš se npr. skroz složila.
mariopan mariopan 19:48 18.02.2010

Re: surogat

Uživala sam beskrajno, i ja se divim učenim ženama, bile su tako retke i hrabre.
Hvala
crossover crossover 19:58 18.02.2010

Re: surogat

vladimir petrovic
Sećaš li se one svoje tvrdnje
da skoro nisam pročitao tako puno ničeg u tako puno reči.

a ovo NIČEG je eufemizam za ništavilo, iliti, kako bi na Dalekom Istoku rekli, za prazninu, voidness Samo, tešilo me je to što se dalekoistočna filozofija umnogome bavi baš tom prazninom, jer bi bez nje život bio besmislen, da ne kažem prazan.

A to je bila tvoja reakcija na jedan sasvim razložan tekst, odnosno stav, koji je razumnim ljudima morao biti jasan. A ti si se bio stavio iznad tih razumnih (kako ih ja shvatam), pa si video ono što drugi ne vide...

A-well-a everybody's heard about the bird
B-b-b-bird, bird, bird, b-bird's the word
A-well-a bird, bird, bird, the bird is the word
A-well-a bird, bird, bird, well the bird is the word
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:22 18.02.2010

Re: surogat

Maksa
...evo Mirela sa kojom se tradicionalno prepireš se npr. skroz složila.

Otkud ti ovo? A nisam ni tradicionalista, he, he, he...

Meni je Mirela izuzetno draga blogokoleginica, ma koliko poneki put biva... ohola. Ili mi se tako učini.
Prenesi joj moje pozdrave, ako je sretneš.
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:40 18.02.2010

Anica, Rebeka...

Mariopan
...Uživala sam beskrajno, i ja se divim učenim ženama, bile su tako retke i hrabre.

Baš ti hvala.
Kao što je evidentno, ja sam, govoreći sa poštovanjem o Anici Savić-Rebac, hteo da "provučem" još neke druge stvari, pa sam se (pored pominjanja Vajlda i Mišime) nadovezao na Rebeku Vest. I to je jedna izuzetna žena, pa nisam mogao da su uzdržim i da ne prenesem, skoro u celosti, ono što je ona zapisala o Anici i Hasanu.
Rebeka Vest zaslužuje poseban post, jer je bila inteligentna, hrabra, samosvojna.
Njena knjiga o Jugoslaviji nije bila po volji komunističkim vlastima, nakon II sv. rata, pa nisu dozvoljavali njeno prevodjenje (ispadalo je da je Rebeka imala previše razumevanje za četnike i monarhiju), tako da se prevod tog njenog putopisa pojavio tek krajem prošlog veka...

Znam, sve je to ispalo dugačko, ali mi nije žao, jer u pitanju je ozbiljna tema. Mislio sam da tekst podelim u dva ili tri dela, ali to bi bilo gore rešenje.
Stoga, biće mi drago ako tekst pročita makar i mali broj posetilaca (ili se samo tako tešim?).

A zato što pominješ HRABRE, evo jedne vaze

u kojoj Artemas, boginja lova, strelom puca u Aktaeona što ju je, kradom, posmatrao dok se gola kupala u jezeru...
mirelarado mirelarado 22:21 18.02.2010

Re: surogat

vladimir petrovic
Meni je Mirela izuzetno draga blogokoleginica, ma koliko poneki put biva... ohola. Ili mi se tako učini.
Prenesi joj moje pozdrave, ako je sretneš.


Хвала на поздравима. Неко ће можда рећи да је боље бити надмен него кукавица, али шта ја знам... Одрећи ћу се на тренутак своје већ легендарне охолости и похвалити, пре свега, чињеницу да си из наслова изоставио "чему", јер ми се чини да је некако... изгубило свежину.

Прави је подухват писати о обимном делу Анице Савић Ребац. Како се она бавила и Томасом Маном, сетила сам се Висконтијевог филма Смрт у Венецији, који је био прилично контроверзан за седамдесете године прошлог века, када је снимљен. Редитељево тумачење Мановог романа прилично је слободно, готово до изневеравања неких суштинских пишчевих идеја. Шта ти мислиш?



А сурогати? Они су део нашег живота много више него што смо тога свесни. Али, то је сасвим друга прича...


nsarski nsarski 22:37 18.02.2010

Re: surogat

Редитељево тумачење Мановог романа прилично је слободно, готово до изневеравања неких суштинских пишчевих идеја. Шта ти мислиш?


Savrseno pitanje za Horatia! Ja sam hteo jos ranije da ga postavim, ali nisam imao hrabrosti (thx, Mi!). Sada samo ocekujem odgovor.

Mirela nadmena, Horatio? Oh, Boze, za nju se sve moze reci, ali ne to. Sta sad, treba da kazemo da je Anica bila starmala (hej, napisala rad sa 12 godina - to je jedino jos Piaget uspeo!) koja je u spomenarima iz osnovne skole pisala "Kakva ljubav, kakve trice, knjigu, knjigu, gospodjice!" Budi fer, mon cher!
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 23:59 18.02.2010

Re: surogat

Velika Anica
S druge strane, zabeležena je i jedna zanimljiva Aničina izjava o Crnjanskom, za čije razumevanje je potrebno poznavati Šekspira: 'Ukratko, Crnjanski je jedan koji je hteo da bude Arijel, kad ne bi tako često hteo da bude Kaliban.

С треће стране, одобравајући повраћену свежину, да приметим већ примећено, како је и Црњански о Аници понешто написао. Наиме, Аница Савић Ребац, дете утицајног и уваженог Милана Савића, познавала је и друговала са многим угледним личностима свога доба, па чак, захваљујући оцу, као дете била и миљеник Симе Матавуља, а и Лаза Костића се за њу редовно распитивао. Милош Црњански називао ју је својим старим другом, и једну од песама Лирике Итаке био је посветио управо њој. Песма је, по мишљењу њеног оца Милана, била скандалозна; отуда је песнику јавно био поручио да ће га излупати кишобраном када га сретне. Та је претња обећавала да буде испуњена, јер је Црњански, мислим у Новом Саду, требало да говори на отварању изложбе сликара Петра Добровића, где је било неизбежно да се сусретне са Анициним оцем.

Милан Савић, каже Црњански у Коментарима, стварно је био дошао на отварање те изложбе и стајао је у првом реду с кишобраном у руци, пред Црњанским говорником. Цела ствар је претила да се претвори у скандал, те је наш песник свечано слово у част отварања изложбе смандрљао, потом се поклонио публици и кроз задња врата шмугнуо на улицу. Да ли због овог инцидента или нечег другог, Црњански је дотичну песму из каснијих издања Лирике Итаке избацио, али, како се већ оно каже, код доброг мајстора и прегорели хлеб има шмека, па мене неће мрзити да вам је овде донесем. Песма

Милош Црњански: РЕЉЕФ СА ЛИКОМ ДАНТА, из првог издања Лирике Итаке 1919. године,

посвећена је Аници Савићевој, и за оне лење, који нису вољни кликнути на линк, само да напоменем почетне стихове, не бих ли их ипак некако обрлатио да је прочитају до краја: Кентаврима бесним маље у носу / затрепташе жудно, копита им росу...

Величина неког писца често се добро може премерити његовим односом према властитом делу. Ево шта је о Рељефу са ликом Данта, доста година по његовом објављивању, Црњански написао у Коментарима: "Никад већа папазјанија, о кентаурима, Дантеу, о голим женама, није била написана, него у тој мојој песми, посвећеној покојној Аници Ребац."

Читајући песму, и сећајући се ове епизоде из Црњанскијевог живота, морам признати да сам се наглас смејао.
vladimir petrovic vladimir petrovic 00:07 19.02.2010

Re: surogat

Mirela
Прави је подухват писати о обимном делу Анице Савић-Ребац.

Hvala. Kao što sam rekao, već nekoliko godina me zanimaju život i rad Anice Savić Rebac.

Mirela
Како се она бавила и Томасом Маном, сетила сам се Висконтијевог филма Смрт у Венецији, који је био прилично контроверзан за седамдесете године прошлог века, када је снимљен. Редитељево тумачење Мановог романа прилично је слободно, готово до изневеравања неких суштинских пишчевих идеја. Шта ти мислиш?


Nsarski Savrseno pitanje za Horatia! Ja sam hteo jos ranije da ga postavim, ali nisam imao hrabrosti (thx, Mi!). Sada samo ocekujem odgovor.


Pitanje je na mestu, naravno. Premda, ne znam da li ću dati odgovor koji se očekuje, ili ću “promašiti temu”.

Anica, koja je dobro poznavala Manovo sveukupno stvaralaštvo (održavala je ličnu vezu, sa njim, preko pisama), dozvolila je sebi da iz velikog Manovog opusa prevede samo «Smrt u Veneciji» i «Tonija Kregera», koje knjige slove za njegove najvažnije novele (plus je prevela, uzgredno, i «Tristana»).

Naveo sam u tekstu da je «Smrt u Veneciji» smatrala Manovom najevropskijom i najhelenskijom tvorevinom. Budući to što je Anica bila, ona je pre svega i pretežno u noveli videla odraz helenizma, na način kako ga je gledao sam Man. Ona u eseju o Manu, kada razmatra «Smrt u Veneciji», kaže: «Platon i Niče, Venecija i Helada, misticizam i psihoanaliza (najdiskretnija) osećaju se u slojevima doživljaja Ašenbahova, koji sada nije sukob mladog tvoraštva i naivnog života, no sukob umetnošću iscrpenog čoveštva sa oličenjem lepote, sa umetnošću koja je postala životna opasnost, a koja za njega znači smrt. Gustaf Ašenbah pripada smrti od samog početka novele, ona mu se javlja u raznim nakaznim oblicima; ali najzad, sa najlepšom pobedom umetnosti i duha, javlja se slivena sa ljubavlju, kao Eros-Tanatos. Za tu ljubav, koja je ujedno životni poraz, Man nije mogao naći bolji simbol od onog oblika ljubavi koji je uzakonio običaj nekih dorskih država i neko vreme ga pretćutno priznalo atensko društvo, a Platon ga digao do simbolske duhovnosti, da bi opet uskoro pao pod opštu osudu i u samoj Heladi. On je ovde prikazan sa svim svojim mogućnim duhovnim sadržajem i protivživotnom tendencijom, strogo i čedno, ne sa dalekih sfera no sa gledišta gradjanskog poretka. Za Ašenbaha, on je postao najlepši oblik smrti. Od svih smrti prikazanih kod mana, najpesničkija je Ašenbahova; dok cela novela prikazuje njegovo postepeno umiranje, sam moment umiranja ozaren je dalekim sjajem ljubavi – koja je dakle i ovde krajnje izmirenje».
Dalje Anica razradjuje tu ideju da je novela dobar prikaz umetnika i smrti, odnosno da prikazuje smrt kao ostvarenu umetnost. Lepo. /Za trenutak ostavimo po strani i njen stav prema smrti uopšte, odnosno prema samoubistvu, odnosno prema onom Ničeovom "da neki žive predugo, neki prekratko, a treba umreti na vreme".

Da li je baš to i samo to bila istinska Manova ideja, koja ga je naterala da napiše tu novelu, ostaje da svako prema svom nahodjenju nagadja. Jer, moguće je da je kroz ovu knjigu Man na indiskretan način pokazao i još nešto drugo, uvijeno u plašt helenizma, što njemu nije bilo potpuno strano. Što je, u svakom slučaju, ljudsko. (O tome ime mnogo spekulacija).

Kada sam ja prvi put čitao «Smrt u Veneciji» bio sam, naravno, oduševljen. Pamtio sam one Manove reči: «I tako je za čoveka koji oseća lepotu put ka duhu – samo put, samo sredstvo, mali Faidre... A zatim je izrekao najfinije lukavstvo, taj prepredeni udvarač: to da je onaj koji ljubi božanskiji od ljubljenoga, jer je u onome bog, a u ovome nije – tu najnežniju, najpodrugljiviju, možda misao koja je ikada zamišljena, iz koje izvire sva vragolija i sva najpotajnija slast čežnje». A kroz ceo tekst Man provlači i ono «Eros voli dokolicu i da je samo za nju stvoren».

To bi moglo da bude tako, ako se, naravno, zanemari činjenica da je čežnja Ašenbahova bila usmerena prema lepom dečaku, što je umnogome – po grčki.

A baš ta činjenica (istopolne čežnje) daje mogućnosti da se novela interpretira na veoma različite načine.

Ja nisam video Viskontijev film, ali znam da Viskonti slovi za dobrog talijanskog reditelja. Da li je on, imajući u vidu njegovu sopstvenu seksualnu gej-orijentaciju, filmu dao naglašeniju homoerotsku dimenziju, ne mogu da sudim.

Kada već to pominjem, da pomenem da se «Smrt u Veneciji» veoma visoko kotira u tzv. gej-literaturi. Ako za trenutak zanemarimo činjenicu da li takva literatura, kao posebna klasifikacija, uopšte postoji, znam da američka The Triangle Press Corporation, New York, pravi svake godine listu od 100 najboljih knjiga sa gej-tematikom, i da prvo mesto već godinama drži baš – «Smrt u Veneciji». Naravno, u samoj toj noveli nema eksplicitnih gej-scena, kao u mnogim drugim knjigama sa te famozne liste, ali se radnja itekako vrti oko homoerotske čežnje. Zato, kažu, gejevi «sa ukusom», vole tu knjigu, i smatraju je "svojom", što meni nije baš po volji. Ta novela je, ipak, više od toga.

Da kažem još i ovo. Pročitao sam izjavu Henrija Milera (Henry Miller): “Kada sam pročitao “Smrt u Veneciji” od Tomasa Mana, bio sam toliko očaran da sam tu knjigu smatrao idealnim pripovedačkim ostvarenjem. Ali čitajući je posle nekoliko godina ponovo, čudio sam se sebi kako me je moglo privući delo tako isprazno i namešteno… “. Zar se takav sud H. Milera, koji slovi za jednog od “rušilaca gradjanskih seksualnih tabua u američkoj književnosti”, ne može shvatiti, što bi rekao jedan od mojih školskih profesora, kao primer “neadekvatnog čitanja”, kako prvi tako i drugi put? Ja se nadam da se meni to neće dogoditi kada ponovo čitam «Smrt u Veneciji» za desetak godina. Ili možda hoće, ne znam...
vladimir petrovic vladimir petrovic 00:31 19.02.2010

Re: surogat

Namerno sam izostavio tu veliku ljutnju čika Milanovu, pa sam je samo uzgredno spomenuo (kao fol, smatrao je pesmu - prostom). Pesma i danas figurira telle-quelle u "Lirici Itake". I jeste neadekvatna, u najmanju ruku.

Što bi ti rekao - jeste bilo neuljudno od strane velikog MC.

P. S. Simo Matavulj je bio kum Aničin.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 00:41 19.02.2010

Re: surogat

vladimir petrovic
Pesma i danas figurira telle-quelle u "Lirici Itake".

Не, нема је... Ауторска воља Црњанског била је да се та песма из корпуса стихова Лирике Итаке изостави. Ја сам је донео на основу његових сабраних дела, где је прво издање Лирике Итаке прештампано. Издање Лирике Итаке из, рецимо, 1966, песму не доноси, као ни сва она издања Црњанскијеве лирике над којима је он имао контролу.
mirelarado mirelarado 01:06 19.02.2010

Re: surogat

vladimir petrovic
Naravno, u samoj toj noveli nema eksplicitnih gej-scena, kao u mnogim drugim knjigama sa te famozne liste, ali se radnja itekako vrti oko homoerotske čežnje.


Трагедија остарелог Ашенбаха (јер, о трагедији је реч) и разлог због којег је морао умрети баш у декадентној и порочној Венецији, чија вековна лепота неповратно тоне у устајале смрдљиве канале, била је управо у томе што је напокон схватио да су се и он и његови учени салонски пријатељи целога живота обмањивали естетичким, хеленистичким заносом, љубављу према узвишеној уметности, док је све то заправо био само плашт за грешну (у малограђанском погледу на свет) и неостварену хомосексуалну жудњу.

Где је Висконти "изневерио" Мана? Предмет жудње, дечак Тацио, у роману је сасвим безазлен и ничим, осим својом физичком лепотом, не даје повода Ашенбаху. Висконтијев Тацио је све друго само не невинашце... Штета што ниси гледао филм, вреди га видети, због прелепих кадрова снимљених у Венецији и на сунчаном Лиду.
nurudin nurudin 03:57 19.02.2010

Re: surogat


mirelarado
Где је Висконти "изневерио" Мана? Предмет жудње, дечак Тацио, у роману је сасвим безазлен и ничим, осим својом физичком лепотом, не даје повода Ашенбаху. Висконтијев Тацио је све друго само не невинашце...


Мирела, сагласан сам са Вама, али признаћете да постоји, генерално посматрано, велики проблем када на филму или у позоришту, треба приказати хеленистичку идеју љубави између "љубезника" и "љубимца". Редитељи су склони различитим решењима, мени, чак "мање смета" Висконтијево "изневеривање" Мана, него, по мом мишљењу, несретно решење у филму "Троја" где Ахилеја и Патрокла приказују као блиске рођаке . Чини ми се да се таквим решењем више удаљавамо од изворне идеје, поготову ако се има на уму да је реч о екранизацији античког епа, за разлику од романа (приповетке) "Смрт у Венецији" који, самим тим што припада савременој књижевности, оставља више простора за различите "уметничке интерпретације".
vladimir petrovic vladimir petrovic 10:09 19.02.2010

Re: surogat

vladimir petrovic
Pesma i danas figurira telle-quelle u "Lirici Itake".

Predrag Brajović
...Не, нема је... Ауторска воља Црњанског била је да се та песма из корпуса стихова Лирике Итаке изостави. Ја сам је донео на основу његових сабраних дела, где је прво издање Лирике Итаке прештампано. Издање Лирике Итаке из, рецимо, 1966, песму не доноси, као ни сва она издања Црњанскијеве лирике над којима је он имао контролу.


Ima je!
Jednom, kada si ti pisao o Crnjanskom, ti i Mirela ste mi prebacili da ja nisam čitao Liriku Itake i komentare. Bili ste u pravu.

A kako sam se bio našao u Beogradu oko poslednjeg Sajma knjiga, trčao sam da kupim LIRIKU ITAKE I KOMENTARE u izdanju Oktoiha i Štampara Makarija, iz 2008. godine.
I tamo je, naravno, i danas na uvid celom svetu, ta pesmica koju je nevaljali Crnjanski bio ponudio finoj Aničici... Čitao sam je pre nego što sam napisao ovaj blog.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 11:14 19.02.2010

Re: surogat

vladimir petrovic
vladimir petrovic
Pesma i danas figurira telle-quelle u "Lirici Itake".

Predrag Brajović
...Не, нема је... Ауторска воља Црњанског била је да се та песма из корпуса стихова Лирике Итаке изостави. Ја сам је донео на основу његових сабраних дела, где је прво издање Лирике Итаке прештампано. Издање Лирике Итаке из, рецимо, 1966, песму не доноси, као ни сва она издања Црњанскијеве лирике над којима је он имао контролу.


Ima je!
Jednom, kada si ti pisao o Crnjanskom, ti i Mirela ste mi prebacili da ja nisam čitao Liriku Itake i komentare. Bili ste u pravu.

A kako sam se bio našao u Beogradu oko poslednjeg Sajma knjiga, trčao sam da kupim LIRIKU ITAKE I KOMENTARE u izdanju Oktoiha i Štampara Makarija, iz 2008. godine.
I tamo je, naravno, i danas na uvid celom svetu, ta pesmica koju je nevaljali Crnjanski bio ponudio finoj Aničici... Čitao sam je pre nego što sam napisao ovaj blog.

'Ајмо опет (цитираћу самог себе): Издање Лирике Итаке из, рецимо, 1966, песму не доноси, као ни сва она издања Црњанскијеве лирике над којима је он имао контролу. На жалост, данас се крши Црњанскијева ауторска воља, јер он, покојан, не може да је спроведе, што се мени не допада, у ствари: нервира ме! Истини за вољу, Црњански је пред крај живота прилично неодлучно и помало мушичаво правио измене у својим делима, па то данашњим приређивачима може послужити као алиби за недоследности у приређивању.
vladimir petrovic vladimir petrovic 11:59 19.02.2010

Re: surogat

Mirela
Где је Висконти "изневерио" Мана? Предмет жудње, дечак Тацио, у роману је сасвим безазлен и ничим, осим својом физичком лепотом, не даје повода Ашенбаху. Висконтијев Тацио је све друго само не невинашце...


O ovome se može mnogo diskutovati. O tome da li je Viskonti izneverio ili "izneverio" Mana.
Postoje knjige koje je lako filmovati. I one druge.
Ali, kako ja shvatam, postoje knjige koje mogu poslužiti samo kao polazna tačka.
Neki umetnici uzmu samo tudju ideju, pa je obrade na način kako njima odgovara.
Ja, lično, ne mislim da bi bilo dobro "bukvalno" prenositi šta je Man hteo da kaže. Plašio bih se da to na ekranu može da ispadne banalno, pa i vulgarno. A u knjizi to nije slučaj. Man je veoma vešto obradio jednu banalnu temu, stalo šetajući po ivici. Stoga ne mogu da vidim ni danas nekog dobrog reditelja koji bi napravio dobar film po toj Manovoj noveli.
Dakle, ne radi se tu o izneveravanju ili neizneveravanju Manove knjige, već o novoj interpretaciji. Ja bih to voleo.

Možda ne sagledavam stvar u celini, ali ja se ne bih usudio da snimam film po tom Manovom delu, i da pritom nastojim da budem veran Manu. Ne bih to mogao.

Da dodam ovo. Yukio Mishima, koji je dobro poznavao evropsku književnost, vršio je adaptacije mnogih evropskih dela, imajući u vidu ukus i mentalitet Japanaca. I prezentirao ih kao svoje. I to je dobro ispadalo. Ne vidim da bi ga trebalo okrivljavati što je "krao" tudje ideje. Nije. Stvarao je nova dela koja su bila prijemčiva za sredinu u kojoj je živeo.

Da dodam i da volim Veneciju. Ma koliko ima dekadentnosti tamo. Ponekad ima lepote i u dekadenciji, he, he, he...
nurudin nurudin 12:00 19.02.2010

Re: surogat


Predrag Brajovic
као ни сва она издања Црњанскијеве лирике над којима је он имао контролу. На жалост, данас се крши Црњанскијева ауторска воља


Управо то хтедох рећи, ал' ме цариници на граници онемогућише...

Не чита Владимир пажљиво коментаре, ал' шта ћете таки је...
nurudin nurudin 12:06 19.02.2010

Re: surogat


vladimir petrovic
Man je veoma vešto obradio jednu banalnu temu

??????????? Мислите - античку тему је ставио у савремени контекст?
vladimir petrovic vladimir petrovic 12:17 19.02.2010

Re: surogat

Predrag Brajović
На жалост, данас се крши Црњанскијева ауторска воља, јер он, покојан, не може да је спроведе, што се мени не допада, у ствари: нервира ме!

Pa zar ne postoji neka institucija (Zadužbina M. Crnjanskog ili tako nešto) koja o tome vodi računa?
Kažu da je Srbija puna pravnika, naročito advokata, pa se pitam zašto se oni (neki medju njima) ne pobrinu da ne bude kršenja autorske volje. Još se radi o autoru koji nije odavno umro. Kako li je tek sa onima iz davnih vremena?

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:50 19.02.2010

Re: surogat

mirelarado

Трагедија остарелог Ашенбаха (јер, о трагедији је реч) и разлог због којег је морао умрети баш у декадентној и порочној Венецији, чија вековна лепота неповратно тоне у устајале смрдљиве канале, била је управо у томе што је напокон схватио да су се и он и његови учени салонски пријатељи целога живота обмањивали естетичким, хеленистичким заносом, љубављу према узвишеној уметности, док је све то заправо био само плашт за грешну (у малограђанском погледу на свет) и неостварену хомосексуалну жудњу.


Samo da istaknem, uz napomenu da sam vrlo saglasan.

Mirela, čitam li ja pravilno ono što tu piše između redova?
vladimir petrovic vladimir petrovic 13:19 19.02.2010

Re: surogat

vladimir petrovic
Man je veoma vešto obradio jednu banalnu temu

Nurudin
...??????????? Мислите - античку тему је ставио у савремени контекст?

OK, trebalo je da stavim ono što je gore stavila Mirela, pa da bude
Man je veoma vešto obradio jednu (у малограђанском погледу на свет)banalnu temu.

mirelarado mirelarado 13:51 19.02.2010

Re: surogat

Vojislav Stojković
Samo da istaknem, uz napomenu da sam vrlo saglasan.Mirela, čitam li ja pravilno ono što tu piše između redova?


Несумњиво je да си правилно прочитао, Јеремија. Овде само Владимир, као по правилу, погрешно тумачи оно што напишем.
mikele9 mikele9 14:13 19.02.2010

Re: surogat

Postoje knjige koje je lako filmovati. I one druge.
Ali, kako ja shvatam, postoje knjige koje mogu poslužiti samo kao polazna tačka.

Ne bih bio živ a da ne proširim! Tomas Man! Na stranu što Hansa Kastorpa poznajem bolje nego rođenog brata, Smrt (daleko bilo!) u Veneciji odložio u Beogradu pre tri i po godine ali Vladimire, ljudi, blogeri, veličanstveni MAN je uzeo, ne knjigu, već tri i po (molim "cepidlake" da ne broje) stranice iz Biblije i napisao jedno od najboljih dela od kad postoji književnost: JOSIF I NJEGOVA BRAĆA!
Uopšte me ne čudi i shvatam zašto se Anica (i mnogi drugi umni) bavila Manom!
Zadovoljstvo mi pričinjava čitanje tvojih tekstova.
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:17 19.02.2010

Re: surogat

Mirela
...Овде само Владимир, као по правилу, погрешно тумачи оно што напишем


Pa, nemoj tako, please!
Vidim ja mnogo dobrih stvari koje ti poručuješ, ne stignem da ih uvek hvalim, a reagujem ponekada kada mi se nešto ne svidi.
Da budem iskren, činim to ne toliko zato što sam ubedjen da sam ja u pravu, već zato što proveravam... Pa ja često, kada ujutru ustanem, govorim ono: AUN APRENDO!
A valjda sam do sada nešto i naučio, zar ne?

P. S. Tek sada sam stigao da pogledam one linkove koji si dala za inserte iz Viskontijevog filma. Ne znam šta da kažem, osim da se slažem da Viskonti malo naglašenije (nego što se stiče dojam u knjizi) prikazuje tog dečaka (koji mi i nije baš nešto lep) kao malog provokatora, premda bi to trebalo shvatiti u bezazlenoj formi.
Teško mi je da zamislim kako bi Tomas Man reagovao da je video taj film po njegovoj noveli.
Sklon sam da poverujem da ne bi bio zadovoljan, premda je to sve hipotetički rečeno.
Kazezoze Kazezoze 14:34 19.02.2010

Re: surogat

mirelarado
Vojislav Stojković
Samo da istaknem, uz napomenu da sam vrlo saglasan.Mirela, čitam li ja pravilno ono što tu piše između redova?


Несумњиво да си правилно прочитао, Јеремија. Овде само Владимир, као по правилу, погрешно тумачи оно што напишем.

ko zna zashto je to nekad dobro
mirelarado mirelarado 14:43 19.02.2010

Re: surogat

Kazezoze
mirelarado
Овде само Владимир, као по правилу, погрешно тумачи оно што напишем.

ko zna zashto je to nekad dobro


Руку на срце, мислим да је то одлично.
mariopan mariopan 14:53 19.02.2010

Re: Anica, Rebeka...


Kao što je evidentno, ja sam, govoreći sa poštovanjem o Anici Savić-Rebac, hteo da "provučem" još neke druge stvari, pa sam se (pored pominjanja Vajlda i Mišime) nadovezao na Rebeku Vest. I to je jedna izuzetna žena, pa nisam mogao da su uzdržim i da ne prenesem, skoro u celosti, ono što je ona zapisala o Anici i Hasanu.
Rebeka Vest zaslužuje poseban post, jer je bila inteligentna, hrabra, samosvojna.

Meni se dopada što nisi skratio, što nisi izostavio ništa od onoga što si nameravao da napišeš.
Oduševljava me ljubav Anice i Hasana i tačno si je opisao onako kako si želeo da shvatimo, da je bila divna i samodovoljna, prava ljubav, ništa im nije nedostajalo, i njen kraj razumem u potpunosti.
Čekam priču o Rebeki Vest, dopada mi se unapred.
Hvala za vazu i ja obožavam stare Grke
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:58 19.02.2010

Re: surogat

Kazezoze
...ko zna zashto je to nekad dobro



Gde si ti, my friend?

Vadi te ovo NEKAD.

Neću da preterujem pa da kažem kako mi se čini da ti uživaš u tome da mi stavljaš primedbe, ali mislim da bi, narodski rečeno, nečija mačka crkla ako bi se dogodilo da ti nešto kod mene - pohvališ.
Pa nije valjda da sam ja najgori od sve dece?
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:25 19.02.2010

Re: surogat

Nsarski
...koja je u spomenarima iz osnovne skole pisala "Kakva ljubav, kakve trice, knjigu, knjigu, gospodjice!" Budi fer, mon cher!

He, he, he...
Ovo ispade duhovito, ali...
Ako je Anica tako pisala dok je bila nadobudna devojčica, koja je aspirirala visokim stvarima (umnogome je bila - vunderkind), kasnije se sve promenilo.

I sad imamo čudnu situaciju.
Dok je bila mala, govorila je: Kakva ljubav, kakve trice...
A kada je odrasla, i srela Hasana - sve se promenilo.

Nema tu ničeg čudnog.
Čudno je to što su joj onda (manje-više) svi zamerali ljubav, u stilu: ljubav, čemu?

A ona je terala inat svima, pa je ljubila kršnog Hasana. (Ne zaboravimo, Hasan je bio intelektualac par excellence. Nikako on nije bio ono što je princ Filip, pratilac kraljice Elizabete, he, he, he).

Pritom, dogodilo se ono što je Man uvidjao u "Smrti u Veneciji", što sam već citirao: da je onaj koji ljubi božanskiji od ljubljenoga, jer je u onome bog, a u ovome nije! Bog (u smislu vrhunskog) bio je, dakle, u Anici (premda ni Hasan nije bio samo pratilac).

Eto, ta devojčica koja je startovala sa zaljubljenošću u nauku, nastavila je da bude takva i kada je našla čoveka koga je volela.
To što je dala svoj život za njega nije bila šteta po nauku. Dotle je već bila dala najviše što je mogla.
I umrla je u skladu sa svojim helenističkim osećanjima, da je čovek slobodan da bira svoju ljubav i svoju smrt

(Neću više, jer ovo bi moglo da me odvede da raspredamo "a šta to znači da je čovek slobodan", pa da ulazimo u naklapanja Sartrovog/Simoninog shvatanja slobode čoveka... ). Bolje da ovde završim.

Moja ideja je da je Anica vodila jedan ispunjen život.
Kazezoze Kazezoze 15:32 19.02.2010

Re: surogat

vladimir petrovic
Kazezoze
...ko zna zashto je to nekad dobro



Gde si ti, my friend?

Vadi te ovo NEKAD.

Neću da preterujem pa da kažem kako mi se čini da ti uživaš u tome da mi stavljaš primedbe, ali mislim da bi, narodski rečeno, nečija mačka crkla ako bi se dogodilo da ti nešto kod mene - pohvališ.
Pa nije valjda da sam ja najgori od sve dece?

nisi najgori, kod tebe josh ima nekog potencijala u najavi...malo manje forme, a vishe bitnih stvari i napredak ce biti vidljiv.
uzgred, svidja mi se kako si u jednom komentaru pokushao da objasnish prazninu koja se pojavljuje kao osnova u nekim istochnjachkim uchenjima, ali si, verovatno zbog "duzhine komentara", ostao nedorechen.
Filip2412 Filip2412 17:07 19.02.2010

Re: surogat

Vladimire Horatio Pretrovicu najbolji si bloger ne znam sta se neki bune ovde. Sadrzajni, temeljni postovi... u simply the best.
aleksanadar aleksanadar 18:36 19.02.2010

Re: Adagietto

“Smrt u Veneciji”


Ne bih da komentarišem, jer nisam (još) pročitao sve komentare!

Vidim da se govori o Manu i Viskontiju. Samo da napomenem: utisku o filmu znatno doprinosi tajanstvena muzika Gustava Malera.

Čuveni Adagietto iz Pete simfonije.



Edit:
Kopajući po Youtube-u našao sam i ovo zanimljivo izvođenje.
mirelarado mirelarado 21:23 19.02.2010

Re: Adagietto

aleksanadar
Vidim da se govori o Manu i Viskontiju. Samo da napomenem: utisku o filmu znatno doprinosi tajanstvena muzika Gustava Malera.
Čuveni Adagietto iz Pete simfonije.
Edit:
Kopajući po Youtube-u našao sam i ovo zanimljivo izvođenje.


Тачно, Александре, Малерова музика има значајну улогу у филму. Знала сам да ћеш ти донети ову допуну. :)
nurudin nurudin 23:28 19.02.2010

Re: surogat

vladimir petrovic
Man je veoma vešto obradio jednu banalnu temu

Nurudin
...??????????? Мислите - античку тему је ставио у савремени контекст?

OK, trebalo je da stavim ono što je gore stavila Mirela, pa da bude
Man je veoma vešto obradio jednu (у малограђанском погледу на свет)banalnu temu


Е, Владимире, то се већ зове плагијат :), иако нисам присталица плагијата, признајем, пристојније је, наравно, само под условом да је Мирела сагласна, и да Вам уступа своје решење, тј. реченицу :))
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 23:31 19.02.2010

Re: surogat

vladimir petrovic
Predrag Brajović
На жалост, данас се крши Црњанскијева ауторска воља, јер он, покојан, не може да је спроведе, што се мени не допада, у ствари: нервира ме!

Pa zar ne postoji neka institucija (Zadužbina M. Crnjanskog ili tako nešto) koja o tome vodi računa?
Kažu da je Srbija puna pravnika, naročito advokata, pa se pitam zašto se oni (neki medju njima) ne pobrinu da ne bude kršenja autorske volje. Još se radi o autoru koji nije odavno umro. Kako li je tek sa onima iz davnih vremena?

Власник ауторских права над делима Милоша Црњанског јесте, заиста, Задужбина Милоша Црњанског. Формирана је, мислим највећим делом, из новчане оставштине породице Црњански а предвиђена да се финансира и из наплате пишчевих ауторских права, која су јој по тестаменту Виде Црњански припала. То, дакле, значи да нико не би смео без њиховог одобрења да штампа дела Црњанског, а и када их штампа, морао би да се с њима консултује која је њихова коначна или пуноважна верзија. (Мислим да сам и ја, постављајући на мрежу доста Црњанскијевих песама, угрозио ауторска права Задужбине, али, ако ме туже, Ниццоло је ту да ме брани...)

Највише недоумица око тога шта је Црњански замислио као коначни облик својих дела задржало се поводом његове поезије и коментара који је прате, па се чак и Задужбина, издавач Црњанскијевих целокупних дела, у том послу није до краја снашла, бар ако је судити по овој полемици из 1995. године, на коју сам случајно наишао на интернету. Што се тиче издања стихова које си ти држао у рукама, ја не могу да разумем како се песма, коју је Црњански за живота избацио из коначног корпуса Лирике Итаке (она о кентаурима, Дантеу, голим телима...), ипак ту нашла. Има оправдања објавити је у пишчевим сабраним делима, њиховим критичком издању, због бољег увида у Црњанскијево дело, али свакако не као интегрални део Лирике Итаке. За мене, то представља повреду ауторске воље овог писца...
sumo22 sumo22 21:19 18.02.2010

isidora

dankan na akropolju



hvala za tekst
vladimir petrovic vladimir petrovic 22:04 18.02.2010

Re: isidora

Sumo22

Odlična fotka Isadore Dankan, nisam je ranije video.
Da, i to je bila jedna izvanredna žena.
O njoj sam svojevremeno govorio (mada usputno) kada sam pisao trodelni (ili dvodelni, više se ne sećam) blog o poeziji, u delu o Jesenjinu.

Bez obzira što ta njihova veza nije bila srećna, mereno običnim standardima, mislim da je je na odredjeni način umnogome obogatila njihove živote.
Hvala na fotki, hvala na poseti.
Evo jedne vaze iz bitke Spartanaca i Grka

Spartan Battling Greek Warrior Red Figure Vase Sparta battled the Greeks for 30 years and were victorious. In the early 8th century, the artist has begun to admit figure decoration to his vases, and marks the introduction of the most fundamental element in the later tradition of Classical art, the representation of men, gods, and animals.


nurudin nurudin 23:34 18.02.2010

Све је таштина...

Владимире, најискреније, уживао сам читајући Ваш блог...без али...

У вези са Еросом додао бих...старојеврејска религија је, нпр. годинама имала "праведног", стогог, мистичног Јахвеа, али је трагала за Еросом, за богом Љубави. Иако је настала у приближно исто време кад и хеленска религиозна мисао, "није познавала" божански Ерос, а без Ероса нема живота, нема религије, ни смисла...То је било јасно и Аници Савић - Ребац, којој се најискреније дивим...све остало је само таштина...

П. С. Овог пута оно Ваше "чему" баш недостаје...оно даје неки "проповеднички карактер" који, чини ми се, добро стоји уз овај блог?!

Срдачан поздрав!
vladimir petrovic vladimir petrovic 00:38 19.02.2010

Re: Све је таштина...

Nurudin
Владимире, најискреније, уживао сам читајући Ваш блог...без али...

Quel plaisir, što bi rekli Francuzi. Merci beaucoup.
Овог пута оно Ваше "чему" баш недостаје...оно даје неки "проповеднички карактер" који, чини ми се, добро стоји уз овај блог?!

Vratiću se ja tome "čemu?", ali sam ga ovog puta namerno izostavio, kao što sam bio učinio i kada sam govorio o Isidori.

The gymnasium in ancient Greece functioned as a training facility for competitors in public games. It was also a place for socializing and engaging in intellectual pursuits. The name comes from the Greek term gymnos meaning naked. Athletes competed in the nude, a practice said to encourage aesthetic appreciation of the male body and a tribute to the Gods
jasnaz jasnaz 01:46 19.02.2010

ППЊ


С точке сваке погледај човјека,
како хоћеш суди о човјеку -
тајна чојку човјек је највиша.
Твар је творца човјек изабрана!


Луча микрокозма

________________


___________________________________________









mikele9 mikele9 11:31 19.02.2010

Hvala

Vladimire! Znao sam dosta o Anici ali si mi ti dao i nepoznato mi. Bila je Luča Mikrokozma i Makrokozma.
i postalo jedno od odrednica moje životne koncepcije, od organskih zakona moje prirode.

LJUBAV i doslednost sebi!
vladimir petrovic vladimir petrovic 12:35 19.02.2010

Re: Hvala

Hvala tebi.
i postalo jedno od odrednica moje životne koncepcije, od organskih zakona moje prirode.

Mikele9
...LJUBAV i doslednost sebi!

Da, upravo tako. Velika je to stvar.
alexlambros alexlambros 12:17 19.02.2010

s

Platonom se ozbiljno ne slazem (iznosim slicne zamerke ko i Misel Onfre), ali Anica i Nike zasluzuju preporuku ...
a helenizam je vecito nadahnuce za ljude slobodna duha ...
a onda dodjode hriscani ...
obradujte nas i jednim textom o Hipatiji.
as for Hasan ... lepa vremena, kad domaci muslimani ne nosase sustikle po glavama ...
vladimir petrovic vladimir petrovic 12:30 19.02.2010

Re: s

Alekslambros
...a helenizam je vecito nadahnuce za ljude slobodna duha ...
a onda dodjoše hriscani ...

Eh, ne možeš ti da nešto kažeš a da ne potkačiš hrišćane.
Izgleda da si mnogo, u odrastanju, čitao Ničea.
A za ono prvo
a helenizam je vecito nadahnuce za ljude slobodna duha

poklonio bih ti, kada bih mogao
rape70 rape70 19:59 19.02.2010

Hvala

...ponovo na odličnom i iscrpnom tekstu .-preporuka
Ubačen si u moje favorite blogere,...al da se ne uobraziš.
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:23 19.02.2010

Re: Hvala

Rape70
...Ubačen si u moje favorite blogere,...al da se ne uobraziš.

Hvala. Priznajem da mi je drago da ovo čujem.
OK, neću se uobraziti, bar ne mnogo, a malčice verovatno hoću, malo ne škodi, zar ne?
Pošto u "mom magacinu" ima još malo ovih amfora/vaza, evo jedne tebi, za lepe reči:
stasava stasava 19:59 19.02.2010

helenizam

I helenizam i Nice su uzdigli i izjednacli coveka sa Bogom. Zato je Nice poludeo, jer je to bila usamljenicka, razarajuca sloboda. Ta ideja je neobicno primamljiva, u nekim delovima potrebna i neobicno lepa, ali isto toliko opasna. Otrovnim opaskama Crnjanskog se ne cudim i uverena sam da paranoja ima veze sa Zlim(sto ne umanjuje knjizevnu vrednost njegovog dela). Po svojoj intelektualnoj dubini na Anicu podseca Grozdana Olujic.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana