Mesecima se spremam da napišem tekst o mladima, o adolescentima i onima koji tek to treba da postanu, pa sve odlažem. Kako krenem na temu emosa, nasilja, agresivnosti, želudac mi se pobuni, a glava kaže ovo je ogromna tema i ogroman problem, odakle početi?
U vreme bombardovanja, kada bi me neki od roditelja pitali za savet šta da urade sa sopstvenom decom koja se plaše, uvek bih odgovarala 'hej, deca su okej, poradite na sebi, svom strahu i svom smirenju, a deca će to lako prepoznati, primiti i usvojiti.' I dalje mislim da su deca sasvim okej, i da svim svojim postupcima saopštavaju nešto, no mi, zablenuti u nešto drugo, ne vidimo. Ili ne vidimo na vreme.
Pre dvadesetak dana se susretnem s jednom, naizgled skladnom porodicom, koju muči problem njihovog sedamnaestogodišnjeg sina. Momak ima neki problem na koji medicina već mesecima ne daje odgovor, a otac, takođe lekar, traži rešenje gde god. Nakon par kulerskih rečenica sa momkom, pitam ga da li je na fejsu i da li mogu da ga edujem za frenda - kapirate, da bi me čuo i prihvatio, moram da pričam na njegov način, a potom ga upitam koju dobit ima od bolesti, jesu li sada malo pažljiviji prema njemu, u školi, porodici... Na tren mu se zacaklilo okce - provalila sam ga - pa reče 'pa jeste, malo...' Dalje ga nisam čačkala - ostavila sam to za priču jedan na jedan. Posle nekoliko dana, kroz naizgled neobaveznu priču na netu, reče 'možda sam ja to nesvesno uradio, da dobijem pažnju, a da nisam svestan...' Naravno, rekoh mu, da nije svestan, kad je nešto uradio nesvesno, no, ipak, na pitanje o zdravstvenom stanju - reče da je bolje.
Nastavljamo... korak po korak. Znam da će biti dobro
Zatim, par dana potom, prijateljica mi uzbuđeno ispriča kako se ubila devojčica od 13 godina, ćerka njene koleginice, i kako su svi u šoku, jer su oni bili tako skladna porodica i kako je devojčica imala blizak odnos i sa ocem i sa majkom. Uz svo poštovanje svih, rekoh da ne verujem u to. Ne verujem u blizak odnos u kom devojčica koju je tata dovezao iz škole i otišao da nešto završi - izvrši samoubistvo.
Rekoh još da su klinci u užasnom problemu jer pod uticajem filmova i video igrica, doživljavaju život i smrt na iščašen način. Izgubiš život, ili izgubiš tri života u igri, restartuješ i kreneš ispočetka. Ubiju Bred Pita u jednom filmu, a onda se u drugom pojavi još življi.
Baš tih dana je Srđan Mitrović postavio blog i trejler ''Srpskog filma'. Napisala sam da bih ga odgledala bez tona i u delovima. Intrigira me, ali ne gledam ružne, strašne, katastrofične scene - posebno ako su u filmovima, ako nisu stvarne. U stvarnom životu ne trčim da gledam tragedije, ali, ako se nađem na licu mesta, bez gađenja i trena razmišljanja, pružam pomoć.
Godinama sam, kao dete, sanjala onu scenu iz filma ''Kozara'' ili imala noćnu moru u kojoj se kao krijem iza neke drvene tarabe (retko postavljene, tako da me mogu lako videti), dok prolazi kolona nemačkih vojnika ponavljajući ''Halt, halt''. Kada sam postala svesna da sve što vidim ostaje u mojoj glavi i pojavljuje se bez obzira da li je to realan doživljaj ili nešto viđeno u filmu ili jednostavno stvoreno u mojoj glavi - počela sam vrlo obazrivo da u svoj biokompjuter primam sadržaje.
Pre neki dan, opet mi se obratiše zbog jednog trinaestogodišnjaka - loš uspeh u školi, beži, smara ga škola, smaraju ga roditelji iako imaju drugarski odnos s njim i sve u tom stilu. Naravno da smo se edovali na fejsu i nastavljamo priču na netu. Ispostavilo se da je dete potpuni kompjuterski genije - a roditelji, sem da kupe najmoćniju mašinu i najluđi telefon i iPod - iste ne umeju ni da uključe.
I tako, priča o klincima, njihovim problemima, problemima roditelja sa njima, svesno/nesvesno, realno/virtuelno, život/smrt... sve mi se izmešalo.
U vreme dok sam ja bila dete, neki najgori i najproblematičniji dečaci, često deca bez roditelja i njihovog staranja i ljubavi, svoju hrabrost, snagu, kontrolu emocija i bola, dokazivali su tetoviranjem, paljenjem pikavcem ili zasecanjem žiletom po koži. Danas to rade potpuno neki drugi klinci. Klinci iz finih porodica koji imaju blizak odnos sa roditeljima, koji imaju najskuplje mobilne, najskuplje patike, letuju po egzotičnim mestima, obilaze Keniju, imaju personalnog trenera, svoj stan i beskrajno im je sve dosadno i smorno.
Mene ta slika rastužuje. Da li smo im svojom željom da im se približimo, uputimo ih u realnost življenja, pustimo ih u svet odraslih - svet smrti, ubistava, politike, katastrofa, dedlajnova - uskratili detinjstvo. Da li smo napravili put u pakao popločan dobrim namerama? Da li smo radili ispravno? Da li je kasno?
Danas me pronašao i ovaj film.
Pogledajte ga, molim vas. Neka vas propagandni tekst ne spreči da ogledate decu i njihov doživljaj sveta.
Ne slažem se sa tezom da nam to rade neki drugi, ne vidim u tome političku i antiotadžbinsku nameru. Vidim samo sveukupnu glupost odraslih i ogromnu grešku - koju plaćamo svi, imali ili nemali decu, bili u selu ili u gradu, bili obrazovani ili ne, bili na poziciji ili ne, u naprednoj ili nazadnoj zemlji. Ma gde da smo na ovoj Planeti, potencijalna smo žrtva ove greške... Po mom mišljenju, niko, ama baš niko, nije izuzet od nje i njenih posledica. Setite se samo gospođe Urban koja je stradala zbog 'igre' dvojice maloletnika.
*Ovo je prvi deo filma, a postoje još dva dela, drugi i treći.
I da, tražeći ilustraciju uz tekst, tražeći dečije slike i vodene bojice, setih se jedne rečenice Nikosa Kazancakisa:
''Uzmite četkicu i boje, nacrtajte raj i uđite u njega.''
Hajmo da nekako vratimo boje u dečije, ali i u svoje crteže, slike, glave... Da pokušamo, bar.