Ako pomisliš koliko je Srbija dugo bila devastirana ratovima, sankcijama, besparicom, izolacijom, diktaturom i koliko je kompetentnih ljudi otišlo iz zemlje, onda možeš da razumeš da je realnost izuzetno poražavajuća kada god u današnjoj Srbiji postavljaš pitanje kvaliteta i odgovornosti.
Zakonom džungle, nasiljem, kriminalom, prevarama obogatili su se i postali su moćni samo oni koji su bili "kompetentni" da se prilagode surovim i prljavim "pravilima igre". Svi drugi su izgubili svaku mogućnost za razvoj. Boreći se za goli fizički opstanak, građani su deset godina bili deo metastazirajućeg involutivnog sistema, u kome su kazaljke na satu brzo išle unazad, dok su u ime istih tih ljudi činjena najgnusnija dela u Evropi posle Drugog svetskog rata: otimačine, ratovi, zločini, rušenje gradova.
Međutim, danas je vreme ipak drugačije. Isti su ljudi, jedni jako obogaćeni i nesankcionisani zbog užasa koji su počinili i svom narodu, i oni drugi, izmučeni, koji su bili njihove žrtve. Već deset godina je u igri demokratija, razvoj, obnova, reforme, EU. Taj mehanizam je konačno pokrenut i ide sporo i traljavo, ima puno nusposledica, ali ide se napred, jer ljudi to nedvosmisleno i većinski žele, a takav je i kurs sadašnje vlasti, što ne treba negirati.
Kažu da je jedinica vremena za promene deset godina. Prva dekada je dakle prošla, golim okom je vidljivo da je ostvaren društveni napredak, konačno su ukinute i vize. Novca sada ima za puno toga što je u našem društvu i državi potrebno uraditi u pravom smislu te reči, ali nema ljudi sa praktičnim znanjem za mnoge poslove, koje podrazumeva neophodne profesionalne standarde. U mnogim slučajevima postoji i ono što se naziva "politička volja", a za obnovu društva ne postoje sve one prepreke kakve su bile devedesetih, ali hronično nedostaju odlučnost, kvalifikovani i odgovorni ljudi. To je suštinski problem, koji mnogi ne razumeju, ali koji mnogi ni ne žele da reše.
Sve to se vidi i na primeru rekonstrukcije Bulevara kralja Aleksandra u Beogradu. Svedoci smo nekompetentnosti i neodgovornosti nadležnih, na koju javnost ukazuje. Ali, umesto pozitivne percepcije, vidimo nerazumno i često arogantno i bahato insistiranja da se amaterizam i diletantizam, silom (političke) moći, predstave kao evropski standard. Izigravaju se osnovne demokratske procedure, pravila normalnog ponašanja i odgovornog rukovođenja poslovima od javnog značaja. Zbog toga su građani revoltirani, jer biti ambiciozan, sujetan i samouveren u poslu koji se radi sa neznalicama, znači da je katastrofalna šteta zagarantovan proizvod.
Đinđić je toga bio svestan i započeo je sa dovođenjem stručnih ljudi, bez kriterijuma partijske pripadnosti i podobnosti, ali taj proces nije nastavljen u neophodnom obimu. Izgleda da malo kome od današnje demokratske Srbije odgovara da se bavi kadrovskim problemima, međutim, ako se ne varam, nemaju još puno vremena da počnu ozbiljno da rade na tome.
Ako možda u unutrašnjosti tragično propale i centralizovane Srbije može još mnogo toga da prođe u stilu "pojeo vuk magarca", u Beogradu i većim gradovima će se sve teže "odrađivati" javni poslovi nastavljanjem dosadašnje fušerske prakse da novonapravljano i "obnovljeno" izgleda gore nego staro. To se ne sme više tolerisati.
Građani s punim pravom sve više traže kvalitet i traže odgovoran pristup za ono što se radi njihovim sredstvima. Naučili su da je budžet njihov novac. Do juče je, recimo, bilo nezamislivo da će neko praviti problem što se seče "neko tamo drveće", ali danas je drugačije: Peti parkić, Zvezdarska šuma, platani u Bulevaru... Ljudi se sve više samoorganizuju i bore za svoja prava, onako kako znaju i koliko mogu. Sutra će svoj sud dati na izborima ili će zbog razočaranja u loš demokratski poredak postati apstinenti, čime će nehotice omogućiti kvazi-demokratskim političkim opcijama da ponovo vrate Srbiju na put propadanja. Odgovornost za takav mogući ishod snosiće oni koji se danas smatraju demokratskom i građanskom Srbijom. Posledice će trpeti svi.
Zbog toga novac namenjen za realizaciju projekata obnove, izgradnje i rekonstrukcija, odnosno svih poslova od javnog značaja, ne sme da služi za ugrađivanje i za fušeraj, već za angažovanje stručnjaka, jer je imperativ da se posao kvalitetno uradi. Oni koji znaju samo da se "ugrađuju" i da prave štetu, trebalo bi da računaju i na posledice.