Razmatranja
U poslednjih nekoliko nedelja svedoci smo oštre polemike koja se vodi u javnosti po pitanju rezolucije o srebreničkim žrtvama. Ovu rezoluciju bi trebalo da sastavi i usvoji Vlada Republike Srbije. I ovo pitanje je poput mnogih izazvalo brojne polemike i rasprave. Situacija u nekim momentima postaje toliko zaoštrena da se možemo zapitati šta nam je uopšte trebalo da sva ta pitanja pokrećemo.
No, ako pitanja ne pokrenemo mi na kojima stoji odgovornost za naš region, ko će?! Ko bi trebalo da se bavi rešavanjem balkanske prošlosti, ako ne Balkanci?!
Ovim povodom predsednik Srbije Boris Tadić izjavio je da će Skupština Srbije usvojiti dve rezolucije. Jedna rezolucija biće o Srebrenici, a druga o srpskim žrtvama. Po rečima predsednika, usvajanje rezolucije o Srebrenici predstavlja čin osude najvećeg zločina počinjenog posle Drugog svetskog rata u Evropi i jasno zauzimanje stava vlasti Srbije po tom pitanju. Ova rezolucija mora biti doneta pre svega zbog žrtava genocida i njihovih porodica. Rezolucija će predstavljati i opomenu svim budućim vlastima u Srbiji da ne smeju da dopuste ponavljanje zločina iz devedesetih.
Iznećemo deo izjave koju je predsednik Tadić dao za list Politika: „Inicirao sam rezoluciju o Srebrenici, jer smatram da to pitanje nije ni stranačko niti političko, već vrednosno i moralno. Ovom rezolucijom se skida anatema sa našeg naroda, štiti naš nacionalni interes, i ona će biti potvrda da ne postoji kolektivna krivica i da svaki zločinac ima svoje ime i prezime. Moramo razdvojiti rezoluciju o Srebrenici i rezoluciju o srpskim žrtvama. Obe ćemo usvojiti. Svi doživljavamo patnju ličnih i nacionalnih žrtava, ali srpski narod i država će pokazati da saosećaju i sa tuđim žrtvama." Tadić je na ovaj način želeo da pojasni ideju o usvajanju dve rezolucije i na samom kraju izjave kaže: ,,Pozivam sve aktere na političkoj sceni Srbije da se uzdrže od strančarenja, zloupotrebe ove teme, jezika mržnje i da pokušamo da postignemo konsenzus o ovom vrednosnom pitanju." Poučen iskustvom, predsednik Tadić kao da je predvideo do čega će doći. Čini se da je ova tema poslužila kao novi pokazatelj toga ko su u Srbiji progresivci, a ko konzervativci; ko su evropejci, a ko nacionalisti.
Stiče se utisak da je došlo do podele u nekoliko pravaca. Jedni ni pošto ne podržavaju bilo kakvu rezoluciju. Drugi podržavaju isključivo rezoluciju o Srebrenici. Treći podržavaju usvajanje obe rezolucije. Među onima koji podržavaju jednu ili obe rezolucije postoje sporenja da li za opis srebreničkih događaja treba koristiti izraz ,,zločin" ili ,,genocid". Rekao bih da je domaći običaj stalnih podela ovaj put oborio rekord. O jednom nadasve vrednosnom i civilizacijskom pitanju imamo čak pet mislećih sfera!
Sve ili ništa - obe il' nijedna, a najbolje nijedna
Rezolucija o Srebrenici, prema mišljenju njenih protivnika, označiće srpski narod za sva vremena kao genocidan. Prema mišljenjima protivnika ove rezolucije, sama rezolucija bila bi jedno od najvećih zala za srpski narod. Neki su toliko uporni u opravdavanju takvog stava, te iz njihovih govora moglo bi se pomisliti da bi jedna rezolucija Srbiji nanela više štete nego što sama strahota u Srebrenici nanosi svima nama.
Ako kliknemo na link organizacije Dveri srpske, videćemo da su oni uložili izvesne napore da sakupe što veći broj domaćih intelektualaca iz zemlje i rasejanja, koji su uložili apel na najavu predsednika Srbije o ovom pitanju. Jedan od argumenata protiv ove rezolicije jeste i pitanje: Šta je sa srpskim žrtvama?
Te intelektualce koji osporavaju Srebrenicu i koji ulažu apele i žalbe pitam: Kako ćemo govoriti o žrtvama Srba u Hrvatskoj ili o jasenovačkom holokaustu, ako svesno i beskrupulozno negiramo zrtve i gubitke naših suseda i dojučerašnjih sugrađana?! Ko će se sažaliti nad Srbima, koji su ostali zauvek pokopani u Bratuncu, ako mi ne shvatimo moralni poraz Srebrenice? Titule brojnih intelektualaca čija se imena nalaze na sajtu Dveri srpske obavezuju ih da odgovorno promisle pre nego što odgovore na ovo pitanje.
Sa druge strane, Nemačka je u Drugom Svetskom ratu počinila najveći zločin u istoriji ljudske vrste, posebno prema jevrejskom i slovenskom življu. Posleratni predsednik Nemačke Vili Brant, ne samo da se izvinio, već je na groblju jevrejskih žrtava kleknuo. Ne treba zaboraviti da je njegovo klečanje u tom momentu bilo predmet brojnih polemika. Mnogi su ga tad osuđivali, tvrdeći da je u ime Nemačke trebalo da se izvini, a ne da kleči. Poenta ovog primera je da Nemačka nije ostala žigosana kroz čitav ostatak vremena, već je danas jedna od vodećih zemalja evropske ekonomije i razvoja. Možda je Nemačka onog vremena za razliku od Srbije današnjeg doba imala odlučniju svest da o prošlosti jasno i nedvosmisleno treba zauzeti stav.
O primeru Nemačke, a u kontekstu rezolucije o Srebrenici izjasnio se i Đorđe Vukadinović, glavni urednik časopisa Nova srpska politička misao. U tekstu Samoubistvo s predumišljajem Vukadinović sebi dopušta da se šali sa ovom gorkom temom, govoreći: ,,Uvek ima onih naivnih - a i onih koji se takvima samo prave. I svi se rado pozivaju na svojevremeni gest izvinjenja Vilija Branta. Međutim, svi oni koji bi danas u Srbiji želeli da se igraju Vilija Branta, bili toga svesni ili ne, zapravo prizivaju i za svoj narod prihvataju ulogu i položaj nacista iz Drugog svetskog rata. Jer, kao što rekoh, da bi bilo Vilija Branta, i da bi njegov gest imao onaj smisao koji je imao, prethodno je moralo da bude holokausta, Aušvica, vozova smrti, žutih traka i varšavskog geta. Milošević bi morao da bude Hitler, Ojdanić Gering. Milorad Vučelić i Ivica Dačić neki kolektivni Gebels. A Milanović i Dragan Hadži Antić, recimo, Julijusi Štrajheri."
Ovde vidimo vrhunac vulgarizacije događaja kao što je Srebrenica. Ne samo što smo došli u moralno nezahvalnu priliku da o ljudima govorimo u kvantitativnim kategorijama, kao da je reč o krompiru, već smo stavljeni pred niz još vulgarnijih pitanja: Da li je potrebno nad jednim narodom učiniti holokaust, da bi taj narod zaslužio iskreni postupak izvinjenja?! Uostalom, govorimo o ljudima - šta je to kategorija manje ili veće štete, kad su u pitanju ljudi?! Zar nije život ta bezvremena i neograničena vrednosna kategorija? Zar nije potpuno isto da li je ubijeno 80 000 ili 6 000 000 ljudi?! Zar u dvadeset prvom veku treba dovoditi u pitanje vrednost jednog jedinog života?! I na kraju, zar sve što je ,,manje" od holokausta nije vredno izvinjenja?!
O komentarima koji dolaze iz redova Radikala ili DSS-ovaca bolje je i ne diskutovati. Njih je najbolje ne uzimati za ozbiljno ili, beogradskim slengom rečeno, najbolje ih je prosto iskulirati.
Obe il' nijedna, a najbolje jedna
Ništa manje moralno zlo i vulgarnost u dijalog ne unose i oni drugi, tvrdeći da rezolucija o srpskim žrtvama predstavlja relativizaciju srebreničkog stradanja. Odmah po najavi predsednika Tadića o usvajanju dve rezolucije, ovakav komentar stigao je iz usta jednog poslanika Evropskog Parlamenta. Moglo se očekivati da će pojedini domaći progresivci odmah potrčati u susret takvoj izjavi. Tako npr. na linku Inicijative mladih za ljudska prava moguće je naći sledeće saopštenje: ,,Iz Inicijative smatraju da usvajanje još jedne rezolucije kojom bi se apostrofirale samo srpske žrtve predstavlja relativizaciju genocida u Srebrenici i nastavak politike izbegavanja jasnog suočavanja sa nedavnom ratnom proslošću. Skupština Srbije ima veliku odgovornost da učini sve kako bi se Srbija zvanično odredila prema ratnim zločinima koji su počinjeni u njeno ime. Skupština Srbije do sada nije usvojila rezoluciju kojom se osuđuju zločini nad srpskim narodom. Usvajanje ovakve rezolucije, u ovom trenutku, predstavljalo bi grubu zloupotrebu žrtava srpske nacionalnosti i njihovo korišćenje u političke svrhe."
Iz samog teksta može se primetiti da Inicijativa ima iskrene namere i da je njen glavni cilj da nijedna žrtva ne bude zloupotrebljena. Međutim, šta je kriterijum zbog kojeg se treba opredeliti za jednu grupu žrtava, a ne za obe? Na kraju krajeva, sve žrtve sa prostora BiH i Hrvatske bile su rezultat jedne iste politike. Svi su bili žrtve jednog istog besmislenog i besciljnog rata od kojeg su nam ostale samo ovakve uspomene. Drugo, zar ne bi bilo licemerno žaliti, uslovno rečeno žrtve tuđeg naroda, a ne saosećati sa sopstvenim gubicima? Takav postupak je bezbojan, jer kako neko može imati osećaj za drugog, ako ga nema za sebe samog? Kakva bi poruka bila poslata i našim građanima i građanima regiona, ukoliko bi Srbija osudila zločine u Srebrenici, a masakre u Hrvatskoj nad Srbima tokom četrdesetih i devedesetih da i ne pomene? Prema podacima UN-a iz 2009. Srbi su trenutno najveća izbeglička grupa u Evropi, a po broju zauzimaju trinaesto mesto na svetskoj listi. Tome je značajno doprineo progon Srba iz Hrvatske tokom rata devedesetih. Taj podatak ne treba zaboravljati, ukoliko govorimo o ljudskim žrtvama i zločinima protiv čovečnosti.
Iz ove dve krajnosti rađa se i treća struja, koja podržava obe rezolucije. Pretpostavljam da na osnovu do sad rečenog nije neophodno objašnjavati njihov stav, koji je inspirisan inicijativom predsednika Srbije.
Da se ispuni pretskazanje - strančarenja i zloupotrebe
Sad stupaju na snagu oni što uz sve ove probleme dodatno zbunjuju. Da ne bude dosadno, naši političari setili su se nove začkoljice - da li treba koristiti izraz ,,zločin" ili ,,genocid".
Mišljenje predsednice Parlamenta Đukić - Dejanović je da treba koristiti izraz zločin. Njoj ne treba zameriti što možda ne razlikuje ova dva pojma, jer nije pravnik po struci. Međutim, njoj i njenim saborcima treba zameriti što ne poštuju odluku Međunarodnog suda pravde. Ovo telo jasno je presudilo i definisalo da je u Srebrenici počinjen genocid. To isto telo je presudilo u korist Srbije, tvrdeći da Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici. Na osnovu čega neko dozvoljava sebi da parcijalno određuje koje su odluke Međunarodnog suda pravde legitimne, a koje nisu legitimne? Ako se negira odluka da je u Srebrenici počinjen zločin, onda treba negirati i odluku da je Srbija po ovom pitanju nevina. Ukoliko se poštuje odluka suda o nevinosti Srbije, onda treba poštovati i odluku koja eksplicitno govori o genocidu.
Treba imati u vidu da je SPS danas u poziciji da osuđuje plodove svoje politike od pre nepune dve decenije. Ipak, to nije razlog da se janost u Srbiji i dan danas zavarava i drži u neznanju.
Uostalom, ako Srbiji nisu važne odluke Međunarodnog suda pravde, zašto je problem Kosova predat upravo toj instituciji? Ako ovaj sud nije dovoljno objektivan, zašto pitanja od državnog značaja Srbija prepušta baš njemu? Plašim se da ovde ima dosta nedoslednosti, pa čak i dvoličnosti.
Kome sve ovo treba uopšte?!
Celokupna situacija nastala po ovom pitanju najbolje pokazuje moralnu dekadentnost našeg društva. Danas sve gubi vrednost, pa i ljudski život. Više nisu važne ljudske žrtve. Od njih su važnije žrtve Srba, Bošnjaka ili Hrvata. Kao da oni nisu ljudi. Saznanje o moralnoj dekadenciji u kojoj smo se našli najveća je tragedija našeg društva, pa i regiona. Šta nam se to dogodilo? Gde su one vrednosti kojima su naši stari učeni i kojima su učili nas? Gde je solidarnost, milosrđe, saosečanje i tuga za drugim? Ponekad izgleda da su te vrednosti ostale zatvorene duboko u Bibliji i Kuranu.
Neki tvrde da je u Jasenovcu stradalo 60 000 ljudi. Neki tvrde da je reč o cifri izmeđi 600 000 i 800 000. Istoričar i publicista Aleksandar Veljić dokazuje da je reč o 1400000 žrtava. Na sve ovo danas postoje neki neonacistički klinci, koji tvrde da u Jasenovcu nije stradalo ni 40 000 ljudi. Sličan stav zauzimaju pojedinci u Srbiji, diskutujući o Srebrenici. Ima onih, koji ne samo da umanjuju cifre, već u potpunosti negiraju da se tamo ikada dogodio genocid. Zar je svest dela srpske javnosti spao na tako nizak nivo da danas čini ono što su prema srpskim žrtvama činili i čine poklonici fundamentalnog ustaštva?! Zar svetla srpska istorija sebi sme dozvoliti takvu sramotu?!
Srbija u svojoj istoriji nikada nije bila osumnjičena, a još manje osuđena za genocid nad bilo kim. Srbija nikada nije počinila genocid i svoj istorijski identitet nikada nije zasnivala na krvi ili etničkim čišćenjima. Ona se ni danas ne sme identifikovati sa jednim ovako strašnim događajem. Savremena Srbija dužna je da prizna da genocid u Srebrenici jeste bio počinjen u ime simbola ove zemlje. Međutim, oni koji su u ime ove zemlje činili masakre moraju biti izopšteni iz njene istorije. Oni nisu časna i junačka Srbija u čiju prošlost želim da verujem. Previđanje ovog događaja ostaviće nezalečiv žig na našim potomcima. Došlo je vreme da se Srbija u ime svoje prošlosti, ali i svoje budućnosti konaćno odrekne svoje najveće mrlje.
Rezolucije o žrtvama su najmanji gest koji jedno društvo može da učini, kako bi bar moralno olakšalo bol onima koji su izgubili svoje najmilije. Žalosno je što se o rezolucijama diskutuje na ovako oštar i suprotstavljen način. Rezolucije bi trebalo da budu samo propratni čin. One ne bi smele da budu kraj pitanja odgovornosti. Možda bi bilo dobro razmisliti ko su ti ljudi koji su izgubili svoje najmilije, gde i kako žive i šta im je trenutno najneophodnije. Ako ova zemlja za jednog probisveta može da izdvoji milion dolara, zar pošten i na pravdi Boga žrtvoprinešen narod ne zaslužuju bar pola od toga? Ovde diskutujemo o rezolucijama, a one bi trebalo da budu samo deo pomoći i izvinjenja prema brojnim žrtvama.
Često smo u prilici da čujemo imenicu Balkan u pejorativnom tonu. Takav ton upotrebljava se i za Balkance. Da li ćemo svoj rejting promeniti i dokazati da je Balkanac biti ponos, a ne sramota? To zavisi od nas i naše odgovornosti prema sebi i prema onima koji ostaju ovde. Ukoliko ne shvatimo da ove rezolucije nisu pritisak koji dolazi iz inostranstva, jer one nisu potrebne inostranstvu, već su potrebne nama, kakvoj se budućnosti možemo nadati? Naša prošlost i naša budućnost pripadaju isključivo nama!
Nemanja D. Milinović