Ako smo u sredu bili na Marsu, juče smo bili na Jupiteru. Posetili smo pedijatrijsku bolnicu Majer, koja ima internacionalni karakter i u njoj se leče i operišu deca iz celog sveta. U njoj je i centar za medjunarodnu saradnju u oblasti medicine, zahvaljujući kojoj smo dr Vajs i ja u studijskoj poseti porodilištima Toskane.
Bolnica izgleda kao jedan veliki vrtić, zabavni park, diznilend... ma, ne znam ni sama kako to da nazovem. A kada mi je dottore rekao da imaju klovnove koji redovno zabavljaju decu i druže se s njima i životinjama, htela sam da padnem u nesvest.
"Mislite na životinje-igračke, dottore, zar ne?"
"Ne, mislim na životinje."
"Žive životinje?!"
"Da. Recimo, imamo psa labradora, koga deca jako vole."
"Pa, kako uvodite psa u bolnicu, pobogu?! A infekcije?!"
"Pa, ne uvodimo ih u operacionu salu! Bitno je da se deca i roditelji ovde osećaju kao kod svoje kuće, i sve što može da ih oraspoloži i skrene im pažnju s traumatičnih medicinskih tretmana, nama samo pomaže u našem medicinskom poslu."
Trebalo mi je sat vremena da se oporavim od ovog iskustva. Toliko smo i putovali do Pontadere, gde smo posetili još jedno porodilište. Oni imaju između 1200 i 1300 porođaja godišnje. Priča potpuno ista kao i iz prethodna tri porodilišta, te neću da se ponavljam. Umesto toga, evo snimka na kome direktorka porodilišta, u društvu s babicama, odgovara na neka moja pitanja.
Untitled from Christian Borup on Vimeo.