Istorija| Kultura| Literatura| Život

Priča o putovanju na kraj sveta

antonacci RSS / 13.03.2010. u 19:45

old-world-map-625.jpg

 

           Mislim da sam u jednoj raspaloj sveščici onog čuvenog italijanskog pisca prvi put pročitao priču o sedmorici glasnika jednog princa čiji je otac vladao kraljevstvom toliko velikim da se o njegovim granicama samo pričalo. Želeći da precizno ucrta te granice i želeći da istraži podrobno mračne dubine zemlje koju će naslediti, mladi princ, tada tridesetogodišnjak kog možete zamisliti kako želite (ja ga zamišljam obučenog u nešto skromno i braonkasto), polazi na put sa nevelikom pratnjom i sedam konjanika koji će mu u narednim godinama služiti kao veza sa glavnim gradom, ocem, prijateljima i porodicom.
          Nakon osam godina, šest meseci i petnaest dana, izgubljen negde u nepreglednoj, nenastanjenoj divljini, njegovoj divljini i divljini njegovog oca, još uvek daleko od krajnjih granica kraljevstva, ovaj princ zapisuje svoju priču; taj zapis dolazi u ruke pomenutog italijanskog pisca, i ja ga ovde ukratko prenosim.
          Uveren u početku da će do ivice kraljevstva stići za svega nekoliko nedelja, ne razmišljajući, izgleda, da možda neće umeti ni da prepozna granicu, kada do nje dođe, mladom se princu učinilo da je sedam glasnika i previše; ako svaki dan bude slao po jednog, za nekoliko nedelja oni će kraljevstvo uzduž i popreko proputovati ne više od dva puta, noseći pisma u glavni grad i pregršt odgovora iz njega.
          Uputivši se, međutim, ka jugu, princ je iznova i iznova sretao nove ljude, nova sela, nove gradove - za neke je, čak, slutio da su veći od glavnog grada, a neki su sigurno bili i lepši - i u svim gradovima koje je sretao i u svim selima, čuo je jedan jedini jezik, jezik koji je odlično razumeo i koji mu je govorio da se još uvek nalazi na svojoj zemlji, u svome kraljevstvu. Neretko su ga putnici namernici i putujući trgovci uveravali da je njegov otac njihov gospodar.
           Dešavalo se da je u večerima kada je njegova pratnja sedela oko logorske vatre i pripovedala priče o kiklopima i Lestrigoncima, sada već nešto stariji princ gledao u zvezde i trudio se da u sećanje prizove one od juče i od prošle nedelje i od prošle godine, misleći, valjda, da je njegov kartograf poludeo, da su njegove karte najobičnija prevara i da je ovo nebo već video, da su ovuda već prošli, da se vrte u krug i da zbog toga još nisu stigli do kraja kraljevstva, jer mu je bilo sasvim neshvatljivo da kraljevstvo njegovog oca može biti toliko nepregledno i toliko veliko.
           Vremenom je prestao da krivi kartografe i konjanike i nebo i oca i sebe i ceo svet, a počeo je da strepi da je kraljevstvo njegovog oca zapravo čitav svet i da je taj svet beskrajan, te da je ovo putovanje započeo prekasno i da su njegovi prijatelji bili u pravu kada su njegovu znatiželju nazvali rasipanjem vremena i uzaludnim lutanjem. Verovatno je mogao i zaplakati jedne večeri, ali jedne večeri kada ga niko ne bi mogao videti, kada je njegova pratnja već odavno od pijanstva i iscrpljenosti zaspala, jer u strahu da ga ne napuste, pred njima nije mogao pokazivati znake kolebanja i sumnje; kolebanje i sumnja ne priliče nekome ko će, nakon očeve smrti, vladati zemljom koja je možda toliko velika da je beskrajna.
           Njihovih imena se više ne sećam, bilo ih je, kao što rekoh, sedmorica glasnika i jedan se sigurno zvao Alesandro, jedan drugi Federiko, za ostale mogu reći samo to da su svakako imali imena i da ih je autor nabrojao po abecednom redu. Ako su nekome od značaja, ova imena lako može naći. Ne mogu da ih zamislim kao osobito pametne ljude, ali mogu da kažem da su sasvim izvesno bili beskrajno odani svom princu, i baš zbog te i takve odanosti možda i oklevam da ih zamišljam kao pametne ljude. Već od prve nedelje putovanja, svako veče, sedam večeri za redom, princ je slao glasnike natrag u glavni grad, kako bi razneli pisma koja je napisao, pisma prepuna opisa predela kroz koje je prolazio i ljudi koje je upoznavao, pisma prijateljima o neverovatnim pričama koje je usput čuo, o čudovištima i herojima i pošastima i ratovima, pisma o lepim ženama koje je sretao, pisma ocu o tome koliko je omiljen među podanicima čak i u ovim delovima kraljevstva u koje nikada neće doći. Još je važnije bilo da podanici sa sobom ponesu odgovore na ova pisma, jer koliko god da je daleko otišao, ostao je željan tog grada, glavnog grada, i tih ljudi koji nisu sa njim želeli da pođu iz straha i skepse. Voleo je i pohvale i zavist i prekore, jer ljudske mane imaju tu osobinu da postaju simpatične kada se posmatraju sa dovoljno velike razdraljine.
           I već su se prvih nedelja pokazale manjkavosti male pratnje. Događalo se da su prolazili dani bez odgovora iz glavnog grada, jer bi princ otposlao i poslednjeg glasnika, a da se onaj prvi još nije vratio. Tako su se gomilala pisma, a vesti koje su stizale, postajale su sve nebitnije, sve zastarelije. Komunikacija ne postoji na preskoke. Posle dva meseca putovanja, interval od pet dana između dolazaka i odlaza glasnika povećao se na dvadeset pet dana i glasovi iz glavnog grada postajali su srazmerno tiši i nerazumljiviji, a vesti koje su stizale bile su sažetije i komplikovanije i postojale su sada čitave rupe u životima njemu dragih ljudi koje nije mogao da popuni pismima, pa su i njemu dragi ljudi postajali njemu drage slike njemu dragih ljudi.
        Posle jedne, dve, tri, četiri godine putovanja na jug, stranu sveta nisu više određivali astronomi i kartografi, već je jug bio uvek ispred i išlo se tamo kuda putevi vode, a putevi su polako postajali blatnjavi i mokri, a vazduh teži i vlažniji, sunce nemilosrdnije. Lutalice koje su sretali bi tvrdile da je kraj blizu, da su granice tu, odmah iza ove planine, tamo preko puta one reke, u onoj dolini tamo, vidite je, tamo iza onih stena i iza šume. I kako su vesti iz glavnog grada pristizale sa tolikim zakašnjenjem, one su gubile na važnosti, pa je smrt prijatelja ili ljubavnice postajala tek informacija, samo jedan podatak, poput onog da je podne i vreme ručku. Događalo se da se glasnici pojave sa pismom, a da imena u pismima princ više ne može da prepozna, a osećanja opisana u njima više ne shvata. Nakon što je jedne večeri došao poslednji, onaj sedmi glasnik čijeg se imena ne sećam i koga ni princ nije video skoro sedam godina, pa se vrlo verovatno i on morao podsetiti njegovog imena, ako ga je uopšte prepoznao dok se približavao kampu gde je sada princ bio sam i usamljen. Tokom tih sedam godina glasnik je svaki dan jurio na jednom konju, a zatim i na drugom i trećem, jer su konji od starosti i iscrpljenosti umirali i bivali zamenjeni. Princ ga je možda pitao o nekim ulicama u glavnom gradu koje više ne postoje, jer su promenile imena nekoliko puta, o nekim zgradama koje su srušene i zamenjene većim i veličanstvenijim, o nekim krčmama u unutrašnjosti u kojima su odsedali tokom godina i godina putovanja, o crkvama i možda o nekim devojkama koje verovatno odavno više nisu devojke, a koje su sretali usput i koje su govorile da su granice kraljevstva iza njihovog sela ili iza planine podno koje se selo nalazi.
           Sedmi glasnik će naredno jutro poslednji put krenuti ka glavnom gradu, noseći ono što je u međuvremenu zapisao princ. Ako bi se glasnik ipak jednom vratio, princ verovatno više ne bi bio živ ili bi bio star i slep i pisma koja bi doneo značila bi mu još manje nego što mu znače sada, a ni ova što ih je sada dobio nije nameravao da pročita. Sada je bio ubeđen da su to detalji iz života ljudi koji ne postoje i za koje on više ne postoji.
           Od silnog putovanja, princ se osećao umorno i činilo mu se da će smrt pre sresti nego još jednog od svojih glasnika. Tolike je godine princ verovao da je njegova sudbina da stigne na svoje odredište, da pronađe granice kraljevstva, ali mu se polako počelo pričinjavati, možda od umora i starosti, a možda i zbog mudrosti i iskustva, da te granice uopšte ne postoje, ne poput nekog zida koje odvaja dva kraljevstva, dva sveta, ne u vidu nekakve tvrđave ili mora ili planine koja se ne može prepešačiti. Umreće i granice neće pronaći, ali će hodati i tražiti ih sve dok bude mogao da hoda. Zamišljam da je pomislio, prateći poslednjeg glasnika i gledajući ga kako nestaje u daljini, kakvo je divno to putovanje bilo, pomislio je, kako čudesno, kako zanimljivo i kako kratko, uprkos svim onim danima kada mu se s početka činilo da putuje ne jedan, već dva ljudska života. I ako je uopšte nekada i žalio što je napustio glavni grad, grad u kom je rođen, grad koji je poznavao toliko dobro da se u njemu nikada ne bi mogao izgubiti, više nije žalio, jer je taj grad i dalje sa sobom nosio; koliko li je puta samo zatvorio oči i hodao svojim omiljenim ulicama i u sećanje prizvao svoju majku i svog oca, netaknute vremenom i bolestima i problemima.
           Neka se priča završi tu, kada princ ispraća poslednjeg glasnika. Neka je i sada princ obučen skromno, ali s ukusom, s tom razlikom što sada nosi i jednu narukvicu koju je dobio na poklon od nekog probisveta par godina ranije i neka ima bradu i neka mu je koža na dlanovima zadebljala i nažuljana, a lice izborano od znoja, vrućine i sunca. Neka se priča završi sa glasnikom koji odlazi, u mojoj glavi to je slika neke ravnice, jer su samo ravnice toliko beskrajne koliko je beskrajno to putovanje koje čekai glasnika i princa. Glasnik na konju postaje sve manji i manji i manji i na kraju nestane negde tamo, daleko, u zemljama u kojima je princ već bio i u koje nema želju da se vrati. Jer on ide napred. Jedna starica koju je sreo juče, kazala mu je da je granica tu blizu, iza šume koju već vidi ispred sebe.

 *

Itaka ti je dala divno putovanje.
Da nema nje, ne bi ni pošao na put.
Ali nema ništa više da ti da.
I ako je nađeš siromašnu, Itaka te nije prevarila.
Tako si mudar postao, s tolikim iskustvom,
pa ćeš razumeti već šta to Itake znače.

Konstanin Kafavi, Itaka



Komentari (31)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nsarski nsarski 20:10 13.03.2010

Heh, bas lepo!

Dino Bucati?

antonacci antonacci 20:21 13.03.2010

Re: Heh, bas lepo!

Grazie.

nsarski
Dino Bucati?


Jeste, naravno.

Prvo mi je palo na pamet da prevedem tu priču (I sette messaggeri) kad sam je se već setio danas i da je podelim sa vama ovde, ali pošto nisam mogao da je iskopam nigde, napisao sam je onako kako je se sećam. Pitanje je, doduše, koliko se ja dobro sećam i koliko je to uopšte ta priča.
mirelarado mirelarado 00:19 14.03.2010

Re: Heh, bas lepo!

antonacci
Prvo mi je palo na pamet da prevedem tu priču (I sette messaggeri) kad sam je se već setio danas i da je podelim sa vama ovde, ali pošto nisam mogao da je iskopam nigde, napisao sam je onako kako je se sećam. Pitanje je, doduše, koliko se ja dobro sećam i koliko je to uopšte ta priča.


I sette messaggeri :))
antonacci antonacci 00:29 14.03.2010

Re: Heh, bas lepo!


Hvala ti, sad ću da je pročitam ponovo, baš me zanima koliko sam priče izmislio, a koliko je toga Buzzati zaista napisao.
mirelarado mirelarado 00:41 14.03.2010

Re: Heh, bas lepo!

antonacci

Hvala ti, sad ću da je pročitam ponovo, baš me zanima koliko sam priče izmislio, a koliko je toga Buzzati zaista napisao.


Могао би и да је накнадно преведеш, па да и остали упореде две приче. :))
Мене одушевљава што се непрестано потврђује како је виртуелна библиотека на Мрежи све обимнија, као да ћемо доживети да се ту може наћи све што је икада написано...

Кад смо већ код Буцатија, атмосфера у причи помало подсећа на Татарску пустињу. По овом роману снимљен је и филм, музика је Мориконеова:

Predrag Brajovic Predrag Brajovic 00:44 14.03.2010

Re: Heh, bas lepo!

Борхесовски испричано.

Хммм: Pierre Menard, Author of the Quixote

Није ни било жао. Времена.

Поздрав.

лични P.S.
Од Новог Сада до Београда може се путовати и преко Сремских Карловаца, Инђије, Пазова... Данас сам се тако враћао. Обично волим туда да прођем; тамо, на почетку, као да се брдашца напињу да постану планине. Има један стари пут који туда води. По његовим рупама сви би они царски гласници пропали. И прича не би била могућа. А ја сам, дошавши напокон у Инђију, решио барем мало прозе да спасем. И пресекао сам назад, на аутопут.
antonacci antonacci 00:56 14.03.2010

Re: Heh, bas lepo!

Могао би и да је накнадно преведеш, па да и остали упореде две приче. :))


Jeste, pa da posle imam noćne more kad mi iskasapiš prevod.

атмосфера у причи помало подсећа на Татарску пустињу.


Slažem se.
Na Tatarsku pustinju i pomalo na Kucijev roman Čekajući varvare. Eto, kad razmislim o ovom sada - možda sam se baš na taj način setio Kavafija na kraju - Čekajući varvare je knjiga na koju je mnogo uticao Bucati, a nazvana je po jednoj Kavafijevoj pesmi.

Film nisam gledao zato što mi se čini da to nije od onih romana koji se mogu filmovati, a da ne izgube suštinu. Možda grešim...?
antonacci antonacci 00:59 14.03.2010

Re: Heh, bas lepo!

Борхесовски испричано.


Eeee da, baš tako, zahvaljujući njemu, ja sad mogu da kažem da je ovo moja priča.
mirelarado mirelarado 01:12 14.03.2010

Re: Heh, bas lepo!

antonacci
Могао би и да је накнадно преведеш, па да и остали упореде две приче. :))

Jeste, pa da posle imam noćne more kad mi iskasapiš prevod.


Антоначи, то никада не радим. Осим тога, читајући твоје текстове овде, уверена сам да одлично и преводиш.

Film nisam gledao zato što mi se čini da to nije od onih romana koji se mogu filmovati, a da ne izgube suštinu.


Имала сам сличан отпор према овом филму, али је екранизација, зачудо, успела. Тако ми се бар чини, колико се сећам филма. Одлична је фотографија, а и музика.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 02:11 14.03.2010

Re: Heh, bas lepo!

antonacci
.Na Tatarsku pustinju i pomalo na Kucijev roman Čekajući varvare. Eto, kad razmislim o ovom sada - možda sam se baš na taj način setio Kavafija na kraju - Čekajući varvare je knjiga na koju je mnogo uticao Bucati, a nazvana je po jednoj Kavafijevoj pesmi.


Kavafi sigurno, a možda i Beket.

Beketovi junaci, personifikacija svekolikog čovečanstva, čekaju Godoa, personifikaciju Boga i svega dugog što će im doneti spas.
Kucijevi junaci, personifikacija podanika vanvremenske carevine, iščekuju varvare, personifikaciju svekolikog zla.
Prvi i ne znaju ko je Godo, kako izgleda i da li će doći. Veruju da hoće i čekaju ga. Drugi znaju ko su varvari, da su zli i da će doći.

Konstantin Kavafi:

IŠČEKIVANJE VARVARA

Koga to očekujemo ovdje na agori?

Varvari danas će doći.

Otkud u Senatu ova nepokretnost?
Zašto sjede senatori, zakone ne kroje?

Zato jer varvari danas će doći.
Al' zakone zašto ne donose senatori?
Kad varvari stignu, sa sobom donijeće svoje.

Zašto je tako rano ustao naš vladar?
i zašto na gradskoj kapiji stoji,
svečan, u odeždi sjajnoj i s krunom na glavi?

Zato jer varvari danas će doći.
I naš vladar izišo je
dar noseći pred njihovog vođu. Povelju
drži u ruci, pergamen gdje utisnuti
najveća su zvanja, titule i časti.

Zašto su izišli konzuli naši,
njih dva, i pretori u togama crvenim?
Zbog čega oni ametisti na rukama njinim,
od smaragda svi ti sjajni prstenovi?
Zbog čeg skupocjene štapove nose danas,
što rezbariše ih najbolji zlatari?

Zato jer varvari danas će doći,
a varvare ove zasjenjuju stvari.

Zašto nisu došli, kao obično, časni besjednici
da sačine govor i da kažu svoje?

Zato jer varvari danas će doći
a besjede, ljeporječje, varvarima dosadno je.

Al' otkud najednom nelagodnost i pometnja?
(Kako ozbiljna su postala sva lica.)
Zašto tako brzo ulice i trgovi puste
i svak odlazi doma, opsjednut mislima?

Zato jer noć pade a varvara nema.
Neki ljudi stigoše s granice,
tvrde da varvara nema više.

Bez varvara sada što će biti s nama?
Ti ljudi, na kraju, bjehu neko rješenje.
antonacci antonacci 10:08 14.03.2010

Re: Heh, bas lepo!



Drugi znaju ko su varvari, da su zli i da će doći.


Možda su zli, možda će promeniti sve, ali ipak:

Bez varvara sada što će biti s nama?
Ti ljudi, na kraju, bjehu neko rješenje.


nsarski nsarski 23:25 15.03.2010

Re: Heh, bas lepo!

музика је Мориконеова:

Kao i ova Gabrielova oboa iz filma "The Mission"

mikele9 mikele9 00:22 16.03.2010

Re: Heh, bas lepo!

Мене одушевљава што се непрестано потврђује како је виртуелна библиотека на Мрежи све обимнија, као да ћемо доживети да се ту може наћи све што је икада
написано

ИМЕ РУЖЕ, ето поређења, које ми пада на памет после твојих речи,са библиотеком у којој се могло наћи све што је икада написано.
gordanac gordanac 20:23 13.03.2010

sedam glasnika?

Dino Buzzati?
...u mojoj glavi to je slika neke ravnice, jer su samo ravnice toliko beskrajne koliko je beskrajno to putovanje koje čeka i glasnika i princa

ko je da je - ovo je tačno :)
antonacci antonacci 20:28 13.03.2010

Re: sedam glasnika?

ko je da je - ovo je tačno :)


A to za ravnicu, to sam ja.

stari92 stari92 20:50 13.03.2010

.. iza sedam mora,iza 7 gora ..

Preporuka.

Dr.
myredneckself myredneckself 21:41 13.03.2010

antonacci,

priča o ovom alegorijskom putovanju je lepa kakogod bilo
da ti kažem kako sam je ja doživela?
kao da sedim u vozu koji ide nekom beskrajnom ravnicom(stepom?), ali da stalno sumnjam -
da nisam ja ovako rasejana sela u pogrešan voz?!
jedva čekam da negde stane voz, ne bih li po nazivu mesta saznala jesam li na pravoj ruti, za koju ne znam ni kako će se završiti. eto...
stari92 stari92 22:25 13.03.2010

.. ili ..


(Sidarta)
antonacci antonacci 22:34 13.03.2010

Re: antonacci,

kao da sedim u vozu koji ide nekom beskrajnom ravnicom(stepom?), ali da stalno sumnjam -
da nisam ja ovako rasejana sela u pogrešan voz?!


I da li sam promašio stanicu. O tome često razmišljam, jer meni mnoge stanice po Vojvodini liče jedna na drugu, pa nikada nisam siguran da li sam promašio onu na kojoj bi trebalo da siđem. Ali ja volim takve situacije, čak mi je vrlo prijatna zamisao da promašim stanicu, jer ko zna gde bih onda mogao da dospem do kraja.
nsarski nsarski 01:22 14.03.2010

Re: sedam glasnika?

antonacci
ko je da je - ovo je tačno :)


A to za ravnicu, to sam ja.


Ima scena u filmu Cast Away, o coveku koji je proveo godine na pustom ostrvu, izgubljen u vodenoj pustinji, i dolazu nazad u zemaljsku pustinju:

niccolo niccolo 21:19 13.03.2010

Odlično

baš super što si podelio ovu priču sa nama
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 22:46 13.03.2010

Re: Odlično

niccolo
baš super što si podelio ovu priču sa nama

marta l marta l 12:55 14.03.2010

...u braonkastom

Ako bi se glasnik ipak jednom vratio, princ verovatno više ne bi bio živ ili bi bio star i slep i pisma koja bi doneo značila bi mu još manje nego što mu znače sada, a ni ova što ih je sada dobio nije nameravao da pročita. Sada je bio ubeđen da su to detalji iz života ljudi koji ne postoje i za koje on više ne postoji.

kako da otvorim inbox posle ovoga...a bojim se i ogledala, da ga ne ugledam.
Milutin Milošević Milutin Milošević 15:48 15.03.2010

Komentar

Vrlo lepo. Hvala, majstore.

Ovo mi se dodatno svidelo

I ako je nađeš siromašnu, Itaka te nije prevarila.
Tako si mudar postao, s tolikim iskustvom,
pa ćeš razumeti već šta to Itake znače.
antonacci antonacci 18:59 15.03.2010

Re: Komentar

Milutin Milošević

Ovo mi se dodatno svidelo


Onda će ti se dopasti i ostatak pesme (u, čini mi se, drugom prevodu od onog koji sam gore citirao):

Kada se spremiš prema Itaci da pođeš,
treba da zaželiš da ti putovanje bude dugo,
pustolovina puno, puno saznanja.
Lestrigonaca, zatim Kiklopa,
razljućenog se Posejdona ne boj,
na takve nikad nećeš naići
dokle god ti je misao otmena, dokle god se fina
osećanja dotiču tvoga duha, tvoga tela.
Lestrigonce, zatim Kiklope,
Posejdona divljeg nećeš sresti
ukoliko ih u svojoj duši ne skrivaš
i ukoliko ih tvoja duša ne stavi pred tebe.

Treba da zaželiš da putovanje bude dugo.
I mnogo letnjih jutara da bude
kada ćeš - s kojom li radosti, sa kakvom zahvalnošću!-
ući u luke, prvi put viđene,
da zastaneš pred trgovinama feničkim
i da se snabdeš prekrasnim stvarima:
sedefom i koralom, ćilibarom, slonovačom,
i teškim mirisima svake vrste,
koliko god više možeš raskošnih teških mirisa;
u egipatske gradove mnoge da pođeš,
da učiš i da učiš od mudraca.

A na umu uvek da ti Itaka bude.
Da tamo stigneš, predodređeno je tebi.
Ali uopšte nemoj da ubrzavaš putovanje.
Bolje neka godine mnoge traje
i da već kao starac stignes na ostrvo,
obogaćen onim što si uz put stekao,
ne očekujući da ti Itaka pruži bogatstvo.

Itaka ti je dala divno putovanje.
Da nema nje, ne bi ni pošao na put.
Ali nema ništa više da ti da.

I ako je zatekneš siromašnu, Itaka te nije prevarila.
Tako mudar kakav si postao, s tolikim iskustvom,
razumećeš već šta to Itake znače.


Milutin Milošević Milutin Milošević 19:38 15.03.2010

Re: Komentar

Puno hvala
MightyNora MightyNora 16:03 15.03.2010

Dino Bucati

Prodavnica Tajni, prva prica. Jedan od boljih, ali ima jos par pravih bisera u toj zbirci.

Fenomenalna percepcija Bucatija je nenadmašna u nekim trenucima i ceo taj soj italijanskih pisaca je imao za pravo kada je rekao da je "manje ustvari više".

Hvala na divnom podsećanju i preporuka.

P.S.

Knjiga može inače da se nadje u knjižarama više manje lako
antonacci antonacci 19:04 15.03.2010

Re: Dino Bucati

Knjiga može inače da se nadje u knjižarama više manje lako


Ovu zbirku sam čitao na italijanskom, ali znam da je davno davno izašlo domaće izdanje, mislim da je to bila jedna od onih crvenih Radovih knjižica, ali nisam siguran.

Nisam skoro naišao na Bucatija u knjižarama. Kad već znaš, ima li još nešto njegovo da se nađe u knjižarama?
mirelarado mirelarado 21:41 15.03.2010

Re: Dino Bucati

antonacci
Nisam skoro naišao na Bucatija u knjižarama. Kad već znaš, ima li još nešto njegovo da se nađe u knjižarama?


Мислим да су Буцатијеве књиге давно распродате. Али, постоје у библиотекама: Мала продавница тајни, романи Једна љубав и Татарска пустиња. Има он још једну збирку приповедака, Sessanta racconti, требало би сачинити избор и превести, лепе су му приче.
antonacci antonacci 21:59 15.03.2010

Re: Dino Bucati

романи Једна љубав


Ovo nisam čitao, ali ću da potražim ovih dana, baš sam raspoložen za njega.

Татарска пустиња


A ovo od srca preporučujem onima koji bi da čitaju Bucatija.

Има он још једну збирку приповедака, Sessanta racconti, требало би сачинити избор и превести, лепе су му приче.


A ovo zdušno podržavam.
MightyNora MightyNora 22:54 16.03.2010

Re: Dino Bucati

antonacci
Knjiga može inače da se nadje u knjižarama više manje lako



Nisam skoro naišao na Bucatija u knjižarama. Kad već znaš, ima li još nešto njegovo da se nađe u knjižarama?


Ja sam je kupovao za rodjendane do pre godinu dve gde god sam je nalazio. Meni je stvarno bila ekstra. Kolumbar, Mishevi, Grbe u vrtu i Hodnik velikog hotela su mi omiljene price.

Sada verovatno po malo zabacenijim knjizarama moze da se nadje. Mada redovno vidjam njegove naslove.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana