Rumunjski inkubator za filmoljupce ( II )

Moja gošća darkonduty  nastavlja svoju priču ...

Nakon neočekivanog uspjeha rumunjske nacionalne kinematografije koja se do te prijelomne 2006. godine, odnosno prije pojave Puiua i Porumboiua na repertoarima vodećih europskih festivala, u najmanju ruku smatrala marginalnom i to do one mjere da se čak nije moglo niti utvrditi kako se njezin značaj zadržava isključivo unutar regionalnih okvira jer on niti kao takav nije postojao, uslijedili su novi uspjesi na jugu Francuske. Poslije Cannesa 2007. godine i najvećim skepticima postalo je jasno kako teorija o prošlogodišnjem uspjehu transilvanijskih filmaša kao tek pukoj koincidenciji nimalo ‘ne drži vodu’. Tog svibnja su dva nova naslova i, što je još značajnije, dva nova redatelja ubrala nove lovorike u korist postdiktatorske kinematografije.

Oba naslova instantno su zaradila pridjeve ‘kultni’, jednim dijelom zahvaljujući svojoj kvaliteti a drugim nesretnim okolnostima koje su prethodile sada već povijesnom uspjehu. Naime, netom nakon završetka snimanja svog dugometražnog prvijenca ‘California Dreamin’’ koje je privedeno kraju početkom kolovoza prethodne godine, mladi i talentiraniCristian Nemescu, do tad poznat isključivo kao pouzdano dobar autor kratkometražnog igranog filma, pogiba u prometnoj nesreći kad se u automobil kojim se zajedno sa tonskim majstorom vraćao s montaže filma zaletio pijani vozač. Tragičan završetak uzdrmao je sve koji su radili na projektu ali producenti su se pametno dosjetili posthumnom izdanju filma u integralnoj, nemontiranoj verziji uz dodatak sufiksa – ‘nedovršeno’. Takve okolnosti nisu previše odmogle filmu koji je zaradio posebnu nagradu Un certain regard ali je, u čemu se slažu mnogi, narušio strukturu same fabule. Za razliku od prethodnih ostvarenja ovo je bio prvi uspješni novorumunjski film koji se nije bavio skiciranjem svakodnevice pod diktatorskom čizmom već satiričnim prikazom ruralne sredine, njenog odnosa prema tranziciji, izvanjskom svijetu, različitim pogledima na stvarnost. Ustvari vrlo je nezahvalan zadatak opisati u nekoliko rečenica sve ono oko čega se gradi radnja u Nemescuovom filmu. Osnovne činjenice su jednostavne: godina je 1999., NATO bombardira susjednu Jugoslaviju, mala grupa američkih marinaca predvođena kapetanom Dougom Jonesom (u čijem je liku Armand Assante ostvario ulogu života) na tajnoj misiji nastoji prenijeti jednu od bombi na Kosovo. Stvari se zakompliciraju kada vlak s povjerljivim teretom zaustavlja te zatim na lokalnoj željezničkoj postaji zadržava korumpirani upravitelj Doiaru. Vojnici su neplanirano prisiljeni provesti pet dana u Capalniti čiji stanovnici pokazuju određeni interes i zanimanje prema došljacima. Kako dani odmiču, na površinu izranjaju sukobi između lokalnih moćnika, pojedinačni interesi i težnje lokalaca koje se većinom fokusiraju na mlade američke vojnike kao jedinu nadu u ostvarenje ikakvog pomaka ili boljitka, bilo da je riječ o financijskoj ili ideološkoj koristi. Nemescuova teatralnost i smisao za  izvanserijsko poigravanje stereotipima i kulturološkim razlikama na najbolji su mogući način ostvarene u scenama priredbe koju domaćini organiziraju kako bi ‘svemoćnim imperatorima’ pokazali pravu rumunjsku ‘dušu’ i gostoljubljivost. U tim se prizorima na najmanjem prostoru (svedenom na pozornicu, plesni podiji i stolove koji ga omeđuju) i u jednoj večeri ‘sudara’ većina protagonista, suma njihovih pojedinačnih aspiracija, tradicionalni rumunjski  te američki ‘nacionalni’ i popkulturni simboli (naravno u inkarnaciji najprizemnijeg kiča koji se može zamisliti).  Iako je doba ljeta, ta jedna večer utjelovljuje karnevalski sense, popuštanje inhibicija i  eruptiranje potisnutih ljudskih nagona koji se ovdje podastiru na vulgariziran način (odobravanje i ohrabrenje maloljetnih djevojaka na seksualne odnose s Amerikancima).  Dok sam film kao cjelina dobro funkcionira do tog trenutka, priča se kasnije suviše grana i raspršuje pa finale dolazi u neočekivanom i ne baš previše uvjerljivom raspletu. Doduše, to ne umanjuje talent režisera ali  ‘razvodnjuje’ cjelinu kao takvu pa je konačni dojam da se u tih 155 minuta zbilja ugurala baš svaka snimljena scena.

Od takvih suvišnih detalja i scena ne pati djeloChristiana Mungiua nagrađeno Zlatnom palmom –‘4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana’. Ono se u mnogočemu razlikuje od Nemescuova ostvarenja. Mungiu se vraća tmurnim, represivnim vremenima, običnim ljudima u teškim, egzistencijalno eksplozivnim situacijama istražujući ljudsku narav i porive kroz svjedočanstvo o bezrezervnom altruizmu i žrtvovanju ispričano kroz pogled jedne studentice, njene trudne prijateljice i ilegalnog abortusa organiziranog u bezličnoj hotelskoj sobi. Bezlična i bezdušna nije samo ta soba i hodnici koji vode do nje, već cjelokupna socarhitektura i blokovi kroz čije se sivilo, ispranost i mrak provlači glavna protagonistica Otilia na putu ka nečemu što se u samoj završnici može protumačiti kao začetak samodestrukcije. Nju maestralno tumači Anamaria Marinca čije su sposobnosti mimike i gestikulacije te iskazivanja maskimalne dubine emocija i patosa koje mogu zaposjesti ljudski duh kroz nevjerojatni minimalizam riječi i pokreta toliko zapanjujuće i zadivljujuće same po sebi i time razlog više zbog čega ne treba zaobići ovaj film ( pogotovo scenu večere u stanu  roditelja Otilijinog dečka). Ovo djelo je uz ‘Smrt gospodina Lazarescua’ najbolje i najautentičnije ostvarenje mlade rumunjske kinematografije koje se jednako uspješno koristi zatečenim uvjetima na terenu, njegujući naturalistički pristup kroz pseudodokumentarizam i za njega tipične duge kadrove.

Prošle godine Rumuni su se iskazali još trima naslovima koje ozbiljniji filmofili ne bi trebali propustiti. Porumboiu se vratio sa vrlo dobrim kvazikrimićem ‘Policijski, pridjev’, Christian Mungiu sa skupinom još četiri režisera ponovio uspjeh u šestodjelnom omnibusu  ‘Priče iz zlatnog doba’ a debitantRadu Judeiznjedrio surovost tranzicijskog kapitalizma u minijaturi ‘Najsretnija djevojka na svijetu’.

‘Policijski, pridjev’ u srži se bavi onim što se skriva iza onoga što izvire na površinu na kojoj se, da stvari budu paradoksalne, ne odvija mnogo toga. Mladi policajac ima zadatak pratiti i nadgledati skupinu djece koja se okuplja prilikom zajedničke konzumacije jointa i u kojoj se nalazi potencijalni diler. Njegov krajnji cilj trebao bi biti identificiranje i privođenje istog no ispada da sam zadatak i nije tako jednostavan. Cristi je doveden pred zid nerazumijevanja nadređenih i gordijski čvor moralne dileme koju se čini ne može nikako otpetljati. Pri tome mu ne pomažu niti sučeljavanja sa suprugom u kojem dijalozi tumačenja riječi, značenja i simbola otkrivaju nedostatak glavnog junaka za poistovjećivanjem te percipiranjem svijeta iz perspektive koja nije njegova vlastita. To elementarno nerazumijevanje dolazi do ‘crescenda’ u sceni sučeljavanja sa šefom policijske postaje gdje u igri moraliziranja dotični poseže za vanserijskih rješenjem - riječnikom pojmova!

‘Priče iz zlatnog doba’ omnibus je šest priča iz doba koje je Ceausescuova propagandna mašina nazvala ‘zlatnim’. Uz Mungiua režiju potpisujuRazvan Marulescu, Ioana Uricaru, Constantin Popescu te Hanno Hofer. Priče su to koje imaju status urbanih mitova za koje se ne zna jesu li se pouzdano dogodili ili su plod mašte koje se može shvatiti kao imaginarijski otpor režimu. Zbog toga svaka priča nosi početni naziv legenda dok se protagonisti izmjenjuju pa tako pratimo sudbine lokalnih aparatčika koji bezuspješno nastoje pripremiti selo za prolazak diktatora kroz nj, što se na kraju niti ne događa ali priča kulminira u urnebesno smiješnoj završnici nakon koje je smijeh dugo teško zaustaviti. Tu su i policajac i njegova obitelj koji prošvrecaju živu svinju u tipičan blokovski stan pa smišljaju na koji način da ubiju nesretnu životinju bez popratnog skvičanja koje bi moglo privući pažnju susjeda. Na koncu se odlučuju trovanjem butanom iz plinske boce. Zatim švercer jajima, studentica i besposličar koji se uvalače u klupko sitnih prijevara koje neće završiti dobro, fotograf i pomoćnik koji po naređenju ‘odozgo’ moraju retuširati fotografiju vođe u nepriličnoj situaciji…Sve su to ljudi koji su u bivšem režimu propatili na ovaj ili onaj način ali autori svu tu patnju i borbu za preživljavanje prikazuju na autrentično komičan i našem mentalitetu posve razumljiv način.

‘Najsretnija djevojka na svijetu’ mali je Judeov biser o nimalo sretnoj djevojci koju na tipično eksploatatorski način iskorištava marketinška industrija uvjetujući joj snimanje prigodne reklame u kojoj treba utjeloviti najsretniju djevojku na svijetu kao bi mogla preuzeti Daciju osvojenu u nagradnoj igri. Većina filma snimljena je na jednom mjestu i u jednom danu, na jednom od trgova prijestolnice do kojeg djevojka stiže iz provincije u starom i oronulom vozilu u pratnji gramzljivih roditelja. Oni imaju svoj plan i on se kosi s djevojčinim koja vjeruje kako polaže potpuno pravo da zadrži osvojeni auto. Producenti žele snimiti reklamu prije mraka no vrijeme polako odmiče, njime i prirodno svjetlo, a ‘sretna’ dobitnica je nakon niza bezuspješnih repeticija sve manje u stanju odglumiti ono što se od nje očekuje. Napetost sve više raste pa je ubrzo samo pitanje vremena kada će sukob na relaciji producent- otac - djevojka eskalirati. Film je vrlo gledljiv, obojen svakodnevnim humorom koji većinom počiva na generacijskim razlikama između roditelja i djeteta i uspijeva vjerno oslikati odnos pojednica u raljama beskrupuloznog tranzicijskog kapitalizma. Interesantan je i podatak koji svjedoči o autentičnosti ove priče. Naime Jude za život najčešće zarađuje kao režiser reklama pa je jednom prilikom bio slučajni svjedok situacije koja ga je potakla na pisanje scenarija za dugometražni prvijenac.

Kako je priča počela, red je da se i završi na istom mjestu gdje je za mene sve i krenulo - na prošlogodišnjem ZFF- u gdje je ovaj film i prikazan u službenoj konkurenciji. Nadam se da se tu neće zaustaviti i uspješan ciklus  rumunjskog filma, a sudeći prema zadnjim vijestima sa netom završenog Berlinalea priča još nije gotova. Pa sad  kom se zviždi, nek zviždi ;)!