Piše: Aleksanadar
To: anthro@institut-dethnologie.ch
From: vrač@nedođija.co.drp
Poštovani kolega,
Znate i sami, naš posao etnologa je takav da moramo da se saživimo sa urođeničkim plemenima koja proučavamo i, istovremeno, posmatramo ih sa hladne distance, objektivnim okom naučnika.
Boravim u jednom gradskom naselju, smeštenom na ušću dveju reka, koje je imalo burnu istoriju i često prelazilo iz ruku jednog u ruke drugog plemena. Kao što znate, poštovani kolega, da bih upoznao lokalne običaje i naučio jezik, zaposlio sam se u jednoj od ovdašnjih institucija. Urođenici su vrlo ljubazni i odali su mi razne počasti, između ostalog, tako što su me promovisali u „vrača“. U tom svojstvu, imam priliku da izbliza posmatram ponašanje, gestove, i, nama Švajcarcima, teško razumljive običaje.
Elem, u jednoj trošnoj građevini, gde je smeštena visokopoštovana institucija u kojoj sam trenutno angažovan, reših da svratim do „poglavice“ (ono što bi kod nas bio, recimo, direktor). Međutim, čim sam zavirio u njegovu pećinu („kancelariju“), shvatih da se dešava nešto neobično. Bilo je tu, osim poglavice, još nekoliko plemenskih starešina. Oni me pozvaše da uđem...
Na stolu je stajala kamara „para“, u svežnjevima. („Pare“ su zbirni naziv za komadiće pergamenta, na kojima je otisnut plemenski totem. Služe razmeni dobara, ali imaju prevashodno ritualni i simbolički značaj.) Ukratko mi objasniše da upravo prisustvujem drevnom ritualu „delenje para“, koji treba strogo razlikovati od takođe zastupljenog „delenja plate“, jer je „plata“ namenjena običnom narodu, puku, a „pare“ njima, plemenskim starešinama... Ove ugledne starešine su obema rukama grabile sa gomile i trpale u svoje džepove. Neki su imali i vreće za tu namenu. Pozvaše me da im se pridružim! Iz učtivosti uzeh par komadića.
U jednom trenutku primetiše da ima viška para, sa kojima ne znaju šta bi. To, istina, za ove ugledne starešine, i nije bila neka vrednost, ali bi bila i te kako primamljiva za one zaposlene u ovoj visokopoštovanoj instituciji, koji rade neke obične, svakodnevne poslove: čuvar ulaza, pečatolupac, telefonojavljač, dostavljač, papiroslagač, račundžija i dr. Upitah poglavicu kako će podeliti pare, a on mi uputi sažaljivi pogled.
Poglavica je rešio da višak para podeli po zaslugama, ali i u skladu sa drevnim plemenskim običajima. (Ipak, ne znam ni sâm zašto, imao sam utisak, da on to čini potpuno po svome nahođenju!) Imao sam, takođe, priliku da izbliza posmatram ceo ritual. Kada neko od zaslužnih radnika dođe po pare, poglavica diže ruke uvis, hvata se za glavu, a zatim se lupa u grudi. Za to vreme zaposleni klima glavom. Nakon toga zaposleni klekne, poglavica položi obe ruke na njegova ramena i izgovori sumu koja mu pripada. Poglavičin pomoćnik sa strane odmah uručuje pare ovom srećniku. Ovaj ritual, sa dubokim značenjem, ima naziv „blagoslov“.
Niko od zaposlenih, međutim, nije znao kada će ga poglavica „blagosiljati“, niti kolikom sumom. Ovog puta, desilo se da, zbog najvećih zasluga najpre bude pozvan – i, naravno, najviše nagrađen – račundžija, čiji se posao inače sastoji u tome da čuva poglavičinu riznicu i, povremeno, prebrojava dragocenosti. Poglavica je odao toliku počast račundžiji, da je, pred mojim začuđenim očima i izmenivši maločas spomenuti ritual, najpre dubio na glavi, a na kraju je optrčao tri kruga oko njega vičući „to, to, to“ (na lokalnom jeziku ova kratka reč znači, otprilike, „voljeni moj“).
Zatim su redom nagrađivani ostali vredni radnici, opet prema zaslugama, ali i u skladu sa prijateljskim odnosima koje poglavica gaji prema njihovim porodicama.
Međutim, bilo je i nesrećnika koje poglavica nije pozvao, nije im ukazao nikakvu počast i nije ih nagradio. Oni su bili jako tužni, ali i prilično zavidljivi prema svojim kolegama. Razgovarao sam sa njima prijateljski. Na moje iznenađenje, oni nisu pokazivali nikakvo poštovanje prema autoritetu poglavice. Naprotiv, tvrdili su da je on izneverio drevne plemenske običaje, da nagrađuje neradnike i bašibozuke, da je nagradio čak i bratanca svog druga iz planine. Po njihovim rečima, račundžiji je odata tako velika počast, jer je prikrio neke poglavičine prekršaje strogih plemenskih zakona... Nazvaše poglavicu raznim pogrdnim imenima. (Ko će znati šta je istina? Ah, teško je nama, Švajcarcima, proniknuti u svu rafiniranost ovih plemenitih divaljaka!)
Međutim, dalja istraživanja koja sam preduzeo dala su još čudnije rezultate. U drugim institucijama i na selima, ovaj običaj „deljenja para“ ima još drastičnije oblike. Tako, na selu, recimo, obično poglavica ide sa jednom velikom vrećom, koju drži u levoj ruci, a desnom rukom grabi iz vreće i baca saplemenicima. Naravno, najveći i najjači odmah razjure ostale i ugrabi veći deo. Onda se povuku i pruže šansu sirotanima da uzmu poneki komadić pergamenta.
„Deljenje para“ je, takođe, ritual prisutan u institucijama, koje na lokalnom jeziku nose čudne nazive: „skupština“, „vlada“, „elektrodistribucija“, „bolnica“, „škola“... Teško je sve nabrojati.
Istraživanje pokazuje da je poštovanje prema ovom običaju zastupljeno u velikom procentu. Nešto preko 70% populacije na ovaj ili onaj način ga upražnjava. Struktura preostalih 30% je sledeća. Tu je, najpre, malobrojna grupa onih koji preziru tradiciju i zalažu se za usvajanje „modernih“ shvatanja, tipa „radi pa zaradi“ ili „ne kradi“. Međutim, brojnija je grupa onih koji bi takođe upražnjavali ovaj običaj (kada bi samo mogli), ali pošto su izgnani iz plemena, žive po pećinama i hrane se korenjem.
Verujem da će Vam sve ovo biti čudno, da ćete biti zbunjeni, ali obimna istraživanja naših kolega, ankete, svedoci i stari dokumenti to potvrđuju.
Redovno ću Vas obaveštavati o novim nalazima istraživanja.
Vaš odani,
Maximilianus
alias vrač Oštro Pero