Pre otprilike tri/četiri godine, vreme brzo prolazi, radila sam na lokalnoj televiziji na poslu komjuterske podrška pri realizaciji programa. Kao početniku bio mi je dodeljen mentor ─ kolega koji je rado kao realizator. Bila sam primorana da brzo učim i to mi je polazilo za rukom, brzo sam savlađivala radne zadatke i bila veoma ponosna na sebe. Tada, mentor mi je stalno pričao da "nikom ne treba da verujem jer su svi, naše kolege, podli i skloni manipulaciji" i da je "on bog na televiziji i da treba samo njega da slušam". To mi je, naravno, smetalo, ali hajde, ima raznih ljudi…
Bilo je u redu sve dok nisam počela da se interesujem i za druge poslove: montaža, kamera, ton, realizacija. Mentor je tada počeo da se ponaša kao pomahnitao. Deo u kom je smeštena tehnika često je grmeo od njegove dreke upućene meni. Smetalo mu je APSOLUTNO sve: ako pijem kafu zašto to radim tako sporo, sve što ja govorim ili radim, ako sedim u realizaciji on bi baš tada “trebao nešto da završi na komjuteru” i grubo bi mi saopštavao da napustim prostoriju. Nisam preterano reagovala na njegove ispade ─ viđala sam ga dva do tri puta nedeljno, i još uvek sam osećala zahvalnost jer me je uveo u posao.
Jednom me je kolega pozvao da pomognem oko tona, ušla sam u realizaciju i u šali sam rekla: „Ajde da uradimo ovo, samo mi pokažite gde treba da sednem“, moj mentor se razbesneo i nazvao me je glupačom, naredio mi da smesta izađem iz prostorije i “da se gubim, da on odlučuje o tome ko će šta da radi i da ne umišljam da mogu sve”. Pokušala sam da objasnim da je to šala, međutim, toliko je urlao i mlatarao rukama da sam se uplašila da me ne udari i potištena izašla iz prostorije. Jedno vreme se nismo viđali, on je radio suprotne smene od mene, slao mi je nekakve poruke preko kolega, kao "da nije bilo njega ja se ne bih zadržala na poslu ni mesec dana", i slične.
Epilog
Došlo vreme godišnjih odmora, u realizaciji ljudi koliko da pokriju smene. Ponudih se da radim realizaciju dok oni koriste odmor. Dogovorili smo da idem prva i iskoristim deset dana, a potom će ostali. Posle četiri dana mog odmora zove me moj bivši mentor (tada to više nije bio) i umilnim glasom moli da "ako ikako mogu prekinem odmor i dođem na posao". Pristala sam. Radila sam realizaciju, to je jedan od najodgovornijih poslova na televiziji i svaki put kad je emisija išla uživo doživljavala sam blagi slom živaca iz straha da nešto ne pogrešim. U tom grču radila sam nešto više od dva meseca. Završili se odmori i ja sam prešla da radim svoj poso komjuteriste. Tada počinje pravi horor. Moj mentor se okomio na mene da moram da pređem na realizaciju. Pokušavala sam da mu objasnim da ja to još ne mogu da radim, ništa nije vredelo: "on je želeo više slobodnog vremena, dosta se on patio i da je vreme da sada neko drugi to radi". Za vreme pauze za kafu govorio mi je da izađem iz prostorije u kojoj on sedi, da ugasim cigaretu jer mu smeta ─ iako su oko nas svi pušili, žalio se direktorici da odbijam posao i da ne sarađujem, urlao je ako zamenim kolegu na realizaciji, ostavljao mi poruke da nisam dobro ispratila emisiju prethodnog dana i da je "bolje da sama idem odatle da me ne bi on izbacio".
U međuvremenu, više puta na njenu ili njegovu inicijativu bila sam na razgovorima kod direktorice, koji su se završavali u stilu: "da ga pustim da se izduva", "da je on ipak po stažu stariji od mene", i slično. U glavi mi je bio pravi haos, pokušavala sam da od njega tražim objašnjenja, i dobijala odgovore u stilu da mu se "jednostavno tako može".
Jednog dana, rastrzana i neispavana, jer sam čitave noći razmišljala kako da izguram smenu sa njim, napravila sam grešku u redosledu reklama, što se na TV-u, inače, dešava. Počeo je da urla, udara o sto, vikao je toliko da su se kolege iz redakcije, koja je bila na drugom spratu, sjurile da vide šta se događa. Zgrabio me je za ruku i izveo iz prostorije, zapretivši da mi više ne pada na pamet da išta radim kad je on u smeni. Tako je i bilo ─ kad god su nam se smene poklapale ja nisam ulazila u realizaciju.
Došlo je do privatizacije i otpuštanja radnika ─ naravno, prva sam dobila otkaz. Njegov komentar, pun likovanja, bio je: "šta sam posadila to sam i požnjela". Napominjem da nisam imala rešenje za stalni radni odnos već na određeno vreme koji se produžavao svaka tri meseca, i tako dve godine. Svo vreme imala sam moralnu podršku od kolega u smislu "da mi u jedno uvo uđe a na drugo izađe", "da nisam prva nad kojom je on isprobavao svoje moći i da ne treba da mu se suprostavljam".
Suprostavljala sam se ─ nisam sebi mogla da dozvolim da me ponižava. Na samom početku, sećam se, rekla sam mu da nije dobar čovek i da ga molim da razmisli da li ima pravo na takvo ponašanje. Mislim da je ta moja opaska bila inicijalna kapisla za sve. Čula sam posle da pričao kako me je mnogo zavoleo i da je uložio sve napore da me obuči, a ja njemu vratila nezahvalnošću. Čujem da je sada našao novu žrtvu ─ kolegu mirnog temperamenta koji iz straha da ne ostane bez posla trpi i ćuti.
Ja trenutno sedim kod kuće, bez posla, i sa velikim strahom od ponovnog kontakta sa kolektivom...
PRETHODNI TEKSTOVI:
IZA SVAKE PREPOTENCIJE UVEK SE KRIJE NEKA IMPOTENCIJA
MOBBING ─ ZLOSTAVLJANJE NA RADNOM MESTU (II)
MOBBING ─ ZLOSTAVLJANJE NA RADNOM MESTU