Kad god bi nam se smučio industrijski hleb koji se prodavao u našoj ulici, moji ukućani bi me umilno pogledali i raznežili se: „Jao, kako bi bilo lepo da otrčiš dole, do Šiptara i uzmeš nam onaj njegov hleb, da se slatko najedemo". Ja sam, naravno, takođe više voleo Šiptarov hleb, pa mi takva žrtva nije padala teško. Taj Šiptar je u stvari bio moj kralj, jer je osim najukusnijeg hleba u gradu pravio i sladoled kakav nikada nigde, ni pre ni posle toga nisam jeo.
U našem kraju osim njega nije bilo drugih pekara, pa se svaki razgovor o sladoledu i hlebu, među nama decom, završavao veličanjem našeg Šiptara.
Jednom, kada sam naišao na zatvorena vrata njegove radnje, u strahu da se možda nekud odselio pokucao sam na ulaz za radnike i zabrinuto upitao nekog od njegovih pomoćnika: „Izvinite, da li znate kada će čika Šiptar ponovo početi da radi?". Čovek me je mrgodno pogledao i upitao: „Kako ti to govoriš mali, a? Jel' te tata tako vaspitao? Misliš, pekar?" Nisam znao o čemu taj čovek govori, niti zašto je tako neprijatan. Kao da on može da voli mog kralja, Šiptara, više nego ja.
Kada sam to ispričao roditeljima, bili su veoma ljuti što sam ih „obrukao". Tada su mi objasnili da je moj kralj po zanimanju pekar, a po nacionalnosti Albanac. Tata je rekao da naš izraz Šiptar oni shvataju sasvim drugačije, ali nije znao zbog čega, jer oni i sami sebe zovu Šiptarima. Pošto mi ništa nije bilo jasno, od tada se nisam usuđivao da našeg pekara zovnem bilo kojim imenom, za svaki slučaj. Ali smo nastavili da, kad god sam ušao u radnju, zbijamo šale, naravno na srpskom.
Njegovog širokog osmeha setim se uvek kada uđem u pekaru u budimpeštanskoj Baroš ulici, koju je nedavno takođe otvorio Albanac. Kao i kralj iz mog detinjstva, i ovaj peče najbolji hleb i pecivo u gradu. I on se, kao i onaj, uvek nasmeje kada me vidi, komšije smo. Pozdravljamo se i ćaskamo na trećem - madjarskom jeziku, koji mu je, vidim, još uvek stran. Ali se razumemo. Ne dajem mu do znanja da bismo mogli i drugačije. Strepim. Ne znam da li bi i tada sve bilo isto.