
Mnogo me nervira pasivnost i samosažaljenje nekih ljudi koje znam a i ljudi koje ni ne poznajem a koji nemaju posao. Traženje posla im se svodi na kukumavčenje uz kaficu i povremeno raspitivanje kod najbližih drugara "ima li negde neki posao... ali da je dobro plaćen". A na stolu skupe cigarete, najskuplji mobilni bez kredita i tabloidne novine. Gospodo ne traži se tako posao.
Traženje posla je isto posao. Ustaneš u 7 pa pravac na autobus i od firme do firme, od lokala do lokala...
Energičan nastup sa pristojnim osmehom na licu. Niko ne voli namrštene i očajne ljude. Dobar dan ja tražim posao, ne biram. Pa danas 8 sati tražiš posao, pa sutra, pa u subotu prepodne... Pa dođeš opet u istu firmu, tražiš sastanak sa direktorom, vlasnikom, menadžerom... Šalješ emailove, zoveš, nudiš se, ... Pa kad se osvrneš, za 20 dana si ostvario 250 kontakata. Pa tako sledećeg meseca, pa sledećeg, ... Ipak je tako značajno veća verovatnoća da se nađe bilo kakav posao nego oprobanom metodom negativnih očekivanja da se nađe super posao. Pa kad se zaposliš kreneš od najniže plate pa se kroz rad dokazuješ i kvalifikuješ za bolji posao i veću platu. Čista glupost je da poslodavci samo eksploatišu. Naravno da eksploatišu ali su dovoljno racionalni da plate više nekog ko im više zaradi.
U Srbiji, kad neko nema posao on kuka kako nema posao. Na zapadu kad nemaš posao, posao ti je da tražiš posao 8 sati dnevno.
Ako je nekog sramota da radi bilo kakav posao a nema šta da jede onda i ne zaslužuje da nađe posao. Uvek je bolje da imaš nekakav posao nego nikakav.
Samoupravni socijalizam je odstranio radnu naviku čak i iz sećanja ljudi koji imaju iluziju da rade a u stvarnosti su samo zapošljeni i teče im socijalno i zdravstveno. Produkt rada takvog zapošljavanja je nula u najboljem slučaju a u realnosti čist minus. Ti isti "radnici" kada se dočepaju nekog posla u inozemstvu postaju radnici sa odličnim radnim navikama. Tačno je da ne zarađuju isto kao u Srbiji. Zarađuju više. Ali ne zaboravimo da statistike pokazuju da plate nikad ne traju mesec dana nego po pravilu kraće, svuda pa i u tim zapadnim zemljama koje se idealizuju kao zemlje blagostanja za sve. U stvarnosti je drugačija. Retki su oni koji od plate žive lagodno i imaju vremna (i šta) da troše, a oni koji su se obogatili, radeći za platu, su odavno ovekovečeni u tekstovima "mitovi i legende kapitalizma".
Sada ide deo koji ne razumem. Ti isti potencijalno pravi radnici, koji dokazano umeju da rade po zapadnim standardima, dižu se protiv zapadnih poslodavaca u Srbiji koji traže, ni manje ni više, civilizacijski prihvaćeno angažovanje na poslu u toku celog radnog vremena.
Mediji su nedavno objavili da naši radnici u italijanskoj fabrici na srpskom tlu ili srpskoj fabrici sa italijanskim menadžmentom su počeli da se bune i daju otkaze...
„Ima mnogo nesnalaženja. Fijat forsira posao i radnici, u odnosu na prethodni period, sada moraju da obavljaju mnogo više operacija na traci. Neki od njih ne mogu da izdrže taj tempo. S druge strane, neki poslovi još nisu normirani i ne zna se koliko se dobija za prekovremeni rad. Mali je razmak između smena, a radnicima je, očigledno potrebno više odmora. Mnogi više vremena provode u fabrici, nego kod kuće, budući da se ponekad ostaje i posle isteka radnog vremena“, kaže Zoran Mihajlović, predsednik Samostalnog sindikata Zastave.
Čudo neviđeno. Poslodavac forsira posao. Pa normalno da se forsira posao. Od radnika se traži da rade i prvog, i trećeg i osmog sata radnog vremena na isti način. Da RADE. Ništa manje od toga. Zna se pauza je pola sata za ručak. Nema kafice, cigareta, fejsbuk, da odvedem dete kod majke, uplatim kladionicu, pročitam novine, ... Na poslu se RADI. Ali nekima je to neobično:
Kolega sa montažne linije Marko Despotović navodi da će po povratku u Zastavu najverovatnije konkurisati za socijalnu otpremninu. „Posle 30 godina rada više nisam u stanju da se bakćem na poslu. Mislio sam da mogu, ali ne ide i sada ću da se prijavim za odlazak po socijalnom programu“, navodi ovaj, sada već bivši radnik FAS-a.
Ne mogu da verujem. Mrzi ga da se BAKĆE na poslu. Verovatno je bolje da mu šalju platu na kućnu adresu da se ne bakće da dolazi na posao. Kako li nije hladno tim polarnim medvedima?
Evo šta piše da je stanovište poslodavca:
Portparol FAS-a Đuzepe Zakarija smatra da je odluka „malog broja radnika” da napuste fabriku njihov „lični čin”, te da u Fijatovom kodeksu ponašanja koji se primenjuje u svim fabrikama Fijata u svetu, i koji nije objavljen samo u Kragujevcu nego na pet kontinenata, nema ničeg neuobičajenog, Izuzev ako neko ’neuobičajenim smatra obavezu da se na poslu nađe u dogovoreno vreme i da ga napusti kada istekne radno vreme“.
Koliko se ja razumem radni odnos podrazumeva prava i obaveze. Meni se čini da rasprostranjena ideja o poslu gubi iz vida jednu sitnicu. Obaveze.
I još jedne stvari da se podsetimo. Znam da boli ali Tito je mrtav.