Odavno smeram da napišem tekst o Manastiru koji izuzetno volim. Nažalost, najnoviji dogadjaji naterali su me da taj svoj naum učinim brže nego što sam očekivao.
Pre tri dana, neki mediji objavili su vest da je bratstvo Manastira Sveti Arhangeli kod Prizrena u toliko teškoj situaciji da razmišlja da napusti Manastir. Dan kasnije, a evo i danas, vest je bilo moguće naći samo na sajtu Kurira. Volšebno je nestala iz svih drugih medija!
Raspitao sam se na par mesta i shvatio u čemu je stvar: kažnjavaju ih zato što su "Artemijevi". Ne samo da su ih doveli u bezizlaznu situaciju uskraćivanjem koječega (pored sve muke koju ionako imaju pod pritiscima kojima su izloženi), nego je organizovano i zatiranje svake vesti o njihovoj situaciji.
Iz sasvim drugog izvora, saznao sam da sličnu sudbinu deli i Manastir Devič. Sestrinstvo bukvalno gladuje. Prijateljica koja ih je posetila priča da kad su ona i njena majka bile u poseti, videle su da su zalihe hrane bile pri kraju i da monahinje dele dva krompira i jednu papriku za ručak.
Ne želim da se stavljam ni na jednu stranu. Ne želim ovde ni da ih napadam ni da ih pravdam. Svako nosi svoj krst, pogotovo onaj ko ga je sam izabrao. Ali ne mogu da odćutim iz nekoliko razloga. Najpre, za ovaj Manastir sam emotivno vezan. Mnoge lepe trenutke proveo sam u njemu, pogotovo u ova zlohuda vremena. Mnogo važnije, ne podržavam kažnjeničke metode koji se očigledno koriste u obračunu unutar Sprske pravoslavne crkve. Konačno, iznenadjuju me dodvorički postupci medija koji ovakvu vest sakrivaju od svojih čitalaca.
***
Manastir Svetih Ahangela nalazi se u klisuri reke Bistrice, udaljen tri kilometara od Prizrena na Šar planini, starim putem koji vodi dalje ka Štrpcima, Uroševcu i Skoplju. Zadužbina je Cara Dušan. To je, u stvari, mauzolej cara Dušana - mesto koje je najmoćniji vladar Balkana svog doba odredio sebi za večni počinak. Kada je car Dušan umro, njegovo telo je preneto u manastir i sahranjeno u monumentalnoj grobnici.Podignut je je na na platou trougaonog oblika na levoj obali reke, u podnožju uzvišenja na kojem je podignuto srednjovekovno utvrđenje Višegrad. Ranije je tu postojao stariji manastir ili crkva, takodje posvećen svetim Arhangelima. U njemu je Dušan ozdravio nakon teške bolesti, zbog čega se odlučio da na tom mestu podigne svoju zadužbinu.
Dušanov deda, kralj Milutin, poklonio je Višegrad prizrenskom episkopu kao utočište za slučaj rata. Kasnije je Dušan prizrenskom episkopu dao tri sela u zamenu za tvrđavu koju je nakon toga priključio manastiru, povezavši ih bedemima u jednu celinu.
Dušana je ovu veliku lavru izgradio u periodu između od 1343. do 1352. godine. Za rukovodioca gradnje car je odabrao prvog manastirskog igumana Jakova, koji je kasnije postao mitropolit Sera.
Sveti Arhangeli bili su u Evropi poznati po graditeljskoj lepoti i ogromnom bogatstvu. Letopisci iz XV veka koji su imali prilike da ovo zdanje vide u punom sjaju, govore da mu nema ravna pod suncem. Crkva je imala kameni ikonostas, raskošan i u srednjem veku nadaleko čuven pod, u narteksu, od belih i plavih ploča, a u naosu od kamenih reljefa, u čije su kanelure ubacivane mozaičke pločice. Pored složenih geometrijskih motiva, na ovim podnim mozaicima bile su prikazane fantastične životinje, grifoni, lavovi, ptice i ribe. Detalji sa arhangelskog podnog mozaika često su korišćeni u svetovnom i crkvenom graditeljstvu. Pod novopodignute hercegovačke Gračanice kod Trebinja krase predstave iz ovog mozaika.
Carevom darovnom poveljom određen je visok društveni položaj manastira: sa 93 sela, prihodima od prizrenske carine, sedam crkava sa njihovim posedima i ljudima, rudnikom gvoždja u Toplici, vinogradima i oranicama, pravom na besplatno ulje, so, svilu, vino, med, vosak i ribu, 467 vlaških porodica, 8 arbanaških katuna, kao i odabranim zanatlijama uključujući i zlatare koje su mu stavljeni na raspolaganje. Sveti Arhanđeli su od osnivanja bili najbogatiji srpki manastir. Manastirska dobra prostirala su se od Šarplanine do Jadranskog mora. Prihodi od bogatog prizrenskog trga pripadali su manasitiru, ulje je stizalo iz Bara, a riba iz Skadarskog i Plavskog jezera.
Manastirski kompleks, površine 6.500 kvadratnih metara, imao je u srednjem veku bratstvo od više stotina monaha, a u sklopu manastirskog kompleksa nalazila se velika crkva Sv. Arhangela, manja crkva Sv. Nikole, višespratni manastirski konaci, biblioteka, bolnica, kao i prostrana manastirska trpezarija sagrađena u obliku upisanog krsta. Bio je zaštićen pogodnim strategijskim položajem i snažnim zidovima, koji su povezani sa utvrđenjem smeštenim iznad njega. Manastir je tamošnji narod zbog velelepnosti građevina nazivao i Dušanovim ili Carskim gradom.
Iz manastirske povelje se vidi da je u okviru kompleksa postojala naročita zgrada određena za bolnicu. Monumentalna trpezarija imala je osnovu upisanog krsta, sa apsidom na istočnoj strani. Most preko reke Bistrice povezivao je manastir sa Dušanovim dvorcem u Ribniku i carskom palatom u Prizrenu.U manastirskoj crkvi dogodilo se istorijsko pomirenje Srpske crkve i Carigradske patrijaršije. Istoričar Konstantin Jireček piše da su 1375. godine, posle izmirenja srpske i grčke crkve, izaslanici obeju crkava održali službu na grobu cara Dušana i skinuli anatemu sa njega, cara Uroša i patrijaraha Joanikija i Save. Jedno vreme je u manastiru boravio sveti Jefrem, srpski patrijarh u vreme Kosovskog boja.
Posle pada Prizrena pod tursku vlast 1455. godine, Manastir počinje da propada, a 1615. godine Sveti arhangeli su srušeni, a od materijala je napravljena Sinan-pašina džamija. Ostatke manastira vremenom je prekrio nanos koji je voda donosila s padina.
Nedostatak pisanih tragova nadomestilo je narodno predanje sa svojim brojnim pričama i legendama, vezanim za manastir. Jedna od njih kazuje da je na vrhu krsta na kubetu stajao dragi kamen pri čijoj se svetlosti, noću kao usred dana, moglo ići do Svanjskog mosta koji se nalazi tridesetak kilometara od Arhangela. Postoje i priče koje govore o stradanju i kazni koja je stigla Sinan pašu zbog rušenja manastira. Kažu legenda da ga je sulta pozvao u Stambol nezadovoljna pobunama koje je rušenje crkve i zidanje džamije od njenog kamena izazvalo medju rajom. Shvativši šta ga čeka, Sinan paša se obesio.
Godine 1927-me Dr. Radoslav Grujić preduzeo je prva arheološka iskopavanja a sav nađeni materijal je prenet u Arheološki muzej u Skoplju. Tada je pronađen i grob cara Dušana. Dve godine kasnije, carevo telo prebačeno je u Beograd, u crkvu Svetog Marka. Sedamdesetih godina prošlog veka obavljeni su konzervatorski i restauratorski radovi. Do sada je pronađeno oko 1700 dekorativnih fragmenata (anđeli i svetitelji, ljudske glave, zoomorfni i biljni motivi) koji su krasili ova dva carska hrama.Obnova manastira počela je devedesetih godina. Urađena je potrebna infrastruktura a unutar starih zidova izgrađen je konak za život monaškog bratstva. U konaku je sagrađena kapela posvećena svetom episkopu Nikolaju Žičkom. Prvi monasi se useljavaju 1998. godine, a manastir počinje da dobija značajnu ulogu u duhovnom životu srpskog naroda i stanovništva ovog kraja.
Manastir je stradao nekoliko dana po dolasku KFORa, u junu 1999. godine. Tada je otet otac Hariton. Njegovo obezglavljeno telo pronađeno je sa mnoštvom uboda u leto 2000 u masovnoj grobnici u Prizrenu. Glava nije nađena ni do danas, a telo je sahranjeno u Crnoj Rijeci, manastriru u kom se zamonašio. Ikona sa likom novomučenika Haritona, koji u ruci drži svoju glavu, stoji u kapeli u Arhangelima. Bratstvo je otišlo u izbeglištvo, da bi se vratili posle mesec dana, kada im je KFOR garantovao bezbednost. I zaista, prilikom poseta manastiru, video sam da postoji dobra saradnja sa nemačkim vojnicima. Monasi ističu da ni kamen na kamenu ne bi ostao da nije bilo nemačkog Kfora. Nažalost, ukletog 17. marta 2004. godine ni oni nisu mogli da spreče podivljalu masu da uništi sve šta stigne. Život manastira u potpunom okruženju sastoji se od svakodnevnih bogosluženja i manastirskih poslušanja. Duborezačka radionica za sitni duborez, koji je vrlo redak, poznata je i van granica zemlje. Radi krojačka radionica, a monasi se osposobljavaju za rad na računarima. Danas je manastir postao duhovni centar oko kojeg se sabira preostali pravoslavni narod . Manastir ima podršku stanovnika okolne Sredačke župe, kako preostalih dve stotine Srba, tako i većinskih muslimana.Pri pisanju ovog teksta, koristio sam materijale sa web stranica Srpske pravoslavne crkve, drustvo-svetiarhangel.org i sumadinac.de/manastiri/manastiri_arhangeli.htm.
***
Manastir Svetih Arhangela obilazio sam i u njemu boravio nekoliko puta. Krajem osamdesetih, kada sam učestao da obilazim sjajne prijatelji iz odreda "Prizrenski dečaci", prilazili smo kanjonom Bistrice ka Prevalcu - prevoju ka vrhu Šar planine. Tu je odred imao zgradu i prostor za logorovanje.Tih godina, od Manastira nije bilo ništa - tek polje na krivini reke obraslo travom, ostaci zidova i hrpe kamenja razasute na sve strane. Samo jednom smo zastali i prošetali po zaravni na kojoj su se ocrtavali obrisi manastirskih zgrada. Ali su nam domaći prijatelji uvek ukazivali na ovo mesto.
Pohodeći Kosovo i Metohiju od kraja 2001. godine, češće sam putovao sa grupama stranaca nego sa našima. Tako sam, maja 2003. godine, prvi put obišao Manastir koji je u medjuvremenu obnovljen. Bili smo prijatno iznenadjenji predusterljivošću monaha i Igumana Germana. Videlo se da se u Manastiru radi, da bratstvo predanošču udahnjuje život svetinji koja je napuštena samovala vekovima. Osetli smo da je svaki putnik namernik dobrodošao, i da je razgovor i topla reč nešto namanje što barem možemo učiniti. Posebno bih pohvalio oca Jovana, koji je odličan vodič. Smireno i jasno, i na enlgeskom jeziku, priča priču o Manastiru i životu u njemu.Dve godine kasnije, situacija je bila sasvim drugačija. Martovski pogrom koji su komšije iz Prizrena učinile bacio je niz Bistricu sav trud na obnovi Manastira. Konak smo zatekli popaljen i nagarvljen, malu crkvu u okviru njega uništenu, relikvije nagorele i upropašćene, zvona spremljena da jednog dana pozivaju na molitvu razbacana.
No, monasi se opet nisu predavali. Čim je huja prošla, vratili si se i rasčistili šta je bilo moguće. U početku su živeli pod šatorima i u kontejnerima. Brzom akcijom i dobrom podrškom već novembra dovršen je novi konak, na drugoj strani ulaznih vrata, uz brdo.
Tu u novom konaku zanoćili smo nas dvojica: ja i moj večiti vodič i saputnik po Kosovu i Metohiji, prizrenac Jugoslav, sada izbeglica. Na poljskim krevetima i u vrećama - nije se imalo bolje. A i ne treba. Tišina Manastira i večiti žubor Bistrice bili su dovoljni.
Rano ujutro, na Đurđevdan, pošli smo na službu. Tri monaha, troje od par tuceta Srba preteklih u Prizrenu koji su došli da osvete slavski kolač, i nas dvojica u maloj crkvici unutar konaka u kojoj su freske još samo obrisi grafita po belom zidu. Privilegija koje ću se dugo sećati.
Osvrtao sam se za Manastirom, ne znajući da ga neću dugo videti. Odleteo sam tog dana iz Prištine na Evropsku smotru skauta u Englesku, čvrsto rešen da istrajem da jednog dana u svetskom skautskom "hramu" u Gilvel parku podignemo pravoslavnu crkvu pored drugih svetilišta koja tamo stoje, te da iz Arhangela donesem kamen za ulazna vrata. Nažalost, život me odneo daleko.
Od novembra prošle godine, kad se izveselismo mi sa svih strana Balkana na Tari i kada nam se konačno pridružiše i naši prijatelji Prizrenci, planiram da ponovo odem u Arhangele. Nagovaram prijatelje da to bude za Đurđevdan, na dan zaštitnika nas skauta. Pa da onda odemo u Goru na čuveni susret Goranaca. Opire se par njih - slava je, njima ili rodbini.
Izmisliću nešto. Ovaj maj će me opet videti u Arhangelima.
Tokom ovih nekoliko obilaska Manastira, napravio sam stotine fotografija. Nadam se da se nećete ljutiti što sam ih dosta postavio u tekstu i što ću još njih ostavljati u komentarima.