Iako je prvi dan na Planici bio uzvudljiv moram da kažem da je drugi premašio sva moja očekivanja. U pozitivnom smislu, naravno. Ipak, nije sve počelo baš kao što sam zamišljala.
Sve je počelo od prevoza od Kranjske Gore do Planice, koji je kasnio, a kada je i došao mi, žene, od silnih ogromih novinara nismo moglei ni da se približimo kolima. Tu, pored mene, stajale su dve Hrvatice i posle nekih 15 minuta gledanja kako svi muškarci odlaze na Planicu, a mi ostajemo ispred hotela u kojem je smešten press centar, rešile smo da delujemo. Uhvatile smo se za ruke, napravile 'ogradu' i kada je došao prvi automobil nismo odustajale od toga da uđemo u njega.
I, u tome smo i uspele.:-) Gužva na Planici je bila ogromna, rekli su da je prisutno bilo 18.000 ljudi, ali meni deluje kao da ih je bilo mnogo više. Ovoga puta nisam uspela da se približim da budem tik uz podnožje skakaonice, ali sam bila dovoljno blizu da sve vidim. Moje nove prijateljice su bile malo pogubljene jer nisu ni znale šta ih očekuje, ali se jedna od njih bar dobro razume u ski letove i skokove. I, što je meni posebno drago, navija za Keflera. Da, Keflera, jer on, dečko, sam svoje prezime tako izgovara.:-) (za slučaj da neko krene da me ispravlja kako je on ustvari Kofler ;-))
Ipak, naš Andi nije leteo danas jer se nije našao u timu Austrije, bar što se tiče individualnog takmičenja, a njegovo mesto je zauzeo odlični mladi David Cauner. Ali, baš zbog toga sam ja dobila priliku da ga upoznam jer je trening gledao na metar od mene i mogu da kažem da je sa njim isti slučaj kao i sa Lojclom i ostalim Austrijancima koje sam juče upoznala.
Kako je takmičenje odmicalo tako je na Planici sunce sve jače sijalo, dok je vetar samo povremeno zadavao probleme organizatorima, a ja sam ponovo dan završila k'o Rudolf, sa crvenim nosom. I, baš tokom jedne od tih pauza zbog vetra, dok sam ja gledala okolo jedan čovek je počeo da me zove po imenu, iako sam ga ja tada prvi put u životu videla.Vrlo brzo sam shvatila da mi je video ime na propusnici jer ga je i teško ne uočiti kada je napisano velikim i to boldovanim slovima.
Prvo je počeo da komentariše moje crvene naočare, a onda i to što navijam za Austrijance jer treba da navijam za 'naše', a pretpostavila sam da su to Slovenci. Na kraju se ispostavilo da se radi o samo jednom Slovencu, Robertu Hrgoti, koji je slučajno njegov bratanac. Naravno, nas tri, plus moj brat, smo navijali za njega, nismo mu ne znam koliko pomogli, ali je na kraju izborio plasman među najboljih 30, a ja upoznavanje sa njim.
Na kraju se na vrhu našao Aman, ispred Mališa i Šlirencauera, i iako sam zadovoljna tim rezultatima moj dan na Planici je obeležilo nešto sasvim drugo, što nema veze sa ski letovima, ali ima sa zimskim sportovima. A to je da sam upoznala Tinu Maze i Petru Majdič. I jedna i druga su fenomenalne, a ja i dalje ne verujem da sam upoznala jednu od najboljih svetskih skijašica i junakinju Olimpijskih igara u Vankuveru.
Posebno me je oduševila Petra jer sam ceo februar provela radeći na specijalu o Vankuveru i znam kroz šta je sve prošla na putu do bronze. Sada, manje od mesec dana kasnije izgleda fenomenalno i spremna za nove pobede, ali tek sledeće sezone. Mogu da kažem da bi ovaj dan bio bolji samo da sam upoznala Aleksandera Pojtnera, trenera austrijskih takmičara, ili kako ga ja zovem Aleksa Fergusona ski skokova.:-)
Problemima sa prevozom nije bilo kraja ni u povratku, ali smo na kraju dobili vozača koji je bio oduševljen kada je čuo da smo iz Srbije. Zato je sav ponosan uključio muziku i pustio neku srpsku turbo folk pesmu, a ja nisam htela da mu krivim oduševljenje pa mu nisam ni rekla da je nikada i nisam čula.
Iako je dan na Planici tada već bio završen mene je još očekivao prijem norveškog ambasadora povodom Svetskog prvenstva u nordijskim disciplinama 2011. godine i narednog planetarnog šampionata u ski letovima godinu dana kasnije, čiji će domaćin biti upravo Norveška. Na putu do prijema prošla sam pored dela Kranjske Gore gde je juče svečano otvoren šampionat i gde se održava zabavni program, kako ga zovu. I baš u tom trenutku je sa zvučnika odzvanjala pesma „Bad romance", ali u aranžmanu sa trubačima. <Možete samo da zamislite kako je to zvučalo, a meni je žao što sam žurila pa nisam stigla to da snimim.:-)
U centru pažnje prijema, ipak, nisu bile njihove prezentacije već jedan čovek Roar Ljekelsej, koji je danas završio svoju profesionalnu karijeru. Ljokelsoj je na kraju prve runde izveo svoj poslednji let i propraćen ovacijama navijača i drugih takmičara. Tada promena nije vidljiva, ali je postala uveče kada su njegovi drugovi u reprezentacije u 21 čas otišli u svoje sobe, a on je ostao na prijemu jer ga sutra ne očekuju takmičenja. Ali, mene očekuje praćenje istog pai pošto moram da ustanem u 5.30 moram da završim ovaj tekst, a sutra sledi nastavak.:-)
Veliki pozdrav za sve!