U gradu se nekoliko nedelja odvija jedno tiho čudo. Sveobuhvatno, nemoguće za ignorisati, neverovatno (što nije čudno, ipak je čudo u pitanju), i nije baš ni tiho jer ptice pevaju kao da su pijani srednjoškolci na raspustu, plus srednjoškolci i druga školska deca jesu na raspustu i nadam se da ne piju, ni dok su na raspustu ni inače, i stanje stvari je da je čudo napravilo haos sa manje ili više buke i - nikom ništa.
Mart je ovde mesec kada je sve moguce, uglavnom najgore, i sve mogućnosti traju po par dana, test izdržljivosti svoje vrste kao kad u modernom baletu neko nekome trese glavu u dramatičnom izrazu nepodnošljivog, na ivici nerava, dosta više i sličnih izliva nemoći i očajanja, i nigde se ne ide bez rukavica i kapuljače. Ni april nije ništa posebno, iako se on malo uljudi kao zvanični predstavnik proleća sa dovoljno pesama pod svojim imenom, a dešava se i da u maju (svakog, recimo) se obuče zimski kaput. Na dan-dva svega, ne duže, ali princip je u pitanju - mi nikad nismo predaleko od zime i ona zaboravne podseti a one koji ne zaboravljaju ne primećuje. Dopušta ona ponekad u januaru otopljenje od nekoliko dana, vetrove lutalice koji se kotrljaju ovim beskrajnim ravnicama kao rolling stones, i slične smešne ekscese, ali niko na to ne naseda.
U takvom jednom gradu, čija je politička lojalnost tradicionalno na strani zime, vreme je prolećno. Temperatura se prvo popela iznad nule, pa se potom popela još malo, pa do desetog stepena, ni tu nije stala i već nekoliko dana se vrti oko 18, 19 stepeni, baš se vrti kao da je ludo vesela, ili zna da joj od toga neće biti muka i neće zažaliti i - nikom ništa.
Dolazak proleća u ovaj grad početkom marta je čudo. Merljivo, opipljivo, vidljivo, pravo čudo. I kakav je efekat na ljude? Osim što su skinuli slojeve odeće - nikakav. Neko se i dalje žali na posao ili glavobolju, briga oko para nagriza jakom hemijom i bogate i siromašne, neko se vajka da će kad se zima vrati sve ovo što je krenulo da pupi i niče stradati, i brinu se i oko poljoprivrednika ali najviše oko cveća u svojim baštama koje su skupo platili, broj izdiranja, svađa i kupovina oružja nije opao, neko planira prevaru, neko planira ubistvo, neko i još puno njih je nesrećan i nada se čudu, ili se više i ne nada, što su sve radili i u februaru i radiće i sledeće godine dobre su šanse.
Čudo je stiglo u grad i niko ne obraća pažnju.
A svako je poželeo čudo, ili milion. Kratak život, dug život, bez čuda ne izgleda moguć; želje nisu ništa drugo do spisak neophodnih stvari. Samo čekanje na čuda napravi istoriju, književnost, napravi svašta.
Svako veruje da postoje, sama osoba ili osoba kad je bila dete, poslužiće i ta verzija. Možda ljudi jesu primetili ali su se brzo navikli. Dešava se u savremenom svetu. Čuda su retka ali promaknu u gužvi, prosto ih potisnu nove vesti. Možda im ne liči na čudo kad je tu svakog dana. Kao što ljudima ne liči na čudo kad imaju nekoga ko ih voli, ili kad se probude svakog dana, udahnu i izdahnu a da to nisu morali da plate ili dobiju od nekoga odobrenje i pod nepovoljnim uslovima.
U februaru nisam verovala da čuda postoje. U martu je jedno došlo, svima jednako, i sada ne verujem sebi, ni drugima. Čuda postoje. A mi?
Šta je ovo.