Ode guverner. Iz ličnih razloga. Ko je lud da bude deo ovakve ekipe i nosi odgovornost svih perpetuum mobile projekata u poslednjih godinu dana iz kuhinje najstručnijeg od stručnih, koji su kuliminirali najnovijim subvencionisanjem potrošačkih i gotovinskih kredita. Potpuno su izgubili kompas.
Još da ode i ministarka finansija, pa da procvetamo. I ugasimo svetlo.
Izgleda da je navažniji projekat naše vlade da sipa novac u džepove banaka. Od subvencionisanih stambenih kredita, do subvencionisanih kredita za likvidnost (koji pomažu prezaduženim firmama raznih vrlih bizmismena da otplaćuju preskupe kredite bankama, kredite, koje ne mogu da servisiraju, i to našim parama), pa do najnovijih potrošačkih kredita. Neverovantno.
Banke su rak na leđima srpske privrede. Odmah posle države. Rak broj dva. Država davi nerazumnim porezom na rad, banke nerazumnim kamatama. Zajedno sa državom, potpuno su ugušile investicioni ciklus privrede.
Naše banke su ostale debelo profitabilne kroz čitavu krizu. U slučaju da je neko zaboravio ili nije znao: društvo daje bankama licencu za obavljanje važnih društvenih funkcija. Ne licencu za besplatne pare. Važne društvene funkcije su platni promet i kreditiranje pravnih i fizičkih lica. Da daju ulje kojim se podmazuje privreda. I za tu funkciju, sasvim je ok da dobro i zarade.
Ali banke ne ispunjavaju osnovnu funkciju zbog kojih su dobile licencu. Ako nešto zameram guverneru, to je što nije bio aktivniji u uvođenju banaka u red i stavljanjem banaka u službu društva. Nije u potpunosti njegova krivica. Zakoni su nam slabi. Zakonodavci niđe veze. Opozicija tože.
Ovako, bankama smo ostavili profitabilan i siguran deo posla sa bizmismenima i ekstra privatizacijama odličnim novcem, a posao kreditiranja privrede vrši sama država kroz masu programa od Fonda za razvoj do najnovijeg Metals banka-Vojvođanska razvojna banka.
A tek objašnjenje ovih potrošačkih kredita. Sada je kriza, pa dajemo građanima mogućnost da se zaduže i kupe ono za šta nemaju pare i što ne mogu da si priušte, država im omogućuje odloženu otplatu od godinu dana, a onda će za jedno godinu stići blagostanje obećanog povećanja plata i penzija, pa će sve moći da vrate. Wtf? Zona sumraka.
Pala potrošnja benzina za 40% (ja kažem super). Ministar kaže: smanjite akcize na gorivo. Da pomognemo jadne benzinske pumpe kojima je pao promet.
Pala potrošnja, plate ne rastu (ja kažem super), drugi ministar kaže: povećaćemo plate perpetuum mobile metodom, ali ne može odmah, ne da MMF, zato evo malo kredita u međuvremenu.
Privredi trebaju mali porezi na rad. Ne jeftino gorivo, ne jeftina struja, mali porez na rad. Da bi zapošljavala.
Privredi trebaju banke koje ih prate u poslovnim poduhvatima. Ne krvopije čija je kamata veća od svakog mogućeg profita koji je bilo koji poslovni poduhvat u stanju da proizvede.
U slučaju da niste znali, preduzeće uzima kredit kada ima poslovni projekat čiji profit, uzimajući u obzir rizik, prevazilazi kamatu banaka. Profit preduzeća je onda razlika između profitne stope projekta i kamatne stope banke, i treba da bude veći od nule. Pošto je u praksi obratno, istinski privrednici ne uzimaju kredite od banaka. Ne postoji ekonomska računica. Ko ih uzima onda? Pa pune su ih novine i televizija. Sad se prepucavaju međusobno pa će i da tuže jedan drugog. Banke ćute.
Država treba da se racionalizuje. Da smanji viškove u upravi, školstvu, zdravstvu. Da se privatizuje. Ne da kupuje PKB sa smešnom pričom o prehrani Beograda. Treba da uzme zemljište koje će biti građevinsko, i da privatizuje PKB. Firmu ne zemljište. Zemljište da prodaje.
Telekom treba prodati. Prodajemo ga ekspresno zato što nam trebaju pare. Ali bez obzira na to, treba ga prodati. Da bi se racionalizovao. Čak i Rusi racionalizuju NIS. A JAT, Železnice, EPS i svi ostali se dave u gubicima, sa nesposobnim menadžmentom i još nesposobnijim političarima koji ih muzu. Sve u naše ime. Sreća po nas, EU će nas naterati da od partijskih prćija napravimo preduzeća i otvorimo tržište. Osim putovanja bez viza, ovo je najopipljiviji benefit pridruživanja. Da nas spasu od nas samih.
Umesto svega ovoga, mi najavljujemo povećanje plata. Naravno državnih. A država zapošljava pola zaposlenih. Sve se ovo lepo vidi iz našeg neveselog budžeta.
Guverner je osetio da se dešava adio pamet. Za moj ukus nije bio dovoljno glasan. Dokaz je očigledan. Perpetuum mobil pobeđuje.