U jugoistočnoj Albaniji, na visoravani sa zapadne strane Korčanske kotline, na mestu gde se nekada uzdizalo Svetlo Moskopolje, sada više niko nije stalno nastanjen. Od Slavnog Moskopolja ostale su samo ruševine, u korov zaraslo i mnogo puta oskrnavljeno groblje i pet crkava, oronulih i sklonih padu, a na njihovim zidovima izgrebane i oljuštene freske s likovim svetitelja ljudskom rukom iskopanih očiju i unakaženih lica. Samo onaj ko ume da čita arheološke tragove može da nasluti minuli sjaj Moskopolja. U blizini ruševina leži ovčarsko albansko seoce i hotel - vazdušna banja. Okolo su planinski vrhovi, crnogoričina šuma, proplanci, leti zeleni, zimi zavejani i neprohodni.
Putniku se, međutim, ne nameće pitanje zašto na tom mestu nema stalne ljudske naseobine, jer odgovor je jasan. Zašto bi iko zidao kamenu varoš na preko 1200 m nadmorske visine, u pasivnom kraju bez obradivog zemljišta, daleko od magistralnih puteva, do koga se i iz okolnih nizina mukotrpno stiže uz nagnute, uske i krivudave puteve usečene u padinu? Pitanje koje se samo postavlja bilo bi drugo: Kako to da je baš na tom mestu ne tako davno, pre svega dve-tri stotine godina uzdizalo i cvetalo Svetlo Moskopolje, srebrobogata cincarska varoš, jedno od najznačajnijih urbanih centara toga doba na Balkanu. Posebno pitanje je gde su se varoš i njeni varošani denuli? Kuda su otišli? Koja ih je sudbina zadesila?
Kao i za sve ostalo i ova misterija ima svoje logično objašnjenje. Moskopolje je nastalo tamo gde je nastalo jer je taj grad pre svega bio zbeg, sklonište i riznica. A gradu s tim osobenostima odgovara nedostupno mesto koje pruža bezbednost, jer je sigurnost ono što je njegovim žiteljima bila najpreča.
O Cincarima
Cincari govore romanskim jezikom, bliskom rumunskom ali i dovoljno različitom da bi Rumunima bio nerazumljiv a lingvistima poseban. O poreklu Cincara spore se istoričari. Za Cincare, takođe zvane Vlasi i Aromuni, neki istoričari tvrde da su u srednjem veku došli iz Rumunije, drugi da su to potomci rimskih legionara koji su tu nekim slučajem ostali i naselili se. Većina ipak veruje se je reč o potomcima prastanovnika Balkana, koji su tokom rimskog carstva romanizovani da bi potom odoleli asimilaciji u okruženje nekim čudom očuvavši svoj jezik i kulturu. Kao i Vlasi u Srbiji, Cincari u Makedoniji, Epiru u Tesaliji žive u izolovanim ostrvima na mapi, u višim, planinskim predelima. Najveća od tih mrlja na mapi je na planini Pindu u Grčkoj, ali ima ih i u zapadnoj Makedoniji, u južnoj Albaniji čak i u Pirinu u Bugarskoj. Danas je makedonska varoš Kruševo možda najveće etnički većinsko cincarsko mesto, ali nekada su to bili Gromos i posebno Moskopolje, koje je u doba svoja kratkotrajnog vrhunca, negde u 18. veku, bilo jedno od najbogatijih i najmnogoljudnijih varoši na Balkanu.
Cincari su narod brđana. U početku su bili gotovo isključivo polunomadski stočari koji je odlikovao veoma osobit način života. Još u davna vremena na moskopoljckim visovima su letovali cincarski čobani svojim stadima. Ovde bi počeli da pristižu odmah iza Đurđevdana a već oko svetog Dimitrija, svake godine, vodili su blago da zimuje u nizinama; u Epiru, Tesaliji i Musaniji. Godišnje bi prevaljivali i po nekoliko stotina kilometara i taj polunomadski način života koji više leži lastama nego ljudima, i vičnost putovanju činio ih je posebnima i sposobnima za velike istorijske uloge. Cincari su živeli u plemenima, a poneka, bogatija plemena posedovala su i po nekoliko desetina hiljada ovaca. Proizvodili su ogromne količine nadaleko čuvenog sira, a kako je taj sir trebalo prodati a u njihove krajeve je retko ko zalazio. Oni preduzimljiviji među njima - a takvih nije bilo malo – uzeli su stvar u svoje ruke - počeli su da se bave trgovinom. Počeli su da razvoze svoje proizvode i da ih prodaju nadaleko. Za trgovina u cincarskom maniru, poznatiju kao kiridžiluk ili torbarenje, prilagođenu epohi i geografiji poluostrva bili su potrebni umešnost i hrabrost ali i prevozna sredstva prilagođena terenu. Zato su cincarski trgovci držali karavane brdskih konja. Karavani su s vremenom odlazili sve dalje i dalje, odnosili jedno, donosili drugo, špartali tamo-amo po brdovitom Balkanu neprestano kupujući i prodajući. Cincari su poput Dubrovčana pre njih, bili nešto kao uvoz-izvoz prevoznička kompanija. Kupovali su po gradovima od Bitolja, do Drača, Soluna i Skadra. Nakupovali bi svakojake robe, u zavisnosti od ponude i potražnje, pa bi je natovarenu na konjčad nosili da je prodaju daleko, tamo gde takve robe nije bilo i gde se mogla dobro prodati.
Kupovali su naveliko, prodavali na veliko i na sitno - kod kiridžija je narod mogao da kupi i sira i žita, i soli i zejtina i tkanina i soljene ribe i suvog mesa i mirođija i tkanina i sapuna. Godinama su karavani iz Moskopolja krstarili brdovitim Balkanom razvijajući razgranatu i prostranu mrežu poslovnih veza. Kada bi se karavani vratili sa putovanja, srebro stečeno trgovinom slivalo se u bezbednost varoši vratili u grad. A srebra je bilo puno, i sve više i više, jer su kao brđani, ljudi koji znaju da su godine berićeta retke i da teško zarađene novce treba čuvati za crne dane koji će neminovno doći, Moskopoljci bili poznati po štedljivosti.
Uspon i vrhunac
Negde pred kraj 17. veka Moskopolje je počelo značajno da raste. Grad nikao na mestu gde su nekada stajale čobanske bačije, svojim mirom i bogatstvom privlačio je mnoge. Tu su se doselile mnogobrojne izbeglice iz drugih naselja s vetrometine. Pedesetih i šezdesetih godina osamnaestog veka u Moskopolju je bilo oko 12.000 ognjišta i 50.000 do 80.000 duša. U Moskopolje se doselio vladika korčanski, tu je otvorena gpčka škola. Osnovana je štamparija u kojoj su štampane knjige na grčkom i cincarskom. Tu je izdata i prva gramatika cincarskog jezika i četvorojezični cincarsko-grčko-albansko-makedonski rečnik za trgovce kojega je sastavio određeni pop Danail. Moskopolje je od seoceta pečalbara, kirajdžija i čobana ostalo stožer verskog i kulturnog života Cincara. Ako se izuzmu Stambol i Solun, u to doba na Balkanu je bilo malo tako velikih i naprednih varoši. Ne znamo kako je izgledalo, jer opisa je sačuvano malo a gravura još manje ali znamo da je bilo opasano baštama, gradinama i niskim zidovima. Grad je imao popločane ulice, vodovod od glinenih cevi dovodio je vodu od planinskih izvora česmi na raskršćima i šadrvana u avlijama velikih kuća građenih od rezanog kamena. U dućanima i magazama, poslovali su trgovce i zanatlije svih zanata. Postojala je i stočna pijaca. Grad je uživao priličnu administrativnu autonomiju, čak je i sopstvenu policiju imao. Opštinom je upravljao odbor predstavnika najmoćnijih esnafa, trgovačkih i zanatlijskih. Predanje veli da se gradom upravljalo veoma mudro, da je napredak bio tako brz i bogatstvo tako veliko da su za kratke i sjajne istorije Moskopolja u gradu podignute 72 pravoslavne bogomolje. Ako je to istina, a velika je verovatnoća de jeste, jasno je zašto je Moskopolje urezano u kolektivno sećanje kao „svetlo“ i „slavno“.
Pad
Godine 1769. nesreća je po prvi put zakucala na moskopoljske dveri. Te godine na Peloponezu buknuo je ustanak. Mnogo bogati i moćni Moskopoljci, koji su se osećali Grcima i sa Grcima saosećali, podržavali su i potpomagali ustanak. Osmanije su ipak bile suviše silne i peloponeska buna ugušena je u krvi. Ratno stanje, u kome je se sve čini dopuštenim, ali i prećutno odobravanje turskih vlasti otvorili su mogućnost za bezvlašće, pa su horde pljačkaša, regrutovane uglavnom među albanskim stanovništvom iz okolnih oblasti, krenule da poharaju po bogatstvu nadaleko čuveno Moskopolje. Najezdi zulumćara grad nije mogao da odoli. Cincari nisu bili dovoljno vični ratu da bi se oduprli nasilju. Iz Moskopolja, iz bogatih kuća, radnji, magaza, javnih građevina, odneseno je sve što se odneti da. Narod se dao u bežaniju noseći šta je mogao, pljačkaši su odvukli šta su u varoši zatekli. Pale su i mnoge žrtve.
Više od polovine življa izbeglo je da se nikada ne vrati. Moskopoljci su se rasuli na sve četiri strane sveta, najviše po gradovima gde su već imali trgovačke veze i stanice, širom Makedonije, Srbije, Bosne, do Vojvodine i dublje u Ugarsku i sve do Beča i Poljske. Igrom istorije Južna Albanija najednom je izgubila na značaju, putovanja su postala opasna, trgovina je izgubila živost, nestalo je osećaja nedodirljivosti i bezbednosti u gradu. Grad se nije oporavljao, tavorio je kao senka sebe samoga. Devetnaest godina iza prvog napada Moskopolje je i drugi put razoreno. Scenario je bio gotovo isti kao i ranije, ali je sada bilo manje plena i manje roblja. Ipak, deo žitelja nije odustajao i ponovo se odao radu i dizanju varoši iz pepela.
Tridesetak godina docnije, 1821. godine. U akcijama protiv grčkih ustanika Moskopolje je konačni udarac zadao od sultana odmetnuti gospodar Ali-paša Janjinski sa svojim arnautskim četama. Strašan je zulum počinjen. Kuće, radnje i crkve poharane su i popaljene, stanovništvo se ponovo razbežalo, mnogi muškarci su pobijeni a mnoge žene odvedene u roblje. Izbeglicama nije bilo povratka, i nemajući druge otisnuli su se u svet, ko bliže ko dalje, svako onde gde je imao nekoga svoga da mu pruži pomoć. Dosta ih je otišlo u oslobođenu Srbiju. To je bio kraj Moskopolja. Otada se nikada nije oporavilo i sada ga više nema, osim u mitu.
Isljenici iz Moskopolja ali i iz drugih cincarskih mesta sa su sobom poneli šta su mogli, preostalo srebro, svoje ikone, knjige. Rasuti po gradovima, obrazovani, marljivi i poslovično štedljivi, a u velikom broju slučajeva i sa povelikim bogatstvom, izbegli Cincari brzo i lako su se uklapali u nove sredine. Jedan od najvažnijih faktora u formiranju srpske čaršije bili su baš Cincari, i to pre svega Moskopoljci, sa svojim urbanim mentalitetom, obrazovanjem, vezama po regionu i radinošću, u velikoj meri su doprineli stvaranju intelektualne, političke i ekonomske elite. Tako uspešni i integrisani u nove sredine polako su se u njih i utopili.
Ipak je u svesti Cincara a i onih koji znaju da im u venama teče makar malo cincarske krvi, Moskopolje je postalo mit, izgubljeni prestoni grad, sličan Jerusalimu u Jevreja.