Kako bi izgledala ekonomski utemeljena diskusija o tome da li ili ne prodati Telekom Srbije? Sve što smo do sada slušali sa obe strane argumenta je: zlatna koka, dvojnici, cene će porasti, ko još prodaje dok je kriza, kupuje NATO, ko će naterati kupca da investira, potrebne su veće investicije ...
Kako se procenjuje vrednost kompanije?
Postoji nešto što se zove likvidaciona vrednost kompanije. To je kada uzmete svu imovinu i procenite koliko novca bi mogli dobiti kada bi svu tu imovinu prodali na tržištu. Od toga oduzmete sva dugovanja i dobijete likvidacionu vrednost. Ovo je naravno primereno za JAT, ne Telekom Srbije. Kod JAT-a je ta vrednost negativna, odnosno JAT je spreman za stečaj, ali to je druga priča.
Drugi metod je onaj zasnovan na profitu koristeći DNT metodu (diskontovani novčani tokovi). Uzmete očekivani profit za narednih recimo 10 godina, umanjite ga (diskontujete) zahtevanim kamatnim stopama i saberete. Na to dodate tzv. rezidualnu vrednost, odnosno ostatak. Umanjite ga jer profit koji ćete možda dobiti sledeće godine ima manju vrednost od novca koji imate u rukama danas. Konkretnije: 100 miliona evra profita koji očekujete za 8 godina manje vredi od 100 miliona evra profita koji očekujete za 4 godine, a to manje vredi od 100 miliona evra koje imate danas. Faktori sa kojim umanjujete (zahtevane kamatne stope) zavise od procena rizika posla kojim se kompanija bavi, procena sistemskih rizika itd.
Znači ukratko važni su očekivani profit i rizik posla. Pošto ljudi vole konkretno, daću vam i jednu jednostavnu formulu koja predstavlja dobar reper oko koga će se kretati procena vrednosti.
Vrednost komapnije = Profit u jednoj godini / 10% = Profit u jednoj godini x 10
Ovo podrazumeva da je profit konstantan u narednih 10 godina i da je zahtevana stopa takođe konstantna i iznosi 10%.
U ekonomiji se sve da sračunati. Vrednost očekivanog profita, da ne kažem vrednost zlatne koke, se da izraziti. A onda se da uporediti sa drugim mogućim korišćenjem te iste vrednosti. Znači, da se racionalno razgovarati. Jer priznaćete, zlatna koka ništa ne znači.
Tako da sada umesto da pričamo o zlatnoj koki i tako tome, možemo da se pitamo: da li je bolje da u narednih 10 godina dobijamo po 150 miliona evra (uz rizik) ili da odmah dobijemo 1.5 milijardi evra (bez rizika) i investiramo u nešto drugo što će nam proizvesti više koristi od 150 miliona evra godišnje (opet uz rizik, samo drugačiji rizik).
Ako pare od Telekoma odu u potrošnju, subvencije, spašavanje JAT-a, povećanje plata, penzija, kupovinu žirafa, naravno ne treba ga privatizovati.
Ako pare od Telekoma odu na gradnju autoputa? Ili za opravku železničke mreže? Ja mislim da su i autoput i železnica mnogo korisniji za državu od profita Telekoma.
Ili reformiše penzioni sistem, ili reformiše poreski sistem, ili racionalizuju i srede javna preduzeća, ili reformiše državna uprava ili ... smanje rashodi za 150 miliona evra godišnje?
A sad malo o sigurnosti tog profita od 150 miliona evra godišnje od Telekoma. Ako profit padne, vrednost kompanije drastično pada. Ako očekivani profit raste, vrednost kompanije drastično raste. Očekivani profit raste ako se očekuje veliki rast tržišta. Da li je za očekivati veliki rast tržišta za Telekom? Da bi došlo do velikog rasta Telekoma, Telekom mora da investira, kupuje, širi se, zapošljava, takmiči se ... Kada su kupili Telekom Srpske, digla se neviđena dreka. Da li poreski obveznici žele da nose taj rizik umesto da uzmu pare i da grade autoput?
Rizik kod Telekoma je i taj da je državna kompanija neefikasna. Da je podložna politici. Da ne može da zapošljava i daje plate kako tržište diktira, već kako javno mnenje diktira. Pa gubi najbolje. Da mora da koristi javne nabavke. Da svako misli da je njegovo, svačije i ničije, i misli da ima pravo da određuje kako kompanija treba da radi. Telenor jeste u vlasništvu norveške države, ali se država ne petlja u vođenje kompanije, niti je vode svi norveženi kao naconalni sport kroz norvešku žutu štampu.
Rizik je i taj da država vodi socijalnu politiku kroz Telekom. Rizik je i taj da bi država da subvencioniše domaću "nauku" kroz Telekom. Da bude lokomotiva nečijih snova i odličnih projekata za naše fakultete i institute, a ne kompanija koja nudi telekomunikacione usluge i rukovodi se tržišnim principima.
A da li gradnja autoput nosi rizik? Nosi. Od zemljotresa, poplave i novog bombardovanja. Da li je taj rizik veći ili manji od rizika poslovanja jedne kompanije, ostaviću vama na procenu.
Da li treba privatizovati Telekom? Ako tim novcem gradimo infrastrukturu ili se reformišemo: Absofu...lutely.