Pre neki dan naletih na jednu svoju staru sliku, koju odavno nisam video. Slika je sa pocetka osamdesetih godina, sa letovanja negde u Dalmaciji. Vetrovit, polusuncan, poluoblacan dan, stojim na rivi malog gradica, preplanuo od sunca, sa svojih dvanaest-trinaest godina, ali vec "izrastao" u visinu, tipican tinejdzerski pogled u svugde i nigde. Obavezan crni sorc, verovatno na nogama "starke" i pramenovi crne kose koji se lelulaju na vetru.
Prilicno sam se bio iznenadio kad sam se ugledao. Nije da nemam dosta slika iz detinjstva, mladosti i uopste, niti da nikad ne gledamo stare albume, ali ova je stvarno ispala odnekud neocekivano, bio sam potpuno zaboravio na nju, ali bilo je u njoj "nesto"...
Odavno fizicki (po sopstvenoj proceni) ne licim ni priblizno na sebe iz tog perioda, mada svi kazu da bi me prepoznali bez problema i da ne moze niko da promasi da sam to zaista ja. Ali, pomalo sam se i uplasio videvsi se. U prvom trenutku nisam mogao da se nekako povezem sa tom slikom. Trebalo je par sekundi da se te stare neuronske veze ponovo uspostave u svesti, podsveti i pamcenju (zaboravu?) da se sve iznova sklopi u celinu jedinstvene licnosti. Nisam proveo puno vremena gledajuci je, vec sam je odlozio nazad u kutiju, i zavrsio spremanje/butanje zbog koga sam i poceo da kopam po starim stvarima, ali nije tu kraj price. Iz nekog razloga nisam mogao da izbacim taj svoj imidz iz glave. Koliko je vremena proslo od tada? Decak u starijim razredim osnovne skole, ceo zivot pred njim. Da li je mogao i da pretpostavi sta ce sve doziveti i preziveti i na licnom, i na kolektivnom planu?
Ne mislim da sam zapao u neki "zal za mlados'", jer nikada nisam patio od preterane sentimentalnosti, a samosazaljevanje mi je totalno strano. Mada, ko zna, mozda to i jeste upravo to. Ali ipak, vise mi se cini da je to rezultat nekog kvazi povratka u proslost, kao da sam se zaista vratio nazad u vreme i u delicu sekunde ponovo na nekin nacin proziveo taj svoj rani tinejdzerski period. Kroz sopstveni izraz lica, prepoznao sam (i osetio ponovo?) sve ono sto me tada "mucilo", o cemu sam razmisljao, cemu sam se nadao, sta mi je bilo vazno.
Cini mi se, cak, da sam u svojim tadasnjim ocima video i zrnce zivotne nevinosti koje mi (verovatno i svima nama) nedostaje u ovom trenutku kada se ubrzano priblizavamo srednjoj liniji zivota (ili je to samo suvise optimisticki pogled jer je ona vec iza nas?) i kada su ti dani sve dalji i dalji...
Priznajem, dotakao me je taj slucajni, ponovni susret sa jednim davno-proslim "sobom", mnogo vise nego sto sam mogao da pretpostavim, mnogo vise od onog pocetnog "jao, vidi mene, kakav sam bio...". Nekako me je fundamentalno zatreslo (mozda bolje reci potreslo) jedno, u sustini, saznanje (da li samo slucajno artikulsano u sekundi kroz tu sliku?) da su sreca i splet okolnosti, na koje vrlo malo imamo uticaja, ono sto nas vodi kroz zivot i kroji nam sudbinu (mada ja ne volim bas tu rec mnogo). Da, rad i trud se isplati, ali se apsolutni rad i trud ne isplati apsolutno. Iako o tome tada nisam mnogo brinuo, cini mi se da sam to nekako oduvek znao.
Danas nemam, zaista, nekih posebnih zivotnih zalosti, a i toliko toga se jos moze i mora uraditi. Ali me je ova slika nekako naterala na razmisljanje, da li je sve moralo da bude tako kako je bilo? Pri tome ne mislim da bih odmah sve drasticno menjao (ko kaze da ne bi menjao bas nista, laze!), ali koliko drugih univerzuma postoji gde je od trenutka na toj slici pa nadalje taj put izgledao drugacije? Beskonacno mnogo, a ipak smo zatvoreni da poznajemo samo i jedino sebe, ovde i sada.
Gledajuci tog tinejdzera na slici, zapitao sam se sta bih mu danas porucio? Da li sam mu ispunio ocekivanja? Da li sam ga izneverio? Da li je i dalje srecan kao na toj slici? Tako bezbrizan odavno vec nije...