''Svako umetnicko delo javlja se kao produkt drustvenih okolnosti" - Dis
Vladislav Petković Dis (10. marta 1880. Zablaće kod Čačka - 16. maj 1917, kod Krfa), pesnik.
Veliki srpski pesnik i rodoljub. Radio kao učitelj i carinski službenik. Bio je izveštač sa fronta u Balkanskim ratovima. Za vreme Prvog svetskog rata prebegao je u Francusku. Pri povratku u Grčku brod na kome je plovio presreće nemačka podmornica kod Krfa i on biva potopljen.
Školovanje
Bio je sasvim osrednji đak, ali je u sedmom razredu Gimnazije u Čačku napisao svoju prvu pesmu "Na prozoru sveća gori" i to na nemačkom jeziku koji jedva da je sricao. Dva puta će bezuspešno pokušavati da položi maturu. Kada ni drugi put nije položio, ovog puta u Zaječaru, on je predsednika komisije pozvao na čast:
- Dozvolite da popijemo po čašu piva. Ja se ne ljutim, pravedno ste me oborili. Ali to nas ne čini neprijateljima. Ja čašćavam...
Dis je, dakle, bio prosečan učenik, ali sa natprosečnim pesničkim talentom.
Posao
U vojsku nije išao. Oslobođen je zbog uskih grudi i, po preporuci prijatelja, postaje privremeni učitelj u selu Prliti ispod Vrške Čuke, a pokraj Zaječara. Sve u nadi da će imati dovoljno vremena da se posveti pesmama. Teško je, ipak, biti raspevan u čamotinji i tišini, te on mnoge noći provodi sa seljacima uz tabliće i čokanje rakije. U grad odlazi jednom mesečno po platu, bez koje se ujutro vraća u selo, nakon kafanske sedeljke. I novih trideset dana posta, do novog odlaska u Zaječar.
To je trajalo dve godine, kada je odlučio da napusti učiteljsko mesto i, s tek podignutom platom, krene u Beograd, jedini mogući put za sve pesnike.
Ušao je sasvim tiho u društvo beogradskih velikana, u vreme kada se živelo po kafanama koje su bile i jedina sastajališta. Znalo se da se, kada izađe, časopis u kafani pročita od korica do korica. Kada se pojavi novo književno ime, kafane zabruje. Glumci su predstave nastavljali u kafanama. Ljudi su se u njima bratimili i krvili. Uzalud je uvaženi Jovan Skerlić grmeo da je sve zlo od njih.
Visok i mršav, poduže kose i posve neobičnih brkova, s naočarima iza kojih je vrebao zadivljujući pogled, bivši učitelj iz okoline Zaječara tek uz pomoć Nušića uspeva da pronađe prvo zaposlenje. Pesnik, koji će kasnije postati stalni stanovnik bezmalo svih naših antologija, radio je kao kantardžija na savamalskoj trošarini i sa snebivanjem se žali prijateljima da povazdan mora da meri šljive.
Brak
Njegov kafanski način života umnogome se izmenio posle venčanja sa Hristinom-Tinkom, mladom i lepom poštanskom službenicom koju je odmah smestio u svoje stihove. Brak su sklopili na jutrenju u staroj Markovoj crkvi.
Veoma privržen porodici, ali i prijateljima, Dis će jednom reći:
- Za četiri godine braka nismo četiri puta sami, bez gostiju, ni ručali ni večerali.
Na svet je došlo i njihovo dvoje dece, Gordana i Mutimir, ali i ratovi, balkanski i svetski, rastanak...
Knjige
Vladislav Petković Dis je živeo u maloj zemlji u kojoj su knjige čitali samo oni koji su ih i pisali. Za svoga života objavio je samo dve knjige poezije - zbog nedostatka novca, bespoštednosti kritike, zbog toga što je živeo samo 37 godina ili zbog svega navedenog, ali činjenica je da smo ostali uskraćeni za mnoge stihove koje je ovaj pesnik slutnji još mogao das nam podari.
Dis je pesnik iracionalnog, on slike nalazi u potsvesnom. Pesnik je sumornih raspoloženja i čak očaja, njegov je izraz setan i muzikalan. Jovan Skerlić ga je kritikovao, jer se Dis nije uklapao u njegov ideal naprednog pesnika. Kasnija kritika, počevši od Isidore Sekulić, uvrstila je Disa među najbolje srpske pesnike nalazeći da je uveo u srpsku poeziju modernu poetiku i nov senzibilitet, i pored izvesnih jezičkih nebrižljivosti.
Knjigu "Utopljene duše" Dis je objavio 1911. godine. Štampao ju je o svom trošku, jer nije bilo izdavača koji bi objavio poeziju pjesnika za koju je Jovan Skerlić, tada najuticajnija ličnost srpske kritike, tvrdio da "jeste jedna neuka i gruba imitacija". Poezija "Utopljenih duša" je negatorska, bolećiva, plačna i crna. Uvodi u nju bodlerovske motive što predstavlja novinu, ali tu je prisutan i motiv umrle drage, koga nalazimo i u narodnoj lirskoj poeziji. Njegova poezija ide u iracionalno, u njoj su Disovi snovi i njegove tišine.
Zbirka poezije "Mi čekamo cara" napisana je 1913. godine. Njegovi kafanski prijatelji su govorili da bi bilo bolje da ju je naslovio "Mi čekamo para". U ovoj zbirci pesnik je nastojao da izrazi slavu svoje otadžbine. To, međutim, nije radio klicući u nacionalnom ponosu, kao drugi pesnici, nego je tužno lutao po zgarištima i truleži. Zbog toga su mnogi kritičari smatrali da je ova zbirka slaba u celini te da su stihovi zvečeći prazni i jeftino patetični.
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.