Prošla je ponoć. Kroz oblake se gura pun Mesec, sjajniji od tepsije, nabubreo grđe od prezrele dinje. Vampiri peru zube. Iz dečije sobe se čuje krik koji Ikara Varvarina dovodi u stanje nervne neuravnoteženosti iskazane urlikanjem primerenim psu bar nekoliko puta većem i opasnijem. U polumrak hodnika, tutumraka idealnog za rane renesansne slikare, ispada Mali Sin i, jedva artikulisanim krikom, mi saopštava:
- - MaaaaaaaMaaa! Pukla mi raaaaaaaannnaaa!
- Crno dete, je l te boli?..
- Boooliii! MaMMMaaa!
- Polako, stani...pokaži mami...
- AHHHAaaaaaaaa! Apri-li-liiiiiiiiii! Pa, sam te! AhhhaAAA!
- Mrmote jedan što mi život kratiš! Sram te bilo, stvore bezosećajni! I to je tebi smešno!?
Iz svoje sobe, što je kompliment od imena za pubertetski brlog u kom živi, istrčava i Tatina Princeza i, u zacenjivanju od smeha, se pridružuje mlađem bratu, koji ćopavo poskakuje na jednoj nozi, jer mu je ona druga zašivena u predelu kolena. Bilmez nam je, onomad, opet priuštio višesatnu posetu urgentnom odeljenju ovdašnjem, jerbo ga je, dok je zverao naokolo i nije gledao kud ide, napala podivljala stepenica i urnisala mu koleno.
To, što niko ne spava posle ponoći, a sutra, u stvari danas je škola, to da ne pominjem. Deca i tako uopšte ne spavaju, sve drugo je privid. I beskrajno su duhovita. Doduše na samo sebi svojstven način doživljavanja humora. Za razliku od odrasle osobe koja se dnevno nasmeje samo oko sedamnaest puta, deca se smeju i do tri stotine puta dnevno. Što nije ni čudno, imaju čemu, onome što nam uprizoravaju iz dana u dan i što će nama biti smešno i anegdotično tek kad postane pluskvamperfekt.
Uzmimo na primer našeg Prestolonaslednika koji je, u svom mladom dobu, za šalu, izjeo pola nivea pomade, pre no što sam ga ukebala kako prstom muma istu. Naravno da je ista iz korena promenila, višednevno, rad njegovog probavnog trakta i dovela na rub štrajka generalnom obustavom rada našu ubogu mašinu za veš. Što je Prestolonaslednika, budnog celih noći tokom kojih se njegov želudac borio sa niveom, dovodilo u stanje kikotanja, dok smo mi izbečeni pokušavali da spavnemo bar par minuta.
Ništa manje sklona humoru nije bila ni njegova mlađa sestra koja je, u duhovitom iskazivanju svojih umetničkih sklonosti, jednog vrelog leta, izvolela ofarbati sve svoje ekstremitete u travnato zelenu boju. Velikom, zelenom, temperom. Uprkos višesatnom ribanju, danima je izgledala kao podmladak vilinske sorte koji demantuje naučni podatak da ljudi ne mogu da vrše fotosintezu.
Dalji razvoj njene estetske percepcije dao se pratiti i kroz ostale, ništa manje duhovite akcije, u kojima je farbom za staklo doslikala faleće listove na cvetove po zavesama. Uzevši u obzir njen široki osmeh, taj projekat je izvela više no uspešno, jer je u isti uključen i parket po kome je dotična boja kapala. Meni je došlo da crknem od smeha, ništa manje no onda kada je kosu svog mlađeg brata premazala gipsanom smesom za pravljenje novogodišnjih ukrasa. Nismo mogli da raskiselimo danima.
Tradiciju sklonosti humoru je iskazivao i gore navedeni objekat gipsiranja koji je, čim smo ga stavili u dubak, po kući počeo da jurca – u rikverc. Naravno da ga je to beskrajno zasmejavalo, a dodatne salve balavog smeha je izazivalo i naše bolno poskakivanje na jednoj nozi oko njega. Noge su nam zbog njega bile plave od kolena na dole, a već posle nekoliko dana smo gratis stekli i Pavlovljev refleks koji nas je terao da na svaki pokret oko nas, pokušavamo da se uzveremo uz zavese, koje su i dalje bile ukrašene ranim, Princezinim, slikotvorinama.
Naravno da za to vreme Prestolonaslednik nije odustajao od sklonosti da se praktično šali. Deda i Baba su, zahvaljujući njegovoj sklonosti humoru, danima nakon naše posete, tražili ključeve i kašičice po dvorištu i bašti. Naime, mladi komičar ih je, u opisu svoje duhovite misije, sakrivao ili zakopavao oko kuće. Što je, doduše, mnogo bolje od humorističke ideje mog Brata od tetke, koji je u mladim, rosnim danima, zrno pasulja zakopao u – svoj nos. Tri dana su ga odrasli pripadnici familije sumnjičavo gledali, sa zaprepašćenjem prateći kako mu nos dramatično brzo raste. Jeste da se, u našoj široj porodici, mogu naći i članovi prema kojima je Majka Priroda bila više no darežljiva u tom isturenom predelu lica, ali baš toliko...u širinu...i na jednu stranu...dosta čudno. Što je brata beskrajno zabavljalo i teralo da sve vreme zvoni tajanstvenim smehom. Sve dok se iz te, baštenske nozdrve, jednog dana nije pojavio čudan, suviše beli slinac. Koji je, uprkos zakonima fizike, curio uzbrdo. Prinudni lekarski konzilijum, okupljen u podrumskoj letnjoj kuhinji je doneo zaključak da se brat urgentno sa'vata i detaljno pregleda, jer se cela pojava više nije mogla pripisivati duhovitosti Majke Prirode u njenoj igri genima. Posle tri naporna kruga oko kuće i dva istrčavanja na otvoren teren, van okućnice, Brat od tetke je uhvaćen i dok se on srećno smejao, a ekipa za hvatanje laptanjem lovila vazduh, utvrđeno je, povaljivanjem na hodnički kauč pod stonu lampu, da pasuljeva klica samo što nije izbacila i prvi listić. Zbog čega je mladi vrtlar strpan u auto i odveden u batočinsku ambulantu, gde su mu prolećnu setvu konačno izvadili iz nosa. Što je on, naravno, ispratio srećnim i zadovoljnim smehom, uprkos predinfarktnom stanju odraslog dela porodice.
Shodno gore napisanom, što je samo mrvica iskazivanja sklonosti humoru od strane mladunaca, može se zaključiti da se roditeljska godina sastoji od 1. aprila razvučenog na dvanaest meseci, tokom kojih uopšte nije pitanje da li će uspeti da vas prevare i navuku na neku od svojih neočekivanih šala, već je samo pitanje trenutka kada će to da se desi. I u kojoj, do tada neviđenoj, formi. Mašta, rastegljivija od paketa žvaka, u kombinaciji sa urođenim smislom za istraživanje sveta oko sebe i neobuzdana sklonost humoru su garancija da vam sa decom nikada neće biti dosadno. Nećete morati da čekate 1. april, ali će vam biti potrebno izvesno vreme da vam se rad srca vrati u normalan ritam, a živci skupe na predviđenu meru, pre no što vam njihove šale postanu smešne. Jer, jeste smeh lek, ali ovaj radi retroaktivno.